Smrt roditelja - kako podnijeti toliku bol???

[IM_ex]

Ne zapazih identicnu temu; stoga, ako vec postoji, molim moderaciju da ovu izbrise! zahvaljujem

Poznato mi je kolko je voljela tatu.
Juce je umro, pokoj mu dusi! Sinoc … gledavsi ju, onako skrhanu od bola koji joj razdire srce, slusajuci taj potresni plac u intervalima i njene rijeci pune ljubavi, dok prica o njemu; rijeci poput „Moj tata nece zameriti sto ne znam sve te obicaje; nije ih ni on znao“, duboko suosjecajuci, plakala sam i sama.
Da mi je bilo u tom momentu da zagrlim svoje roditelje, da ih stegnem tako jako da ih zaboli; da im tim zagrljajem kazem kolko ih volim, ujedno i kolko strahujem od momenta kad cu saznati da ih gubim. Kao dijete, taj strah me izludjivao. Uvijek kad bih o tome razmisljala, zeljela sam da prvo ja umrem, da ne docekam tu strasnu vijest o smrt oca ili majke. Mislim da djeca tako razmisljaju, mahom. Kasnije, zrelije razmisljajuci - "Moli Boga da ide po redu!". Da.
Ali, taj strah je skoro pa identican strahu iz doba djetinjstva.

Kad dusom ovlada tolika tuga, tesko je naci utjesne rijeci. Ozaloscena osoba je ranjiva i, naizgled, reklo bi se, do nje i ne dopiru te utjesne rijeci, ali dopiru, itekako dopiru. Itekako razaznaje one ustaljene nacine tjesenja, koji su, po meni, ruku na srce, suvisni, prevazidjeni, povrsni, jeftini, dosadni … glupi. To su npr. „Svi cemo mi jednog dana …“ Eto, kao da su rekli nesto sto ne znamo, nesto dubokoumno. Ili, "Nemoj plakat'! „ cuj nemoj plakat'.
Uvijek sam ZA ocutati. Taj nacin, po meni, najbolji je pokazatelj iskrenog suosjecanja. Izjaviti sucut uz jaci, duzi zagrljaj … i ocutati. To po samom dolasku ozaloscenome.

Kako ostati normalnim?
Koji su to nacini za manje bolno prozivljavanje tih jako teskih dana; pocev od saznanja o smrti roditelja, od dana ukopa, pa i nadalje? I ima li ih uopce???
Razmijenimo nasa razmisljanja, iskustva, strahovanja, … !

[mrki62]

Da, moli boga da ide po redu jer najgore je kad roditelj ukopa vlastito dijete.
Roditelj kad umre, nekako isto djeluje kao da se svijet srušio i nikad više neće biti onako kako je bilo.
Bar po sebi to mogu reći jer mi je najteže kad idem dole u rodno mjesto i očekujem mater da izađe iz kuće a nje nema.
Idem jedanput godišnje i to su trenutci koji se riječima ne mogu opisat , to je u ljudskoj psihi pojedinca i nikad se haman naviknuti na to.

[Krokodil Behko]

Nema slicna tema.
Za mene, posebno teska, jer sam izgubio oca, nenadano. Preselio je u junu 2010. godine,
u 4 ujutro. U pitanju je bio, jak srcani udar. Dok me je majka probudila sa rijecima,
da je ocu lose,i dok sam na brzinu,
obukao odjecu, istrcao do garaze istjerao kola pred kucu,
i usao u sobu, bilo je gotovo. Majka mu je masirala srce ali on je vec otisao.
Poput neke pticice, bez glasa i posljednje poruke.
Umro mi je pred ocima. To se sve desilo, u max 5 minuta.
Kleknuo sam, pored kauca, nevjerujuci da gubim oca, tako nenadano, tako brzo.
Jedna za drugom, dvije strasne sablje, presjekle su me preko grudi. Prva, da gubim oca, koji je do zadnjeg dana, brinuo za svoju djecu i unuke. I druga, nisam odrzao obecanje, da se ozenim, dok je ziv. U ocaju, podjoh da ga dignem i nosim do auta, ali majka je plakala i vikala gotovo. gotovo je. Znam da je gotovo. Pusti babu svog, zadnji put, da legne u svojoj kuci.
Opipao sam puls. A znao sam da ga nece biti i da je otisao...
tako iznenada. Uopste nije bio, srcani bolesnik. Nije imao te probleme nikada.
Toliko sam bio sokiran, da ni suza nije stigla da krene odmah. Poljubio sam ga u celo i obraz.
I sta reci? Mozda je lakse, kad je neko bolestan, kad se covjek spremi. Ovako,
tuga je pristizala i kupila se prvih dana. Sve vise i vise.

