Ja mislim da se muzevnost najvise ogleda u muskarcevoj mimici i pokretima lica prilikom razgovora/komunikacije. Najmuzevnija poza? Vjerovatno dok gura djecija kolica. Sto se tice vizuelnog dozivljaja.
Ponasanje? Odnosno trenuci u ponasanju? Hm, ovo je vrlo relativno. I mogu govoriti samo iz ugla muskarca i muskih drugara. U mom slucaju mi je neki muski lik najvise imponovao u razgovorima, odnosno dijalozima vezanim za nasa naucna i umjetnicka interesovanja, kada smo izolovani u nasem svijetu, zatim kada odemo zajedno u butike i isprobavamo razlicite modne kombinacije pitajuci jedan drugog za misljenje i dok sam se bavio thai-boksom, kada se zagrlimo i na taj nacin odamo postovanje jedan drugom posle zestoke i beskompromisne borbe. Zasto? Vjerovatno zato sto smo tada najpodlozniji stereotipu, a nas u tim datim trenucima apsolutno boli doope za svijet oko nas i njegovo misljenje, uopste nas ne dotice. Sto se tice bontona i manira, mislim da se to podrazumijeva, ali da je pogresno svu dimenziju svoje "muske licnosti" svesti na tu stvar, koja je u sustini nista drugo do providna gluma.
Sta nikada nisam razumio? Definiciju te tzv. "zastitnicke" uloge, to mi zvuci isuvise patrijarhalno. Zenu nikada nisam dozivljavao kao svoje vlasnistvo, nego kao partnera, zivotnog saputnika, koja kao ni ja nije birala sta ce da nosi u gacama. Takva naivna i sto da ne kazem zaguljena "ocekivanja" sam dozivljavao u pocetku kao musko-zensku komunikaciju na nivou jedne zivotinje, a ne covjeka, razumnog bica. To je vjerovatno i razlog zasto se nikada nisam osjecao prijatno i srecno sa mladjim djevojkama, koje su po defaultu trazile starijeg partnera (citaj: tatu), nego sam se "spandjavao" sa zenama svojih godina, pa i 7-8 godina starijim
. Sa starijim ipak mnogo, mnogo redje, jer sam svoju generaciju ipak apsolutno preferirao u odnosu na druge. Sto se tice starije zen(k)e-partnera, pogresan zakljucak je da mi trazimo u starijoj partnerki "mamu", posto je majka samo jedna, rodjena, za nju smo do smrti vezani i cijeli nas ljubavni i kasnije bracni zivot dobrim dijelom obiljezi i balansiranje izmedju rodjene majke i djevojke/supruge. Koji muskarac suprotno tvrdi, mislim da apsolutno laze (sebe). Dok su nam sinovi/ocevi vjeciti konkurenti (Edipov kompleks). Ili sto je legendarni Pavic jednom u jednom svom romanu zapisao: "Tesko onim sinovima, ciji ocevi ratove dobiju". Ostanu u sjenci oceva i nikada ne postanu narodski receno sposobni za zivot, te im pored toga i doza beskrupuloznosti postaje veca.
I da odgovorim na pitanje: naravno da je muzevnost inn, i to je uvijek inn, kao i zenstvenost! U suprotnom mislim da covjeku prijeti opasnost da mu se pocnu ospiati daske i da na kraju naglo izumre, da se ne reprodukuje. Ipak treba obratiti paznju i muzevnost ne zamijenjivati sa macizmom, koji je naivno i nezrelo isticanje muskih fizickih atributa i obrazaca ponasanja koji se iskljucivo zanivaju na tim atributima.
Tvoja proslost krije se u tvom cutanju, tvoja sadasnjost u tvom govoru, a tvoja buducnost u tvojim pogresnim koracima. Sve buducnosti imaju jednu veliku vrlinu: nikad ne izgledaju onako kako ih zamisljas. (Milorad Pavic)