Gradske legende

Ponašanje u društvu i odnosi među ljudima. Humanost, predrasude.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Gradske legende

Post by niska grana » 09 Jun 2012, 17:46

Svaki grad ima svoje legendarne priče i mitske likove, pa ako ste raspoloženi podijelite ovdje koju.

Priča o prodaji gradske vijećnice za vrijeme Olimpijade u Sarajevu i prodavaču koji je od sitnih prevara napravio umjetnost i sebi obezbijedio mjesto u gradskoj mitologiji poznata je svima, ali nedavno sam pročitao intervju sa tim, nažalost preminulim čovjekom u kojoj opisuje jednu drugu legendarnu provalu u kojoj je učestvovao.
Navodno je trebalo ilegalno prebaciti neke Albance u Italiju. Satima ih je vozio u kombiju po brdima oko Sarajeva, da bi ih u sumrak istovario pred kasarnom “Maršal Tito“. Rekao im je da je to granica sa Italijom, da treba da trče prema kapiji i viču "Viva Italia“, jer stražari to vole :valja
Nesretni ljudi su se stvarno zaletili prema kapiji, a neki su se i penjali preko ograde kasarne, vičući iz sveg glasa "Viva Italia“.....zbunjeni vojnici na straži su počeli pucati na njih. "Jedva smo izvukli živu glavu" - rekao je.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 09 Jun 2012, 18:12

Meho Džeger, Greta, Vasa Kisa, Aco biciklista...Mostar je imao puno svojih legendi.

Evo za početak Meho Džeger.


MEHMED HUMAČKIĆ (1948. – 2004.)

Odlazak rock legende

Te 1948. godine, kad je Josip Broz Josipu Visarionoviču Staljinu rekao istorijsko "ne", na svijetu su se na različitim stranama pojavili Klaus Meine, gitarist grupe Scorpions, Robert Plant, pjevač Led Zeppelina, glumac Robert Mitchum je optužen zbog posjedovanja marihuane, a Samuel Beckett je počeo pisati svoju dramu 'Čekajući Godota'. U Mostaru, na Neretvi, rodio se Mehmed Humačkić, kojeg će ovaj naš mali i tužni svijet upoznati kao Mehu Džegera, uličnog pjesnika, boema i lutalicu, jednog od sigurnih dokaza da je Hercegovina Mediteran, jer svako mjesto ima svoje zaštitne znakove, ljude s margine, čije živote narod prepričava, dodajući uvijek tim pričama onu legendarnu patinu, koja ponekad umije biti i zlurada. On je bio autentičan.

Kad bi Mostarom – tad je Bog po zemlji hod'o – u crvenim farmerkama i uskoj kožnoj jakni prošetao kralj Meho, mogli ste se uhvatiti kako gledate za njim kao za pravom rock&roll zvijezdom, jer je to jedino što je oduvijek želio biti i jedino o čemu je ikada razmišljao. To što je snimio samo nekoliko pjesama (uz pomoć mostarskih muzičara Atile Aksoja i Derija Nazečića) i objavio dvije tanke zbirke poezije ('Kratke priče u rimi' i 'Pjesme'), ne mijenja stvar: Meho jeste bio legenda i slika jednog vremena. Mir i rahmet njegovoj namučenoj duši, a cijeli njegov život stao bi u jedan stih posvećen nekoj (zamišljenoj ili stvarnoj, ko bi to znao kad su ti Božji ljudi u pitanju) ljubavi: "Da smo imali sina, zvao bi se Mick".

Ahmed BURIĆ,
Dani

Image

Image



Image


Iako se njegov muzički opus svodi na dva singla „Mona Lisa fak ju“ i obradu pjesme grupe Cod „Rock za moju bivšu punicu“, to nije spriječilo da se Meho Džeger proglasi za doktora rock'n'rolla.

Izdao je i tri zbirke pjesama, „Kratke priče u rimi“ , „Pjesme“ i „Izgubljena ljubav“.

Meho je kroz svoje pjesme kritizirao i slavio Mostar, kao i one koji su ga ismijavali. Brojne pjesme je posvetio svojim ljubavima, Muneveri, Jelisaveti, Nermini, Fatimi, ili Tini Turner.

Poezija Mehe Dzegera

Jelisaveta....

U Kragujevcu
sjedila si preko puta mene
i prekrstila noge
pukla ti je čarapa
na jednom mjestu
ja sam ti rekao
pukla vam je gospođo
čarapa najlonska
na lijevom koljenu
ti si meni rekla
da to treba tako
ko da sam ja mahnit.

Sokolova menza

Za stolom u sokolovoj menzi
flomasterom si napisala
VO direktor
dodirnuo sam ti ruku
a ti si se izmakla i otišla raditi
vrijednice moja vrijedna.