Stariji ljudi kazu "lijepa je takva smrt"
kako biti pametan? Mozda jeste a mozda i nije. Uvjeren sam, da bi svako zelio,
zadnji put, nesto reci ili uciniti. da njegovi najblizi, zele te poruke primiti u amanet.

[Ideja]

Kad sam imala nekih 9-10 godina mama mi je jako oboljela. Sjećam se da sam dane provodila u strahu da će umrijeti. Često bih se prišuljala njenom krevetu i osluškivala njen dah, pribojavajući se svaki put da neću čuti ništa. Jednom sam joj prišla u polumraku i nikako nisam mogla čuti da diše, odlučila sam joj se približiti još više a ona se u tom trenu probudila iz polusna i užasno preplašila. Rekla mi je da to više nikad ne smijem uraditi a ja joj nikad nisam rekla šta sam tu u stvari radila i da se to svaki dan ponavljalo po nekoliko puta . Već tada sam počela razmišljati : šta , ako? A kad sam odrasla, to pitanje se pretvorilo u Šta kad jednom? Znam da sam jednom pomislila da bi bilo bolje kad bih umrla prije njih, da ne osjetim tu bol... ali sam se vrlo brzo sjetila da se dječija i roditeljska ljubav ne mogu porediti, pa kad ja osjećam toliku bol pri samoj toj pomisli, kakva li bi bila njihova bol pri smrti djeteta. U biti ne razmišljam o tome često ali bude trenutaka, kao ovaj opisan u uvodnom postu, kad ne mogu biti ravnodušna. Ne znam tješiti ljude, obično samo zagrljaj bez riječi, jer ne nalazim riječi koje mogu utješiti.

[gejsha]

Svako od nas razmišlja o tome u svome djetinjstvu , kako bi teško podnio da ih nema.
Mojoj prijateljici je otac poginuo kada smo još bile u osnovnoj školi , možda četvrti , peti razred.
Bilo mi je jako teško , jer sam ga poznavala lično i to ljeto , nekoliko dana prije nego što će poginuti moja i njena porodica smo ljetovali zajedno ..često se sjetim tog ljeta i bude mi teško.
Bila sam dijete i nisam joj znala reći mnogo utješnih riječi.Samo smo plakale zajedno.I svaki dan smo joj prijateljice i ja dolazile kući i znam da joj je bilo lakše što smo tu uz nju , ali isto tako znam da ništa nije moglo zamijeniti njenog oca.
Bila je u depresiji , govorila je mami zašto ti nisi poginula umjesto njega ..valjda tako čovjek u tom ludilu ne zna više ni šta govori..

[Obrisan profil]

zavisi koliko ih volimo. Otac kad mi bude umro necu ni suzu pustiti, a sama pomisao da moje majke jednom nece biti....strasno. Necu ni da zamisljam vise.

[Blackhawk]

zavisi koliko ih volimo. Otac kad mi bude umro necu ni suzu pustiti, a sama pomisao da moje majke jednom nece biti....strasno. Necu ni da zamisljam vise.

Isto...
Otac, iako je ziv, za mene vec sad mrtav, jer nikad nisam ni osjetio sta stvarno znaci imati oca...
Kod mene je samo ime na papiru...

A majka, ne zelim ni misliti da je jednom nece biti...majku ne moze nista zamjeniti.. Ni zena ni porodica, bez obzira koliko ljubavi imao i dobijao bez majke je tesko..

[Nela]

Ne znam ni kako da opišem osjećaj pri samoj pomisli na gubitak majke.
Od malena pa sve do danas taj momenat ne mogu da zamislim, toliko me zaboli samo pomisao na to da se baš ne može opisati.
Od druge godine svog života samo sam sa njom. Bile smo prepuštene jedna drugoj i borile se zajedno kroz mnoge stvari koje su nas usput trale, jedna po jedna.
Najteže mi je padalo kada u ratu mama krene na liniju, a ja još dugo stojim na pragu gledam za njom, mislim da je se nagledam što više.
A onda njen odlazak na teren dva mjeseca kada nismo znale jedna za drugu ništa i njen povratak...kad sam je ugledala na vratima niko sretniji od mene nije bio. I nosim članak iz novina, koji piše o njenoj hrabrosti sa jedne strane i strahu šta će biti sa mnom ako se njoj nešto desi sa druge strane, kao hamajliju.

