Presuda šefovima zloglasne Herceg Bosne

[Krokodil Behko]

Nakon delegacije SUBNOR-a, na partizanskom groblju u Mostaru, napadnute i delegacije studenata, gosti iz Srbije i Hrvatske itd.. Živi, živi, duh KOS-ovski.

[KOMESAR]

Ko ih napaada?
Ako je potrebna pomoc,mostarci zovite,mi smo spremni da Im jebemo nanu.

[Pasaga]

Ko ih napaada?
Ako je potrebna pomoc,mostarci zovite,mi smo spremni da Im jebemo nanu.

.. u tim krajevima najefikasniji je NAPALM... a neskodi puno .....

[KOMESAR]

Ko ih napaada?
Ako je potrebna pomoc,mostarci zovite,mi smo spremni da Im jebemo nanu.

.. u tim krajevima najefikasniji je NAPALM... a neskodi puno .....

Joj sto ne volim fasiste!

Mozda, samo,simpatisem Italijane.

[KOMESAR]

Bivši tužitelj Haškog suda Kenneth Scott:

„Dokazali smo da je Republika Hrvatska imala kontrolu nad Herceg-Bosnom i HVO-om”

“U toj prvostepenoj odluci suci su utvrdili, većina njih je utvrdila, da su prije svega vojne snage, oružane snage Republike Hrvatske izravno intervenisale i sudjelovale u sukobu kao strana sila. Također smo dokazali, a prvostepeni sud je utvrdio da je Republika Hrvatska imala, citiram - "cjelokupnu kontrolu nad Herceg Bosnom i HVO-om".

“Prvostepeni sud utvrdio je da je Hrvatska, djelujući preko Herceg Bosne i HVO-a, okupirala dijelove Bosne i Hercegovine. To je međunarodni oružani sukob. I moram reći, jedan je od razloga, ali ne i jedini, zašto je Prlićev slučaj stekao puno pažnje je definisanje međunarodnog oružanog sukoba koji uključuje Hrvatsku. U stvarnosti dokazali smo to mnogo puta, i u samom početku rada Tribunala, dokazano je u slučaju Aleksovski, dokazano je u slučaju Blaškić, Kordićev slučaj, dokazano je u Tuta-Štela slučaju, i kad smo došli na Prlićev slučaj morali smo to iznova dokazati. Ali činjenica je da je postojanje međunarodnog oružanog sukoba koji uključuje Hrvatsku utvrđena. Osim suca Antonettija, gotovo svaki sudac ICTY-a koji se bavio tim problemom, složio se s tom činjenicom”.

“U ovom slučaju, Udruženi zločinački poduhvat bio je osnivanje Herceg Bosne, s ciljem etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva i na neki način povezivanje tog entiteta ili tog teritorija s Republikom Hrvatskom”t.

“Pored šest optuženih, nekoliko je osoba pristupilo, sudjelovalo i pridonijelo Udruženom zločinačkom poduhvatu, a među ostalima Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban. To je mišljenje Tribunala o osnovanom udruženom zločinačkom poduhvatu”.

Dokaze za UZP, kaže Scott, našli su u transkriptima za koje su saznali tokom istrage, a u kojima se ispostavilo da je Franjo Tuđman u svojim uredima u Zagrebu imao sistem snimanja, te su mnogi, ako ne i svi sastanci i razgovori u njegovu uredu snimljeni, a potom transkriptirani.

“Zamislite koliko snažan dokaz to može biti. Imate transkripte sastanaka Franje Tuđmana, Šušaka i drugih. Ili sastanaka s ljudima poput Bobana, Praljka i Prlića o njihovom planovima i namjeri. Da, to nas vodi do pitanja kako sud može utvrditi Hrvatsku kao agresora, nisu koristili tu terminologiju, ali kao dio Udruženog zločinačkog poduhvata. A u stvarnosti ona je to bila jer smo dokazali da se radilo o međunarodnom sukobu, dokazali smo postojanje Udruženog zločinačkog poduhvata”

“Postoji krivo tumačenje, namjerno ili ne, da Udruženi zločinački poduhvat drži ljude odgovornima za nešto što je neko drugi učinio. I to nije istina. Prlić i pet ostalih odgovorni su za ono što su ili nisu učinili. Oni su odredili politiku Herceg Bosne, izdali su naloge koji su dolazili do zapovjednog lanca HVO-a. Sjedili su u Tuđmanovim uredima i odlučivali šta činiti. Odgovorni su za ono što su oni uradili, ne za ono što su uradili drugi. Oni su pokrenuli cjelokupnu shemu, što je dovelo do zločina. Dakle, govorimo samo o pojedinačnim slučajevima, individualnoj odgovornosti”.

