Venecija

Predstavljanje gradova, naši putopisi, savjeti u vezi putovanja.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 5624
Posts: 10092
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Status: Offline

Re: Venecija

Post by Mirelam » 20 Nov 2020, 13:26

Calla wrote: 20 Nov 2020, 13:24 Hvala na informaciji, hotel u Veneciji uplatiti PA mozemo praviti izlet svaki dan iz Venecije !
Hajde kada budem imao malo vise vremena, napišem koju i izvucem koju slikicu.
0

User avatar
Calla
Legenda foruma
Legenda foruma
Reactions: 1267
Posts: 7002
Joined: 12 Apr 2012, 09:16
Location: Wiesbaden-Hessen-Germany
Status: Offline

Re: Venecija

Post by Calla » 20 Nov 2020, 13:28

Mirelam wrote: 20 Nov 2020, 13:26
Calla wrote: 20 Nov 2020, 13:24 Hvala na informaciji, hotel u Veneciji uplatiti PA mozemo praviti izlet svaki dan iz Venecije !
Hajde kada budem imao malo vise vremena, napišem koju i izvucem koju slikicu.
:pivo super ideja 👍
1
1 Image
Ljubav je igra za dvoje u kojoj oboje mogu pobjediti (Eva Gabor )

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Reactions: 9710
Posts: 19868
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Contact:
Status: Offline

Re: Venecija

Post by ina » 20 Nov 2020, 18:52

Iz Lida ili Chioggia bi trebalo biti jednostavnije i bliže

Mire čekamo fotke😍
0
Jedino pravo vrijeme je.. sad

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 5624
Posts: 10092
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Status: Offline

Re: Venecija

Post by Mirelam » 20 Nov 2020, 20:58

ina wrote: 20 Nov 2020, 18:52 Iz Lida ili Chioggia bi trebalo biti jednostavnije i bliže

Mire čekamo fotke😍
Kopam , nigde da ih nadjem, jedva ovo nadjoh na svom FB, pojma nemam gdje je ostatak.
Image
Image
Image
2
1 Image 1 Image

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 5624
Posts: 10092
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Status: Offline