A nekada davno, kada je i ona imala samo 10 godina ostala je sama sa ocem i bila je jako vezana za njega. Prije tri godine kada je on umro, mislila sam da ću i nju izgubiti, ona je jedva preživjela njegov odlazak. A mene koliko je pogodila njegova smrt, jer sam ga jako voljela, više me pogodilo stanje u kojem je ona bila. Dani su prolazili ona je samo sjedila na jednom mjestu, plakala i šutila. Kada je konačno došla sebi ja sam skakala od sreće.
I znam da bih i ja bila vjerovatno gora na njenom mjestu.

Sada imam svoju porodicu, ali dok ovo pišem, od same ove strašne pomisli suze mi idu na oči i želim da je zagrlim u ovom trenutku.

[alma75]

Nema slicna tema.
Za mene, posebno teska, jer sam izgubio oca, nenadano. Preselio je u junu 2010. godine,
u 4 ujutro. U pitanju je bio, jak srcani udar. Dok me je majka probudila sa rijecima,
da je ocu lose,i dok sam na brzinu,
obukao odjecu, istrcao do garaze istjerao kola pred kucu,
i usao u sobu, bilo je gotovo. Majka mu je masirala srce ali on je vec otisao.
Poput neke pticice, bez glasa i posljednje poruke.
Umro mi je pred ocima. To se sve desilo, u max 5 minuta.
Kleknuo sam, pored kauca, nevjerujuci da gubim oca, tako nenadano, tako brzo.
Jedna za drugom, dvije strasne sablje, presjekle su me preko grudi. Prva, da gubim oca, koji je do zadnjeg dana, brinuo za svoju djecu i unuke. I druga, nisam odrzao obecanje, da se ozenim, dok je ziv. U ocaju, podjoh da ga dignem i nosim do auta, ali majka je plakala i vikala gotovo. gotovo je. Znam da je gotovo. Pusti babu svog, zadnji put, da legne u svojoj kuci.
Opipao sam puls. A znao sam da ga nece biti i da je otisao...
tako iznenada. Uopste nije bio, srcani bolesnik. Nije imao te probleme nikada.
Toliko sam bio sokiran, da ni suza nije stigla da krene odmah. Poljubio sam ga u celo i obraz.
I sta reci? Mozda je lakse, kad je neko bolestan, kad se covjek spremi. Ovako,
tuga je pristizala i kupila se prvih dana. Sve vise i vise.

Stariji ljudi kazu "lijepa je takva smrt"
kako biti pametan? Mozda jeste a mozda i nije. Uvjeren sam, da bi svako zelio,
zadnji put, nesto reci ili uciniti. da njegovi najblizi, zele te poruke primiti u amanet.

Potresna priča
Ne mogu ni da zamislim, živa se isprepadam kad čujem da se desilo nešto ljudima njihovih godina, a dešava se...Nekako dok su oni tu osjećam se sigurna, znam da imam nekoga ko me bezuvjetno voli...

[blento59]

ja sam izgubio majku u julu prosle godine
uz svo postovanje svima koji su dosli na zalost
svima je bilo sabur, magicna rijec
prazna prica
samo vrijeme je jedini lijek
ne znaci da se moze zaboraviti ali vrijeme je jedini
lijek srcu, jedini sabur

[Bahra]

Otac kad mi bude umro necu ni suzu pustiti

Isto...
Otac, iako je ziv, za mene vec sad mrtav, jer nikad nisam ni osjetio sta stvarno znaci imati oca...
Kod mene je samo ime na papiru.

