Hrvatska agresija na BiH, srpska podvala ili tu ima nešto...

[mrki62]

fan parage... dodji!

Svi koji su protiv Milošojća, Tuđmana i hAlije su moji fanovi

[laganini]

..sad mi je jasno zasto te ne voli krokodil... :hi

[mrki62]

..sad mi je jasno zasto te ne voli krokodil... :hi

Nemoj me sikirat, imam slabo srce

[drugrankovic]

parag grdji od tudjmana... mrsh tamo

[mrki62]

parag grdji od tudjmana... mrsh tamo

Recimo da je Paraga bio umjesto Tuđmana.
Šta bi bilo?
Milošojć ne bi imao s kim trgovati a ni u BiH ne bi bilo to što je bilo već bi bio tek događaja sasvim drugačiji jer ni Alija ne bi imao s kim ići na dogovaranje u vezi podjele BiH.
Jel ti to smeta?

[laganini]

..ajde dogovofite se...ako ste zbunjeni zovite radu...

[drugrankovic]

parag grdji od tudjmana... mrsh tamo

Recimo da je Paraga bio umjesto Tuđmana.
Šta bi bilo?
Milošojć ne bi imao s kim trgovati a ni u BiH ne bi bilo to što je bilo već bi bio tek događaja sasvim drugačiji jer ni Alija ne bi imao s kim ići na dogovaranje u vezi podjele BiH.
Jel ti to smeta?

a jes klali bi se bez dogovora dok se ne istrijebimo...

[radeta62]

fan parage... dodji!

Svi koji su protiv Milošojća, Tuđmana i hAlije su moji fanovi

Ja sam od samog pocetka rata bio protiv Tudjmana i Alije...znao sam da igraju na kvarno.

[Krokodil Behko]

Pa ako su i njihov bivši predsjednik (Mesić) i sadašnja ministarka (Pusić) rekli da je agresija, nema potrebe za diskusiju. Hoćemol odmah zaključati temu?

..nevješt pokušaj leba da provocira a pogotovo tvoj kad spominješ njih dvoje...hrvatska će ih pamtiti..

Hoćemo li onda priznati šta kaže ondašnja Tuđmanova desna ruka, Josip Manolić?

Evo dio intervjua, a ostavit ću link ispod, pa pročitaj i ostatak, ako ti je zanimljivo.

Je li njegova greška bila to što je želio mijenjati granice Bosne i Hercegovine?

Tuđman je bio privrženik one tvorevine koja se zvala Banovina Hrvatska. I kad smo se na jednom užem krugu uoči sastanka Busha i Gorbačova morali opredijeliti kako bismo u svom zahtjevu mogli jasno reći gdje su naše granice, nismo se mogli složiti. Na tom sastanku bili smo prisutni predsjednik Tuđman, profesor Brozović, Šeks i ja. Zbog toga sam ja dao jednu formulaciju o prirodnim i povijesnim granicama Hrvatske. Ja sam bio uvjeren da je realno očekivati da samo tadašnje granice Socijalističke Republike Hrvatske mogu biti granice naše buduće republike, suverene države Hrvatske. Šeks je išao do Zemuna, Brozović je djelomično bio blizu Tuđmanovoj tezi da dio Bosne ipak treba biti u sastavu te Republike Hrvatske.

Znači li to da Tuđman nije priznavao granice BiH, a očekivao je da netko drugi prizna hrvatske granice?

Ne bih tako oštro postavio stvari da on nije priznavao granice, ali neki elementi ipak pokazuju da je bio realan političar i da je u određenom momentu dobro ocjenjivao što je moguće učiniti, a to je bilo i u slučaju referenduma o samostalnosti BiH. Bio je odlučan u tome da moramo s Bošnjacima ići na referendum, dok su Srbi u BiH zaključili da će bojkotirati taj referendum. Mi se nismo mogli složiti sa Srbima jer su nam bili velika opasnost, a osim toga taj se referendum događao nakon zločina u Vukovaru, tako da nitko od nas iz Hrvatske nije mogao prihvatiti da idemo sa Srbima. To je bila njihova greška jer nas je taj zločin zapravo slomio da smo se opredijelili za suradnju s Bošnjacima i za samostalnost Bosne i Hercegovine. Tako da Tuđmanu ne možemo a priori prigovoriti da je bio protiv granica suverene Bosne i Hercegovine.

Ali vi postavljate to pitanje Tuđmanovog dogovora s Miloševićem i pitanje tko je donio političku odluku za rat s Muslimanima. Zašto je do toga onda došlo i tko je za to kriv?

Mislim da je odluka o sukobu s Muslimanima ipak donesena prije Tuđmana i mimo njega, a on je kao realan političar ipak imao izvjesne rezerve prema politici koju su Bošnjaci vodili u odnosu na Hrvatsku. Poznato vam je da su Bošnjaci favorizirali jednu našu grupaciju koja je bila sasvim neprihvatljiva, a to su one snage oko HOS-a i stvaranja HOS-a u našim redovima. Tuđman to nije mogao prihvatiti, i ne samo on, nego nitko od nas unutar HDZ-a nije mogao prihvatiti da stvaramo još jednu vojsku, u ovom slučaju stranačku vojsku koja bi bila u sastavu naših snaga, a Bošnjaci su s Izetbegovićem podržavali te snage.

