Smiješne ratne situacije
Moderator: Krokodil Behko
Re: Smiješne ratne situacije
Pricao mi od kume momak. Otisao on na vodu, a tata mu isto tako negdje izasao i pocnu padati granate a njegova mama izleti vani i zovne njegovog straijeg brata da idu da ga traze, i njegov brat govori kako je i tata negdje tamo gdje e pala granata a mama:"Jebo tatu, trazi D."
Nervira me kad je covjek govno a ponasa se k'o Rafaelo kuglica
Re: Smiješne ratne situacije
imao sam jednu zutu majicu sa miki mausom koju sam plaho volio. jedne prilike sam je obukao kad sam s mamom isao u grad autobusom. kako smo se vozili, ja sam se nesto u nju zagledao tj. gledao sam sebi u njedra. tek tad sam spazio da je miki maus "digao dva prsta". jednu dva metra od nas je stajao srpski vojnik. sav sam se preznojio. pokusavao sam majicu namjestiti nekako kako se to ne bi vidjelo.
- Peggy Sue
- Aktivni forumaš
- Posts: 2785
- Joined: 06 Dec 2012, 13:40
- Location: na šarenom podguzu
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
paparaci wrote:imao sam jednu zutu majicu sa miki mausom koju sam plaho volio. jedne prilike sam je obukao kad sam s mamom isao u grad autobusom. kako smo se vozili, ja sam se nesto u nju zagledao tj. gledao sam sebi u njedra. tek tad sam spazio da je miki maus "digao dva prsta". jednu dva metra od nas je stajao srpski vojnik. sav sam se preznojio. pokusavao sam majicu namjestiti nekako kako se to ne bi vidjelo.
Ja se pokušavam sjetiti dogodovština.. Ne ide mi baš na sabahu ..
Mi smo tokom rata bili u direktnom kontaktu s engleskim, danskim, holandskim..vojnicima koji su dolazili u konvojima s humanitarnom pomoći. Učili smo ih naš jezik.
"kako se osjećate danas" na bosanskom se kaze "mogu li ti dirati koljena".. A lokalne gospojice samo dizu nosice
-
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Da si prije vidio vidio, mogao si mu docrtat jos jedan prst, mozda bi i cokoladu dobio.paparaci wrote:imao sam jednu zutu majicu sa miki mausom koju sam plaho volio. jedne prilike sam je obukao kad sam s mamom isao u grad autobusom. kako smo se vozili, ja sam se nesto u nju zagledao tj. gledao sam sebi u njedra. tek tad sam spazio da je miki maus "digao dva prsta". jednu dva metra od nas je stajao srpski vojnik. sav sam se preznojio. pokusavao sam majicu namjestiti nekako kako se to ne bi vidjelo.
Re: Smiješne ratne situacije
jednom sam hodajuci potokom stao na razbijenu casu i porezao se na dva mjesta. morao sam ici u ambulantu na sivanje. jarane, bolova! najgori koje sam ikad u zivotu imao. po povratku kuci s biciklom sam vozio bez ruku i hvalio se materi koja je iza mene vozila. na to ce ti ona sva nervozna i zabrinuta: "de, de. pi*da ti materina! padni sa bicikla, pa i tu drugu nogu shebi."
-
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Nela wrote:Pricao mi od kume momak. Otisao on na vodu, a tata mu isto tako negdje izasao i pocnu padati granate a njegova mama izleti vani i zovne njegovog straijeg brata da idu da ga traze, i njegov brat govori kako je i tata negdje tamo gdje e pala granata a mama:"Jebo tatu, trazi D."
Na klixu ima slicna tema, redovno oplacem od smijeha.
- Bla
- i dva polipa
- Posts: 75774
- Joined: 30 Aug 2013, 14:21
- Location: Rodna grudva
- Mood:
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 34 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Dok se zakuhavalo okolo, svako je kao pravio neku zalihu hrane. Ništa ozbiljno i prilično naivno, gledano iz današnje perspektive. Svakako su bile i nestašice i nekakva astronomska inflacija.
I jednog dana jedan komšija reče:
Da se više hoće zaratiti, da raspakujem onaj keks.
(To mi nešto često naumpadne pa se sam sa sobom smijem).
