Gdje žive ratni zločinci koji su na slobodi

[carobnjak N]

Gdje žive pripadnici Izviđačkog voda VRS:Otkrivamo adrese ubica Bošnjaka Ljutočke doline

Dok se "bihaćki džep" četiri godine žilavo branio od napada Vojske RS, Martićevih jedinica iz SAO Krajina te abdićevaca, domaći Srbi u Ljutočkoj dolini su počinili strašne zločine nad zarobljenim civilima Kulen-Vakufa, Orašca, Ćukova, Klisa, Ripča i drugih bošnjačkih naselja. Ubijeno je više od 300 Bošnjaka Ljutočke doline!

Iako je prošle godine Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona (USK) načinilo značajan napredak u procesuiranju ubica iz Ljutočke doline (petorica Srba dobila su ukupno 56,5 godina zatvora za 25 ubijenih civila), veliki broj počinilaca i danas živi slobodno.

Informacija Saveza

Istraživački tim Saveza demobilisanih boraca USK godinama je prikupljao podatke o mučiteljima i ubicama bošnjačkih civila koji su nakon rata ekshumirani iz masovnih grobnica Tihotina, Bezdana i Hrgar kod Bihaća. U Ripču i Račiću, nadomak Bihaća, bili su zloglasni logori iz kojih je većina civila završila u masovnim grobnicama.

Zahvaljujući preživjelima iz logora Ripač, ubicama pokajnicima Jovici i Zoranu Tadiću, Miloradu i Zoranu Bergi, Željku Babiću i drugim Srbima kojima je proradila savjest i koji su osuđeni na 56,5 godina zatvora, uporni ljudi iz Saveza demobilisanih boraca USK sačinili su informaciju o najodgovornijim mučiteljima i ubicama koji bježe od ruke pravde, a "Dnevni avaz" ekskluzivno objavljuje njhove lične podatke i sadašnje adrese stanovanja do kojih smo uspjeli doći.

Radi se o pripadnicima Izviđačkog voda 15. lake bihaćke brigade Vojske RS.

Najozloglašeniji je Saša Ćurguz, koji danas živi u Beogradu, u ulici Ilije Đurišića 49, te na još jednoj adresi u Sremskoj Mitrovici. Dragan Dopuđa zvani Pirgo nastanjen je u Nemanjinoj ulici 72/19 u Čačku, dok Nenad Marjanović zvani Nešo Bokser živi mirnim životom u austrijskom gradu Inzbruku, na adresi Hotting Schneeburg 16.

Nenad Popović zvani Pop za mjesto skrivanja od zakona izabrao je Beograd, gdje stanuje u ulici 11. oktobra broj 7, dok se Mile Kalinić krije u Sremskoj Mitrovici, na adresi Tarasa Ševčenka 1. Nekadašnji pripadnik 15. lake bihaćke brigade VRS Đuro Grbić nastanio se u Beogradu, u Bulevaru Zorana Đinđića 12-E, a njegovi ratni saborci Željko Grujić zvani Piksi u Bulevaru Mihajla Pupina 24 i Milorad Matijević u naselju Lukovo bb, također Beograd.

U Prijedoru su se od ruke pravde sklonili Predrag Spasojević zvani Sis i Željko Stanarević, pripadnik srpske vojne policije, dok je Mirko Matijević za mjesto boravka i skrivanja izabrao Kikindu, gdje živi na adresi Suvečanska 52.

Prema istraživanjima Saveza demobilisanih boraca USK, ovi pripadnici Izviđačkog voda 15. lake bihaćke brigade vršili su napade na bošnjačka naselja, odvodili, mučili civile i ubijali ih.

Boro Malešić iz Praščijaka kod Ripča svjedočio je da je svojim plavim kombijem TAM vozio zarobljene civile do lokacije "Slovenski majdan" kod jame Tihotina, a likvidirali su ih Saša Ćurguz, Nenad Marjanović, Željko Grujić i Mile Kalinić, uz prisustvo Željka Stanarevića, koji nije pucao. Ćurguz je civile ubijao iz pištolja "magnum" kalibra 3,57 milimetara.

Pričao supruzi

Iz logora Račić pretučene bošnjačke civile prevozili su do jame Bezdana otac Saše Ćurguza Zdravko (nakon rata izvršio samoubistvo u Prijedoru) i Pero Vukmirica (vozio kombi TAM), a tu ih je dokrajčila ista grupa. Saša Ćurguz bivšoj supruzi Biljani Pepić ispričao je da je nad Bezdanom lično ubio 25 ljudi, a da su ostale poubijali njegovi ljudi.

Za ubistva deset pripadnika Teritorijalne odbrane BiH, zarobljenih oktobra 1992. godine, u Golubiću, sumnjiče se Saša Ćurguz, Predrag Spasojević, Đuro Grbić i drugi, kao i za smaknuće oko 30 zarobljenika na Bisovačkom mostu u blizini Štrbačkog buka.

