Ja sam ovo samo iz jednog razloga napis'o; znam da je ova tema žešći tabu i da ogromno i današnje djece ima problema sa ovim. Ni ja nikad nisam o ovome sa nekim prič'o niti sam smio pričati. Zato sam želio da podijelim cijelu priču da ko god pročita, a valjda će broj forumaša samo rasti, da mu pomogne ukoliko je u takvoj situaciji.
Znao sam i očekiv'o da moje pisanje neće naići na podsmijeh i to se obistinilo. To se zove ljudska saosjećajnost. Pritisci savremene dobi pa ljudi znaju da ima takvih osoba ili da su i sami takvi.
Još sam zaboravio nešto reći, a hvala bogu da jesam, jer sam napis'o samo srž. U prvom srednje ja nisam imao pojma šta znači samopouzdanje. Tada sam taj problem pokušao riješiti kroz vjeru. Iskreno sam mislio, mada to sada i meni zvuči smiješno, da me bog kažnjava jer sam ranije bio veliki vijernik (znam čitati kuran recimo na arapski) i onda sam prest'o praktikovati vjeru. Mislio sam da mi bog samo vraća... i onda sam klanj'o, molio se bogu, čit'o kur'an... al' iako vjeru poštujem i deklerativno sam vjernik, to nema nikakve veze sa vjerom.
Otkrio sam ja još "milion" sitnica koje pomažu dizanju i održavanju samopuzdanja, al' po meni čovjek mora pristati na promijene, promijeniti neke vrijednosti, da bi to uopće uspjelo.
Recimo par sitnica, ne mogu se sjetiti svih...:
-kada ulaziš u autobus ili u kafić, pusti da te svi ogledaju
-drži do svoje higijene
-jutro započinji sa nekom veselom pjesmom
-uzmi dan u sedmici i u njegovo jutro planiraj svu svoju sedmicu
-drži u novčaniku uvijek koju paru
-gledati ljude u oči dok prolaziš kraj njega (ovo mi je fascinantno, koliko ljudi mi ne može gledati u oči dok ja njima. Očarljivo! )
-sex apsolutno pomaže. Ako ništa muškarac koji ima problema sa samopouzdanjem može platiti, iako to možda i nije najbolja opcija jer sex za osobu sa manjom samopouzdanja mora biti uspjeh, a ne shoping. Za žene je to malo teže (s obzirom na okolinu) zato se ja zalažem sa sexualnu jednakost (
)
To su sitnice koje čovjeku pomažu probuditi "duh" samopouzdanja, al' one same, bar iz mog iskustva, ne donose samopuzdanje, bar ne u tolikoj mjeri da se osjećaš jako samopouzdanim.
______________________
Što se tiče roditelja, o roditeljima sve najbolje; kako mojim tako i tudjim. Ja sam odrastao sa majkom, otac je bio na baušteli. Ovo je slika i prilika problema našeg društva - mnogoj djeci su očevi na baušteli ili su poginuli u nesretnom ratu.
Ja shvatam i apsolutno razumijem da roditelji, vjerovatno to nije slučaj samo sa Balkanom, ne razumiju potrebu djece. I jedino što djeci preostaje je da se sami suoče sa tim problemom, čak i po cijenu da spale mostove iza sebe. Ja sam danas apsolutno ubjedjen da bih propao k'o čovjek da se nisam odlučio obračunati sa ovim. Propao - u smislu da ne bih ništa postigao i da ne bih imao izgleda da postignem.
Roditelje je ipak teško kriviti. A znam da ima mnogo djece koja pate od nedostatka samopouzdanja (za mene je kriv koncept društva).
_______________________
Vezano za priču o postizanju...
Moja neka filozofija nekada je bila kako je ja nazivam princip algoritma. Donosio sam uvijek nedovršene odluke. Po principu "uradiću ovako...ovo vodi do ovog, ako se tu zalomi, šta mi je alternativa?...Aha, uradiću to." To je uvijek bio remi.