A kad se nekad sjedne s nekim od raje iz tog perioda, pa ako se i načnu ratne teme, uvijek su evociranja uspomena vezana za te neke smiješne epizode kojih je bilo maltene svakodnevno, mada je većinu toga teško opisivati kada se ne poznaju likovi i smiješno je većinom interno. Možda napišem koju pričicu ako mi ne bude previlika gnjavaža.
Da probam jednu... Al' samo da napravim malo uvoda.
Nakon završetka srednje škole, čekao se poziv u vojsku. Prođe skoro godinu dana, a meni nikako da dođe, pa sam ja počeo da zezam raju s kojom sam se družio a koja je bila u vojsci, da kad meni stigne poziv, da će rat prestati. Na kraju se ispostavilo da sam zamalo bio u pravu. (Kasnije me jaran psovao što nisam otišao ranije)
I tako nekad u ljeto '95. dođe poziv i odem na obuku na Bjelave, studentski domovi. Obuka je tada bila 60 dana i onda se raspoređivalo u jedinice. Provedemo na Bjelavama nekih mjesec i kusur dana i kažu idemo sada na Bradinu gdje ćemo provesti ostatak obuke, pošto je dole kao uslovnije, ima više prostora za skakanje po brdima.
I tako jednu noć nas 200-tinjak pravac tunel, pa uz tzv. rižu na Igman, i gore nas onda dočekaju kamioni koji su nas prevezli do Bradine. Tu nas smjeste u nekakve radničke barake nekih možda kilometar prije same Bradine, uz samu cestu. Koliko se sjećam zadnji put kad sam prolazio, na tom platou su se prodavali nekakvi antikviteti i slične starudije.
Na Bjelavama sam imao sreće pa bio smješten u sobi gdje nas je bilo samo trojica, dok je u svim ostalim sobama bilo po osmorica. E barake na Bradini su bile druga priča. Bila je jedna velika prostorija u kojoj je čitavom dužinom skovan kao jedan ogromni krevet na sprat i mi smo se onda tu kao sardine redali jedan do drugog. Pola dole, a pola gore. Ne mogu se sjetiti tačno ali nekih 20-ak ili možda više duša po prostoriji. U najudaljenijem dijelu je bila smještena peć, tzv. bubnjara, napravljena od metalnog bureta. Ta peć je u stvari predmet ove priče.
Sama obuka je bila stvarno intenzivna. Poređenja radi, kada sam došao, jedva da sam mogao pretrčati 50-100 metara a da mi srce ne siđe u pete. A nakon tih 60 dana sam trčao kros od 5km, što asfaltom, što kroz šumu, što uzbrdo a što nizbrdo u vojnoj opremi. Naravno, svo to svakodnevno i cjelodnevno mrcvarenje je rezultiralo da razmišljaš isključivo samo o hrani i spavanju. Tako da smo navečer svi spavali ko topovi. Kad je tu par desetina duša u istoj prostoriji, čovjek se, od umora i želje za snom, vrlo brzo navikne na razne zvukove koji se proizvode, i isti ne predstavljaju nikakvu smetnju u spavanju.
Preko dana je bio neki standardni drill, jutarnja fiskultura prije svitanja, doručak, i onda 2 časa morala. Časove je držao nekakav čikica koji je nešto pričao 90 minuta. I tako svaki dan svih 60 dana, po dva časa. I ja od toliko časova ne znam ama baš ni jednu rečenicu, naslov niti temu šta je to on pričao. Neki srećkovići poput mene su se naučili da na tim časovima spavaju otvorenih očiju. Fol je bio u tome da su okolo, između redova, hodali komandiri i gurkali, budili i kritikovali one koje bi primijetili da drže oči zatvorene.
Poslije morala je obično išlo nekih 2 časa fizičkog, pa skakanje po brdima u nekakvim vježbama odjeljenja, voda ili čete u napadu, gdje su nas tjerali da trčimo uz brdo uz koje, smijem se zakleti, ne bi ni jedan planinar rekreativac krenuo ravno, nego bi gledao da ide, ako ništa, barem poprijeko. Poslije toga bi se vratili na ručak, i popodnevni odmor, na kojem bi zaspali ko male bebe narednih sat vremena. E onda ponovo dva časa fizičkog, i konačno nekoliko časova teorijske obuke na kojoj se moglo doći do daha. I tako do večere. Svaki dan osim nedjelje, kada se odmaralo, je bio prilično isti.