Zbog toga je neminovno moralo doći do obračuna. Tuđmanu se ne može prigovoriti da je bio kukavica, bio je vrlo hrabar, i fizički ako hoćete, i u donošenju odluka u ključnim momentima. Jer je znao, ako pobijedi ta desnica, da nema ništa od suverene države Hrvatske, to bi u tadašnjoj nabrušenoj situaciji svijeta prema Hrvatskoj bilo nemoguće. U takvim uvjetima Tuđman je pokazao hrabrost da se suprotstavi krajnjoj desnici Hrvatske koja je uzimala maha, a uzimala ga je djelomično uz pomoć Bošnjaka. Tu je bilo i njegove rezerve prema Bošnjacima, a onda i gledanje kroz prste kada su se hercegovačke snage oružano sukobile s Bošnjacima. U jednoj prilici nakon rata on je u razgovoru priznao da je rat s Bošnjacima bio nesretan slučaj koji se dogodio hrvatskoj politici.

http://www.dnevno.ba/vijesti/regija/119 ... nicom.html

[drugrankovic]

tu njenu agresiju su osjetili srbi... oni su tamo ponajvise bili da napadaju srbe... kako u posavini, tako i po dinari...

[Krokodil Behko]

OBJAVLJENI SENZACIONALNI DNEVNICI KARDINALA KUHARIĆA KOJI SE BORIO PROTIV PODJELE BiH: Evo šta je Tuđman uoči rata u BiH tražio od Vinka Puljića i Franje Komarice, Jadranko Prlić je imao pakleni plan...


U januaru 1995., kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reisu-l-ulemom Mustafom Cerićem, kojem su zamjerili što neke jedinice Armije RBiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH”, Cerić je odgovorio da to nije tačno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.


Nepovjerenje prema hrvatskoj politici u BiH, i kad se s pravom traži ravnopravan tretman Hrvata, posljedica je politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi. Početkom devedesetih godina Tuđman nije krio želju za podjelom BiH i dogovornim mijenjanjem granica te države čemu se žestoko protivila cijela međunarodna zajednica.


NOVA KNJIGA OTKRIVA KUHARIĆEV STAV O PODJELI BIH
U kontekstu tih najnovijih zbivanja, zanimljiva su otkrića do kojih je došao povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj novoj knjizi Franjo Kuharić Kardinal i vlast. Knjigu će uskoro objaviti izdavačka kuća Profil, a temelji se, među ostalim, na dnevnicima kardinala Franje Kuharića. Iz tih zapisa vidljivo je da se kardinal Kuharić od prvog dana žestoko protivio podjeli BiH o kojoj je govorio Franjo Tuđman.

Kuharić je smatrao “kako je riječ o pogrešnoj politici,” upozoravajući kako će sukob između Hrvata i muslimana koristiti samo srpskom lideru Slobodana Miloševiću. Kardinal je također isticao kako međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu granica BiH jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama država nastalih raspadom Jugoslavije. Stoga je Kuharić, za razliku od predsjednika Tuđmana, čvrsto podržavao BiH kao neovisnu, jedinstvenu i suverenu državu.

ŠTO PIŠE KARDINAL U SVOJIM DNEVNICIMA?
U svibnju 1991., Kuharić je zapisao u dnevnik da ga je fra Gabrijel Jurišić obavijestio kako mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, priznao da je sa skupinom srbijanskih eksperata pregovarao o podjeli BiH. Ti su razgovori prekinuti kada se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju teritorijalne pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica od četveročlane hrvatske skupine, dali ostavke.

Kuharić je u dnevniku zapisao kako su mu se na tu situaciju požalili banjolučki biskup Franjo Komarica s nekoliko biskupa, o čemu je obavijestio predsjednika Sabora Žarka Domljana. Međutim predsjednik Tuđman na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. lipnja 1991., istakao je kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, ukazao je na apsurdnost hrvatskih granica koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Zaključio je kako je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja” te da je rješenje u “razgraničenju” BiH.

TUĐMAN ZA IZMJENE GRANICA
Na sastanku s Miloševićem i Alijom Izetbegovićem u rujnu 1991. Tuđman je kazao da on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela BiH između Srbije i Hrvatske, s muslimanskom državicom u sredini. Nakon sastanka Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa 29. listopada 1991. s Franjom Tuđmanom kardinal je zapisao da je predsjednik rekao “kako je podjela BiH činjenica na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja vlada je nemoćna.”

Ako bi došlo do takvoga raspleta u BiH tada je Tuđmanu bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Biskupi na čelu s Kuharićem pokušali su uvjeriti Tuđmana da međunarodna zajednica neće dopustiti promjene granica, no on im je odgovorio kako se one doduše ne mogu mijenjati silom, ali mogu ako se sve strane tako dogovore. Kuharić je međutim ostao pri stajalištu da bi Hrvatskoj bilo puno lakše sa slobodnom i cjelovitom BiH, nego s podijeljenom.

OSNIVANJE HERCEG-BOSNE
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. kao “politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina” te je dala legitimitet Tuđmanu da zastupa njezine interese kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih pregovora oko utvrđivanja “konačnih granica” Hrvatske. Čime se jasno dato do znanja da se želi pregovarati o podjeli BiH između Zagreba i Beograda.

Doktor Miroslav Akmadža u svojoj knjizi podsjeća kako je Tuđman je na sastanku s čelnicima HDZ-a BiH u prosincu 1991. kazao “kako ne postoji perspektiva suvereniteta BiH jer to ne prihvaćaju Srbi, koji na svojoj strani imaju JNA”. Ponovio je tezu kako se rat može izbjeći samo ako se postigne dogovor o promjeni granica. Upozorio je da bi opstanak BiH stavio tamošnje Hrvate u nepovoljan odnos pred muslimanskom demografskom ekspanzijom.

HERCEGOVCI VRŠILI PRITISAK KAKO BI SE ZEMLJA PODIJELILA
U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj.

