![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
Tako,fino objasnidamir5 wrote:Zivim na strateskoj kotia ovu pricu sam ipak cuo od malko starijih
Neko je spomenuo u gornjim postovima da bi bilo dobro napisati neke zgode i nezgode koje smo doživjeli vozeći bicikl(o),moram reći da je to sasvim dobra ideja
Biciklo sam prvo učila voziti na terasi,bila je poprilično velika i sasvim dobar poligon za moje prve padove i nespretne pokušaje pravljenja prvih krugova.
kada sam savladala vožnju bez da za vrijeme iste srušim neku od maminih saksija sa ograde,pustili su me vani.
Naravno,samo na obližnju livadicu i neke nebitne sporedne puteve.
Tu sam se dodatno usavršavala nekih par mjeseci,ne zato što već nisam znala voziti već što su moji roditelji bili preoprezni da me odmah puste na glavni put koji je prolazio kroz naše naselje i bio podosta prometan.
Kada su procjenili da sam postala sasvim solidan vozač i dovoljno pažljiva ovjerena je moja dozvola da se mogu voziti (s ostalim vršnjacima) po glavnom putu.
Koja sreća i veselje...
Pravila sam krugove po naselju,tamo-'vamo,ovako,onako...
Jednog dana na raspustu,bila sam sama na ulici i onako melankolično okretala pedale.Razmišljajući,evo još ovaj krug i idem kući.Dosadno je kad tako sama kružim.
Taman da se okrenem na ulici,onako polukružno,ne znam šta mi je bilo,ali nisam pogledala da li ide auto,i ...
Naravno,taj jedan jedini put kad nisam pogledala iza sebe,naišao je auto,golf dvojka,tada makina i kako sam tako neoprezno izletjela pred njega,vozač je okrenuo volan nalijevo i udario u neki zidić.
Trebam li da pričam o mom šoku u tom trenu i svih ostalih oko mene.
Srećom,niko nije nastradao,samo moj ego profesionalne vozačice ponija,a kazna koja je uslijedila od strane roditelja ga je uništila do same donje crte.
Nisu mi dugo poslije toga dopuštali da vozim glavnom ulicom.
Bila sam u kazni.
Dugo sam samu sebe uvjeravala da nisam bila toliko kriva,auto se stvarno nije čulo iza mene,da je bilo neka krntija ne bih tako postupila jer bih na vrijeme čula zvuk motora,ali s vremenom sam prihvatila svoju krivicu i bila zahvalna čovjeku koji je dobro odreagovao.Naravno,na štetu svog ljubimca na točkovima,a i obližnji zidić se jedno vrijeme krezavo osmjehivao na prolaznike.
Prvi pravi pad - uh, bilo je zestoko. Izljevala se ploca, mama, tetka i majka spremale rucak za radnike, a ja pitala amidzu d ami da bajk da se provozam. Bio je to onaj sa visokim guvernalom i debelim gumama, pojma nemam kako se to cudo zove, i nakon visesatnog vozikanja po gradu odlucim ici kuci, spustiti se niz ulicu (brdu), koje nije bilo asvaltirano, nego bio neki stari "ko-asvalt", sa onim krupnim kamenjem. U prvih par metara nizbrdice otkaze kocnica (imao samo zadnju), i ja padnem 
Koljena, laktovi, glava krvava, izderana, a od silne buke ne mogu dozvati nikog da podigne ono tesko cudo od bajka s mene 
znam, mislim da bi mi bilo puno lakse da sam sad na rolsuama nego sto moram hodat". Samo je rekao "MARSH TAMO" 
Svi moji ožiljci su povezani sa biciklima, nikad kad sam bila sofer 
jest to nesto da je ići unazad, e to nisam naučio.