Danas mislim da je takva filozofija apsolutno pogrešna, iako sam je tada smatrao za inteligentnu. Danas mislim da je kod donošenja odluka najvažnije spaliti most; što bi rekli ili heroj ili mrtvac, ako malko dramatizujemo. Hoću da kažem da je najisplativije donositi konačne odluke, tako i gotovo.
______________________
Još malo iz mog iskustva....
Moj dan počinje u sedam sati (osim ako ne moram ranije ustati). Svaki! Od ponedjeljka do nedjelje. Svaku subotu ujutro napravim plan za nadolazeću sedmicu. Svako jutro prije nego li se probudim upalim sebi jednu pjesmu... obično je sanjam ali i kad ne sanjam, postoje moje omiljene i njih uvijek puštam.
Imam jednu narukvicu koju mi je jedna draga osoba poklonila. Nije skupa, izradjena od sitnih, probušenih, komadića drveta. Ništa posebno.
Tu narukvicu uvijek dodirnem kad se nalazim u nezgodnoj ili napetoj situaciji.
Pazim kako izgledam, šta oblačim, jesam oprao zube, kako mirišem i kako mi izgleda kosa. Oblačim se uvijek na jedan te isti fol.
Jedne prilike smo kupili čini mi se neke police (nisam siguran). Uglavnom dobili smo u paketu, a oko nje je bilo nekoliko komada stiropora. Ja sam te komade stiropora iskoristio i na svakom od njih temperom ispis'o vrijednosti u koje vjerujem. Te vrijednosti stoje u mojoj sobi random rasporedjene (po meni je najveća vrijednost sloboda).
Napravio sam jedan mali plakatić i na njega nalijepio sve osobe i njihova postignuća...uglavnom sve vezano za neke stvari tamo negdje daleko...koje meni nešto znače, poput Googlea, Bill Gatesa, kućice na drvetu, Peugeota RCZ-a i tako dalje...
Volontiram za Amnesty International. I razvio sam naviku da prosjaku na putu dam pola marke (/eura). Ovo 100% povećava zadovoljstvo. Apsolutno provjerena tehnika.
Smanjio sam količinu kafe koju popijem na dan. I trčim. Svaki put, ljeti trčim 4x sedmično, zimi 1-2x, pokušam više preći. S vremenom po mom dolasku iz BiH sam izgubio kondiciju. I prvih dana (3-4 godine nakon mog dolaska) sam trč'o po 15 minuta u jednoj šumi, jer sam bio daleko od svih očiju. Danas više ne idem u šumu, danas trčim na jednom stadionu u blizini otprilike po sat i po-dva (dok mi se ne završi lista pjesama pod nazivom "Motivation"
poput one Eye of the tiger i slično
).
Imam svoj slogan - "Ubaci tricu". Za mene predstavlja situaciju kad košarkaš mora u zadnjim trenucima postići trojku za pobjedu. Uvijek mi se u glavi prikaže odraz košarkaša i slavlje nakon ubačaja. A znači donošenje konačne odluke.
To je moja rutina. I provjeren princip kako podići samopouzdanje.
__________________
I najvažnije od svega, ja mislim da je prvi pravi korak početi pričati o sebi, svojim osjećanjima, dogadjajima i iskustvima. Ovo mi se čini kao najosnovnije i odakle svako može da krene. Pričati kako se osjeća i zašto, svoja iskustva i vremenom se truditi ta iskustva nadograditi kako priča ne bi bila monotona.
Ipak za veliko samopouzdanje je potrebna akcija. Biti konobar, trgovac od vrata do vrata ili neki slični poslovi, gdje se razvija škakljiva interakcija je najbolji lijek za manjak samopouzdanja. Ili ako neko mrzi raditi da se upiše na kurs govorništva.
Ja sam imao sreću (iako i sad ponavljam u tom trenutku nisam znao) da mi je prijatelj predložio mrežni marketing. Tamo smo imali dvoje - išli smo ljudima od vrata do vrata i imali smo jednom sedmično sastanke na kojima je znalo biti i po 50 ljudi.
Moja priča sa tim poslom je završila onda kada sam osjetio da sam uspio nadvladati taj nekakav osnovni/bizarni strah. U predzadnjem mjesecu sam uspio od prodaje zaraditi i više nego dovoljno, onda sam zadnji mjesec samo bio član, da bih se na kraju i ispis'o. Jače od godinu sam bio sa njima.