Na temelju toga Kuharić je zaključio kako pritisak za podjelu BiH čine Hercegovci, što bi značilo, zapisao je, da bi većina bosansko-hercegovačkih Hrvata ostala u Velikoj Srbiji. Zbog toga je Kuharić ustvrdio kako je za Hrvatsku “bolja samostalna BiH nego uvijek nesigurna i nemirna granica s Velikom Srbijom.”


KUHARIĆEV ČVRST STAV I TUĐMANOVE PROMJENE
Zbog toga je u veljači 1992. pozvao savjetnika predsjednika Tuđmana Anđelka Mijatovića kako bi mu prenio stajalište apostolskog pronuncija mons. Gabriela Montalva da se BiH ne smije dijeliti te da tu ideju podupiru i brojni strani veleposlanici. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, zapisao je Kuharić, požalio mu se u veljači 1992. da politiku HDZ-a u BiH diktira Zagreb. Ministar vanjskih poslova SR Njemačke Hans – Dietrich Genscher ponovio je kardinalu Kuhariću da se granice ne mogu mijenjati.

Doktor Akmadža u knjizi zaključuje “kako je glede budućnosti BiH postojala razlika u stavovima kardinala Kuharića, koji su bili načelne naravi, i predsjednika Tuđmana, koji je na to pitanje, bez obzira na svoja načela, morao gledati i s pozicije realističkih političkih i geostrateških interesa. Kardinal Kuharić u svom je stavu ostao načelan do kraja rata, a predsjednik Tuđman svoj je stav mijenjao ovisno o stanju na terenu i prijedlozima i pritiscima međunarodne zajednice.”

POČETAK RATA U BIH, PA POZIV NA PRESTANAK NASILJA
Nakon što su Srbi započeli rat u BiH kardinal Kuharić je upozorio kako je njihov cilj posve uništiti Katoličku crkvu u BiH, a to je ilustrirao primjerom Banjolučke biskupije iz koje se nesrpsko stanovništvo sustavno protjerivalo, kuće su im bile spaljivane, a crkve i vjerski hramovi rušeni i devastirani. Kardinal Kuharić zapisao je kako su Srbi u BiH zaigrali “krvavi ples, nahuškani od svojih političara i fanatika, ali taj bi ples mogao za njih biti tragičan jer takvo nasilje mora se okrenuti protiv nasilnika.”

Nakon što je Hrvatska 7. travnja 1992. priznala BiH kao suverenu zajednicu triju konstitutivnih naroda, Kuharić je predložio nadbiskupu Puljiću da javno pozove na prestanak nasilja i apelira na branitelje da ne čine ništa što bi izazvalo katastrofu i “kosilo nevine žrtve”. Nakon razgovora s Tuđmanom u siječnju 1994. biskupi Komarica i Perić obavijestili su Kuharića kako im je hrvatski predsjednik predbacio što ne podupiru njegove prijedloge za rješavanje stanja u BiH.

Zbog toga je Kuharić u dnevničkim zapisima “kritizirao Tuđmana što podliježe hercegovačkoj politici, koju zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj, ne vodeći računa o Hrvatima u Bosni, zbog čega su bosanski biskupi kritični.”

HERCEGOVINA KAO HRVATSKA PROVINCIJA
Kad je Mate Boban, prvi predsjednik Herceg-Bosne, najavio da će se povući ako to zatraži njegov zapovjednik Tuđman, Kuharić je to ocijenio namjernim prebacivanje krivnje na Tuđmana za sve što nije bilo dobro rađeno s hrvatske strane u BiH, pa i za zločine. Također, da je Boban time pred međunarodnom javnošću prikazao Hercegovinu kao provinciju države Hrvatske, što je, zaključio je kardinal, protiv hrvatskih interesa.

Hrvatski veleposlanik u BiH Zdravko Sančević u siječnju 1994. kazao je Kuhariću kako Tuđman želi poslati Bobana u Australiju, ali da nije dobio vizu. Na to je Kuharić zapisao u dnevniku “kako će Boban teško dobiti vizu za neku državu.” Sančević je također prenio nezadovoljstvo predsjednika Tuđmana apelom za mir Ivana Pavla II. od 23. siječnja, koju je on protumačio i kao optužbu za hrvatski nacionalizam.

ZBOG RAZLIKE U POGLEDIMA KUHARIĆ I TUĐMAN IZGUBILI BLISKOST
Nakon što je u veljači 1994. Vijeće sigurnosti UN-a osudilo Hrvatsku i zatražilo povlačenje postrojbi Hrvatske vojske iz BiH, kardinal Kuharić u svom je dnevniku zapisao: “Ekstremna hrvatska politika dovela je do uništenja Hrvata u Bosni, jer je bila kratkovidna. Dovodi i Hrvatsku u katastrofu ako dobije sankcije. Hrvatska država u Hercegovini je imitacija Srpske republike u Bosni. Zato su nas izjednačili. S tom će državom izjednačiti i “Krajinu” u Hrvatskoj. To ozbiljno prijeti u ovom sveopćem neraspoloženju prema Hrvatskoj.

Ali vladajuća stranka i g. predsjednik Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebao bi se osloboditi onih neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?” Tolika razlika u pogledima na BiH zasigurno je jedan od razloga zašto između kardinala Kuharića i predsjednika Tuđmana, kako je ocijenio povjesničar Miroslav Akmadža, “nije bilo velike bliskosti. Zbližili su se tek pred Tuđmanovu smrt. Kuharić i Tuđman uzajamno su se uvažavali, ali nije bilo bliskosti. Kuharić je cijenio Tuđmana, ali ga je i kritizirao,” zaključio je Akmadža.