“Republika Hrvatska, ili da kažem vodstvo u to vrijeme, nisu željeli da se dokaže kako je postojao međunarodni oružani sukob. Naravno nisu željeli da se dokaže i potvrdi da su neki od njihovih viših lidera sudjelovali u Udruženom zločinačkom poduhvatu. Znači, oni su se okomljivali ili branili, napadali ta stajališta. Suci Tribunala su imali razloge da to odbiju, utvrdili su da nije prikladno da budu uključeni u slučaj”.

[spacebound]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-mosta ... /171125086

[KOMESAR]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-mosta ... /171125086

Hoce li nazociti kardinal,biskupi...?

[Pasaga]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-mosta ... /171125086

Hoce li nazociti kardinal,biskupi...?

[KOMESAR]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-mosta ... /171125086

Hoce li nazociti kardinal,biskupi...?

FRA MILE BABIĆ:
Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere.

[Bla]

pa i osuđenici su žrtve...
svojih djela

[KOMESAR]

pa i osuđenici su žrtve...
svojih djela

Nedjela!

[Krokodil Behko]

Amer Đulić iz Stoca jedan je od maloljetnika koji je proživio strahote ratnih logora u Hercegovini u toku bošnjačko-hrvatskog sukoba, a pakao života u kojem je svaki dan gledao smrti u oči započeo je, kako je rekao, 2. augusta 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu koja mu i sada, "ne da mirnog sna".

Žive slike sjećanja na svaki dolazak do Koštane bolnice kao i svaki spomen tog objekta. Oni u Đuliću bude sjećanje na strahote koje je doživio kao maloljetnik sa 17 godina, ali kako ističe koliko god mu je teško pričati ono što je proživio to smatra i obavezom, da se zločini ne zaborave.

Vojni i politički lideri takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su 2013. godine prvostepenom presudom na ukupno 111 godina zatvora zbog udruživanja u zločinački pokret čiji je cilj bio etničko čiščenje Bošnjaka s prostora Hercegovine i srednje Bosne pod kontrolom snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Logori u Koštanoj bolnici i Dretelju, kroz koje je Dizdar prošao, dio su presude o kojoj će Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sutra dati konačan pravomoćan sud.

Strahote u Koštanoj bolnici

Stoga stojeći ispred objekta od kojeg mu se, kaže, nakon dva i pol desetljeća krv ledi u venama Đulić priča o svom prvom susretu s maltretiranjem, udarcima, smrti oko sebe i strahotama koje je proživio kada su ga razdvojili pripadnici vojne policije HVO-a od majke, sestre, nene i djeda nakon što mu je otac već zarobljen i odveden u nepoznato.

"Kada su kamionima došli po žene i djecu tokom progona Bošnjaka s ovih prostora govorili su da se više nikada nećemo ovdje vratiti, nas desetak maloljetnika i starijih ljudi od 65 godina su odvojili na drugu strani i doveli u Koštanu bolnicu“, započeo je Đulić svoju životnu priču od tog kobnog 2. augusta 2013. godine.

Kaže da samim dolaskom silaze dole, gdje ih vode i gdje vide da tu već ima naroda.
"Tu je već bilo 20 do 30 zatvorenika, opet vidimo par maloljetnih dječaka koji su prije par dana na području Stoca našli prikupili i doveli. Ono što mogu tvrditi, ono što se zna da je 15 do 20 dječaka bilo u to vrijeme u Koštanoj bolnici u periodu od 2. do 4. augusta 1993.“, kaže Đulić.

To su, kako ističe, bili dječaci od 75. do 79. godišta, ljudi stariji od 65 godina, ali i vojno sposobni, koji su imali posebne tretmane.

