Duminjo wrote: ↑07 Dec 2021, 01:49 Zaim - Nazif
Zuhra - Hurija
Mehmed - Laser
Gabrijela - Vila
Jesen 90-te, selo Gaćice, opština Vitez
Gaćice, mirno selo u kojem seljaci, bez buke i galame, zadovoljni sta im je zemlja ove godine dala, pune podrume, tavane, magaze, kuhinje i guraju hiljadarke ispod jorgana. Vec u aksam svi su u kucama pa insan cuje kad necija krava rikne na drugom kraju sela. Zorom, dok se umace hljeb u rastopljenu pavlaku, osim srkanja kahve, sano se moze cuti jedan jedini horoz u selu. Bio je svaciji i niciji. Ganjo je sve koke po selu pa su ga svi pazili i cijenili.
To jutro, na jesen 90-te, cuo se i jedan uzdah. Cuo se i dalje od Gaćica. Cuo se i dalje od Viteza. Majcin uzdah se cuo do Sarajeva. Neki kazu da to jutro ni onaj horoz nije zakukuriko. Bio mu, valjda, zao buditi Mehmeda. Bilo mu zao da Mehmed ode. Jer, zna i taj horoz vise da, ko god je otišo, u dobru se vratio nije.
Ni taj "pokvareni" horoz majku nije mogao prevariti. Ona, ionako, cijelu noc oka nije sklopila. Nije ni dobri Zaim. Ne zna se ko je koga tu noc vise tjesio a imali su i razloga. Ode jedinac u svijet. Sta ce, kako ce, kuda, s kim... Sunce mamino i ponos babin.
Nije Mehmed bio običan jedinac, onaj razmaženi drekavac sto mu se mora tepati i ici niz dlaku pri svakom drugom koraku. Nije se Mehmed nikad ni ponasao kao razmaženi jedinac iako je mogo. Kuca dobrostojeca, bog mu dao stas i ramena. Lijep ko slika, sunce mamino, sve cure ga ganjale. Gusta crna kosa, uvijek uredno osisana i blago na stranu zacesljana. Oci smedje i ciste, skoro uvijek nasmijan sa dvjema rupicama na svijetlim i popunjenim obrazima. Da nije iz Gaćica, sigurno bi bio neki glumac ili maneken, cesto su govorili oni koji su ga znali.
Nije Mehmed na to obracao pažnju. Hodao je tako skromno kao da pazi hoce li zemlju povrijediti a istovremeno uspravno i ponosno kao da je sva zemlja njegova. Ne bi taj prošo pored insana a da ne kaze makar ono merhaba. Ne umije on drugacije ni proci. Voljelo ga i staro i mlado. Dobro ucio, ganjo loptu a cesto je znao i djecu iz sela okupiti ispred doma pa ih učiti kako se igra kolo. Volio ga je cak i hodza. Znao je Mehmed cesto i ikametit. U Kur'an je prešo kad je imo 6 godina.
Babo i mater mu nisu nesto naredjivali. Ne bi taj doso od nekud a da ne ponese usput naramak drva nit bi izaso iz kuce a da ostavi praznu gajbu.. Na njivi su ga zezali "neka babo, ja cu".
Bice Zaimu i Zuhri neobično. Razumni su ljudi pa znaju da to tako "mora biti. Doso vakat.. Bice koja suza kad Meho ode ali Meho ide u bolju budućnost. Mehaga ce da bude inspektor, zivice u velikom gradu, imace svoju zenu i djecu, imace sve.. Sve to znaju Zaim i Zuhra al eto, ne zna duša kako ce ujutro udahnuti kad mamino sunce ne bude na dorucku za sinijom.
Svanulo haman iznad Gaćica. Bregavatrans dolazi za manje od sahat. Valja ispratiti dijete onako jako i ponosno kako je zasluzilo. Babo je spremio kovertu. Nije zalio, nije nista reko. Samo mu je, drzeci ga objema rukama za njegovu desnu, složio kovertu u dlan i stisko muski. Te je nekako jedva kroz zube provuko "nek ti se nadje". Majka je umotala sirnicu i kompot od borovnica.
- Čuvaj se sine
Jecajuci je izustila, vise sebi u bradu nego nekome, kad je Meho vec bio u autobusu i kad je nije mogo cuti. K'o da je i bila sposobna misliti cuje li je neko..