Nemoj te reci dva puta. Ja sam isto tako mislila. Moji su roditelji bili razvedeni od moje 8 god, otac je za mene bio samo ime na papiru, neko za koga nisam osjecala ni ljubav, ni mrznju. I uvijek sam govorila da me ne zanima ni ziv ni mrtav. Moj sin ga je vidjeo samo jednom u zivotu i to kad je imao 5 god,eto kakav smo odnos imali. I da dodam brat je imao isti stav.
Ali prije 2,5 god kad je prvi put otisao u bolnicu posjetila sam ga eto reda radi, bez nekih osjecaja...nista.Brat nije otisao.
Poslije 6 mj opet bolnica, i tad saznam da ima karcinom poslijednji stadij. Otisla sam opet,i kad sam usla u sobu gledala sam okolo ne vidim ga, mislila sam da sam pogrijesila sobu,kad sam krenula izaci pogledam jos jednom i prepoznam ga samo po ocima(imao je nebesko plave oci). Tad se u meni nesto slomilo, pogodilo me, ne znam ni sama... Poslije te posjete cilj mi je bio da dovedem brata da ga vidi, kako znam i umijem bez obzira na sve kakav je bio, sto je radio sve je to postalo nebitno. Helem da ne duzim, uspjela sam brata nagovoriti, i on kad ga je vidjeo zaboravio je sve, i pruzeli smo brigu o njemu, jer kakav god on je nas otac i bio je na samrti. A niko ne zasluzuje da pored dvoje djece umre sam.
Ne znam, dali smo svoj maximum i nije nam zao. Jako tesko mi je pala njegova smrt, sto me je iznenadilo. I sad dok ovo pisem tesko mi je.
Tako da Morena i Unsub razumijem vas ali...nemojte se zakleti nikad, jer krv nije voda.

[mrki62]

Nemoj te reci dva puta. Ja sam isto tako mislila. Moji su roditelji bili razvedeni od moje 8 god, otac je za mene bio samo ime na papiru, neko za koga nisam osjecala ni ljubav, ni mrznju. I uvijek sam govorila da me ne zanima ni ziv ni mrtav. Moj sin ga je vidjeo samo jednom u zivotu i to kad je imao 5 god,eto kakav smo odnos imali. I da dodam brat je imao isti stav.
Ali prije 2,5 god kad je prvi put otisao u bolnicu posjetila sam ga eto reda radi, bez nekih osjecaja...nista.Brat nije otisao.
Poslije 6 mj opet bolnica, i tad saznam da ima karcinom poslijednji stadij. Otisla sam opet,i kad sam usla u sobu gledala sam okolo ne vidim ga, mislila sam da sam pogrijesila sobu,kad sam krenula izaci pogledam jos jednom i prepoznam ga samo po ocima(imao je nebesko plave oci). Tad se u meni nesto slomilo, pogodilo me, ne znam ni sama... Poslije te posjete cilj mi je bio da dovedem brata da ga vidi, kako znam i umijem bez obzira na sve kakav je bio, sto je radio sve je to postalo nebitno. Helem da ne duzim, uspjela sam brata nagovoriti, i on kad ga je vidjeo zaboravio je sve, i pruzeli smo brigu o njemu, jer kakav god on je nas otac i bio je na samrti. A niko ne zasluzuje da pored dvoje djece umre sam.
Ne znam, dali smo svoj maximum i nije nam zao. Jako tesko mi je pala njegova smrt, sto me je iznenadilo. I sad dok ovo pisem tesko mi je.
Tako da Morena i Unsub razumijem vas ali...nemojte se zakleti nikad, jer krv nije voda.

Svako ima svoje životne priče, nečije više a nečije manje potresne.
Ti si vjerovatno u onim sa manje potresnom pričom, jer ako su se roditelji rastali to još ne znači da je to nešto ružno , jer život ide dalje.
Da ne dužim ; šta ako se roditelji NISU rastali a otac bio tiranin, koji te je malteretirao i tukao na svakom koraku ?
Kasnije sa ko zna kojom srećom se nekako izvučeš iz svega toga i odeš u bijeli svijet sa velikim bolom u grudima i željom da zaboraviš na slab period života,................ pa nećeš valjda jedva čekati da vidiš il sretneš monstruma koji ti je za sva vremena zagorčao život ?

[Bahra]

Ma mrki moji su se i rastali jer je bio alkoholicar i tiranin, nebitno sad,naravno ne kazem da je bio najgori kakvih ima sve. Vec samo pokusavam da kazem da nije na kraju sve onako kako mislimo da bi uradili. Ne znam cudno je to,kako covjek promjeni misljenje i nekim drugim stvarima da prioritet. Ja sam tu krenula od sebe, jer sam majka, roditelj i nisam zeljela da se poslije 5 godina kajem,sto sam pustila oca da mi umre a nicim nisam mrdnula. Eto to je.