MERKUNISA

Sjedila si u Pozorišnoj
i vjetar je puho
kad si me pogledala
odmah sam vidio
da me razumiješ
šupak na vratima
me nije pustio unutra
kaže pjan si
nema problema brato
da smo imali sina
zvao bi se Mik
nikad te više nisam vidio.

FATIMA

Evo, ljubim te Fatima
i drago mi je to
Jer imaš sise
ko prava kravetina
ona koju muzu
a ne ona iz Indije
jer ti nisi sveta
ti ideš od ruke do ruke ko štafeta.

MUNEVERO

Munevero moja nevjero
zašto si taka
a ja sam ti više puta u Papagaju
zvao gusti od jagode
i mislio sam da ćeš mi dati
da ti se prislonim
ko onaj manijak iz autobusa
zašto si taka
ko da sam ja bezveze
ne znaš da se meni svi klanjaju
kada uđem u kazneni prostor
i zamahnem
zašto si taka
kazeš nisi to očekivala
pa šta si očekivala
ilički autobus.

Crveni Ban

U nekom gradu
Živio čovjek po
Imenu crven Ban
I karao je svaki dan

Bio, Bio crven ban
I nosio je crvenu odjeću i karao je
Svaki sat

Ja se zovem Crven Ban
I karaču svaki dan
Cure dobre k'o metak

Crven bane
Karaj svake dane
Crven Ban
Nosio je crven fes
Svaki dan

Crven bane
Pazi da se ne
Zaraziš
Karaj samo pa da ne oboliš

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 09 Jun 2012, 18:21

[media]2AAJg_tZe-w[/media]


Vahid Halilhodzic

Vahid Halilhodzic, neizmjerljiva legenda,
rodio se u poznatom gradu
u Jablanici, gdje je Jul Briner
srusio most.
Kada je dosao u Mostar
Asim Kamaco mu je postavljao stapove
i ucio ga da pravilno hoda.
Vaha, ti si u Velezu bio idol
i mi ti se klanjamo.

Zatko Vahide, kada ti je
racun u kaficu 8 KM
reci konobaru - u redu je, mali!!
a ne da uzimas kusur
da platis parking u Jablanici


ROCK'N'ROLL

U gradu rocka ja živim
ja Meho Džeger
u Fazle kupim cigare
a onaj preko puta što kasete
i cd-ove prodaje
mi kaže đe si Meho legendo
ja njemu kažem
đe si
jer Rock'n'Roll je život moj

u gradu rocka ja živim
ja Meho Džeger
u ABC-u popijem kafu
a onaj što je imao kafanu prekoputa
sad je zatvorio
kaže ne može izbit za kirije
a ja njemu kažem
budi nehajan
jer Rock'n'Roll je život moj


NERMINA

Gledam te nermina
imaš kovrdžavu kosu
i dobre guzove
za meljanje
ko kifle u Dugalića pekari
i rekao sam ti to
a ti si meni samo rekla «MRŠ»


ZANA
Vodili smo ljubav ja I Zana
Samo da se zna
Nek se papci pojedu jer ja sam sexa kralj
Zana mi je to rekla

Mala moja Zanice
Kad ćeš mi opet praviti dolmu u onim žutim paprikama
A ja ću gledati utakmicu
I reći ti mala moja
Daj mi čašu vode ako je dobro otekla



Uh, čitaj ovu dole :aplauzz

Ti si moja striptizeta
jer se svake noći skidaš
preda mnom
moja mala striptizeto.

Pamtim tvoj seksualni hir za seksom
Ženo mog seksualnog života
Pa kada skineš sve sa sebe
onda vodimo ljubav
a ja te karam
i tako vodimo seksualni život
pa se opet karamo
ti i ja

Volim svaku pozu
da primjenim
kraljice seksa
a najviše volim kada mi sjediš u krilu
milo moje seksualno mače
koje se sklupča oko mene
oko masovnog rock idola
i skakača s mostova

Takvu ženu ne treba puštati niti je
davati drugom da vodi seksualni život
s drugim čovjekom,
niti ću te dati ikom moja lutko,
na koncu moja Anette

Sjeti me se moja kraljice seksa i droge
iako nisam drogeraš
mila moja Anette


A sad jedna o Tini Turner

Tina, ti si moja rock baka
divim ti se šta si sve pretrpila
sa Ajk Tarnerom
svjetskim klošarem i drogerašom

On te nije bio dostojan
niti treba da bude s tobom
i Ajk Tarner zbog droga
treba da završi u zatvoru
moja Tina
Ginisova rekorderko

User avatar
Dust
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 7268
Joined: 21 Dec 2011, 01:53
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Dust » 09 Jun 2012, 18:22

[media]5xtlEwRQqbY[/media]


Kada je svojevremeno jedna televizija snimajući emisiju o gradu na Vrbasu, pitala učenike u jednoj osnovnoj školi po čemu je poznat njihov grad, mališani su dali niz različitih odgovora: Vrbasu, Kastelu, Petru Kočiću, rukometnom i fudbalskom klubu „Borac“, Marijanu Benešu, Jefti - zimskom kupaču u Vrbasu i amateru-arheologu, vrbaskom dajak čamcu...

