Virtualni svijet je postao stvarnost

[STrendzer]

poprimili smo sve americke negativne kakarkeristike mentaliteta,rodila nas majka...nista nam vise nije sveto...i rodjenu majku bi mnogi prodali,ubili,bacili u vodu..

[Dust]

O cemu ti burek? Malo, malo spominjes nekakve negativne osobine Amerikanaca, istih onih koji su Bosni pomagali, a nisu ni znali gdje se nalazi (za razliku od Nijemaca ako cemo iskreno)

[Mister No]

Vidiš kako samo drže mobilne, nema druge do provjereni SDA glasači.

[STrendzer]

Dust,pod ovim "americke" negativne osobine ne podrazumijevam bas direkt samo USA i njihove amerikance,ali oni su sinonim tvrdog zapadnog kapitalizma,oni su uveli skoro cijelom svijetu svoj nacin razmisljanja i logike mada se tu mogu jos neki ubrojit i iz Europe i dalje...,u mojoj generaciji tesko da se moglo tako nesto desit da neko umire a da se neko sprda sa time...,mislim da toga nije bilo...hocu reci,da kroz ovo danasnje brzinsko moderniziranje najnovijom tehnikom,globalizmom,"samo meni-mentalitetom,a ostali nek krepu" i ubacivanjem tvrdog kapitalizma u nas sistem dole u Bosni,kao konacan produkt dobijemo ove ljudske bezosjecajne kreature...i da dodam na kraju,zar nisu americki filmovi ono gdje se najvise krvi prolijeva,ljude se u filmovima ubija kao lutke od plastike,Coolman-karakter i mentalitet...daje se poruka gledateljima da zivot jednog velikog dijela populacije nije nista vredniji od stakorskog...tako su nam i u ratu servirali pravdu,bas ti amerikanci...onim bradonjama se dalo sve u ruke a nas neka se ubija kao onomad kauboji Bizone,prvo nas ebali pa nam malo pomogli(embargo na oruzje npr)...mogli su sprijecit da se ne ubije skoro 100 hiljada ljudi dole kod nas,ali nisu,zaboli njih za nas,samo nek ne ginu amerikanci i nek visoki politicki interesi ne budu ugrozeni,a bosanci nisu bas tako ni bitni...ne bih vise o tome,duga prica...

ok,mogu razumit da ti amerikance drugacije dozivljavas,ncu vise o njima..

[Katja]

Opet svi drugi krivi?

[Dust]

Jah, kriv je Amerikanac sto tamo neki Meho zna skljocnut aparatom, dok mu babo sjedi u kafani, a mater kod kone na ispijanju 2001ve kaHve.

[Sheval]

Ovo je za krivične prijave.

[Maja]

I kad kažu na mlađima svijet ostaje. Mladi treba da se više aktiviraju, da im se daju ovlasti, da se sadašnji političari povuku i prepuste sve mladima. Gledajući današnjuu omladinu možemo samo reći jadna nam guzica kad do tog dođe.

[paparaci]

odvratno i bolesno.

koji vakat, koji zeman.......

[dacina_curica]

U odbranu virtuelnog prijateljstva: stvarno, stvarnije, najstvarnije

Pise: Dijala Hasanbegovic

„Nema više duboke i iskrene povezanosti među ljudima, kao nekad. Žurba i strka, ovaj moderni život i površno komuniciranje, uništili su dušu prijateljstvima. Mladi su danas zaglupljeni, bulje u videoigrice i kompjutere. Kad sam ja bio mali, igrao sam se vani, cijeli dan.“

Sjediš za stolom u ljetnoj bašti, jednog toplog majskog popodneva, sa svojim nevirtuelnim prijateljima. Nevirtuelni prijatelj čvrsto steže ruku svojoj ženi, tvojoj isto tako nevirtuelnoj prijateljici. „Najbolje prijatelje upoznao sam u školskim danima, i još uvijek se s njima družim“, dodaje tvoj nevirtuelni prijatelj, stvarno i značajno. 