[senko]

Ja sam izgubio moje roditelje u roku od cetiri godine. Tata je umro od raka a mama od kamenca u bubregu . Tuga i bol i praznina se ne mogu opisati. Tako i moji osjecaji. Nasao sam snagu u svojoj djeci gledajuci njih sam dobijao snagu svaki dan i zelio da oni imaju tatu. Kad se ta velika praznina pocne siriti u mome srcu i ljubav prema djeci mi je pomogla da na neki nacin pokusam preboliti tu veliku bol i prazninu koja me je razdirala i shvatim da sam uradio sve sto sam mogao i sve sto se desilo je u bozijim rukama i da sam bio nemocan da im produzim zivot. Ta me misao smiruje na neki nacin mada praznina ce uvijek postojati u mome srcu.

[Obrisan profil]

Otac kad mi bude umro necu ni suzu pustiti

Isto...
Otac, iako je ziv, za mene vec sad mrtav, jer nikad nisam ni osjetio sta stvarno znaci imati oca...
Kod mene je samo ime na papiru.

Nemoj te reci dva puta. Ja sam isto tako mislila. Moji su roditelji bili razvedeni od moje 8 god, otac je za mene bio samo ime na papiru, neko za koga nisam osjecala ni ljubav, ni mrznju. I uvijek sam govorila da me ne zanima ni ziv ni mrtav. Moj sin ga je vidjeo samo jednom u zivotu i to kad je imao 5 god,eto kakav smo odnos imali. I da dodam brat je imao isti stav.
Ali prije 2,5 god kad je prvi put otisao u bolnicu posjetila sam ga eto reda radi, bez nekih osjecaja...nista.Brat nije otisao.
Poslije 6 mj opet bolnica, i tad saznam da ima karcinom poslijednji stadij. Otisla sam opet,i kad sam usla u sobu gledala sam okolo ne vidim ga, mislila sam da sam pogrijesila sobu,kad sam krenula izaci pogledam jos jednom i prepoznam ga samo po ocima(imao je nebesko plave oci). Tad se u meni nesto slomilo, pogodilo me, ne znam ni sama... Poslije te posjete cilj mi je bio da dovedem brata da ga vidi, kako znam i umijem bez obzira na sve kakav je bio, sto je radio sve je to postalo nebitno. Helem da ne duzim, uspjela sam brata nagovoriti, i on kad ga je vidjeo zaboravio je sve, i pruzeli smo brigu o njemu, jer kakav god on je nas otac i bio je na samrti. A niko ne zasluzuje da pored dvoje djece umre sam.
Ne znam, dali smo svoj maximum i nije nam zao. Jako tesko mi je pala njegova smrt, sto me je iznenadilo. I sad dok ovo pisem tesko mi je.
Tako da Morena i Unsub razumijem vas ali...nemojte se zakleti nikad, jer krv nije voda.

Butter...ti si jaka i dobra osoba. I vrlina je oprostiti, iako se reci ne izuste..
Ja necu biti takva, a mrzicu ga jos vise AKO BUDE DUZE ZIVIO OD MOJE MAJKE.

[blento59]

ne mogu da shvatim da se roditelj moze mrziti ma kakav bio
moze izaci iz hatera ali iz srca?
to ne shvatam

[Krokodil Behko]

I ja mislim tako. Kakav god je, tvoj je roditelj i gotovo.
Ja eto, nisam imao takvu situaciju, i mogu reci, da je moj rahmetli otac,
bas bio dobar roditelj. Nije pio, nije kockao, nije bio ni galamdzija. Ali je
zato bio vrijedan i dobre duse. Prvi smo u ulici, imali modernu kucu,
prvi imali nov auto, i uvijek smo imali sve, sto nam je potrebno za skolovanje.
Naravno da nam je umio razvezati pokoju samarcinu, dok smo bili manji, ali
smo ih i zasluzili, sa svojim sejtanlucima.

[Blackhawk]

Otac kad mi bude umro necu ni suzu pustiti

Isto...
Otac, iako je ziv, za mene vec sad mrtav, jer nikad nisam ni osjetio sta stvarno znaci imati oca...
Kod mene je samo ime na papiru.

Nemoj te reci dva puta.
Tako da Morena i Unsub razumijem vas ali...nemojte se zakleti nikad, jer krv nije voda.