Elem, kada su se svi tako pred kamerom „ispucali“, jedan od klinaca, koji je do tada pažljivo slušao svoje drugove, javi se za riječ: “Lijepo su to moji drugovi rekli, ali ne treba zaboraviti da je naš grad poznat i po čika Ali. On je tako dobar čovjek, kada god ga sretnemo o gradu, nama djeci uvijek daje bombone i čokoladice „životinjsko carstvo“...

Savremenici, od kojih je ova storija „pokupljena“ tvrde da je voditelj - novinar ostao bez teksta! Iako se dobro „potkovao“ za razgovor i snimanje, brže - bolje izvršio je konsultacije da provjeri tačnost ovih navoda. A onda je, kažu, zatražio od klinca da to ponovo kaže u kameru.

Danas vjerovatno nema Banjalučanina koji ne zna Aliju Mahmutovića, čovjeka čiste duše i dobrog srca, koji za svakog nađe lijepu riječ, a kada zatreba i riječ utjehe. Banjalučani ističu da je on živa gradska legenda, te dodaju „svaka čast svakome, ali samo je jedan Ale“! Stoga nikome nije bilo svejedno kada su jedno vrijeme prestali viđati Alu da šeta po gradu, onako kako je to decenijama radio - sa cekerima u ruci, „francuzicom“ na glavi...

Ljudi su pričali, kako god i kuda god pogledaš sve je tu, ali ipak, ipak, nešto nedostaje. Kao nošena vjetrom, veoma brzo, gradom se pronijela vijest da je Alu na nekoj raskrsnici udario automobil, i da je prikovan za postelju. Govorili su tada Banjalučani: „Dobrom čovjeku poput čika Ale treba pomoći. Među njima bilo je i onih koji su izdaleka i bijela svijeta, preko mora i gora nazvali i interesovali se za njegovo zdravlje, a nekima od njih, nije bilo teško ni da ga lično obiđu.Vijest o tome da je Alu udarilo auto, autor ovog teksta dobio je od poznatog banjalučkog brice Kasima Berberovića. Zajedno smo otišli da ga posjetimo u njegovom skromnom stanu, naselju Borik.

Na Kasimov prijedlog, kako bismo ga obradovali nego „životinjskim carstvom“. Ale je sjedio na krevetu, na desnoj slomljenoj nozi fiksator, a pri ruci štake pomoću kojih se tih dana poštapao po kući. Neobično nam je bilo da ga vidimo bez „francuzice“ na glavi, pa ga molimo da je stavi. Kasim mu čita brojeve sličica, a on nepogrešivo, kao što je to decenijama radio izgovara tačno ime svake životinje sa slike. U razgovoru Ale nam je rekao da mu „fali čaršija“ i druženje s ljudima, njegovim Banjalučanima, ali ne zaboravlja pomenuti i svoje golubove. Ohrabrujemo ga da će ponovo u čaršiju, i prisjećamo se slike koju smo do sada, kao i svi Banjalučani, bezbroj puta imali priliku da vidimo - Ale stoji na ulici i doziva golubove svojim nekakvim „tajnim šiframa“. Oni mu slete na ramena i tu se šepure kao najljepše „ordenje“. Kada se malo oslobode počinje „razgovor“, a nedugo zatim iz Alinog džepa izviri pokoje zrno pšenice ili komadić hljeba...

Nije prošlo dugo, Ale nije mogao bez Banja Luke i svojih Banjalučana. A ni Banjalučani nisu mogli bez njega. I dalje pohodi svoj grad onako kako je to decenijama radio - druži se sa sa svojim golubovima, nepogrešivo izgovara i otkriva imena životinja sa sličica „životinjsko carstvo“, druži se s rajom...

Ulazi nenajavljen, a pozvan u lokale gdje se okuplja banjalučka raja, sa neizbježnim cekerima u ruci i „francuzicom“ na glavi. Polako obilazi sve stolove, ostavi poklone - bajadere, slatkiše i bombone, raspita se se za zdravlje prisutnih i njihovih porodica, i poželi im puno sreće i zdravlja u životu. Nema onoga kome ruka ne „poleti“ u džep: “Ale, može li za kafu...“. A od tog novca Ale najčešće kupuje bajadere, bombone, čokoladice „životinjsko carstvo“, koje opet dijeli svojim Banjalučanima uz najiskrenije želje za dobro zdravlje njega i njegove porodice...