PRIZNANJE ZLOČINA KOJI SU SE MOGLI SPRIJEČITI
Članovi Predsjedništva Herceg-Bosne, predvođeni Jadrankom Prlićem, predsjednikom Vlade Herceg-Bosne, uvjeravali su u veljači 1994. kardinala Kuharića da zastupaju jedinstvenu BiH, ali organiziranu kao uniju triju republika. Priznali su da su s hrvatske strane učinjeni pojedinačni zločini, ali su muslimane držali odgovornima za rat. Tražili su potporu Crkve, ali ih je Kuharić uputio na biskupe u BiH, uz napomenu “kako je crkveno stajalište sloboda za sve i poštovanje ljudskih prava svake osobe, a svakoj prognanoj osobi treba omogućiti siguran povratak u sve dijelove BiH.”

U svom je dnevniku na Uskrs 24. travnja 1994. kardinal zapisao: “Kad se bude pravila bilanca svih tih zločina i šteta nanesenih ljudima i narodima, hoće li pred tim planinama zla zadrhtati savjest Europe? Ujedinjenih naroda? Moćnika ovoga svijeta? Mogli su spriječiti potoke suza i rijeke krvi! Mogli su, ali su bili skloni više nego očito napadačima. Ne postoje samo pasivni sukrivci u zlu nego i aktivni! Takvih je u ovom ratu bilo priličan broj: obavještajnih, materijalnih, vojnih, političkih! Neka se svima Bog smiluje! Neka im se smiluje i zbog sablazni!”

SASTANAK SA SILAJDŽIĆEM I PULJIĆEVO IMENOVANJE
Katolički biskupi Hrvatske i BiH upozorili su 1994. na Saboru HBK u Zagrebu domaću i svjetsku crkvenu i političku javnost na sve dramatičniji položaj vjernika katolika na područjima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskim nadzorom. Posebice su istaknuli da katoličke biskupije na području BiH trpe najveća stradanja.

Upozorili su da će, ako se nasilje na tim područjima odmah ne zaustavi, biti “uništene biskupije koje imaju svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini” te da će se slično dogoditi i u dijelovima biskupija na području Hrvatske. U dnevniku kardinal Kuharić piše kako je u srpnju 1994. primio predsjednika vlade BiH Harisa Silajdžića koji je za hrvatsko-bošnjački sukob okrivio ekstremne hercegovačke Hrvate, ali je pohvalio Katoličku crkvu zbog zastupanja ispravnih načela o BiH.

Kuharić je također u svom dnevniku 30. listopada 1994. zabilježio kako ga imenovanje biskupa Puljića kardinalom jako obradovalo, da je ono zasluženo te da je ujedno poruka pape da se BiH ne smije dijeliti. Kuharić je zaključio kako se idejama o podjeli BiH valja odlučno oduprijeti, premda su je podupirali svjetski i europski moćnici.

SASTANAK S MUSATFOM CERIĆEM 1995.
U januaru 1995. kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem kojemu su zamjerili što neke jedinice Armije BiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH,” Cerić je odgovorio da to nije točno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.

Kuharić je ponovio kako se Katolička crkva zalaže za jedinstvenu i nedjeljivu BiH, a to je stajalište podržao Vatikan formiranjem Biskupske konferencije BiH. Kuharić je predložio Ceriću da sva međuvjerska pitanja rješava s biskupima u BiH, no on mu je odgovorio “kako se sudbina BiH, što se tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka, odlučuje u Zagrebu.”

ŽALBA CLINTONU NAKON UBOJSTAVA I PROTJERIVANJA 1995.
Nakon vojno redarstvene operacija “Bljesak” u kojoj su hrvatske snage početkom svibnja 1995. oslobodile zapadnu Slavoniju, došlo je do jačanja terora Srba nad Hrvatima, posebno u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini. U župnom dvoru u Banja Luci ubijeni su župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, čija su tijela potom spaljena.

Minirano je svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa, trapisti u Banjoj Luci istjerani su iz svoga samostana, pa se kardinal Kuharić požalio američkom predsjedniku Billu Clintonu da nitko ne uzima u zaštitu ljude kojima se “bezdušno i nečovječno krše sva temeljna ljudska prava”. Na progon katolika u Banjolučkoj biskupiji požalila se Hrvatska biskupska konferencija tvrdeći da se time želi namjerno želi “zadati smrtni udarac nazočnosti Katoličke crkve na ovom području”.

KARDINALOV SUSRET S GALBRAITHOM
Kardinal Kuharić u jednom je susretu s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom prenio nezadovoljstvo Katoličke crkve ponašanjem međunarodne zajednice koja je osudila pokušaj deblokade Sarajeva, premda ljudi su ljudi u tom zarobljenom gradu bili izloženi nezamislivim patnjama.

Istaknuo je kako, ako nema moralnih načela u politici, onda je ona protučovječna, a kao primjere spomenuo je stanje u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci. Time je kardinal Franjo Kuharić iskazao brigu Katoličke crkve za cijelu BiH te sve njene stanovnike bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

[Duminjo]

BODO Weber njemački je analitičar i jedan od najboljih poznavatelja stanja u Bosni i Hercegovini.

Weber je zaposlen u berlinskom "think tanku" Democratization Policy Council (DPC), u kojem se bavi analizom situacije u BiH. Autor je više studija na tu temu, a naročito je usmjeren na tematiku vladavine zakona, policijske reforme i decentralizacije.