Bilo je dana kada su se radile neke specifične vježbe gdje je neko morao da glumi i neprijatelja. Nerijetko bi mene zapala ta uloga. U početku mi je bilo krivo, dok nisam otkrio čari tog posla. Zadatak je bio obično da se zaštekaš u kakvo žbunje gdje te rasporede, i onda kao osmatraš i paziš da li ćeš nekoga primijetiti dok se ostali šunjaju oko tebe. Ti glumci neprijatelja su se zvali markiranti, i obično nas je bilo po dvojca na svakoj od tačaka. Prvi put sam prilično revno radio postavljeni mi zadatak, a poslije toga, kada sam skontao da mi možemo da si priuštimo malo više slobode nego inače pa bi poskidali uniforme i sunčali se, naložili vatricu i pekli gljive i slično. Doduše, te gljive sam samo ja jeo, jer sam ih ja i brao a niko drugi nikad nije imao smjelosti da ih proba. Nepovjerljive budale.
Jednog dana su nas tako ostavili u nekakvom žbunju blizu potoka. To je bio dan kada smo se samo sunčali, bez gljiva. I rekli su nam kada bude vrijeme ručku da ćemo se ponovo svi okupiti pored nekakve kuće. Prođe tako čitavo prije podne. Mi smo mudro naučili da je pametnije nikoga ne primjećivati, u stvari, da je bolje zaštekati se tako da ni tebe niko ne može primijeti i bezbrižno čekati kraj vježbe. Jer ako si primijetan, onda nema sunčanja, izležavanja i slično. Kad je došlo vrijeme da se ponovo nađemo s ostatkom jedinice, dođemo na zadatu tačku, a tamo svi mokri do gole kože. I naravno, gledaju nas bijesno jer smo suhi. Sad, nije baš umijesno zbijati šale na račun nekog ko ti u tom momentu zavidi i kome si ti kriv što je on mokar, iako je to totalno iracionalan i besmislen zaključak.
Uglavnom, da skratim, natjeralo ih da čitav dan pužu kroz potok a uniforma se imala po jedna, pa baš i nije zgodno ako ti je ista totalno mokra.
To bi bio kraj uvoda toj nekakvoj smiješnoj situaciji. A sama priča je kratka.
Tu noć, kako je većina bila mokra i bilo im je hladno, neki pametnjaković je kompletno ono bure, tj. peć, natrpao drvima. Svi smo legli da spavamo, a ona vatra se još nije skroz razgorila. Međutim, malo po malo, kad je to počelo da prži. Prvo smo osjetili mi koji smo bili na gornjem nivou jer se topli vazduh gore diže. Znači, u početku čuješ kako se neko nervozno vrti u vreći za spavanje. Pa zatim tiho te sve glasnije i glasnije negodovanje. A s druge strane bi dolazilo ućutkivanje od strane onih koji još nisu osjetili tu vrelinu, i samo su željeli da spavaju, kao i svaku drugu noć.
Na kraju neko popizdi, ustade, i istrese nekoliko flaša vode u ono bure i svi odahnusmo kada smo "čuli da ne čujemo" više zvuk vatre. I tako možda nekoliko minuta. Tišina. Svako se bori da što prije zaspi, jer treba sutra ponovo izdržati čitav dan. I onda taj zvuk koji nikad neću zaboraviti. Teško ga je slovima dočarati ali bure je samo reklo nešto kao VUF. U sekundi se usijalo, nije se moglo gledati u njega. Neko psuje, neko se histerično smije, a većina nas je izašla iz sobe i narednih par sati provela u učionici, pušeći i psujući budalu koja natrpa ona drva u peć.
I jednog dana jedan komšija reče:
Da se više hoće zaratiti, da raspakujem onaj keks.
(To mi nešto često naumpadne pa se sam sa sobom smijem).
A kad se nekad sjedne s nekim od raje iz tog perioda, pa ako se i načnu ratne teme, uvijek su evociranja uspomena vezana za te neke smiješne epizode kojih je bilo maltene svakodnevno, mada je većinu toga teško opisivati kada se ne poznaju likovi i smiješno je većinom interno. Možda napišem koju pričicu ako mi ne bude previlika gnjavaža.
