Oh, omiljena poslastica o kojoj bih mogao napisati esej....što ću u nedostatku mudrijeg posla i učiniti
Od meni najdražih izdvojio bih na štapiću King-a sa duplom čokoladom jer nema vanilije ni u tragovima. Od kugli najviše razvaljuju stracciatella, yogurt i tiramisu (što bi u slobodnom prevodu trebalo da znači "podigni mi raspoloženje") a porodični u kutiji mi u zadnje vrijeme ne sjedaju, iako sam ih ranije znao nekoliko dana uzastopno proždirati ujutro uz kafu. Najsretnija kombinacija mi je ova
Izbor ipak nije veliki; dominira Ledo sa najkvalitenijim sladoledima, dok ostale firme prisutne na našem tržištu prave dosta zaostale sladolede…najopskurnija firma sa najlošijim proizvodima je svakako izvjesna Carte d’ Or, ne znam da li je turska ili francuska. Tu je i jedna njemačka firma kojoj se ne sjećam imena, sa dosta jednoličnim sladoledima a za izdvojiti je i srpska Delta, gdje ima i ukusnih ali su uglavnom goli šećer.
Naše proizvođače ne bih spominjao, iz pijeteta.
Prije koju godinu u Mercatoru sam otkrio jedan jako dobar slovenački sladoled s okusom breskve, u mračnoj ambalaži iz koje bi se prije dalo naslutiti da je unutra pribor za šivanje ili nešto slično.
Više ga nisam našao.
Što se uradi-sam tehnologije, tj. sladoleda kućne proizvodnje tiče pojedoh ih mnogo, ali mi nijedan nije bio ravan prosječnim kupovnim….da li je to stvar ukusa ili psihološkog efekta, ne znam.
Jugo-reminiscencije
Sjećam se sladoleda na kugle u slastičarnama na Jadranu, koji su bili uglavnom u duhu socijalizma….4 vrste, s kuglama veličine klikera. Nikad mi nije bilo jasno zašto je jedna od te 4 vrste vanilija kao i to zašto se limun zvao citron. Nekad se znalo desiti da bude prisutna i peta vrsta ali da stvar bude gora, to bi obično bila menta ili nešto slično.
U Sarajevu je stvar donekle spašavala slastičarna Egipat, ali je veličina kugli bila standardna…što uopšte nije bila bolna spoznaja dok u domovini sladoleda Italiji nisam vidio da se sladoled u kornet sipa bukvalno kutlačom.
Što se kupovnih na ulici tiče, tu je izbor bio dosta veliki. Mislim da je svaka mljekara pravila svoje sladolede. U maštovitosti i izboru prednjačio je beogradski pkb, koji ih je vjerovatno pravio po italijanskoj licenci, ali meni su najbolji bili slovenački (npr. “mandarinko”, jednostavnog izgleda ali preukusan)
Sarajevski Eskimo imao je ubjedljivo najlošije proizvode, dok se Ledo-a nešto ne sjećam jer nisu bili toliko zastupljeni kao danas….mislim da nisu bili čemu.
Tu su bili i sladoledi na točenje s legendarnog aparata Carpigiani. Na njima se količinski manje štedilo nego s onima na kugle, vjerovatno zato što su iziskivali manje vremena i sredstava za spravljanje, ali je točeni zato bio kudikamo lošije kvalitete. Utisak je umnogome popravljao čokoladni preliv “slatki greh”, koji je obično stajao na samom aparatu. Neki moji vršnjaci uživali su u tome da iskoriste nepažnju vlasnika aparata i ukradu kornet, mada ja u jedenju korneta nisam vidio nikakav užitak.
I za kraj da dodam da mi je vrlo žao što ne doživjeh prodavače s pokretnim kolicima.
haha
..volim sladolede u kornetu..kada naručujem negdje,najčešće uzmem jagodu,lješnjak,negdje sam uzimala kinder znam da je bio i super je!i Nesquik sladoledi su mi dobri.