Ja ga nemam od 4-te godine, sto je znaci punih 25 godina.. Nije bio nasilan, nije bio alkoholicar, jednostavno je otisao zbog druge zene.. Hajd i to nekako, ali je nas ostavio kao da mu nismo niko i nista, nikad upitao da li nam mozda sta treba, kako smo, kako zivimo.. Nikad nista.. U tih 25 godina, jedino sto je uradio je poslao jednom torbu robe, i to ne donio on nego poslao po drugima i to je bilo sve..
Mama nas je u pocetku slala njemu da znamo ko nam je otac, da ga upoznamo, medjutim on nikad nije mario za nas i kad mu dodjes vidis da mu nije drago, tako da nismo htjeli ni ici vise..

I jos uvijek je takav.. jedino sto cujes da se hvali da ima sina hodzu, da je dobio unuku i slicno (iako nikad nije dosao i pozelio se vidjeti sa sinom ili pozelio vidjeti unuku).. i ja ga jednostavno ne mogu voljeti niti kad hocu, jednostavno sam odrastao u saznanju da nemam oca i tako se i danas osjecam.. I necu ga zaliti nimalo kad umre.. Mozda cu otici na dzennazu onako reda radi a ne sto ga zalim..
A majka... Za nju nemam dovoljno rijeci hvale i respekta koji osjecam prema njoj.. I to ne znam kako cu podnijeti kad je jednom ne bude bilo..

[silence]

Imala sam najbolje roditelje na cijelom svijetu.
Mislila sam da njihovu smrt neću preživjeti, ali preživi se, premda je bol velika.
Moramo prihvatiti činjenicu da smo svi prolazni i da je prirodno da roditelji prvi odlaze.

[Maja]

Mamu sam izgubila prije tačno 10 godina, imala sam 19.
Sjećam se da sam to jutro ustala rano jer sam imala predavanja u 8 sati. Svi su još spavali, a s obzirom da mi je fakultet bio 4 kilometra daleko polazila sam u 7 od kuće. Kad sam pošla čula sam mamu kako me zove i ušla sam u njenu i tatinu sobu. Rekla mi je, okrenuta zidu, da ne moram ići u stan poslije predavanja jer je ona uradila što je trebalo (pripremali smo stan za preseljenje). Otišla sam na faks i kad sam se vratila našla sam od nje ceduljicu gdje mi je napisala šta trebam uraditi taj dan jer su ona i tata otišli na selo. Tu ceduljicu još čuvam.
Oko tri sata poslijepodne čula sam sirene od dvoja kola hitne pomoći i sjećam se da je kroz mene prošla jeza, te da sam pomislila bože dragi, dvoja kola, ko li je ovo nastradao.
Nastavila sam raditi što sam radila dok nije zazvonio telefon i javio se s druge strane nepoznat muški glas.
Još i sada svaki put kad se javljam na telefon zastanem jednu sekundu čekajući ko će mi se javiti. Tek kad čujem poznati glas opustim se.
Taj čovjek mi je javio kako mi je mamu udarilo auto, kako je dobro, nije ništa strašno, da je prebačena u bolnicu i da ne brinem.
Noge su mi se odmah odsjekle. Nazvala sam sestru na posao i ona je odmah došla, te je zamolila komšiju da je odveze u bolnicu, a ja, brat i nena smo ostali kod kuće.
Ta tri sata neizvjesnosti su mi najgora tri sata u životu. Mama je bila u operacijskoj sali i borili su se za njen život i život naše komšinice koja je nastradala skupa s njom. Kad me sestra prvi put nazvala rekla mi je da je jedna od njih umrla, ali da ne znaju koja je. Iako sam komšinicu voljela neizmjerno samo sam molila boga da je ona umrla. I par trenutaka kasnije sestra je nazvala i to mi i potvrdila. Ali u 6 i 15 opet je zazvonio telefon i to je bilo to.
Nikad neću zaboraviti sestrin glas kad je susprežući jecaje rekla samo dvije riječi "Umrla je". Naredna dva sata bila su mi u magli. Znam da sam nekontrolisano vrištala i da su se skupile sve naše komšije koje su me čule. I nena je plakala, brat... sjećam se kad je shvatio da je mama umrla kako je ljutito bacio jastuk na pod i počeo plakati.
Ne znam ni ko je sve bio s nama, znam samo da su nas gledali bez riječi, nesposobni da kažu ijednu riječ utjehe. Sjećam se samo da me cijelo vrijeme neko držao i plakao sa mnom i poslije sam saznala da je to bila rodica koja se inače družila s mamom. Ali znam da mi je godio njen zagrljaj i nekako sam osjećala da nisam sama na svijetu.
Onda su došli tata i sestra iz bolnice i znam da je brat potrčao prema sestri i zagrlio je...a tata...njegov izraz lica nikad neću zaboravit...i onu maramicu koju je držao u ruci i s kojom je brisao suze. Nije ni primjećivao da se sva zgužvala i isparala.