Bosna i Hercegovina je ponovno u fokusu interesa međunarodne javnosti, između ostaloga i zbog pobjede Joea Bidena, izvrsnog poznavatelja stanja u regiji, na američkim predsjedničkim izborima, a jučer su i nakon 12 godina održani prvi lokalni izbori u Mostaru.

Stoga smo se Weberu obratili za intervju, koji je vođen u subotu 19. prosinca, dakle, dan prije mostarskih izbora. Weber u intervjuu, između ostaloga, žestoko kritizira politiku Hrvatske prema BiH, kao i predsjednika Zorana Milanovića.


Na nedavnim lokalnim izborima SDA je izgubila Sarajevo, a SNSD Milorada Dodika poražen je u utrci za gradonačelnika Banje Luke. Je li to pokazatelj da je u BiH barem na lokalnom nivou moguće kazniti loše političare? Ili se precjenjuje važnost rezultata lokalnih izbora u Sarajevu i Banjoj Luci?

Možda najznačajnija, održiva reforma provedena u nefunkcionalnoj dejtonskoj državi u postratnom periodu pod patronatom međunarodne zajednice bilo je jačanje lokalne samouprave putem uvođenja izravnog izbora gradonačelnika te fiskalne decentralizacije 2004. i 2005. godine. Time danas lokalna razina u BiH ostaje jedina razina vlasti na kojoj nema potpunog prekida veze između vlasti i vladajućih elita i građana, njihovih interesa i potreba. Prema tome, puno je lakše na lokalnim izborima kazniti nekog gradonačelnika ili vladajuću koaliciju ili stranku, na način da to ima određeni efekt, nego u kantonima, entitetima ili na državnoj razini. Uz to, ti značajni izborni porazi dominantnih etnopolitičkih stranaka u BiH, zbog toga što tradicionalno vode kampanju za lokalne izbore kao da se radi o općim izborima, u određenom smislu reflektiraju i krizu tih stranaka. U slučaju SDA imamo razne afere i rascjepe, dok je SNSD oslabljena s jedne strane epizodom prosvjeda udruge "Pravda za Davida", a s druge nepromišljenim potezom njenog lidera Milorada Dodik prije zadnjih izbora 2018. da poslije 15 godina apsolutne vladavine u RS-u prijeđe u Sarajevo, na državnu razinu. On se tu, očigledno, ne snalazi baš najbolje.


S druge strane, na porazu SDA se u Sarajevu uzdigla stranka Narod i pravda Dine Konakovića, dok je novi gradonačelnik Banje Luke mladi Draško Stanivuković iz PDP-a. Oni se zapravo predstavljaju kao poštena verzija konzervativne, nacionalističke politike koju inače zastupaju SDA i SNSD. Kako komentirate te pobjednike, može li se od njih očekivati neka nova, bolja politika?

Postavlja se pitanje jesu li te stranke i njihovi predstavnici nešto demokratičniji nego vladajuće u entitetima i državi. Stanivukoviću se mora dati priznanje za hrabrost koju je pokazao kad se odlučio ubaciti u borbu sa Dodikovim režimom, u obrani pokreta "Pravda za Davida", jer je svojevremeno bilo sve samo ne jasno da će se taj angažman politički isplatiti. No problem u BiH je strukturalni – dejtonski sustav je takav da se iznutra ne može napraviti značajnije promjene, a mijenjati ustavni poredak iznutra, bez podrške međunarodnih suautora ustava, skoro je pa nemoguće.


Hrvatska je pojačala diplomatske aktivnosti kada je riječ o BiH, napose o tome da se promijeni izborni zakon kako bi bilo onemogućeno da brojniji Bošnjaci u Federaciji BiH biraju i člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Smatrate li vi da se izborni zakon treba mijenjati i na koji način?

Izborni sustav treba mijenjati, ali tek u okviru suštinske promjene ustavnog sustava BiH, što je nemoguće kroz reformu postojećeg, dejtonskog ustava, nego jedino kroz potpuno novi ustav. Ovako, bez ustavne promjene, svi zahtjevi za izmjenom izbornog sustava su zapravo zakriveni pokušaji posrednog mijenjanja ustavnog poretka. U Hrvatskoj se temu zahtjeva HDZ-a BiH i njenog lidera Dragan Čovića ne razumije ili ne želi razumjeti.
Pokojni Zdravko Grebo, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, i moj dobar prijatelj, jednom je bivšeg lidera Socijaldemokratske partije BiH (SDP), Zlatka Lagumdžiju, nazvao najvećom štetočinom Bosne i Hercegovine. Nije daleko bio od istine. Desant SDP-a 2010. na destruktivni etnopolitički sustav BiH, tj. desant putem kandidiranja predstavnika za hrvatskog člana Predsjedništva, koji je prvi put ostavljao HDZ BiH bez tog položaja, možda je bio najštetniji politički potez u post-ratnoj BiH. Ne iz formalnih razloga - izbor hrvatskog člana uz djelomičnu pomoć bošnjačkih glasova sasvim je bio legalan - nego zbog toga što je taj potez bio učinjen bez ikakvog cilja.
Time su se pružili savršeni platforma i pokriće za sad već desetogodišnju HDZ-ovu organiziranu histeričnu kampanju o navodnoj, a nepostojećoj diskriminaciji bh. Hrvata. Tim potezom nije bila ugrožena ravnopravnost „konstitutivnog naroda“, nego položaj HDZ-a BiH kao „konstitutivne stranke“.