Dakle, to je taj dan. Tvoji prijatelji koje nisi upoznao na internetu izmjenjuju mudre izreke o ljudima na internetu. Ti ne sudjeluješ.  Oni provjeravaju mail samo na poslu. Šalju ti djetinjaste forvarduše, s ružama na kojima se cakle kapi rose i tratinčicama u neprirodno zelenoj travi, tupavim motivirajućim izrekama i zastarjelim humorom. Završavaju svoje poruke sa „pozz“. Ne razumiju otkud na internetu tolike slike mačaka s natpisima. Ti im to ne zamjeraš. Kao što ne bi zamjerao ni nekom ko, recimo, nikad nije otišao u Brazil. Osim što u tom slučaju, vjerovatno, taj ne bi imao tako opširno mišljenje o Brazilu, kao što tvoji nevirtuelni prijatelji imaju o internetu i virtuelnim prijateljstvima. Nadaš se promjeni teme. Nema veze. Dobri su ljudi.   

„Vise za kompjuterom, i onda se čude što su skloni depresiji i nesanici. Ja spavam k'o zaklana, jer često boravim vani, u prirodi. Obožavam prirodu.“ 

Ti imaš ljude s kojima si duboko i iskreno povezan. Najmanje polovina od njih bila je virtualna. Voliš provesti dan u prirodi sa svojim prijateljima s interneta, kao što voliš provesti dan na internetu sa svojim prijateljima s interneta. Dobro, ne baš često u prirodi, u ovo doba godine. Ipak si alergičan na polen. Tebe je „žurba, strka i površna komunikacija u modernom dobu“ pretvorila u internet izbjeglicu. Svoje si probleme rješavao sam, možda si pisao blog, ali ne sjećaš se da su ovi ljubitelji stvarnosti i iskrenosti bili tu. Ne sjećaš se svojih školskih prijatelja, jer vjerovatno ne postoji grupa ljudi koja je imala manje zajedničkog s tobom, od tvog nesretnog razreda u srednjoj školi. Osnovna je u već potpunom mraku. Tvoji virtuelni prijatelji nisu išli s tobom  u razred, nisu išli na ista izletišta i u iste klubove, a često nisu ni živjeli u istoj državi. Njima si posvećivao vrijeme nakon napornog radnog dana, jer su bili tu, jedan klik udaljeni. Tokom cjeloživotne nesanice, nije ti pomogla ni meditacija, ni joga, ni doktor, kao ni nevirutuelni, „stvarni“ prijatelji koji „spavaju k'o zaklani“, već tvoji internet prijatelji. Iz drugih vremenskih zona. Iz drugačijih života. Dobri ljudi.  

„Imam prijatelja koji je cijelo jutro na Facebooku, komentira političke događaje, ne razumijem kako mu se da. Vani je tako lijep dan.“ 

Drago ti je što je led u tvom piću još uvijek neotopljen, jedar, pliva po površini široke čaše: igraš se njime jezikom, da ne bi progovorio. Zamišljaš da prilaziš svojoj nevirtuelnoj prijateljici, zavaljenoj u hladu ljetne bašte, tog toplog majskog dana, i otimaš joj piće iz ruke. „Jes' ti normalna?! Sjediš ovdje u bašti, ovog toplog majskog popodneva, tračaš, mašeš nogom i srčeš limunadu, a na internetu, mi raspravljamo o složenoj političkoj situaciji u državi! Diž' se odatle!“. Malo se nasmiješiš. Već ti je dosadno. 
Sjetiš se onda čudne šutnje kad god bi izjavio da si se na internetu, božemeoprosti, zaljubio. Internet je pun manijaka. Za razliku od klubova i kafana, gdje su svi zdravi, dobri i normalni. I toliko prijateljski raspoloženi, da si takva mjesta najčeće napuštao, kako bi se spasio od tihog i bezbolnog, ali zato neminovnog umiranja od dosade i besmislene buke. Možda je do tijela? Možda je ljudima zbilja potrebno prisustvo tijela u prostoru, da bi osjetili nekoga prijateljem, potencijalnim ljubavnikom, dobrim poznanikom. Možda je ljudima teško zamisliti stvarno tijelo koje proizvodi tekst u virtuelnom prostoru.  

Priča skreće na forumske komentatore, skoro se osjećaš prozvanim, no ne vadiš glavu iz čaše. Bijesni, frustrirani ljudi, eto to su oni, komentatori u virtuali. Kriju se iza nickova. Zašto se ne potpišu, kao mase polupametnih kolumnista koji mlave ljude komentarima na ništa, dugim kao plahte. Duge plahte, bez smisla.   
Šta da oni kažu svojoj djeci, tvoji zabrinuti nevirtuelni prijatelji, jednom kad im ta djeca odu na internet, pun predatora? „Ne bih savjetovao ništa drukčije svome klincu kad je u pitanju oprez na internetu, nego što bih mu savjetovao u stvarnom životu“, rekao vam je jednom vaš nevirtuelni prijatelj , koji bolje razumije virtuelno. Don't take candies from strangers, son.   