Ode Mehmed, slabo misleci kako ce se snaci jer zna da ce se snaci. Svjestan je Mehmed situacije i zna koliko može. Zato se za sebe i ne brine. Ode sa mislima kako ce majka i otac. Ko ce stoku namirit, ko ce na livadu, ko ce drva spremit.. Jos kad zima dodje a gdje je tu je. Gaćice slabo ko ocisti kad snijeg navalja. Struje vise nema nego sto ima. Nije mnogo onih koji su ovako postovali i volili roditelje kao sto je Meho svoje.
Stade autobus a Meho ko da je tek sjeo. Odluto valjda. Jos je on u Gaćicama. Utom vozac zagalami Pofalići, hajmo razlaz!
Uprtio je ranac i krenuo kroz tunel prema studentskom domu Bjelave.
Jesen 90-te, selo Prćavci, opština Capljina
I Prćavci imaju ponosne roditelje koji, ovu jesen, ispracaju dijete na studije. Malo a živahno selo, valjda zbog klime. Ljudi veseli, nasmijani i glasni. Takva je i crnooka Gabrijela, u raji Gabi. Hercegovackim punim plucima udise zivot. Sunce, mnogo voca, mnogo trke i gimnastike, isklesali su Gabrijelino tijelo bolje nego sto je i jedan umjetnik, svojim umjetnickim djelima, uspio docarati ljepote grckih boginja. Gabrijela je bila dinamit kojeg je svako muško sanjalo da zakopa u temelje vlastite kuce.
Gabi je zeljela da bude doktorka. Sanjala je bijeli mantil. Sanjali su i nju nasmijanu, ljubaznu i punu nesebicne ljubavi koju, bez obzira na okolnosti, moze pruziti samo medicinski radnik koji voli svoj posao onako kako je Gabi to zamišljala. Osmjeh, po kojem je svi pamte, nosila je kao štit i kao grb svoj.
Brucoskinja Gabrijela, po dolasku u Sarajevo, prvo je kupila tople cizne i zinsku jaknu. Te, gledajuci u cudno nebo, zaputila se prema Višnjiku i iznajmljenom stanu sa pogledom na Bjelave..
Mehmed, Meho - Laser
Gabrijela, Gabi - Vila
Ramiz, Ramke - Taare
Alija, Aljo - MarlboroGold
Zana - julka
Dosavsi pred kapiju studentskog doma, malo iznenadjen sto ga je isti vise asocirao na kasarnu, osjetio je Mehmed da diše brze nego inace. Ni srce nije vise kucalo onako mirno kako vazda kuca. Malo je lupalo. Bice ovo uzbudljive 4 godine, pomislio je.
Dok je trazio recepciju, brko sa plavom kondukterskom kosuljom, iskusan ciko koji je lako prepoznavao brucose, iznenada mu se javi
- Momak, jesil zaluto il si novi?
- Ja? Novi, novi sam. Trazim recepciju.
- Hoder 'vamo i ponesi index
Brko je bio stara škola, kao i recepcija. Crvena, na pola zahrdjala trafika u kojoj je bila jedna drvena stolica, telefon, mali otvor gdje je nekad bio klizni prozor. Sada sluzi samo da ponekad udje svjeze have, da brko ne crkne. I ispod tog prozora daska kao neki sank, u sredini udubljena. Recepcioneri nisu imali krevet a treca smjena mora negdje spustiti glavu.
- Paviljnon VII, soba 309, trokrevetna
Spustio je brko kljuceve i pozelio Mehmedu srecu.
Penjuci se na treci sprat paviljona VII, gdje je bila soba 309, pomislio je nije ovo ni kasarna, ovo je haman bolnica.
Trazeci rupu da gurne kljuc u bravu, vrata se sama otvoriše. hajd dobro je Meho sa zamisljanjem. Em kasarna, em bolnica, em otvorena vrata. Bogati, otvorena vrata, pa sta.. ubjedljivo je sam sebe da je to normalno i zagazio u budućnost.
- Zdravo! Ja sam Mehmed i imam krevet u ovoj sobi.
- Zdravo, zdravo! Alija. Imam i ja krevet tu. Nadam se da ćemo jedan drugom biti dobri cimeri.