Što time podrazumijevam? Veliki broj ljudi u današnjoj BiH i Hrvatskoj ne zna da je izvor koncepta konstitutivnog naroda u Titovoj, socijalističkoj Jugoslaviji nastao u kontekstu ustavnih reformi 1970-ih, u kuhinji Edvarda Kardelja, Titovog ideologa nacionalne politike. Kao kopija sovjetske nacionalne politike, na snazi je bio socijalistički "social engineering". U kontekstu prvih višestranačkih izbora 1990. godine u BiH, nove nacionalne stranke pluralizirale su koncept “konstitutivnih naroda", očistile od svog socijalističkog izvora te pretvorile u sredstvo za stvaranje tri spojena partijsko-državna aparata. Da stvar bude još ironičnija, taj socijalistički sustav konstitutivnih naroda bio je, mada nedemokratski, značajno liberalniji od današnjeg dejtonskog. Potezom SDP-a lišenog svake političke strategije je, dakle, ugrožen položaj HDZ-a BiH kao konstitutivne stranke. Rješenje za stranku i njenog lidera Čovića, dakle, jedino leži u zakonsko-institucionalnom ostvarivanju položaja konstitutivne stranke – a te promjene izbornog sustava u isto vrijeme znače stvaranje virtualnog, trećeg hrvatskog entiteta na dijelu teritorija Federacije BiH (bez teritorijalnog kontinuiteta i bez Hrvata u RS-u). A kakvu bi „dobit“ bh. Hrvati od toga imali može se vidjeti u tmurnom stanju društva, politike i ekonomije u RS-u.


Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u Zagreb je pozvao Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH i neformalnog vladara Republike Srpske. Je li to bio dobar potez?

Čini se da se predsjednik Milanović od stupanja na dužnost pretvorio u ultradesničara, a na štetu kako njegove Socijaldemokratske partije, tako i zemlje u cjelini.


Javno deklarirani cilj vanjske politike Hrvatske je promjena izbornog zakona u BiH. Ima li Hrvatska snage da postigne nešto tako?

Hrvatska je, na moju veliku žalost, od ulaska u Europsku uniju sa svojom politikom prema BiH postala trojanski konj politike proširenja. Jer svim skepticima prema proširenju unutar EU daje odlične argumente, a to je ogroman udar za sve nas koji smo svojevremeno upravo protiv tih skeptika lobirali za ulazak RH u Uniju. Zbog neraščišćenog odnosa sa nedavnom prošlošću, hrvatska politika, od ultradesnice do ljevice, dok službeno nastupa kao branitelj interesa bh. Hrvata, uistinu ostaje zarobljena u položaju produžene ruke i glasnogovornika Dragana Čovića i HDZ-a BiH, a na ogromnu štetu hrvatskog naroda, te na vlastiti ugled unutar EU, u Europskom parlamentu, u Vijeću EU gdje se hrvatske predstavnike doživljava kao remetilački faktor. Naprimjer, predstavnici vlade godinama u pregovorima o svakom zaključku o BiH zahtijevaju da se ubaci formulaciju "ravnopravnost konstitutivnih naroda" te izbaci "ravnopravnost građana", jednog od temelja acquisa. Time Zagreb zapravo signalizira ništa manje nego da se Hrvatska prošvercala u EU, jer ne stoji iza demokratskih vrijednosti Unije.
Otjelovljenje te nakaradne, ideologizirane politike je Željana Zovko koja, malo u ulozi ambasadora BiH ili tajnika HDZ-a BiH, a malo kao zastupnica RH-a u Bruxellesu, zapravo podriva suverenitet i BiH i RH.


Znakovito je da se sve manje govori o ideji trećeg entiteta s hrvatskom većinom. S tim obećanjem je izašlo i nekoliko lista za dijasporu na hrvatskim parlamentarnim izborima, no one nisu dobile značajniju podršku glasača iz BiH, već je opet pobijedio HDZ. Je li treći entitet mrtva ideja?

Kao što sam već rekao, ideja etabliranja trećeg entiteta stoji iza Čovićevog političkog projekta "reforme" izbornog sustava, ali kroz stražnja vrata. Ne zastupa se kao otvorena ideja, jer kao takva je davno odbijena od strane zapada.


Kako komentirate savezništvo HDZ-a BiH i SNSD-a, odnosno Dragana Čovića i Milorada Dodika?

Povezali su ih koncept vladavine konstitutivnih stranaka putem patronaže i (međuetničkog) straha te projekt tzv. decentralizacije, federalizacije ili konfederalizacije BiH. Sve to je svojevrsna kopija Titovog projekta decentralizacije socijalističke Jugoslavije koja je počela 1960-ih, a završila u autoritarnoj decentralizaciji umjesto demokratizaciji.


Vodeća bošnjačka stranka SDA je očito u krizi. Napuštaju je poznati kadrovi, izgubila je Sarajevo, Sebija Izetbegović je omražena figura u javnosti… Hoće li Bakir Izetbegović biti grobar stranke koju je osnivao njegov otac Alija? I bi li političkoj sceni u BiH uopće nedostajala SDA?

Nisam siguran, ali on je očigledno slab lider. Njegov otac, to se često previđa, u biti je bio muslimanski, moralni intelektualac, ali slab političar i državnik. Bakir je džepno izdanje svog oca. No razlog u trenutačnoj slabosti SDA ipak ne bih vidio u samoj stranci, nego u slaboj i nedosljednoj politici međunarodne zajednice, EU-a i SAD-a prema BiH u zadnjem desetljeću i pol, koja je ojačala nacionalističku hrvatsku i srpsku politiku i elite, a na štetu države BiH, a i bošnjačke politike. I Dodik je samo džepno izdanje Miloševića, ali mu je slaba politika Zapada omogućila da se transformira u najjaču političku figuru u BiH.