Da probam jednu... Al' samo da napravim malo uvoda.
Nakon završetka srednje škole, čekao se poziv u vojsku. Prođe skoro godinu dana, a meni nikako da dođe, pa sam ja počeo da zezam raju s kojom sam se družio a koja je bila u vojsci, da kad meni stigne poziv, da će rat prestati. Na kraju se ispostavilo da sam zamalo bio u pravu. (Kasnije me jaran psovao što nisam otišao ranije)
I tako nekad u ljeto '95. dođe poziv i odem na obuku na Bjelave, studentski domovi. Obuka je tada bila 60 dana i onda se raspoređivalo u jedinice. Provedemo na Bjelavama nekih mjesec i kusur dana i kažu idemo sada na Bradinu gdje ćemo provesti ostatak obuke, pošto je dole kao uslovnije, ima više prostora za skakanje po brdima.
I tako jednu noć nas 200-tinjak pravac tunel, pa uz tzv. rižu na Igman, i gore nas onda dočekaju kamioni koji su nas prevezli do Bradine. Tu nas smjeste u nekakve radničke barake nekih možda kilometar prije same Bradine, uz samu cestu. Koliko se sjećam zadnji put kad sam prolazio, na tom platou su se prodavali nekakvi antikviteti i slične starudije.
Na Bjelavama sam imao sreće pa bio smješten u sobi gdje nas je bilo samo trojica, dok je u svim ostalim sobama bilo po osmorica. E barake na Bradini su bile druga priča. Bila je jedna velika prostorija u kojoj je čitavom dužinom skovan kao jedan ogromni krevet na sprat i mi smo se onda tu kao sardine redali jedan do drugog. Pola dole, a pola gore. Ne mogu se sjetiti tačno ali nekih 20-ak ili možda više duša po prostoriji. U najudaljenijem dijelu je bila smještena peć, tzv. bubnjara, napravljena od metalnog bureta. Ta peć je u stvari predmet ove priče.
Sama obuka je bila stvarno intenzivna. Poređenja radi, kada sam došao, jedva da sam mogao pretrčati 50-100 metara a da mi srce ne siđe u pete. A nakon tih 60 dana sam trčao kros od 5km, što asfaltom, što kroz šumu, što uzbrdo a što nizbrdo u vojnoj opremi. Naravno, svo to svakodnevno i cjelodnevno mrcvarenje je rezultiralo da razmišljaš isključivo samo o hrani i spavanju. Tako da smo navečer svi spavali ko topovi. Kad je tu par desetina duša u istoj prostoriji, čovjek se, od umora i želje za snom, vrlo brzo navikne na razne zvukove koji se proizvode, i isti ne predstavljaju nikakvu smetnju u spavanju.
Preko dana je bio neki standardni drill, jutarnja fiskultura prije svitanja, doručak, i onda 2 časa morala. Časove je držao nekakav čikica koji je nešto pričao 90 minuta. I tako svaki dan svih 60 dana, po dva časa. I ja od toliko časova ne znam ama baš ni jednu rečenicu, naslov niti temu šta je to on pričao. Neki srećkovići poput mene su se naučili da na tim časovima spavaju otvorenih očiju. Fol je bio u tome da su okolo, između redova, hodali komandiri i gurkali, budili i kritikovali one koje bi primijetili da drže oči zatvorene.
Poslije morala je obično išlo nekih 2 časa fizičkog, pa skakanje po brdima u nekakvim vježbama odjeljenja, voda ili čete u napadu, gdje su nas tjerali da trčimo uz brdo uz koje, smijem se zakleti, ne bi ni jedan planinar rekreativac krenuo ravno, nego bi gledao da ide, ako ništa, barem poprijeko. Poslije toga bi se vratili na ručak, i popodnevni odmor, na kojem bi zaspali ko male bebe narednih sat vremena. E onda ponovo dva časa fizičkog, i konačno nekoliko časova teorijske obuke na kojoj se moglo doći do daha. I tako do večere. Svaki dan osim nedjelje, kada se odmaralo, je bio prilično isti.