Poslije su ljudi dolazili, odlazili...nemam pojma ko i kad...rodice su dočekivale i ispraćale, kuhale kafu.
Tek poslije puna dva dana popila sam čašu soka.
I znam da sam samo željela biti sama u sobi i ne gledati nikog, a morala sam sjediti s gostima.
A gosti... naredali su se na kaučima, a mi djeca smo sjedili na podu. Toliko o njima.
Prolazio je dan za danom, dženaza, svaki dan tj svaki sat neko je dolazio... Svaki dan je bio isti. Otprilike sedam dana od mamine smrti počela sam osjećati nekakvo lupanje u prsima. Kad bih god pomislila na nju i počela plakati osjetila bih da ne mogu disati, a srce je grozno udaralo. I možda 10 dana od tada prisilila sam se da ne mislim na sve što se desilo. Naravno da nisam mogla, ali više ne bih svaku noć kad legnem plakala satima. Jednostavno nisam sebi dala da mislim na nju jer sam se bojala za svoje zdravlje, a još jedna tragedija mojoj porodici nije trebala.

Nakon dvije sedmice vratila sam se na fakultet i svi su mi izrazili saučešće, što je bilo normalno i očekivano, ali me iznenadila jedna cura. Ona je bila na glasu kao laka ženska i poznato je bilo da je spavala sa profesorom i asistentom i inače je bila na lošem glasu. Čak se i meni nekad znao omaći kakav negativan komentar na njen račun.
Ali tada kad sam se vratila na fakultet prišla mi je i sjele smo malo dalje od drugih. Uzela mi je ruke i počela pričati o gubitku svog oca. Opisivala mi je faze kroz koje je prolazila i završila je riječima kako joj je sada lakše, kako nije isprazna fraza da vrijeme liječi i kako još uvijek ima situacija kada se sjeti oca i isplače se, ali živi..živi normalnim životom.
Znam da su njene riječi ostavile na mene utisak veći nego riječi bilo koje prijateljice.

Zista vrijeme čini svoje. Kad je umrla mislila sam da je nemoguće da bi mi mogao proći ijedan dan da ne pomislim na nju i ijedna noć da je ne sanjam, ali prođe. Mogu reći da je naša porodica počela normalno živjeti tek 5 godina nakon njene smrti. Tih prvih 5 godina uvijek je bila tu negdje između nas i sve što bi rekli i uradili nekako je podsjećalo na nju. Čak i kad ne bi pričali danima o njoj, bila je tu negdje. Ali sada je lakše. Naravno da se u posebnim prilikama uvijek sjetim nje i zaplačem. Kad su sestre diplomirale, rađale, kad su im djeca slavila prve rođendane. O bajramu da i ne pričam. Svaki bajram sam sama ujutro i moram isključiti televizor da ne slušam ilahije jer me bacaju u očaj. Ne mogu da podnesem nikako ta bajramska jutra. To mi je nešto najteže.
Neki dan kad je bila godišnjica tata je donio cvijeće da joj odnesemo na harem. I onako ga gledam...ulazi u kuću s buketom u ruci...u glavi vrtim scene kako je bilo dok ga je kupovao...umjesto da kupuje cvijeće svojoj ženi za osmi mart on ga kupuje da joj nosi na harem. I zaplakala sam kao onda na početku prije 10 godina. A mislila sam da više ne mogu tako plakati.

U naslovu teme piše kako podnijeti toliku bol. Podnese se, izdrži, jaki smo. S godinama bol postaje puno manja, čak se dešava da na umrlog ne pomišljamo i po par dana. Ali to ne znači da ti se ne može desiti sitnica koja će te slomiti i podsjetiti na onu neizdrživu bol na početku. Ta sitnica je kod mene bilo cvijeće koje je tata kupio.
Ali to je normalno. Mislim da roditelji i zaslužuju da se s vremena na vrijeme isplačeš zbog njih, a ne da padnu u zaborav i da u našim sjećanjima postanu prah, kao što su se u prah pretvorila njihova tijela.