Čini se da nema Banjalučanina kojeg Ale nije ispratio na „onaj svijet“, onako kako to dolikuje. Znaju Banjalučani da puno zna i pamti. Za kratko vrijeme ispričaće vam rodoslove banjalučkih porodica - nabrojati imena većina njenih članova, kada su se rodili, kada su umrli, šta su radili u životu, a ako treba bez problema, izgovoriće i broj registarskih tablica nekog automobila koji je prije trideset i više godina „hodio“ banjalučkim ulicama.

Godinama je Ale, vrijedno i predano na Vrbasu nizvodno od Gradskog mosta skupljao i slagao kamenje kako bi napravio svoj kutak. Banjalučani ga odmah prozvaše - Alijino ostrvo. Iako je Vrbas često znao da „podivlja“, Alino ostrvo i dan danas je tamo gdje ga je njegov tvorac načinio. Kada pominju Alu, Banjalučani ne mogu, a da se ne sjete njegovih „bravura“ na Gradskom mostu. Po gradu se još prepričava (u šta se svojevremeno uvjerio i autor ovog teksta) da se znao popeti i prehodati ga „po perdi“ širokoj svega desetak centimetara, s kraja na kraj, i to sa svojim cekerima u ruci.

I da završimo Alinim riječima, koje je svojevremeno izrekao jednom kolegi novinaru: „Znam ja zašto sam se rodio“...
Gledam te nekim drugim ocima
upravo onako kako ne treba...
I ne shvatam sta mi se desava
nedostaje mi rec koja resava
u tebi je neka tajna ostala
k'o muzika starih majstora

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by niska grana » 09 Jun 2012, 18:39

E baš sam htio da pitam za Acu, da li je živ i kako taćno glasi ta njegova priča.
Navodno je iz nekog šumarka uletio na međunarodnu biciklističku utrku i “pobijedio“ na toj etapi koja je prolazila kroz našu zemlju, ali ne znam da li je to tačna verzija.

A najdraža mostarska provala – ne sjećam se tačno gdje sam za nju čuo – je epizoda u kojoj je neki lik u rano jutro na jednom uličnom košarkaškom igralištu smanjio obruč koša, tako da lopta bude šira od obruča i ne može proći kroz njega. Nešto kasnije su lokalni likovi došli da igraju basketa i pola sata niko nije mogao da zabije koš, a ovaj je na svom balkonu pio kafu, gledao ih i valjao se od smijeha :oo

Dust, lijepo :ok
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 09 Jun 2012, 18:55

Vjeruj mi da ne znam :cudi
Malo znam o "danima slave" Ace. Viđala sam ga prije često u gradu na biciklu i ovim šarenim biciklističkim trikoima, kako li se zove ta oprema. Znam da su mu kćerke vani i da ne kontaktira s njima jer je imao nekih loših epizoda u životu, kako sam čula.
Živio je u teškoj bijedi, pa mu je doniran kontejner. A po čemu je poznat, ne znam. Možda će Ševal više znati. On je brato, a ja sam došljo.

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 09 Jun 2012, 18:57

A inače, odlična tema :ok
I ja sam namjeravala da je otvorim, pa zaboravila.

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 883 times
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Sheval » 09 Jun 2012, 19:05

Eh,trebalo bi jedno 100 stranica napisati samo o mostarskim 'likovima' :oo
I sama ta klasifikacifikacija legende...neki tvrde da među tim legendama ima spadala,neradnika,alkoholičara,probisvijeta.
Da,ima svega tog jer to su boemi :D
Po meni je klasifikacija legende ta da se o tim ljudima priča i nakon njihove smrti,da je veliki broj ljudi,ne samo lokalaca,čuo za njih,prepričavaju anegdete.
E obični smrtnik kad umre,o njemu pričaju dva dana i adio,nema ga više.
E,o legendama se priča,to je razlika.

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 883 times
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Sheval » 09 Jun 2012, 19:20

Što se tiče Ace i Mehe,obadvojicu sam fala Bogu upoznao.
Sa Acom sam bio dosta bolji,čovjek je uvijek bio spreman za razgovor.
Istina,najgore bi mi bilo kad mi se negdje žuri pa mu se javim usput...gotovo je.Nemere ispod pola sata :D
Zaštitni znak Mostara,zanimljiv svima koji dođu sa strane,napose turistima.Uvijek ga je se moglo vidjeti u svim dijelovima grada,rijetko je mirovao.Uvijek u punoj biciklističkoj opremi sa svojim drugom biciklom,kojeg je gurao pored sebe.
I uvijek je pričao o nekim dijelovima,trebaju mu gume,trebaju mu nove ručke,kočnice a nikad ga nije vozio.Tek kada se okupi masa...onda odveze 10-ak metara.Sam taj ritual prije vožnje je bio simpatičan i zanimljiv.Nabacuje naočale,kacigu,par dubokih uzaha,kao da će u najmanju ruku voziti do Zagreba. :D
Da Grana,postoji ta anegdota o Aci ali ma kako Aco bio druželjubiv i pričljiv,nikada to nisam saznao,šta je ustvari bilo.Govorio je da je vozio Giro d' Italia,znao je sve bicikliste iz 'njegove ere' napamet,ime prezime,datum rođenja...
Imao je on dosta svojih tajni.
Najviše je pričao o svoj ženi,o nesretnoj ljubavi,bio je tužan.
Fali sa onim svojim biciklom,fali :(