O BiH se, u povodu 25. godišnjice Daytonskog sporazuma, oglasio i izabrani američki predsjednik Joe Biden. Što iščitavate iz njegove izjave? Hoće li se Bidenova administracija aktivnije pozabaviti stanjem u BiH?

Ja to upravo iz toga iščitavam. Američka politika ima određeni dug prema sudbini BiH koji nije ispunila zadnjih 15 godina, odnosno, otkad je prebacila zapadno vodstvo na Zapadnom Balkanu na EU, a kojega se EU nije konzistentno dohvatila. SAD mora konačno naći način da blisko i učinkovito surađuje s Europskom Unijom kada je u pitanju BiH, ali i cijela regija.


Postoji li šansa za nekakav Dayton 2? I je li to uopće dobra ideja?

Niti postoji šansa niti je to dobra ideja, zapravo je nakaradna ideja. To bi opet bila konferencija međunarodne zajednice s političkim liderima i elitama u BiH. BiH treba novi ustav, koji nije današnji sustav lažne, autoritarno-anarhične decentralizacije. BiH treba ustavni poredak koji nije unitarna država niti konfederacija ili federacija. BiH treba sustav koji osigurava balans između kolektivnih, etničkih i individualnih prava na način da osigurava jaku demokraciju i vladavinu prava, a ne da, kako je u sadašnjem sustavu, nema ni kolektivna ni individualna prava, jer nema ni vladavine prava ni demokracije. Takav jedan ustav ne može napisati Zapad, kamoli napisati ga a la Dayton. Rješenje vidim u pretvaranju prošlogodišnjeg Mišljenja Europske komisije za BiH, koji je svojevrsni inicijalni masterplan za sveobuhvatne strukturalne reforme sa ustavnom reformom u centru, u dugoročnu strategiju EU, uz jaku podršku i ulogu SAD-a. U toj strategiji Zapad bi određivao uvjete strukturalnih reformi i njihov konačan rezultat, tj. državu, politički sustav i ekonomiju BiH koji čine zemlju spremnom za euroatlantsku integraciju. Pri tome bi Zapad uvjetovao osnovne principe budućih ustavnih reformi te prihvaćao građane BiH kao saveznike, a odgovorne osobe u BiH odlučivale bi kako će se buduća ustavna struktura ispregovarati na osnovu tih principa.


Koja je pozicija EU, a koja Njemačke kada je riječ o BiH? Može li se očekivati da će Berlin i Bidenova administracija biti na istoj liniji?

Ja vjerujem da hoće te da ćemo vidjeti zajedničku inicijativu prema BiH. Berlin je u zadnje tri godine imao pune ruke posla u obrani regije od krajnje opasnih pokušaja guranja ideje o razmjeni teritorija u okviru pregovora o konačnom sporazumu između Kosova i Srbije, a koji su prvo došli iz same EU, a potom i iz SAD-a. Vjerujem da će poslije odlaska Federice Mogherini i sad još i Trumpove administracije, s kojom odlaze i šanse za realizaciju tog projekta, i Berlin imati više vremena i volje da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom.


Sutra se održavaju lokalni izbori u Mostaru nakon više od deset godina. Žestoko ste kritizirali postignuti dogovor koji je omogućio održavanje tih izbora. U čemu je problem s njim i koji bi dogovor bio bolji za Mostar i Mostarce?

Zapadni pregovarači, u rascjepu između povišenog političkog pritiska da se konačno riješi problem Mostara i blokade lokalnih izbora na jednoj strani, te nemogućnosti suštinskog rješavanja zbog dugogodišnjeg odsustva ozbiljne, odlučne politike EU-a i SAD-a prema BiH na drugoj strani, našli su izlaz u jednom prljavom dealu s liderima SDA i HDZ-a BiH. To je jedna trgovina. Zapad je dobio deblokadu izbora u Mostaru te formalnu implementaciju presude Ustavnog suda BiH iz 2010. kojom je bio poništen prethodni sustav lokalnih izbora. Zauzvrat su se stranke obvezale na dvoje. Jedno je toleriranje novog statuta grada Mostara, ispregovaran isključivo između SDA i HDZ-a BiH, a koji formalizira etno-teritorijalnu podjelu grada, a poslije 25 poslijeratnih godina međunarodnih investicija u reintegraciju Mostara.
Drugo se tiče političkog sporazuma o tzv. principima buduće reforme izbornog sustava, koji po svojoj formulaciji sadrži projekt trećeg entiteta, a koji ide na ruku Čoviću. Dogovor je postignut unatoč tomu što su pregovarači u trenutku potpisivanja tog dokumenta znali da ni Zapad, ni SDA nikad ne mogu pristati na njegovu implementaciju. Zato sad bježe od tog dokumenta, koji su međunarodni predstavnici 17. lipnja u Mostaru na službenoj ceremoniji u zadnji trenutak odbili potpisati, što je naljutilo Čovića. Sve to Čović pokušava sakriti od javnosti. Zato Mostarci imaju izbor, ne između raznih stranaka i programa, nego između glasanja za podjelu svog grada, tj. za HDZ i SDA, i protiv prljavog deala i njihovih domaćih autora. Mogu spasiti grad od podjele zapadne liberalne vrijednosti. Poslije toga EU zajedno s Bidenovom administracijom mora zaustaviti daljnju implementaciju tog deala i tako sanirati nastalu štetu.


HDZ je na nedavnim lokalnim izborima zadržao svoje pozicije. Zbog čega ne postoji pravi politički pluralizam među Hrvatima u BiH kakav postoji među Bošnjacima i Srbima? Je li Komšić postao savršen izgovor HDZ-u i Čoviću da zauzimaju poziciju preglasane žrtve i tako oko sebe okupljaju preostale glasove nestajućih Hrvata u BiH?