"Samim dolaskom tu, vidim strah u svima njima, vidim ljude krvave. Prvi put se susrećem sa tim da vidim svoje komšije koji su krvavi. Krv im je bila po licu. Nejasno nam što je bilo i kako je bilo. Samo nam govore šuti sad ćete vidjeti što se radi i kako se radi", kaže Đulić koji je bio tada prestravljen prizorima oko sebe i onoga što može uslijediti.

No, kako se sjeća uskoro dolazi tadašnji dozapovjednik vojne policije i počinje s ispitivanjem o naoružanju i nekim paljenjima kuća. Uglavnom počinju prozivati ljude koji su bili vojno sposobni i koji su bili tada pripadnici HVO-a.

"Jednog po jednog izvode. Tu su bila velika željezna vrata i nismo mogli vidjeti šta se dešava tamo“, govori Đulić.

Prvog dana je kako se prisjeća vladala neizvjesnost, ali i naivna dječje nada da je sve zabuna.
"Tog 3. augusta 1993. godine prvi put sam vidio krv, prvi put sam vidio kako udaraju čovjeka, prvi put sam vidio kako ljudi plači od bolova. Prvi put sam vidio i neke stvari koje u svom djetinjstvu do tada nikad nisam vidio, nisam zamišljao da mogu tako nešto da vidim. Čitavu noć nismo spavali, čekamo kad će nas pozvati, donosimo obloge ljudima, stavljamo na njihova tijela da bi im lakše bilo, pošto oni jauču, pošto ih boli“, priča Đulić.

Kobni 3. august 1993. godine za njega je najgori dan u životu jer tada je prvi put osjetio udarce na svome tijelu i vidio mrtve ljude oko sebe, a i sam je bio na rubu smrti.

Ukopao dva rođaka

"U popodnevnim satima od udaranja podlegao je Salem Đulić, nekih pola sata nakon njega podlegao je Vejsil Đulić. Znači dva moja rođaka s kojima sam odrastao s kojima sam živio, gledam kraj sebe koji su mrtvi. Prvi put gledam kako izgleda čovjek kad umire i kako izgleda čovjek kad više nije živ, kako mijenja boju, kako organi, osjetiš, u njemu odumiru, te kako čuješ neke zvukove koje do tada nikad nisi čuo. Te zvukove sanjam i 25 godina poslije", priča Đulić navodeći kako slike i zvukove iz Koštane bolnice nikada neće zaboraviti.

Sanja ne samo smrt svojih rođaka, nego i njihovo sahranjivanje, koje je pod prisilom on morao obaviti s još nekoliko zatvorenika.

"Traže od nas da idemo da ih zakopamo. Stavljamo ih u neki kamion, imao je oznaku Crvenog krsta tada, njih dvojicu i nas četiri-pet maloljetnih vode u obližnji harem kod naših kuća, 'Kaplanov harem' gdje zakopavamo njih dvojicu, ni po kakvim propisima. To je jedna rupa iskopana dva metra dužine, metar širine. Jedan do drugoga smo ih stavili na ćebe, zatrpali. Otprilike 25 centimetara je to bilo duboko“, ističe Đulić.

Prilikom ukopa svojih rođaka navodi da je vidio izgorene kuće u selu i ispričao sve ostalim zatvorenicima kada se vratio. No te strahote maloljetnika bile su samo početak kobne noći u Koštanoj bolnici, gdje ga kasnije slijedi prozivka i strašno premlaćivanje.

"Izlaskom gore vidim poznate ljude i kako prilazim drago mi, kontam ovo su moje komšije ipak, neće me niko dirati, ljudi me poznaju, znaju da sam dijete i da niti sam nosio uniformu niti pušku, niti znam šta je to, ali to je druga priča, ti ljudi više nisu imali svoj izgled, ti ljudi više nisu bili svoji“, prisjeća se Đulić.

Tjerali su ga, priča da potvrdi kako su neke kuće zapalili njegovi rođaci koje je sahranio golim rukama prije samo nekoliko sati. No, kako nije mogao natjeran je da udara glavom od školski ormar.
"Udaram glavom u ormar. Hajdemo jače, jače, govorili su. Ja sam udarao toliko jako, dok se stranica nije slomila. To je njima bilo smiješno“, tvrdi Đulić.