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by niska grana » 12 Jun 2012, 00:02

Sheval wrote:Što se tiče Ace i Mehe,obadvojicu sam fala Bogu upoznao.
Sa Acom sam bio dosta bolji,čovjek je uvijek bio spreman za razgovor.
Istina,najgore bi mi bilo kad mi se negdje žuri pa mu se javim usput...gotovo je.Nemere ispod pola sata :D
Zaštitni znak Mostara,zanimljiv svima koji dođu sa strane,napose turistima.Uvijek ga je se moglo vidjeti u svim dijelovima grada,rijetko je mirovao.Uvijek u punoj biciklističkoj opremi sa svojim drugom biciklom,kojeg je gurao pored sebe.
I uvijek je pričao o nekim dijelovima,trebaju mu gume,trebaju mu nove ručke,kočnice a nikad ga nije vozio.Tek kada se okupi masa...onda odveze 10-ak metara.Sam taj ritual prije vožnje je bio simpatičan i zanimljiv.Nabacuje naočale,kacigu,par dubokih uzaha,kao da će u najmanju ruku voziti do Zagreba. :D
Da Grana,postoji ta anegdota o Aci ali ma kako Aco bio druželjubiv i pričljiv,nikada to nisam saznao,šta je ustvari bilo.Govorio je da je vozio Giro d' Italia,znao je sve bicikliste iz 'njegove ere' napamet,ime prezime,datum rođenja...
Imao je on dosta svojih tajni.
Najviše je pričao o svoj ženi,o nesretnoj ljubavi,bio je tužan.
Fali sa onim svojim biciklom,fali :(
Lijep post :ok

Žao mi je zbog Ace; nisam znao da je umro, tim više jer sam malko pretražujući na youtube-u gledao neke snimke iz čini mi se 2010. godine.

A baš danas mi je jedan stariji poznanik pričao o liku koji je nekoliko godina, dok ga nisu provalili, povremeno ordinirao na mjestima gdje su se polagali vozački ispiti u Sarajevu.
Uoči polaganja ispita ili dan ranije, prišao bi osobi koja polaže i pričao kako on ima veze i poznanstva u komisiji i da će pokušati da sredi sigurno polaganje vožnje.
Od žrtve koja bi nasjela na tu priču unaprijed bi uzeo pare. Ako bi kandidat pao, vratio bi mu novac i rekao “j...ga, pokušao sam, ali nije išlo, ove hefte nisu bili u komisiji ljudi koje poznajem“ ili smislio neko slično opravdanje a ako bi položio onda bi naravno zadržao novac i pripisao zasluge za položen ispit sebi.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120399
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6970 times
Been thanked: 7897 times
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Krokodil Behko » 20 Jun 2012, 23:06

Dobro je to sve
Ovo je legenda nad legendama :respekt

Hari Džekson - Bijeljinski kauboj

Priča o pravom i zadnjem istinskom bosanskom kauboju ne može se ispričati bez pomena Harija Džeksona.

Rođen kao Musli Aljuš iz Tetova, u Bijeljinu je došao na služenje vojnog roka, zaljubio se u jednu Bajru i ostao. Bio je vrstan fotograf ,ujedno vlasnik fotografske radnje WESTERN.

[media]kLj5KWZvtpw[/media]

Nakon što je otkrio svoju najveću strast - western filmove, ime mijenja u kudikamo zvučnije - Hari Džekson, a svojim kćerkama daje imena: Dženeta, Dženita i Virdžinija.
Sa naslovima "Vješanje Harija Džeksona", "Tragom zločina", "Ispirači zlata", "Osveta Hari Džeksona", pratili su uobičajene vestern priče: pljačka banke ili voza, usamljeni junak u sukobu sa zakonom, ispiranje zlata... Svaki njegov upucani kauboj imao je dužnost da, kada napokon časno pogine i umiri se, još jednom trzne nogom.