Čini mi se još važnim spomenuti da sam i tada bio svjestan kako se moram upisati na takav jedan kurs kakav je govorništvo, al' znate kako to ide... zbog straha uvijek nadješ izgovor. Kažem da je puka sreća da sam se upis'o negdje gdje su te ljudi stalno bodrili da prodaješ (jer su i motivirani da te bodre) i da su tamo ljudi većinom pozitivni... Slabo se pričalo o lošim stvarima, većinom o tehnici prodavanja, proizvodu i našim snovima (to im je bilo oružje za motivaciju).
I ne reklamiram ni jednu takvu mlm kompaniju, jer i sam mislim da ih postoji nekoliko koje nisu dobre.
Danas vjerujem u nešto što ja zovem "progresivnom metodom učenja" a to je da ti učenje onog što voliš donosi neprestalno zadovoljstvo. Kako negdje rekoh volim programiranje i ekonomiju. Neke programske jezike sam savlad'o sam, kod kuće, pomoću literature iz biblioteke, googlea i youtubea. Korak po korak. Neke stvari (znam da se čini smiješno, al' evo recimo pozicioniranje u html-u) nisam mogao da skontam dva cijela dana... treći dan sam sjeo za kompjuter praveći se i folirajući sebe da nešto radim...nekad kasnije mi je naumpalo kako se to radi... I to je onaj trenutka koji je, kako napisah na nekoj drugoj temi, po meni smisao života. Ja sam nakon toga otiš'o u kafanu proslaviti, toliko mi je bilo drago.
(Kafana je puno bolja od diska za samopouzdanje btw.)
Znam da možda naoko ovo zvuči i idilično al' nije tako. Iznio sam samo riješenje jednog problema. U suštini ja kao i svako biće imam hiljadu problema. Treba uzeti uobzir da sam se ja mučio sa ovim kakvih 10 možda i 15 godina, da je zadnje tri-četri godine ta borba bila intenzivna. I ne vjerujem da bih mogao normalno funkcionisati da nisam promijenio neke vrijednosti i svo svoje djelovanje iz korijena. U suštini sam još uvijek vrlo vjerovatno labilna osoba, al' kako rekoh samopouzdanje je stvar kondicije i dao sam nekoliko savjeta kako ga ja održavam i kako bi ga trebalo održavati.
Mislim da ipak i najsamopouzdanija osoba može izgubiti svo samopouzdanje kao i obrnuto. U fudbalu postoji jedna sintagma "samopouzdanje napadača" i njega napadač gubi ili dobija. Kad daje golove onda je k'o biva samopouzdan, kad ih ne daje onda nije. Otkrio sam i da je mnogo poznatih ličnosti patilo od manjka samopouzdanja.
Završna:
Napoleon Hill je za mene najbolji pisac ikada. Obožavam ga. Do njega me je odvela knjiga Donalda Trumpa (on u toj knjizi opisuje kako na upit "kako smije držat govor pred 25.000 ljudi?" odgovara kao "Samo uradim", rečenica koja mi se jako svidja).
On, Napolen, je opisao kako je svoje dijete, koje je rodjeno bez ušiju, podstakao da prodaje časopi, jer je htio da mu ucijepi samopouzdanje. Na mene je ova priča ostavila jak utisak.
On kroz knjigu kaže "Jedino što čovjek u vezi sebe može apsolutno kontrolisati su misli". Ova rečenica je moj sakrament. Svi mi možemo razviti tehniku kontrolisanja misli.
Hvala Napoleonu što je postojao.
Za kraj, ni jednu riječ nisam slagao. Sve što sam iznio mogu brojni posvjedočiti. Neke stvari, poput potpisa ugovora, imam i dokumentovano. Ko god želi da me upozna i da se uvjeri u moje riječi meni nije belaj. Jedini problem je što ne živim u BiH i morao bi čekati da dodjem.
Sve sam ovo ispričao da bi nekome pomoglo. Mnogi ne smiju da pričaju o ovome.