Potom su ga, kako kaže, prislonili uza zid i udarali naizmjenice, dok ne bi pao, a potom polijevali vodom i nastavljali. Tada mu je, kako naglašava, život spasio pripadnik HVO-a koji je ušao i zaustavio iživljavanje nad njim, vičući na one koji su to radili.

Susret sa ocem u logoru Gabela

Srećom kako je tada mislio, 4. augusta rečeno je da maloljetnike odvoze na drugo mjesto. Došli su po njih kamionima, i dok su se vozili on je razmišljao kako god i gdje god ne može biti kao u Koštanoj bolnici.

No, nakon patnje koju, kako kaže, nikada neće zaboraviti u Koštanoj bolnici nastavlja se mučenje u logoru Dretelj, potom Gabela, pa Heliodrom.

"Dretelj je priča za sebe, kao i ostali logori u kojima sam bio. Heliodrom i Gabela sve su to priče za sebe“, kaže Đulić navodeći kako je tu priču kao svjedok u Tribunalu u Haagu iznosio danima.

U Dretelju je prvi put jeo nakon tri dana, ali kako kaže, u trčećem položaju, jer su ih tako hranili, a kupali šmrkovima nanoseći boli oslabljenim i izgladnjelim tijelima i to jednom mjesečno.

Tek, 23. septembra, kako naglašava, dolazi Crveni krst i odvajaju 500 do 600 najmršavijih, najizgladnjenijih ljudi i odvoze na Korču od kuda su odlazili u treće zemlje. No, on je 28. septembra deportiran u logor u Gabeli s oko 400 zarobljenika iz Dretelja gdje se susreće sa svojim ocem.

"Tu srećem svoga oca. Nisam znao gdje je par mjeseci. Srećem njega koji se nalazi u Gabeli, drago mi, ali mi teško , gledam njega, gleda on mene, njemu još teže jer se nadao da sam s majkom i sestrom negdje drugo“, priča Đulić.

U Gabeli ostaje do 15. decembra 1993. godine gdje nikada nisu, kako ističe, imali priliku za kupanje.

"Svi su imali vaši u glavi, u haljinama. Jednostavno navečer ne bih mogao zaspati koliko bi to svrbilo“, tvrdi Đulić.

Nakon Gabele završio u logoru Heliodrom

Poslije Gabele otac mu je upućen na razmjenu, a njega šalju u logor na Heliodromu gdje konačno ima toalet, voda i hrana. No, tu je bilo zatvorenicima, kako naglašava, naređivano da moraju ići na prve ratne linije od kuda se neki ne bi ni vraćali živi.

Tek, 22. marta 1994. godine izlazi iz logora na Heliodromu i s tim završava njegovih 238 dana provedenih u logorima.

"I sada, 25 godina poslije ne znam zašto sam ležao u logoru, šta sam bio kriv, šta sam uradio da budem taj da me udaraju, da gledam mrtve ljude, šta sam uradio. I sada ne spavam kao što bih trebao spavati", kaže Đulić.

Smatra da o logorima i zločinima treba govoriti kako bi se istina znala, ali isto tako i raditi na pomirenju jer želi da njegova djeca u Stocu ne odrastaju kao djeca drugog reda, nego djeca sa svim svojim pravima, koja znaju šta se u njihovoj povijesti događalo.

U Koštanoj bolnici u Stocu tvrdi Đulić strahote je proživjelo stotine Bošnjaka, a ubijeni i sahranjeni su Salem i Vejsil Đulić, te Sudo Obradović, dok su podlegli kasnije od posljedica udaraca Ibro Razić i Salko Kaplan u Dretelju. To se, kako ističe, ne smije zaboraviti, kao ni činjenica da je za vrijeme rata bilo zločina na svim strana i da se ne smije sudi narodu za pojedince, ali da se zločinci moraju kazniti kako bi žrtve našle svoj mir.

"Unutar sebe imam nadu da će ljudi koji su vodili tzv. HZHB odgovarati za svoja djela i da će biti potvrđena njihova presuda da se dokaže da je neko bio kriv za ono što se nama događalo“, zaključio je Đulić.