Bilo je dana kada su se radile neke specifične vježbe gdje je neko morao da glumi i neprijatelja. Nerijetko bi mene zapala ta uloga. U početku mi je bilo krivo, dok nisam otkrio čari tog posla. Zadatak je bio obično da se zaštekaš u kakvo žbunje gdje te rasporede, i onda kao osmatraš i paziš da li ćeš nekoga primijetiti dok se ostali šunjaju oko tebe. Ti glumci neprijatelja su se zvali markiranti, i obično nas je bilo po dvojca na svakoj od tačaka. Prvi put sam prilično revno radio postavljeni mi zadatak, a poslije toga, kada sam skontao da mi možemo da si priuštimo malo više slobode nego inače pa bi poskidali uniforme i sunčali se, naložili vatricu i pekli gljive i slično. Doduše, te gljive sam samo ja jeo, jer sam ih ja i brao a niko drugi nikad nije imao smjelosti da ih proba. Nepovjerljive budale.
Jednog dana su nas tako ostavili u nekakvom žbunju blizu potoka. To je bio dan kada smo se samo sunčali, bez gljiva. I rekli su nam kada bude vrijeme ručku da ćemo se ponovo svi okupiti pored nekakve kuće. Prođe tako čitavo prije podne. Mi smo mudro naučili da je pametnije nikoga ne primjećivati, u stvari, da je bolje zaštekati se tako da ni tebe niko ne može primijeti i bezbrižno čekati kraj vježbe. Jer ako si primijetan, onda nema sunčanja, izležavanja i slično. Kad je došlo vrijeme da se ponovo nađemo s ostatkom jedinice, dođemo na zadatu tačku, a tamo svi mokri do gole kože. I naravno, gledaju nas bijesno jer smo suhi. Sad, nije baš umijesno zbijati šale na račun nekog ko ti u tom momentu zavidi i kome si ti kriv što je on mokar, iako je to totalno iracionalan i besmislen zaključak.
Uglavnom, da skratim, natjeralo ih da čitav dan pužu kroz potok a uniforma se imala po jedna, pa baš i nije zgodno ako ti je ista totalno mokra.
To bi bio kraj uvoda toj nekakvoj smiješnoj situaciji. A sama priča je kratka.
Tu noć, kako je većina bila mokra i bilo im je hladno, neki pametnjaković je kompletno ono bure, tj. peć, natrpao drvima. Svi smo legli da spavamo, a ona vatra se još nije skroz razgorila. Međutim, malo po malo, kad je to počelo da prži. Prvo smo osjetili mi koji smo bili na gornjem nivou jer se topli vazduh gore diže. Znači, u početku čuješ kako se neko nervozno vrti u vreći za spavanje. Pa zatim tiho te sve glasnije i glasnije negodovanje. A s druge strane bi dolazilo ućutkivanje od strane onih koji još nisu osjetili tu vrelinu, i samo su željeli da spavaju, kao i svaku drugu noć.
Na kraju neko popizdi, ustade, i istrese nekoliko flaša vode u ono bure i svi odahnusmo kada smo "čuli da ne čujemo" više zvuk vatre. I tako možda nekoliko minuta. Tišina. Svako se bori da što prije zaspi, jer treba sutra ponovo izdržati čitav dan. I onda taj zvuk koji nikad neću zaboraviti. Teško ga je slovima dočarati ali bure je samo reklo nešto kao VUF. U sekundi se usijalo, nije se moglo gledati u njega. Neko psuje, neko se histerično smije, a većina nas je izašla iz sobe i narednih par sati provela u učionici, pušeći i psujući budalu koja natrpa ona drva u peć.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:
:
Re: Smiješne ratne situacije
Uvod Super prica, nemam pretstavu u glavi kakvo je to bure bilo i zasto se usijalo nakon sto je taj tvoj kolega vodom polio vatru
A komsija kralj da se keks raspakuje
A komsija kralj da se keks raspakuje
"Tako mi jutra,i noći kad se utiša"
- Bla
- i dva polipa
- Posts: 75774
- Joined: 30 Aug 2013, 14:21
- Location: Rodna grudva
- Mood:
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 34 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Otprilike nešto slično ovome na slici, s tim da se gore mogao skinuti poklopac, i kao što se vidi, može u nju stati skoro pa pola metra drva.Bonaqua wrote:nemam pretstavu u glavi kakvo je to bure bilo
Voda je samo privremeno zagasila plamen, ali usljed već proizvedene temperature ona je brzo isparila, i sve je ponovo buknulo, još većim žarom.Bonaqua wrote: i zasto se usijalo nakon sto je taj tvoj kolega vodom polio vatru
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:
:
Re: Smiješne ratne situacije
Joj znam za ovo. Moj dedo jos uvijek to drzi
Pisi ti jos ako se cega sjetis,dobro uz kafu legnu ovakve price
Pisi ti jos ako se cega sjetis,dobro uz kafu legnu ovakve price
"Tako mi jutra,i noći kad se utiša"
- Veca
- Uvijek slobodna!