U informaciji Saveza demobilisanih boraca USK spominju se i imena Milana Počuče iz Lohova, jednog od šefova i mučitelja u logoru Račić, Bore i Milenka Divjaka, Steve Žigića, Mirka Kneževića, Ratka Mihajlovića, Branka Vignjevića, Steve Mandića, Milorada Pilipovića, Nenada Bubala, Dušana Kneževića.

Oni su, također, organizatori, naredbodavci i saizvršioci zločina u Ljutočkoj dolini, koji su i dalje nedosupni organima gonjenja u BiH.

Saša Ćurguz je klao

Postoje svjedoci mučkog ubistva borca Armije RBiH Saliha Badnjevića. Njega je Saša Ćurguza, prema navodima iz informacije Saveza demobilisanih boraca, u novembru 1992. nakon zarobljavanja i mučenja - zaklao. Izvor iz Drugog krajiškog korpusa Vojske RS potvrdio je da je Ćurguz na Gorjevcu nadomak Bihaća ubio i zarobljenog pripadnika Armije RBiH Samira Burzića.

(SAN)

[Konsultant]

Prije nekih 5-6 godina, optuzenik kojega je esfor trazio svim mogucim sredstvima, nasao je novinar tako sto je uzeo imenik i okrenuo broj. Na istoj adresi je zivio jos od prije rata. Tip se javio, novinar mu objasnio sto ga zove, ovaj rekao nisam znao da me traze, otisao u stanicu i prijavio se. Zaboravih mu ime. Ne znam da li je osudjen.

Dok god se ne rasciste ovakvi slucajevi bit ce konstantnog optuzivanja citavog naroda.

[carobnjak N]

Prije nekih 5-6 godina, optuzenik kojega je esfor trazio svim mogucim sredstvima, nasao je novinar tako sto je uzeo imenik i okrenuo broj. Na istoj adresi je zivio jos od prije rata. Tip se javio, novinar mu objasnio sto ga zove, ovaj rekao nisam znao da me traze, otisao u stanicu i prijavio se. Zaboravih mu ime. Ne znam da li je osudjen.

Dok god se ne rasciste ovakvi slucajevi bit ce konstantnog optuzivanja citavog naroda.

Niko i ne optužuje čitav srpski narod,ovdje se optužuju pojedinci sa imenom i prezimenom

[Konsultant]

Nisam mislio na posto vec sam generalizirao. Politicari ovu temu pocnu po ustima provlaciti cesto pred izbore.

[Krokodil Behko]

Ne bi ni trebalo generalizirati. samo bi trebalo, pojasnjavati sunarodnjacima istih, da ih
niko ne optuzuje ali i da bi trebali prihvatiti istinu, pa kakva god.

[Dust]

„Kad pogodim, drago mi je. Drago mi je jer ih ne volim više, nema života sa njima više. Nismo nigdje napravili masakr, inače, ovo je humanije - puškom ubiti čovjeka, nego ga uhvatiti.“
Ovo je izjava Dragana Šljivića koji je sa Zlatišta, iz okoline Sarajeva, snajperskim hicima gađao Sarajlije tokom opsade grada. Ni on, ali ni nijedan drugi snajperista, još nije procesuiran za ubistva građana glavnog grada Bosne i Hercegovine tokom tripogodišnjeg rata.
Od snajperskog hica poginula je i jednogodišnja Irina Čišić. Njena majka Stana se prisjeća tog događaja

„Djevojčica je bila u mojim rukama, a s obzirom da smo se nalazili blizu ovih stepenica, željela je da se svojim nogicama po stepenicama penje. I upravo sam je spustila tu i držala je za rukice da ona malo proba nogicama da se popne uz ove dvije stepenice - i tad je bila pogođena. Nogice su joj samo klonule.“

Snajpersko djelovanje po gradu, tokom opsade, bilo je svakodnevno. Prema UN-ovim podacima, od oko 80.000 djece u gradu, njih 40% je doživjelo da snajper direktno puca na njih. Od snajperskog djelovanja je ubijeno 53-oje, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja “Roditelji ubijene djece opkoljenog Sarajeva”.