[media]V9VmfSWqDrg[/media]

Filmovi su snimani na području Semberije i Majevice, trajali su oko 30 minuta, za najboljeg među njima slovi „Miris poljskog cvijeća“.
- Kamenolom imaš u Teočaku, Drina ti je kao Rio Grande, u Jablanuši je ona livada bila jalova, ništa se na njoj nije sijalo, bila je bolja nego prava prerija. U mahali nađemo nekoliko Roma, samo im stavimo ratničke boje, pa kao pravi Indijanci. I seljaci su bili dobri, davali nam svoju stoku kad god je trebalo da snimimo krdo goveda, milo im da se njihova goveda pojave u filmu - priča Juso Muratović, čiji je čitav život obilježen filmom.

Neki kažu da je ubijen u Bijeljini a neki da je umro 1999 godine u svom gradu koji nije napuštao ni u toku rata.
Ne znamo da li je Hari Džekosn živ, ali mnogi misle da je živ jer legende nikad ne umiru.

Image

Image
online

User avatar
gejsha
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 9299
Joined: 09 Feb 2011, 17:10
Location: tamo daleko,daleko od bola..
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by gejsha » 14 Jul 2012, 10:31

Kod nas postoji jedan momčić koji nije baš dobro psihički. Ali mislim da nije baš toliko nenormalan, jer uvijek izlazi.
Valjda ga roditelji ne bi puštali vani da ne smiju. Cijeli grad ga zna. Oni bezobrazni se šale s njim, a ostali ga većinom ignorišu.
Hoda za nekim i počne sam pričati, a ako mu se obratiš samo jednom rječju onda te se neće kaniti. Počne pričati sa tobom.
Mislim da iako baš nije dobro, voli privlačiti pažnju. Kada se održavaju turniri u malom nogometu on stane na stadion i ako lopta ode on je dodaje.

Postoji još jedan čovjek, kod nas sve neki luđaci. Za njega pričaju da su ga viđali u Crnoj Gori i još negdje van BiH, a što je najčudnije on nema prevozno sredstvo, nego ide pješke. Misterija je kako je on dospio u druge države.
Kada hoda obično priča sam sa sobom, a ponekad se toliko uživi kao da stvarno priča sa nekim ljudima.

Treća osoba koja mi naumpada je jedan pijanica. On je vječito pijan. Možete ga sresti na trotoaru sa pivom u ruci ili bez.
Ali ja ga nikada nisam vidjela trijeznog. Imao je ženu i sina, ali nekada se davno razveo, ko bi ga i trpio takvog.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra dva brata dala..

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 01 Sep 2012, 00:09

[ytube][/ytube]

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by niska grana » 15 Sep 2012, 14:19

Krokodil Behko wrote:Dobro je to sve
Ovo je legenda nad legendama :respekt

Hari Džekson - Bijeljinski kauboj
Baš sam jučer pročitao članak posvećen njemu u SB; najbolje u članku mi je bilo ono "Romi su glumili Meksikance" :valja
Nažalost pomalo i tužna priča, baš kao i ovaj snimak o Aci iznad, ali ako ništa drugo bar je na kraju doživio i proživio nekoliko godina, iako nakaradnog, mira u svom gradu.
:respekt
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Naopaka bajka
Na probnom
Na probnom
Posts: 88
Joined: 10 Sep 2012, 15:30
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Naopaka bajka » 15 Sep 2012, 19:46

ledžend našeg grada

Image
Ćao Ćamile, čemu čuđenje, čućemo se.

User avatar
Rum
Sebijin pulen
Sebijin pulen
Posts: 96424
Joined: 17 Oct 2010, 17:29
Mood:
Has thanked: 34380 times
Been thanked: 21117 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Rum » 30 Nov 2012, 23:28

Nura i Hazba :ha


Image


Oduvijek sam govorio da Zenica obiluje ridikulima raznih vrsta, a s obzirom da je Andrić opisivao jednog „Ćorkana“ takva je očito situacija bila i ostala u čitavoj BiH. U toj galeriji čudnih likova meni su najčudnije uvijek bile Nura i njena mati Hazba.

Znam, nisam vam baš mnogo rekao ovim imenima ali vjerujem da ste svi zapazili jednu djevojku koja cijeli život šeće po gradu sa svojom mamom pod ruku. Pisac ovih redova ih je prvi puta zapazio još sredinom osamdesetih kada su prolazile pored „Žileta“ dok je Nura bila tek slatki mali djevojčurak. Njena mama je oduvijek bila naborana i sa strogom facom koja je mene neodoljivo podsjećala na onu Ivet iz kultne serije „Alo, alo“. Uvijek su se pojavljivale nekako s proljeća (što bi Žera rekao) i Nura bi nosila po dvije ruže - jednu u ruci a drugu u kosi. Uvijek je bila napadno našminkana, okićena tonom najjeftinije bižuterije, vjerojatno da bi odavala utisak starije djevojke. Prolazile bi one tako satima i ne bi otišle kući dok ne bi udovoljile svom nekakvom latentnom mazohizmu, tj.dok gradski momci ne bi počeli dobacivati ono famozno: „Nuro, udaj se za mene...“ Hazba bi na to uvijek odgovorila da će se njena Nura udati za doktora ili se nikad neće udati. Nažalost što vrijeme više odmiče sve sam sigurniji u ovu drugu varijantu. O njima nikad nisam čuo neke podrobnije informacije ali sam sticajem okolnosti upoznao i Hazbinog muža, tj. Nurinog oca koji se zvao Sakib i radio je na Rudniku. Bio je to izrazito nizak čovjek koji po mojoj procjeni nije mogao imati više od 45 kila a koji je pušio tri kutije cigareta na dan. Na Rudniku su pričali da ga žena tuče i da je on uvijek spreman da zamijeni nekog na poslu jer mu se ne ide kući na maltretiranja.