- Posts: 26278
- Joined: 08 Dec 2012, 19:16
- Location: Sikirevci! ---- Dijasporo, od pomoći su potrebna samo finansijska sredstva!
- Has thanked: 14152 times
- Been thanked: 3737 times
- Status: Online
Re: Smiješne ratne situacije
...super,tema! ...cekam nastavak!
Zena koja ima kcer, sjedi na stolici-zena koja ima sinove naslanja se na zid.
- Bla
- i dva polipa
- Posts: 75774
- Joined: 30 Aug 2013, 14:21
- Location: Rodna grudva
- Mood:
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 34 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Cijeli period rata, jedina veza Sarajeva s ostatkom teritorije pod kontrolom ARBiH je bila preko planine Igman. Zemljani put koji je vodio preko njega je bio prilično strm i nerijetko jako uzak, često ne širi od kamiona. Govorim samo o dijelu puta koji se penjao padinom okrenutom prema gradu. Kako je isti usječen u padinu Igmana, skoro uvijek je s jedne strane bila provalija a sa druge stijena. Najčešće se koristio samo noću, a bio je često pod udarom artiljerijske i mitraljeske vatre, a nisu bile rijetke ni nesreće jer se često kretalo bez osvjetljenja. Svemu tome su svjedočili i ostaci raznih vozila duž puta.
Kada se sve to uzme u obzir, širina, nagib i mrak, kamion natovaren vojskom se nerijetko na pojedinim mjestima kretao maltene brzinom ljudskog hoda.
S jaranom u jedinici bio neki cigo, i kada su tako jedne noći išli na teren izvan grada, gmižu u kamionu uz brdo, i odjednom cigo dovikne onim poznatim i specifičnim naglaskom: Šofer!, vozi cik-cak (a put širok koliko i kamion), ovdje pucaju.
Kada se sve to uzme u obzir, širina, nagib i mrak, kamion natovaren vojskom se nerijetko na pojedinim mjestima kretao maltene brzinom ljudskog hoda.
S jaranom u jedinici bio neki cigo, i kada su tako jedne noći išli na teren izvan grada, gmižu u kamionu uz brdo, i odjednom cigo dovikne onim poznatim i specifičnim naglaskom: Šofer!, vozi cik-cak (a put širok koliko i kamion), ovdje pucaju.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:
:
- Maja
- Administrator
- Posts: 119199
- Joined: 23 Mar 2010, 23:31
- Location: Mrduša Donja
- Has thanked: 5509 times
- Been thanked: 11733 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Prica tata u logoru mu neko dao mali grozd grozdja, tacno pet boba.
Kaze sjedim ja a preko puta mene nekih pet muskaraca i svi pruzili ruku da im
dam grozdja. Kaze ja im govorim kako cu vam dati, nas 6 a 5 boba,
ali niko nece da spusti ruku, a ja ono grozdje pod nogu i zgazim ga.
Ili kad su u logoru redovno razmjenjivali recepte. Znaci, nikad u zivotu jaje nisu ispekli a (o)davali recepte jedni drugima.
Kaze sjedim ja a preko puta mene nekih pet muskaraca i svi pruzili ruku da im
dam grozdja. Kaze ja im govorim kako cu vam dati, nas 6 a 5 boba,
ali niko nece da spusti ruku, a ja ono grozdje pod nogu i zgazim ga.