„Teško je prihvatiti da je ljudski rod na kraju 20. vijeka izrodio takve zločince i monstrume koji mogu da ispale i ubiju dječaka ili djevojčicu od pet, šest, 12 ili 14 godina, a još teže je prihvatiti saznanje da niko od njih nije do sada odgovarao. I zaista, to je sramotno i poražavajuće za pravosudne organe BiH“, kaže Grabovica.
Povodom obilježavanja 20. godišnjice opsade Sarajeva, snimljen je i dokumentarni film “A bili su samo djeca”. U filmu su prikazana ranjavanja i ubistva djece tokom rata u Sarajevu i od granatiranja, ali i snajperskih hitaca. Njegov autor Avdo Huseinović o tome kaže:
„Definitivno da su mnogo zla nanijeli snajperisti koji su bili locirani na Jevrejskom groblju, koji su se nalazili pod komandom četničkog vojvode Slavka Aleksića i izvjesnog Veljka Papića. U svjedočenjima se navode podaci da su među tim snajperistima bili i pripadnici dobrovoljaca iz Rusije i Rumunije. Čak se u jednom dijelu navodi da su se neki od njih prije dolaska u BiH aktivno bavili streljaštvom.“
I dok roditelji ubijene djece u Sarajevu traže da se procesuiraju oni koji su odgovorni za snajperska djelovanja, u policijskim institucijama navode da je skoro nemoguće dokazati da je određeni snajperista nekoga ubio, uprkos izjavama koje su davali tokom i poslije rata.

Ipak, Dragan Mioković, bivši vođa tima istražioca Centra službe bezbjednosti Sarajevo, ističe da su vojno-obavještajne agencije bivših vojski znale ko su bili snajperisti.

„Kad je Sarajevo u pitanju, to su zločinci nad zločincima. Oni koji su ubijali iz topa, oni nisu vidjeli koga ubijaju - to ih ne amnestira od odgovornosti, naravno - ali kad vi gledate kroz okular civila, čovjeka koji ide ulicom i hladnokrvno mu pucate u glavu, to je vrhunac“, pojašnjava Mioković.

Neki od bivših snajperista su se za pomoć obraćali neuropsihijatru Senadinu Ljuboviću. Prema njegovim riječima, kod pojedinih je uočio ozbiljne psihičke probleme.

„Vremenom te slike počele su da ih proganjaju, počele su da imaju traumatizirajući karakter i oni su počeli da popuštaju. Ali da je bilo određene grižnje savjesti, neosporno da je bilo. Sigurno da ima zločinački um, da ima zločinačkih elemenata tu, ali kakvi su... Moraju vam se približiti, moraju se otvoriti, moraju vam ispričati, vi ne možete to znati. Jednog od najvećih ratnih zločinaca 11 psihijatara je pregledalo i konstatovali su da je on sa psihijatrijske strane zdrav čovjek“, priča Ljubović.

Za snajpersko djelovanje i širenje terora među građanima Sarajeva, pred Haškim tribunalom sudi se Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske i Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske. Istovremeno, za zločine počinjene na području Sarajeva, Tribunal u Hagu je osudio Stanislava Galića na doživotnu, Dragomira Miloševića na 29 i Momčila Perišića na 27 godina zatvora.

[ytube][/ytube]

[Konsultant]

Ocito se zna ko su oni bar za vecinu jer su duzili neku pusku a ona je morala proci kroz "papire".

Sarajevski list Slobodna Bosna donosi priču o ovoj izložbi i podsjeća na ispovijest Predraga O. , ubice djevojčice Dijane

Iza sebe ostavio pismo

Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubistvo. Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.

“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio da vrati svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovo je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.

[STrendzer]

i kAKO mu oprostit!!??...KAKO!!??
i opet ce neki ovdje pocet kao i uvijek price o merhametluku muslimanskom i dobroti duse i suzivotu i ostalim glupostima!?..

samo ih nalazit,jednog po jednog i metodama "Mossada" eliminirat..,takvi bi i sutra isto radili..

[Konsultant]

takvi bi i sutra isto radili..

najvjerovatnije, samo evo 20 godina pa nisu belaj pravili. postoji nesto u ljudima budu normalni a onda pod ratnim okolnostima podivljaju totalno. mozda je to bilo skriveno u njima, mozda se nesto prelomilo, a najvjerovatnije propaganda uradi svoje. ovaj doticni je valjda bio pun bjesa sto je morao napustiti SA pa ga iskalio na djetetu.
razumijem mozda je neko protjeran, pa dodje kod "njihovih" civila i kaze, nemam nista, uzimam od vas samo osnovno sto mi treba za prezivjeti jer ni mi nemamo, ali ne kontam takav mentali sklop koji more civilu oduzeti zivot samo sto je "njihov".
s obzirom na broj snajperanja do sada je ovo jedini primjer kako je neko priznao sta je uradio. jedan na nekoliko hiljada.