Mehmedu se Alija na prvu svidio zbog tople dobrodoslice, odmjerenih i ljudskih manira. Valjda zato sto je i Mehmed slican. Snimio je kako ga Alija doceka sa osmjehom, prekinuvsi svoje raspakivanje, ustade i pruzi ruku za dobrodoslicu. Ima nesto u tim ljudima koji su odrasli oko Tuzle. Znaju. Aljo je bio iz Gracanice.
Bice ovo uzbudljive 4 godine. Ni pomislio Mehmed nije kako treba a neko, sa onih vec otvorenih vrata, drmnu selam. Izgleda, ovdje ulazi i izlazi kako se kome prohtije..
- Ramiz, jestel' vi moji cimeri?
Pogledaše se na trenutak i potvrdiše brze bolje da coek ne ceka na odgovor a obojici u glavama neka cudna misao. Kontaju, "vidi hajvana"
Nije Ramke hajvan samo je ponekad malo silan. Emotivan, mlad i zelen, pun energije. Onako, povisok i posirok pa se insanu, na prvu, i učini da je hajvan. Puca na sve strane. Tako mu puca i crna gusta namazana frizura. Namaže je Ramiz nekim uvoznim cickovim uljem iz Turske pa to sija ko alem na munari u podne.
Nije Ramke samo cickovim uljem po kosi namazan. Namazan je on medom i posut orasima sa svih strana pa kad treba lizati, u zavisnoti od situacije, tako se i Ramke okrene na najsladju stranu.
Ujutro selam, u podne biznismen, u aksam povucen momak u biblioteci, kad noc padne magnet mladim pohotnicama. Niko ne zna koliko je puta zorom kuci dosao iz pufa. Jedan dan gospodin, drugi seljak, treci pjevac. U desnom djepu tespih, u lijevom kondomi.
Malo je bilo tako mladih a sposobnih i snalazljivih.
Prekide Ramiz tisinu
- Momci, hajmo na pice da se bolje upoznamo. Hajmo pa cemo to akobogda kasnije skupa rahat, nije zec. Ima tu dole na medicinskom Kuk, picke ko salate.. Hajmo ja castim
Visnjik,
Gabrijela ima jednu cimerku. Stanovi su u Sarajevu malo poskupi a hercegovci se i ne vole bas rasipati. Nasla je Gabi cimerku preko oglasa. Trazila je, onako, neku normalnu. Da nije povucena streberka a da nije ni narkomanka.
Ispred kuce je vidjela parkiran motor sa tablicama iz Zenice. Fino..
Imala je razlog zasto u stan ulazi sporije. Zastajala je namjerno da bolje cuje glas koji odjekuje iz stana
Tvoje ruke u neskladu
Izmedju zbilje i sna
Gledam grad u prolazu
Neki ljudi oko nas
Hajde uzmi me sa sobom
Uradi mi sve sto znas
Hajde uzmi me sa sobom
Mmmmmm Gracija..
Odusevljena onime sto cuje, nikad pomislila ne bi kako ce to cisto i emotivno upoznavanje biti.
Zana je, ko od majke rodjena, sjedila ispred stola za sminkanje i pjesmom pokusavala umanjiti bol nakon svake iscupane obrve. Kako je koju obrvu trzala, tako su se svaki put trzale njene velicanstvene grudi.
Gabi je ostala citav minut bez daha, gledajuci u grudi, u crveni lak, slusajuci taj glas.. Stajala je gabi na hodniku ko ukocen magarac na sred njive kad ga niko ne moze pomjeriti. Ni torbu nije pustila, ocima nije migala. Nakon pocetnog šoka, usne su joj se pocele njezno razvlaciti u blaženi osmjeh. Hercegovacka krv je proradila, Gabi je bila oduševljena svojom cimerkom.
Zatecena i pomalo posramljena, Zana se, nespretno rukama prekrivajuci dva sunca, pokusavala izvinuti.
- Imaš predivan glas. Ja sam Gabrijela, dodji..
Stala je na sred sobe, pustila stvari, rasirila ruke i cekala.
Nije Zani bilo mrsko a nije joj bilo ni prvi put. Mudro ce sakriti to odusevljenje pred neznankom, pa će stidljivo prici, poljubiti je ispod lijevog oka, hvala ti sto se ne ljutiš, i tek na kratko je zagrliti
- Ja sam Zana. Idem se obuci pa cemo na kaficu, da se upoznamo. Ako nisi umorna?
- Moze kafa uvijek. Ima li tu blizu neki kafic?
- ima na nasem faxu Kuk. Za minut smo tamo...
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