I u ratna vremena njih dvije nisu propuštale priliku da izađu van i prošeću se svojom uobičajenom rutom. Vidio sam ih neki dan i nisam mogao doći sebi kada sam skontao koliko je Nura ostarila a njena mama je ostala jednako naborana i namrgođena. Kada su se pojavile prvi puta u gradu Nura je bila tek pupoljak a sada izgleda kao nekakva ruža, koja zaboravljena od svih polako gubi svoju ljepotu. Nezamislivo mi je koliko je ta djevojka propatila i koliku ona ima rupu u socijalizaciji sa drugim ljudima kada znamo da nikad nije izašla vani ni s kim drugim nego isključivo sa svojom namrgođenom mamom. Po mojoj slobodnoj procjeni ona ima negdje oko 40 godina i život je definitivno prošao mimo nje. Najčudnije u svemu je to što se Nura više ne ističe svojom pojavom u gradu. Ne, dragi moji, nije se ona emancipovala nego se grad toliko poseljačio da ona više ne plijeni pažnju ljudi koji sjede okupljeni u čaršiji.

Nekad je i bilo simpatično slušati nabacivanja momaka ali danas više niko to ne radi jer je svima, vjerojatno, žao te djevojke koja je mladost protraćila čekajući mamino dopuštenje da popriča sa nekim momkom.
Neka si nam Živa I Zdrava Sultanija 💚
Muškarac bi trebao biti naspram žene, kao što je to hridina naspram morskih valova. Čvrst, nesalomljiv i postojan!!!

User avatar
Rum
Sebijin pulen
Sebijin pulen
Posts: 96424
Joined: 17 Oct 2010, 17:29
Mood:
Has thanked: 34380 times
Been thanked: 21117 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Rum » 30 Nov 2012, 23:29

Ps i ja sam joj se davno nabacivao sa jaranima :haha
Neka si nam Živa I Zdrava Sultanija 💚
Muškarac bi trebao biti naspram žene, kao što je to hridina naspram morskih valova. Čvrst, nesalomljiv i postojan!!!

User avatar
Rum
Sebijin pulen
Sebijin pulen
Posts: 96424
Joined: 17 Oct 2010, 17:29
Mood:
Has thanked: 34380 times
Been thanked: 21117 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Rum » 19 Jan 2013, 23:31

[ytube][/ytube] Ivo na svaku ima odgovor :respekt
Neka si nam Živa I Zdrava Sultanija 💚
Muškarac bi trebao biti naspram žene, kao što je to hridina naspram morskih valova. Čvrst, nesalomljiv i postojan!!!

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 24 Apr 2013, 22:46

Mostarac Safet Begović otvara muzej samom sebi

Image

Safet Begović (72) je najfotografiraniji Mostarac, u tome se svi u Mostaru slažu. Nezvanična turistička ikona Mostara čiji potencijal ovaj grad dosad nije znao iskoristiti, odmjeren je, mudar, individualist i nadasve skroman čovjek. O njemu su pisali brojni domaći i svjetski mediji, a većina turista koja posjeti grad na Neretvi i pređe preko Starog mosta, fotografiše se sa Safetom u njegovoj živopisnoj radnji.

Image

Svoje bogato životno iskustvo Safet Begović odlučio je ovjekovječiti na sasvim neuobičajen način, otvorit će muzej samom sebi.

"Meni ne treba novac. Ne čeznem za novcem. Ne interesuje me. Tek, eto, da se ima za skroman život. Imam svoj način života i svoje stavove. Radim ono što sam želio još kao dijete – biti kraj Starog mosta i u Starom Gradu", kaže legenda mostarskog turizma u razgovoru za agenciju Anadolija.

Već 35 godina Safet "stražari" kraj Starog mosta u svom malom dućanu čija autentičnost i originalnost plijeni pažnju turista.