[STrendzer]

takvi bi i sutra isto radili..

najvjerovatnije, samo evo 20 godina pa nisu belaj pravili. postoji nesto u ljudima budu normalni a onda pod ratnim okolnostima podivljaju totalno. mozda je to bilo skriveno u njima, mozda se nesto prelomilo, a najvjerovatnije propaganda uradi svoje. ovaj doticni je valjda bio pun bjesa sto je morao napustiti SA pa ga iskalio na djetetu.
razumijem mozda je neko protjeran, pa dodje kod "njihovih" civila i kaze, nemam nista, uzimam od vas samo osnovno sto mi treba za prezivjeti jer ni mi nemamo, ali ne kontam takav mentali sklop koji more civilu oduzeti zivot samo sto je "njihov".
s obzirom na broj snajperanja do sada je ovo jedini primjer kako je neko priznao sta je uradio. jedan na nekoliko hiljada.

ne kontam ni ja taj zivotinjski nagon za ubijanje ljudi koji ti nisu nista krivi,ne ugrozavaju te a niti ih znas...i bas zato im ja to nikad necu zaboravit...a ni oprostit..

nek se svako od vas stavi u poziciju oca i mame od te jadne ubijene djevojcice..

[String]

A sta je bilo s onim ruskim "piscem" govnetom Eduardom Limonovim sto je pucao na Sarajevo sa M84 kroz opticki nisan??

[Konsultant]

nista. niko ga nije dirao. ne vidi se gdje je nisanio pa nema neke osnove za tuzbu.

[fruit]

Zna li neko gdje živi Fikret Abdić,najveće zlo koje se moglo dogoditi ovom narodu i koji je poveo bratoubilački rat među Krajišnicima.Juče je stao autobus sa ženama koje su se vraćale iz TZ,i u razgovoru su mi rekle da su iz Krajine.Kada sam ih upitao jesu li iz Velike Kladuše pravo su se naljtile rekavši da su one iz Cazina i da sa Kladušom nemaju ništa.Dali je moguće da postoji tolika netrpeljivost ako se uzme u obzir vremenski period koji je protekao i činjenica da je ipak za sve kriv Miloševićev sluga Fikret Abdić.

[Blackhawk]

Fikret, nakon izlaska iz zatvora, zivi u hrvatskoj, mislim u Karlovcu ali nisam siguran..
U Kladusu je dolazio par puta i uvijek je docekan sa masom naroda.. Kladusa, vecina, je jos uvijek "vijerna" njemu i jos uvijek se vuku te njegove ideje i jos uvijek ga drze za njihovog "oslobodioca"...
Ono sto je prekinuto ratom, nije zavrseno, jer sve je ostalo skoro isto, osim sto se ne ratuje vise.. I dalje su dvije struje, jedna koja podrzava njega i jedna koja je protiv njega..
A netrpeljivost i mrznja ce ostati jos dugoo dugoo vremena... Licno ja, iako mi to komsijski grad, nikad ne idem, osim ako stvarno moram za nesto a to je rijedak slucaj..Jednostavno ne osjecam se ugodno u tom gradu i medju tim ljudima..

[mrki62]

Jel to onaj Vikret, što ga je htio uhapsiti prvi komadant 5 korpusa i to prije bratoubilačkog rata u Krajini pa mu oni iz Sarajva nisu to dozvolili? Jel to onaj Vikret , što je bio ugledni član SDA? Ili ja griješim ili vi ni za to ne znate? Popravite me,ako slučajno griješim

[Krokodil Behko]

Mrki, ovo nije tema o tim stvarima i podsjećam te da imamo temu o Abdiću i Agrokomercu u pdf BiH/Politika pa možeš to tamo da pitaš. Smatram da nema potrebe za skretanjem sa teme jer kao što rekoh, tema o tome već postoji.

[mrki62]

Behko,ono dvoje iznad mene pišu o ratnom zločincu a ja samo iznosim neke činjenice a tema je valjda o zločincima ili opet grijesim samo ja a ono dvoje ne.

[Blackhawk]

Cinjenice se iznose izjavnom recenicom, i nikako se nemogu iznositi cinjenice sa pitanjima...

Činjenica je ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti. Prilikom utvrđivanja činjenice nužan je objektivan pristup, koji u znanosti mora biti potkrijepljen egzaktnim dokazom.

U filozofiji, nužna je racionalna metoda, uz nepristrano preispitivanje, bez uplitanja vjerovanja. U utvrđivanju činjenica, ne smije se miješati osobni stav ili bilo koja predrasuda.

[fruit]

Dakle ipak je u Hrvatskoj,ćeliju je zamijenio ugodnom vilom.Želim mu "ugodan"boravak i da se nauživa na ovom svijetu.Na onom drugom kada se bude dobijao stan prema zaslugama ..nadam se da će dobiti "stan-vilu" kraj svog prijatelja Miloševića.Vjerujem do tada Džehenem neće biti popunjen.

[mrki62]

Black, u pravu si al vi bi trebali samo napisati da jeste to taj Vikret. Jer je sve istina ono što sam ja napisao. Da, to su činjenice o Vikretu. Jedino, ako vi to niste do sad znali o tom što sam ja napisao .