Počinješ zamišljati bar, u kojem ljudima iznad glave piše kratak pregled onog što ih obilježava, onog za što su zainteresirani, onako kako iz postova na internet forumima možete zaključiti o forumašu, ili iz profila na društvenim mrežama („Ljudi na internetu lažu, svako može reći sve na internetu“, dodaje treća nevirtuelna prijateljica, koja nema pojma da su ljudi na internetu često mnogo iskreniji i manje suzdržani nego u realnosti). Nastavljaš sa zamišljanjem. Iznad svake osobe je ikonica, na koju klikneš i otvore se prozori,  u kojima piše: Misli da su žene djelimično odgovorne za silovanje zbog preizazovnog oblačenja, ili Izrabljuje svoje radnike, ili Djelimično se slaže s Hitlerom. Da, uštedjelo bi vremena, da olakšalo bi život, da – moguće je. U nekoj drugoj realnosti. U virtuelnoj realnosti, lakše je govoriti istinu nego lagati. U stvarnosti, većina laži je nevidljiva, neuhvatljiva, nezabilježena, nepoveziva. A ljudi vole pisati o sebi na internetu. Što ostaje zabilježeno, na internetu. 

Već ti je dosta svega, kad neko od tvojih nevirtuelnih prijatelja izjavi kako je zaboravljen jer nema Facebook profil, i kako je tužan zato što njegov prijatelj ne misli na njega, ali se zato javlja svojim prijateljima na društvenim mrežama i forumima svaki dan. Pomisliš kako je zanimljivo da neko očekuje da se na njega misli svaki dan, i kad su u potpunosti odsutni iz tvog života. Krajnje je, također, komično kako su ljudi uvjereni da oni uvijek misle na svoje prijatelje, i da ih se često sjete. Gledaš svoga prijatelja i misliš o mjesecima i mjesecima u kojima ti se nije javljao, i u kojima mu nisi nedostajao. Da, pomisliš, češće mislim na svoje prijatelje koji provode vrijeme  online, jer i ja provodim svoje vrijeme online. Srećemo jedni druge u virtuelnom prostoru, kao što se ljudi sreću u parkovima, kafićima, kinima, restoranima, u prirodi, na ulici, na poslu. Kao što ti mene nikad ne srećeš.  

Odlaziš. „Ne, ne zanima me sunce i zelena trava“, misliš, već pomalo ljut i možda preekstreman, „na internetu sam. Ne ulazi u moj privatni prostor. Ja ne ulazim u tvoj, da te napokon verbalno zašamaram da mi ne šalješ forvarduše namijenjene bakama i petogodišnjacima, te da ne pričaš ružne stvari o mojim virtuelnim ljudima, jer me, iako si mi stvarni, nevirtuelni prijatelj, očito ne poznaješ.“ Zajapurio si se od neizgovorenog bijesa.

Sjest ćeš, možda, u taksi, tog toplog, sunčanog majskog popodneva, ne bi  li što brže došao kući – skinuli su ti se filmovi, želiš znati kako je tvoj prijatelj s kojim redovito chataš prošao na ispitu koji već mjesecima sprema, moraš poslati trupe u napad u online igrici koju igraš... Taksista će možda pohvaliti lijepo vrijeme, mlade koji su ostavili kompjutere i izišli da prošetaju... Ah, da barem manje bulje u mobitele i da makar ponekad izvade slušalice iz ušiju kako bi čuli auto koje im se približava, ili da makar skinu ogromne sunčane naočari, jer svi izgledaju isto... Zakolutat ćeš očima iza svojih netom spuštenih sunčanih naočara, izvaditi mobitel, i u pola njegovog monologa, uvući slušalice duboko u uši. Smiješiš se. Neko od tvojih prijatelja, s drugog kraja planete, možda je imao isti dugi, topli, sunčani dan. Pitat ćeš ga je li i noć topla isto tako.  :srce

[Julia-Klara]

eh,ne da mi se citati ovo...dugo, sestro, dugo...