(radio.sarajevo)

[Bla]

ko je Dizdar u tekstu

[Heidi]

[Maja]

ko je Dizdar u tekstu

Uporedo je bila priča i s jednim Dizdarom pa pogriješili.

[Tokmak]

[C12H22O11]

Ovaj Praljak škutor nad škutorima.

[spacebound]

"Izlaskom gore vidim poznate ljude i kako prilazim drago mi, kontam ovo su moje komšije ipak, neće me niko dirati, ljudi me poznaju..."

Ovo je najporaznije i naodvratnije, sto se tvoj komsija, prijatelj, poznanik, ti mislis preko noci preobrazio u cudoviste, a ono je ustvari oduvijek bilo tu, krilo se iza osmijeha i lijepih rijeci, kad te vidi nasmijesi se, a zeli da ti zavrne vrat kao kokosi, samo zbog tvog imena, zbog tvoje vjere iako ga nikad ni rijecju ni djelom nisi unesrecio ili povrijedio.
Mislim da sam vec nekad pisala - majku muza mamine najbolje prijateljice zaklao je cetnik prvih dana rata, cetnik koji je kile i kile hrane u njenoj kuci pojeo, cetnik koji se godinama sa njenim sinom igrao u pijesku, igrao klikera, cetnik sa kojim je imao prve svirke, prve djevojke gledao, skolsku klupu dijelio, cetnik kojem je ona stotine postelja namjestila, stotine dorucaka skuhala.I onda mi neko prica o suzivotu i povjerenju.
bez mene

[storm]

Štogod danas bude....do pameti se neće doći...
objasnio članak ispod...


ANALIZA Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Haagu bila dobra za Hrvatsku?
Piše: Gordan Duhaček


Foto: Index/ICTY

KAKO se približava izricanje drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorki u Haagu 28. studenog, u hrvatskoj se javnosti zahuktala desno-klerikalna kampanja kojom se građane želi uvjeriti da su bivši lideri Herceg-Bosne Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić veliki heroji Domovinskog rata.

Svi u Hrvatskoj bi trebali biti jako bijesni ako ih se posve ne oslobodi svake krivnje za ono što im je već sveukupno presuđeno 111 godina zatvorskih kazni 2013. godine. Bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Suci Haaškog suda zaključili su 2013. da je hercegovačka šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom te još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne kojemu je cilj bio etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru. "Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a zajedno su se borili s vojnicima HVO-a", napisali su suci i dodali kako su optuženi počinili zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršili zakon i običaje ratovanja.


I dalje je nejasno zašto bi Tuđmanova politika prema BiH bila u interesu Hrvatske

Narativ koji nameću desno-klerikalne snage jest da Hrvatska danas treba opravdati svaku odluku Franje Tuđmana iz HDZ-a iz 1990-ih, ali je posve nejasno zašto bi to uopće bilo u hrvatskom interesu. RH se tako želi držati taocem Tuđmanove politike prema BiH, zbog koje je - ne zaboravimo, Hrvatska drugu polovicu devedesetih provela u međunarodnoj izolaciji. Dakle, Tuđmanova politika prema BiH i podržavanje Herceg-Bosna - svojevrsnog ekvivalenta Republike Srpske, u kojoj je postojao i zloglasni logor za Bošnjake Dretelj - nisu bili u interesu RH ni tada, a nisu ni sada. Umjesto da se Hrvatska distancira od i suoči s Tuđmanovim promašajima (a politika prema BiH je samo jedan u dugom nizu; tu su još pljačkaška privatizacija, ograničavanje demokratskih sloboda, tajne službe koje su masovno prisluškivale novinare, ratni zločini nad civilima i zarobljenicima itd.), cijela propaganda halabuka oko drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorci ima cilj zauvijek nas vezati za sve to, te od te šestorke stvoriti još jedan set heroja i/ili mučenika za “našu stvar”, koji će onda u hrvatskom društvu uredovati o tome što se smije govoriti i propitivati. Za Hrvatsku može samo biti dobro ako se sve katastrofe Tuđmanove politike razotkriju i osude, nikako loše. Nije nacionalni interes zataškavati zločine, nego ih raščišćavati.