Ili kad su u logoru redovno razmjenjivali recepte. Znaci, nikad u zivotu jaje nisu ispekli a (o)davali recepte jedni drugima.
- Zagorka
- Žena, majka, forumašica
- Posts: 34535
- Joined: 05 Oct 2011, 11:33
- Location: Pije kahvu s podzidom.
- Has thanked: 424 times
- Been thanked: 623 times
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Vala ko ga je predevero,ništa mu čudno nije,ni koze na balkonima zgrada.
Kod nas u mahalu došle neke izbjeglice,fina familija.Dijelilo se nešto u vojsci za te prognane,i dobiju oni nekakvu kravu.Ali nemaju je gdje drzati nego niz mahalu par kuća dalje bila garaža neka(prazna),mada mi je tata pričao da je kad je on bio mali to bilo štala.Staro je to,ne znam kako se nije sasulo.I oni će tu drzati tu hudu kravu,vazda uz mahalu-niz mahalu kad joj šta treba,a komšiluk je nazorio da je ko ne digne.
I sad treba krava jesti je li,i jedan dan će oni ići u neko mjesto,sahat hoda ima,da prikupe sijeno neko.Krenuće rano,ima ići,ujutro će nahraniti kravu,a doći će u akšam,eh,sad im treba neko ko će joj dati jesti u podne.
U nas puna kuća u ratu rodbine,i kad je žena došla da lijepo zamoli da neko da kravi jesti u podne,svi su ljubazno kimali:daaa,da,hoćemo,ma ništa se ti ne brini draga,hajte vi samo i pazite se eno ih bubaju opet......
Ali,kad je došlo do realizacije-naguzi se najmlađa osoba,tj ja
Svi nešto zauzeti.Idem ja(šta ću)otegla se mahala,zvizdan ucapario,dobila sam ja upute kako joj dati jesti.Sijeno je gore(pod krovom)a krava je dole.Treba to donijeti i dati joj,ma začas ćeš ti,tren posla
Ja hodajući kontam da ako nađem kantu ili sepet,popnem se stepenicama,natrpam u to,i snesem joj.Ako ne nađem baciću to dole na zemlju pa joj unijeti.
I popnem se ja stepenicama gore,nema suda nikakvog,okrećem se tražim alatku ikakvu,vile,grablje,išta da to poguram na zemlju da ne uzimam rukama,jer bode.I kontam kako ću joj sa vrata zafijukati da ne ulazim baš skroz,može me ritnuti.
Okrećem se tako i u sljedećoj sekundi-jašem kravu Doslovce,sjedim joj za vratom,ona od straha riče trza se baca me ja luda skroz ne znam otkud se nađe,grebem se svim silama da iskočim iz jasala,preko nje nekako,sva se razderem,laktove,nogu,bluzu,mahnito bježim zapinjući,kad sam izišla trčim bez daha(kad sam došla kući vidjela sam da imam jednu papuču),sve mi se čini da joj osjetim dah na vratu,ne stajem,trčim koda lebdim,ubijeđena da ona trči za mnom.Ulijećem u kuću sva razderana i govorim:"ja...hhhhh...ja....rupa.....neka....rupa....koja...budala....buši...rupu...plafon....hhhhhh"......najstariji dio publike poveže prvi i kreću salve smijeha valjda je to tako napravljeno,da kroz tu rupu gurneš sijeno i da joj upadne u jasle.......otkud bih to znala,zašto mi neko nije rekao,urlam ja iz petnih žila......kad se sve stišalo ode stari to riješiti........kaže vidi se na njoj da si je prepala
Kod nas u mahalu došle neke izbjeglice,fina familija.Dijelilo se nešto u vojsci za te prognane,i dobiju oni nekakvu kravu.Ali nemaju je gdje drzati nego niz mahalu par kuća dalje bila garaža neka(prazna),mada mi je tata pričao da je kad je on bio mali to bilo štala.Staro je to,ne znam kako se nije sasulo.I oni će tu drzati tu hudu kravu,vazda uz mahalu-niz mahalu kad joj šta treba,a komšiluk je nazorio da je ko ne digne.
I sad treba krava jesti je li,i jedan dan će oni ići u neko mjesto,sahat hoda ima,da prikupe sijeno neko.Krenuće rano,ima ići,ujutro će nahraniti kravu,a doći će u akšam,eh,sad im treba neko ko će joj dati jesti u podne.