Upravo tako, Komšić je postao savršeno sredstvo za organiziranu histeriju o lažnoj kolektivnoj diskriminaciji bh. Hrvata te tako puno više učinio za osiguravanje pozicije HDZ-a BiH kao konstitutivne stranke, nego što ju je zauzimanje HDZ-ovog mjesta u Predsjedništvu BiH ikad moglo ugroziti.


Čini mi se da se u raspravama o državnosti, nacijama i konstitutivnosti, izbornom zakonu, entitetima i svemu iz etnonacionalnog kompleksa tema posve zaboravlja na ekonomsku i socijalnu situaciju u BiH. Ljudi se iz BiH masovno iseljavaju, djeca se odgajaju za emigraciju u EU. Treba li svemu tome posvetiti više pažnje?

Upravo je u tome bit dejtonskog sustava - u vladavini na osnovu patronaže i straha. Gubitnici su svi narodi i svi građani BiH, a što se najviše vidi kroz masovnu emigraciju iz zemlje u zadnje 3-4 godina. A jedno od tih područja iz kojeg se ljudi masovno iseljavaju su zapadna Hercegovina i Mostar. Javna je tajna u Mostaru da su Hrvati tako u međuvremenu izgubili etnodemografsku većinu. Jedan od razloga za novi etnički power-sharing aranžman između HDZ-a BiH i SDA koji se krije iza Mostarskog deala je upravo to da je dosadašnja osnova HDZ-ove politike prema Mostaru, tj. da su Hrvati većina u gradu, izgubljena.


Kako je pandemija koronavirusa utjecala na političku situaciju u BiH?

Nije previše – vidjeli smo na početku pandemije određenu, izvanrednu spremnost za suradnju između vladajućih stranaka i lidera, ali od toga nije previše preživjelo. Osim toga, pandemija je razotkrila (još više) koliko je institucionalni sustav u BiH bolestan. Ne treba zaboraviti da je etno-teritorijalno fragmentiran, korumpiran zdravstveni sustav jedan od najvećih žrtava dejtonske Bosne i Hercegovine.





Index.hr

[Duminjo]

Malo golemo a nisam mogo nista izbacit

[Pasaga]

Malo golemo a nisam mogo nista izbacit

jbte...ali ljudi mlate lovu na nama .....
uzimaju lopatom

[prog321]

Pa da hdz pokusava progurati izmjenu izbornog zakona na svoju korist.
Ne valja da 120 iljada hns glasaca dijele vlast sa 750 iljada bosnjackih.
Znaci 1 hns glas vrijedi 7 bos.
I to nije dovoljno. Nego hajde lobirati na izmjenu dejtona.
Dobit ce kurku. Nek zakace na usi.

[Naseef Mushroom]

Evo ga, počelo je

AGENT WEBEROGLU NA TAJNOM ZADATKU: Milanović se pretvorio u ultradesničara

BODO Weber jako dobro zna što je to federalizam. Jer živi u federalnoj Njemačkoj. Isto bi bilo da živi u Austriji. Koja je svoj fašistički gnjev razbila upravo federalizacijom države u nekoliko saveznih pokrajina. Osim tog on zna što je i fašizam dominantne nacije. Poznati su mu fašistički narativi Ur Fašizma. No niti jednu paralelu ne vidi s narativom fašista u Njemačkoj 40-ih i narativom SDA-DF politike u BIH. Bodo Weber stoga nije njemački analitičar niti jedan od najboljih poznavatelja stanja u Bosni i Hercegovini kako ga najavljuje Duhačoglu na SDA-ovom hairli portalu Index.ba

Bodo Weber odavno je narodima u BiH poznat kao bošnjački analitičar i jedan od najpoznatijih lobista za razvoj Ur fašizma u BIH. Budući da se Index.hr bori za prava manjih postavlja se pitanje zašto se u slučaju BIH bori za gaženje prava manjih?

I da, treba li spomenuti da Bodo Weber i SDA Index nikada neće kazati da je Armija BIH dala najveći broj napadača na WTC niti da su svoj prostor borbe zvali “Prostorom džihada” u ratu?

Ne treba naravno.

[Duminjo]

Malo golemo a nisam mogo nista izbacit

jbte...ali ljudi mlate lovu na nama .....
uzimaju lopatom

Samo nas Bajden more spasit. Ovo su sve hijene

[Naseef Mushroom]

Ali kakvu debilnu politiku vodi Čović i ostali hrvatski političari.
Dok se Bošnjaci i Albanci moraju lomiti da lobiraju kod većih sila BH Hrvati već imaju taj luksuz kao katolički narod u kršćanskoj Evropi.
Umjesto da sjede sa Nijemcima i Austrijancima i politici druga dva naroda šalju poruku bar simbolično, Čović sjedi sa Rusima pod zastavom rs-a (stvorena protjerivanjem i BH Hrvata) koji dižu tri prsta za rastanak.
Strancima katolicima iz moćnih uglednih država daju turske nadimke poput Weberoglu, jedan od najpoznatijih portala u Hrvatskoj zovu SDA glasilom, bošnjačko-muslimanskom strankom iz druge države koja nema ama baš nikakve pretenzije prema Hrvatskoj.
Pukli skroz

[Duminjo]

Ne vode oni debilnu politiku. Valja biti politicar i mozak pa drzati skoro pola jedne države na osnovu broja stanovnistva koji ce uskoro biti statisticka greska..

[Masamune]

Čović je realno dobar političar i tačno takav treba i biti.
Samo je problem ono što zastupa.