Znakovito je pak koliko je taj val propagande oko hercegovačke šestorke kao ljudi o čijoj konačnoj presudi ovisi cijela Hrvatska nekoherentan. Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, tako je već više puta u javnosti napomenula da presuda čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata nije presuda Hrvatskoj, pogotovo ne za agresiju. “Žrtve zločina ne mogu tražiti odštetu od Zagreba”, izjavila je neki dan Alaburić. Ako je tako, onda u čemu je problem? No, ako i nije tako, u čemu je problem? Zašto bi to bilo katastrofalno za Hrvatsku da u Haagu bude osuđena Tuđmanova politika prema BiH iz 1990-ih?

Sve te nedavne promocije knjiga po crkvenim prostorima i ostale propagandne aktivnosti pokušavaju hrvatsku javnost uvjeriti da je sve što je Hrvatska 1990-ih činila u BiH bilo “čisto kao suza” (usput, iznimno idiotska fraza; ako je sve čisto, čemu suze?), pa i to da su se iz Zagreba smjenjivali predsjednici HDZ BiH, imenovali vojni zapovjednici HVO-a itd. Tuđman i Šušak su de facto odlučivali tko će biti čelni ljudi stranaka i paravojnih struktura u susjednoj državi, ali to je sve bilo košer? Pa u to ni pučkoškolci ne bi povjerovali.

Bosanskohercegovački Hrvati kao instrument politike Zagreba


Priča o Herceg-Bosni je zapravo priča o tome kako su se bosanskohercegovački Hrvati iz pozicije političkog subjekta u BiH, ljudi npr. koji imaju premijera države, odlučili prevesti u poziciju objekta i instrumenta politike iz Zagreba, dakle politike neke druge države. To zapravo najviše dokazuju uobičajeno teze desno-nacionalističkog narativa o HVO-u i Herceg-Bosni, primjerice često ponavljana kako se u Hercegovini obranio Split i slično. HVO je dakle branio vojne interese druge države, a ne svoje vlastite - Bosne i Hercegovine. Pokušava nas se uvjeriti unatoč samim Tuđmanovim riječima iz pregršt objavljenih transkripata s Pantovčaka da su njegove namjere bile samo plemenite, da nikad nije htio dijeliti BiH ili dovodio u pitanje njenu državnost.

Dapače, ne samo da ne smijemo vjerovati svemu onome što je Tuđman govorio, nego ne smijemo vjerovati ni izjavama jednog ih hercegovačke šestorke, kada je 2001. razgovarao s haaškim istražiteljima. Tada je Jadranko Prlić rekao za HDZ BiH da je i u ratno i poratno doba imala “snažnu primjesu klerofašističkih elemenata”. “Svjestan sam činjenice da sam odmah protiv sebe dobio i Crkvu i ostale, ali to me ne interesira. Želim u toj borbi ne pobijediti, nego želim izvesti i moj narod i Bosnu i Hercegovinu na put koji je moguć. Te fašiste trebate kazniti i ja ću reći koje su to snage”, govorio je tada Prlić. Kasnije je naravno promijenio ploču, kao i mnogi drugi u vezi svojih izjava i postupaka iz 1990-ih, a od hrvatskih se građana sad očekuje da sve to zaborave i još jednom padnu u nacionalističku vrućicu zbog Herceg-Bosne.





Želimo li lagati sebe i druge kao što to rade Vučić i Dodik?

Koliko je u pitanju pogrešna i manipulativna politika pokazuje i to da sve zajedno jako podsjeća na ono što se iz Srbije i RS-a može čuti u vezi rata u BiH i nedavne osude Ratka Mladića. Dok se u Hrvatskoj organiziraju mise za hercegovačku šestorku, patrijarh SPC-a Irinej Haag opisuje kao sotonski, a Mladića kao junaka. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović o Praljku govori kao o “hrvatskom uzniku” čiji je “doprinos obrani Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije te obrani i opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti”, što zvuči skoro pa isto kao skandalozne izjave predsjednika RS-a Milorada Dodika o ratnom zločincu Mladiću kao “legendi srpskog naroda” i to “bez obzira na presudu”. Treba biti doista kratkovid i nacionalistički zadojen ako se de facto prevladavajući narativ poricanja u Srbiji i RS-u smatra dobrim i za Hrvatsku i njenu budućnost, sa sitnim preinakama u skladu s nacionalnom mitologijom.

