Ja u nekom hotelu, kisa pada.
Kad u hotel se prijavljuju dvoje njemackih glumaca, on se zove (u snu) Harald Krasnitzer (moram vidjeti zove li se covjek tako uopste), i glumica kojoj se ni sad ne mogu sjetiti imena, ali mu je kao to zena.
Od hotela preko rijecice vodi neki most, preko mosta idu dvije zene, svaka vodi po neku zivotinju - lici na magarca ili konja, ali je puno manje, kao pas. Jedno je mladunce, a drugo majka. Mladunce skakuce i veselo je, a majka ga ponosno gleda i smjeska se na nestasluke. Imaju bijele glave, i smedja tijela. I - PRICAJU! Ljudskim jezikom!!! I ja sam odusevljena, zelim ih ici vidjeti. U to u sobu ulazi rodica sa svojom djecom, prave mu rusvaj! Ja zelim ici da vidim zivotinje, i da se slikam sa Haraldom i zenom, ako ih sretnem u hotelu. U sobi ulazi njegova zena, s njom pricam njemacki. U 14:00 trebam citati vijesti na radiju, a vec je 14:02, a ni vijesti nemam spremne. Kontam kako cu moraci reci Taibu (bivsi kolega) da mi posalje svoje vijesti mailom, i skontam da Taib nema moj email adresu.
Oblacim se, kisa ne prestaje. Imam samo natikace. Obuvam ih, preko njih kese, a preko kesa stavljam ove hirurske maske
.
Izlazim iz sobe, i odjednom sam negdje na ulici, i samo s te strane mogu doci do tih pricajucih konjica. Ulice su mokre i blatnjave. Srecem prijateljicu, zagledamo pse u izlozbi napustenih pasa za usvajanje, neke zdjele s hranom ispred njih, a okolo brda blata.
Kako ne bi prljale noge ja "poletim", tj. lebdim iznad zemlje, uzmem Lusi za ruku da i nju povedem. Idemo prema vodi, ja zamalo kasno vidim, i "kocim" i vracam nas iznad zemlje, jer "letenje" ne radi iznad vode, i mogle smo zavrsiti u rijeci, a vec smo prokisle.
Tu se probudim. Do pricajucih slatkih konjica nisam stigla.
da ga nisam usnila ne bih ni znala kako se covjek zove - fakat Harald Krassnitzer
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.