U nas puna kuća u ratu rodbine,i kad je žena došla da lijepo zamoli da neko da kravi jesti u podne,svi su ljubazno kimali:daaa,da,hoćemo,ma ništa se ti ne brini draga,hajte vi samo i pazite se eno ih bubaju opet......
Ali,kad je došlo do realizacije-naguzi se najmlađa osoba,tj ja
Svi nešto zauzeti.Idem ja(šta ću)otegla se mahala,zvizdan ucapario,dobila sam ja upute kako joj dati jesti.Sijeno je gore(pod krovom)a krava je dole.Treba to donijeti i dati joj,ma začas ćeš ti,tren posla
Ja hodajući kontam da ako nađem kantu ili sepet,popnem se stepenicama,natrpam u to,i snesem joj.Ako ne nađem baciću to dole na zemlju pa joj unijeti.
I popnem se ja stepenicama gore,nema suda nikakvog,okrećem se tražim alatku ikakvu,vile,grablje,išta da to poguram na zemlju da ne uzimam rukama,jer bode.I kontam kako ću joj sa vrata zafijukati da ne ulazim baš skroz,može me ritnuti.
Okrećem se tako i u sljedećoj sekundi-jašem kravu Doslovce,sjedim joj za vratom,ona od straha riče trza se baca me ja luda skroz ne znam otkud se nađe,grebem se svim silama da iskočim iz jasala,preko nje nekako,sva se razderem,laktove,nogu,bluzu,mahnito bježim zapinjući,kad sam izišla trčim bez daha(kad sam došla kući vidjela sam da imam jednu papuču),sve mi se čini da joj osjetim dah na vratu,ne stajem,trčim koda lebdim,ubijeđena da ona trči za mnom.Ulijećem u kuću sva razderana i govorim:"ja...hhhhh...ja....rupa.....neka....rupa....koja...budala....buši...rupu...plafon....hhhhhh"......najstariji dio publike poveže prvi i kreću salve smijeha valjda je to tako napravljeno,da kroz tu rupu gurneš sijeno i da joj upadne u jasle.......otkud bih to znala,zašto mi neko nije rekao,urlam ja iz petnih žila......kad se sve stišalo ode stari to riješiti........kaže vidi se na njoj da si je prepala
Gospode, gdje li pronalaze, ovoliku đubrad i mamlaze.
Re: Smiješne ratne situacije
zagorka - rodeo đevojka
Ali imala si sreće, mogla te ipak ozlijediti, hajvan je to i još isprepadan
Ali imala si sreće, mogla te ipak ozlijediti, hajvan je to i još isprepadan
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
- Zagorka
- Žena, majka, forumašica
- Posts: 34535
- Joined: 05 Oct 2011, 11:33
- Location: Pije kahvu s podzidom.
- Has thanked: 424 times
- Been thanked: 623 times
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
Šuti sad kad je vidim na tv-u šaltam kanal ..hebo grizlija
Gospode, gdje li pronalaze, ovoliku đubrad i mamlaze.
- Maja
- Administrator
- Posts: 119199
- Joined: 23 Mar 2010, 23:31
- Location: Mrduša Donja
- Has thanked: 5509 times
- Been thanked: 11733 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Smiješne ratne situacije
A znate svi za majmuna Ćitu.
Bio s tatom u logoru lik kojeg su zvali Ćita i lezao je blizu vrata. Bila kasna jesen, propuh u hangaru i tata mu vikne: "Ćita, zatvori ta vrata." A uz vrata strazario vojnik pa je, misleci da je neko njemu govorio, uletio unutra, uperio pusku u logorase i vikao ko je to rekao, ko je rekao...
Srecom, tata se izvukao.
Bio s tatom u logoru lik kojeg su zvali Ćita i lezao je blizu vrata. Bila kasna jesen, propuh u hangaru i tata mu vikne: "Ćita, zatvori ta vrata." A uz vrata strazario vojnik pa je, misleci da je neko njemu govorio, uletio unutra, uperio pusku u logorase i vikao ko je to rekao, ko je rekao...
Srecom, tata se izvukao.
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 23 guests