"Danas je u Starom gradu postalo normalno da se prodaje jeftina roba iz Kine, to nema veze s autentičnosti. Ja pokušavam zadržati svoj stil i zaista je to još uvijek najbolji efekat za turiste", kaže Begović. Njegova radnja nadomak Starog mosta, sa desne obale Neretve, obiluje starinama i nimalo se ne razlikuje od one koju je vodio prije rata.

Image

"Moram vam priznati da je bolje išlo prije rata. Iako je svjetski turizam kakav danas poznajemo bio tada tek u povojima, Mostaru je zaista dobro išlo. Nisu me obilazili tadašnji političari iz Saveza komunista kao što me poslije rata obilaze ovi svjetski, oni nisu imali taj odnos sa narodom. Došli bi u grad i sastajali se na nekim sastancima, u zgradama, daleko od naroda, nisu baš šetali gradom i družili se s ljudima", priča Begović.

On je danas jedan od samo trojice Mostaraca koji imaju diplomu za rad u bakru, koju je stekao još kao vrlo mlad. Radi u kombinovanoj tehnici bakra i emajla, a njegovi radovi danas su njegov glavni adut.

Image

Od mladih dana skače sa Starog mosta, ali za svoju dušu.

"Družim se sa skakačima, ali me ljuti kad se oni ljute na turiste, posebno na Turke. Mladi su, pa su odmah ljuti ako im grupa turista ne plati skok. Ja skačem za svoju dušu. Odgojen sam u naselju Luka (tek pet minuta od Starog mosta) i tu i danas živim. Ali, želim naglasiti da se u Starom gradu mora izgraditi moral i poštivanje turista, pa kupili ne kupili, platili ne platili", dodaje.

Inače, Safet Begović poznat je i po tome što je do braka, kako kaže, imao više od 500 žena. Govoreći o tome šta je privlačilo žene, dodaje da je to vjerovatno "emotivnost, individualnost i orijentalnost" koju posjeduje.

"Kao mlad, radio sam kao učitelj u Konjicu, ali nisam mogao bez Starog mosta, prvom prilikom sam ostavio taj sigurni posao i otvorio radnju u Starom Gradu. Kasnije sam upoznao jednu Njemicu. Bila je toliko lijepa da sam joj prišao i rekao da je najljepša turistikinja koja je ikad došla u Mostar. Studirala je na Cambridgeu u Velikoj Britaniji i sa grupom britanskih studenata došla u Mostar. Kad sam joj prišao i to joj rekao, znao sam da sam je osvojio. Uskoro sam je oženio. Bila je 16 godina mlađa od mene, ali je bila oduševljena Mostarom i Starim Gradom. Obukao sam je u narodnu nošnju i radila je sa mnom. Bila je zaista divna i bio sam zaljubljen u nju", prisjeća se ovaj Mostarac i dodaje da je suprugu uoči samog početka rata u BiH poslao u Njemačku.

Kaže da je svjestan da je najfotografiraniji Mostarac već 35 godina, ali to ga pomalo nervira.

"Turisti nekad znaju biti nezajažljivi, stalno bi se slikali sa mnom, ali to meni ide sve više na živce. Gotovo da nema novine u svijetu u kojoj nije izašla moja fotografija, imam dosta tih novina, donose mi ih ljudi ili šalju."

Image

Kafa s Koschnikom

Safet Begović je u toj mjeri popularan u svjetskim razmjerama da je prvi upravitelj EU za Mostar Hans Koschnick prilikom prve posjete Mostaru maja 1994. odmah došao do njegove radnje i popio kafu sa njim.

"Tada sam i ja napravio neke fotografije o njegovoj posjeti, kako prelazi viseći most na mjestu srušenog Starog mosta, a onda je on od mene tražio da mu to bude prva fotografija u njegovoj knjizi o Mostaru."

Ipak, skoro polovinu vijeka koju je proveo uz Stari most, želi ovjekovječiti.

"Pripremam knjigu, dokumentarni film i svjetsku izložbu kako bih zaokružio godine koje sam ovdje proveo. Ovu radnju ću pretvoriti u moj muzej, 'Muzej Safeta Begovića' koji će biti najmanji muzej na svijetu i u tome namjeravam oboriti rekord", kaže Beogović u razgovoru s novinarom agencije Anadolija.

"Ne znam na koji drugi način da svoje iskustvo i skoro pola vijeka provedena kraj Starog mosta ostavim budućim generacijama, pa mi se svidio neuobičajni model da otvorim muzej o samome sebi", zaključuje Safet.


Izvor: Anadolija

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119644
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5644 times
Been thanked: 12149 times
Contact:
Status: Offline

Re: Gradske legende

Post by Maja » 24 Apr 2013, 22:46

Nigdje nisu spomenuli da je uvijek bos i u društvu psa :D

Post Reply

Return to “Drustvo”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 9 guests