Kada je riječ o odnosu prema ratovima iz 1990-ih, Srbija i RS Hrvatskoj mogu biti samo uzor u tome kako se ne bi trebalo raditi i kako ne treba lagati sebe i druge o svojoj tadašnjoj ulozi, ali ono što se ovih dana nudi o strane niza medija, iz Crkve, od nekih desničarskih povjesničara i same predsjednice RH jest da Hrvatska treba lagati baš kao Srbija. Aleksandar Vučić i Dodik kao uzor, to može pasti na pamet kao dobra ideja samo falsifikatorima i poricateljima činjenica s hrvatske klerikalno-nacionalističke desnice. Zapravo je to izjednačavanje Hrvatske i Srbije u kontekstu ratova devedesetih!

Zašto bi Hrvatska izjednačila prava pripadnika HV-a i HVO-a?

O tome da narativ o bezgrešnosti Tuđmana i njegove Hrvatske koji se ovih dana propagandno nameće nema smisla pokazuje i novi prijedlog zakona o braniteljima, u kojem se predlaže izjednačavanje prava pripadnika HV-a i HVO-a. Zašto bi RH dala ista prava vojnim formacijama iz neke druge države? Odnosno, ako je HVO bio pod kontrolom Zagreba i djelovao po naredbama Zagreba - a zakon baš to sugerira - kako onda Tuđman, Šušak i ekipa nisu odgovorni za zločine HVO-a? Ili je jedno ili je drugo, ne može oboje.

U svakom slučaju, potvrda prvostupanjske presude hercegovačkoj šestorci nije nikakva katastrofa za Hrvatsku. Dapače, moglo bi biti od značajne koristi da se - za razliku od većine Srba - hrvatsko društvo počne ponovno suočavati sa zločinačkim aspektima Tuđmanove politike prema BiH. Moguća oslobađajuća presuda bi zapravo donijela više problema Hrvatskoj, jer bi dobili još kanoniziranih nacionalnih junaka pred kojima bismo morali ničice padati od oduševljenja, jer će nas inače razne veteranske udruge proglašavati veleizdajnicima i pokušati dodatno ograničavati našu slobodu govora. U tom slučaju bi pak bilo jako zabavno što bi Haag isti oni koji su ga do jučer pokušavali posve diskreditirati sada koristili kao neupitnu instancu i argument s kojim se želi okončati propitivanje.

Kakva god bila presuda hercegovačkoj šestorki, ona neće biti kraj rasprave

No stvari načelno stoje isto i u slučaju hercegovačke šestorke kao i u slučaju Tomislava Horvatinčića. Sudske odluke trebamo poštovati, što ne znači da se s njima trebamo slagati ili da je sud zaštićen od kritike. Bila hercegovačka šestorka za dva dana osuđena ili oslobođena, to sigurno neće biti kraj rasprave o Tuđmanovoj politici prema BiH, niti bi trebao biti. Hrvatska iz 2017. godine ništa ne duguje ni Tuđmanu ni Herceg-Bosni, niti si treba oko vrata vezati takav kamen. Hrvatska ne bi bila ni prva ni zadnja država na svijetu koja ima crne mrlje u svojoj povijesti, uostalom toga su SAD (genocid domorodaca, ropstvo itd.) i Njemačka (nacizam) najpoznatiji primjeri. Stvar je u tome kako se društvo prema tome odnosi, želi li to nadići ili slaviti.

Ključni je sadašnji nacionalni interes Hrvatske njena budućnost i ako to znači da treba radikalno preispitati dio hrvatske prošlosti, onda to treba i učiniti. Bilo kakav rezultat presude hercegovačkoj šestorki u Haagu trebao bi prvenstveno biti poticaj za to. Naime, već imamo dovoljno ratnih heroja i ”heroja”, veterana i “veterana”, budžet ih više ne može preživjeti.

[Krokodil Behko]

Predviđaju da će biti osuđeni na strijeljanje, a kaznu će izvršiti roboti sa vještačkom inteligencijom.
Moraju ih testirati, prije nego što krenemo na put, do ostalih solarnih sistema.