[Zagorka]

i ja htjedoh reći yebli vas ti postovi,dajte sažetak

[dacina_curica]

Ko vas jebe kad ste lijene

[Dalia]

Pročitala sam ja većinu, samo sad ne mogu da nađem onog smajlija što se ponosno isprsi.

[Dzagoda]

Da da ,postao je stvarnost .
Nema smisla više ona izvlakuša "pa ovo je virtualno ,nije stvarno. Ja kad odem na of za mene ovo prestaje postojati" . Ne ,to nije tačno jer ne prestaje to biti dio našeg života i lažemo ako kažemo da mi zaboravimo sve kad odemo "of" i da nas se to više ne tiče i ne dotiče .
To je laž i mi to svi znamo
,,,,,,,
Šta vi mislite?

Hm,,,,Kako nesto virtualno moze da bude stvarno?! Da, stvarnost je podjela misljenja, da stvarnost je diskusija o novostima, raznim temama. Ali kako moze biti stvarno ono sto vidjam pocesto: da se ljudi kao druze sa nekim likovima (citaj nikovima koje sami poduplaju, da nekazme izmisle ), pa se cak i zaljube?! Aman zaman hahahahahahahahahahha
Poznajem zensku, i to poznajem , koja ima imaginarne prijatelje s kojima kao cak i izlazi, nalazi se, ima "decka", pa onda drugog, pa sve tako Sva je ona u "poslu" non stap, "imaginarni zivot" oblad'0 aman zaman
I onda ja lanem vako koju na oTaj account, i zena se izbehuti ziva, jesam li je hakovala, sta ne valja

Ali bez zeze, mislim, ok da se narod zeza po fb, forumima, ali da se utapa u izmisljeni zivot?! Ma nema od te muzike nista. Zasto je tesko povjerovati da vecina ljudi stvarno zaboravi sve kad ode sa fb, foruma!? Pa zivi se zivot, onaj stvarni, postoje problemi, zadovoljstva, opipljive stvari, kao kruh nas nasusni:)
Naravno, desi se da upoznas nekog koga na kraju i upoznas, for real:))))) I zna biti jako lijepo! Srela sam par ljudi iz mog rodnog grada koje nisam uopce poznavala dok sam bila tamo, pa smo sad jako dobri prijatelji nakon sto smo se sreli u Americi, a sve putem fb:)

Treba ipak biti realan:) Stvarnost je stvarnost:)

[dacina_curica]

Po ko zna koji put moji "virtualni prijatelji" postase "stvarni"....I po ko zna koji put moram reci da nsam pogrijesila pri "izboru".

Koji cejf sjediti s Nelom satima i pricati kao da se znamo sto godina pa onda produziti na veceru i izlazak sa granom i Tigris (koje sam sinoc upoznala) i Heidi i sky koje vec dugo znam i osjecati se na svom sa svojima. Sutra opet, novi ljudi, jedva cekam.

[dacina_curica]

I jos jednom da potvrdim - nije me moj "insekt" izdao.

Fatma

[Fatma]

I jos jednom da potvrdim - nije me moj "insekt" izdao.

Fatma

[storm]

Postao itekako
pustimo mene...
danas su pod normalno preko skype intervjui za posao, komunikacija između obitelji rastrgane poslom i dislocirane....održavanje kontakata sa starim znancima, rodbinom, koji bi nekada neminovno otišli u zaborav...
bitan je i segment, da se nakon određenog vremena kod virtualnih poznanika stvori želja za realnim poznanstvom
čak sam sklon mišljenju, da nakon prvobitne maske i oklopa npr forumskog nicka, možemo uspostaviti mnogo dublje kontakte u komuniciranju sa osobom na drugoj strani....
iskreniji smo, lakše nam je napisati nešto, nego bi to nekome na kavi u oči rekli... tu nema slike, govora tijela, gestikulacije, vanjskog svijeta koji bi utjecao na razgovor....samo mi, slova i ..... smajliji ( al to je druga tema )

[Hurija]

Dobra je ova tema i izvlačim je iz naftalina . Pojedini ljudi su nažalost u virtuali izgubili svaki kontakt sa stvarnošću.

Drugi su virtualni svijet uzeli puno ka srcu nažalost . D.A. je fino opisao i otpjevao te stvari U imam 22 ili Umreži se.