Re: Venecija

Post by Mirelam » 20 Nov 2020, 21:02

Ali evo nadjoh ovo
„Isola che non ce“
Nakon pola godine neprekidnog i regularnog rada, dobili smo pismo da moramo napustiti kolektivni smjestaj. Ugovor je jos uvijek bio probni. Strah od gubitka kakve takve sigurnosti je bio ogroman. U razgovoru sa gazdom, rece mi, sve je ok, nastavljamo saradnju. Ides na Pellestrinu da vodis radiliste.
Spakovalo se ono malo cega se nakupilo u tih godinu dana i naguralo u Pandu. Nije bilo sansi da se uputimo na autoput jer njego godiste i upitna sigurnost nisu dozvoljavali takav rizik, obzirom da smo na zadnjem sjedištu imali nase najvece bogatstvo, kmečeći paketic star tri mjeseca.
Nase prvo auto kupljeno u vjecitoj besparici, da bi se uspjelo raditi u smjenama koje su odjednom uvedene. Nemogućnost dolaska na posao u smjenama je ujedno značilo i otkaz, koji nam u tom trenutku zaista nije trebao. Cijena auta je bila nekih 800 000 lira a diler me blijedo pogledao kada sam ga pitao mogu li ja to platiti u dvije rate. To je bilo otprilike pola moje tadasnje plate. Susret razlicitih svjetova i mogućnosti, ali srećom Alcide, kao naš uvijek prisutni prijatelj u svim izlaznim i bezizlaznim situacijama je uspio isposlovati i tu olakšicu. Osiguranje je bilo jos toliko novaca ali nekako smo se nategnuli i dobili naše prvo auto koje je bilo vrlo blizu punoljetstva. Ono je bilo predodredjeno da nas vodi u neki novi svijet i neki toliko zeljeni početak.
Prve kise koje su dosle, pokazale su mi zasto je Panda kostala te novce.Vozeci do posla, predjoh preko bare kada voda poce nadirati u auto. Pragovi su bili totalno truli. Dule je to sredio u radionici, vareci novi lim , krpeci ih i silikonirajuci ih na samo njemu znani nacin. A onda polako preko sela i zaseoka do trajekta, jednog pa drugog, koji ce nas odvesti na “ostrvo kojeg nema”. Napokon stan, pocetak, sami, nas wc. Ide li nabolje?
Bila je rana oktobarska jesen i tockovi su dotakli tu liniju zemlje duzine 12 kilometara a najvece sirine 150 metara. S lijeve strane duz citavog ostrva se protezao visoki kameni zid od cetri-pet metara koji je stitio otok od potapanja. Ujedno ti zidovi su bili najveca nadmorska visina otoka. Prije nekih godina juzni vjetar s mora, široko, je probio te zidove valovima i doveo ostrvu u opasnost od nestanka, kao i venecijansku lagunu.Sa druge strane su se protezale pjescane plaze, kao dodatna zastita i grmovi zelenila koje je moglo da se hrani u pjesku i dodatno stitili otok od zimskih navala valova. Svakih 300-400 metara bili su podignuti kameni molovi koji su se protezala u dubinu mora.Prolazeci uskim putem, ukazivali su se vrtovi u kojima su ljudi gajili povrce. Tek za koji dan smo otkrili zasto se ljudi tim bave, uzimajuci prvu skoljku jaja, jedan puter i dva paradajza. Cijene su bile dva puta vece nego na kopnu. Nailazak na fudbalski teren koji je morao biti okrenut uzduzno, jer u protivnom jedan od golova bi bio na pjescanoj plazi ili u muljevitoj laguni. Onda otkupna stanica gdje su vongolari dovozili svoj ulov i brdo malih brodica koje su istovarale vrece tih malih skoljkica, koje su poslije zavrasavale po venecijanskim restoranima. Ulazak u selo koje se sastojalo od niza sarenih jednostavnih kucica,zivopisnih boja, zaljepljenih jedna za drugu.Izmedju njih uske kale a miris joda i mora je bio prisutan cijelo vrijeme.S druge strane laguna, citavom duzinom omedjena niskim zidicem i gomilom usidrenih brodica. Pedesatak metara od obale su se svako malo nalazile sojenice izgradjene na sipovima, sklepane od nekih recikliranih dasaka gdje su ribari drzali svoje mreže, vrše i drugi pribor koji se koristio za vongolaranje, zanat koji ih je odrzavao u zivotu. Vodena cesta u moru, obiljezena drvenim stubovima povezanim po tri komada koji su cinili cjelinu, kuda su prolazile brodice i camci.
Docekao me Alfredo, sef radilista kojem sam ja trebao da pomognem i preuzmem njegovu ulogu. Mrsavi suhi talijan, kojem se osjecao alkoholni zadah iz usta. Odveo nas je do stana koji jos nismo vidjeli ali je vec bio rezervisan za nas dolazak. Prizemlje trospratne kuce i direktni ulazak u dnevni boravak. Niski strop, oblozen stiroporom a zidovi okovani lamperijom. U uglu plinska pec a sulunar je vodio preko cijelog plafona do kamina koji je nekada davno bio koristen. Ulazak u spavacu sobu kroz kameni luk gdje bi trebala da budu vrata.Opet kamin, bracni krevet, jedan ormar. Kuhinjica sa sporetom, trpezarijskim stolom, par stolica i prolazom do wc-a i tusa. Jedina vrata u stanu su bila ona ulazna, kroz koja je bura vec u prvim naletima unosila pjesak. Minimalisticki, sto se za cijenu najma nije moglo reci. Podovi u nekim ruznim plocicama ali …bili smo sami, zajedno, vise od toga nije ni trebalo. Prvi posjet moje majke i komentar je bio presucen, dok mi sestra nije referisala da joj rece: “Boze sacuvaj, zive u konobi”. Sta li bi rekla da je vidjela gdje smo ranije zivjeli?
Ja sam krenuo raditi dok je Materesina ostajala sa Prvorodjenom, trudeci se da u “konobu” unese toplinu doma, trazeci mjesto nasim sitnicama, polako popunjavajuci rupe bezdusnosti. Nakon prve plate sam ostao u soku jer finalna cifra je bila dva i po puta veca nego do tada. Istina radno vrijeme od deset sati dnevno plus radne subote su mogle povecati sumu ali na i da je uduplaju. Razmisljao sam sta da radim, da prijavim racunovodstvu da su se zajebali ili da presutim i pravim se budala. A ako otkriju da su se zajebali i da sam ja presutio, moglo je da bude jos gore. Situacija koje te dovodi u nedoumicu jer ti trebaju i pare ali ti treba i posao, koji bi se mogao i izgubiti ako presutim. Odlucio sam ipak da prijavim po mom misljenju nereguralnost da bi s druge strane dobio odgovor da je sve u redu jer su to terenski dodatci. Odjednom puni k’o brod ili smo bili navikli na malo i osnovno.
Promjenom sredine Prvorodjena je odlucila da promijeni i svoje navike. Do tada, podojena navecer, spavala je po osam sati u komadu u svom kreveticu a ovdje nije prestajala da place. Jedino sta je smirivalo i dozvoljavalo meni koliko toliko da odspavam je Materesinina sisa. Uselila se u nas krevet i sa bradavicom u ustima je provodila noc. Ujutro ustajuci, gledao sam ih kako spavaju, oblaceci se i uzivajuci. Ponekad sam sa dva prsta, dok su obadvije spavale, njezno pokusavao da odvojim bradavicu iz poluotvorenih usta talasajuci dojku. Cim bi osjetila pomjeranje, halapljivo je opet prihvatala bradavicu ne dopustajuci da joj pobjegne. Zavidio sam Materesini.
Zima se polako dovukla sa svojom vlagom, kisama i sa proljecem su se montirala dupla vrata na gazdaricin racun da se sprijece upadi pjeska, a mi o nasem trosku ugradili harmonika vrata na wc-u i kuhinji. Luk nije dozvoljavao da se odvoji spavaca soba ali sasiveni karirani paravan je ipak odvajao intimu od dnevnog boravka. Usao je i neki trosjed koji je dozvoljavao da nam i neko dodje u posjetu i ima gdje prespavati. Zamijenjena i plinska pec sa nekom uskom zidnom i konoba je polako dobijala oblik doma. Nedjeljna jutra kada sam mogao da ostanem u krevetu sa Prvorodjenom dok je Matersina mogla da popije svoju kafu bez privjeska. Ovoj je opet nakon nekog vremena bilo vazno da osjeti toplinu tjela i nastavljala je da spava ili je njeno gugutanje uz muziku Enye ili Moriconea, jedina dva diska koja smo tada imali, najavljivalo vrijeme ustajanja. Jutarnje kafenisanje, setnje uz more, poslijepodnevno lijencarenje u boravku dolaskom maja pocele su da zamjenjuju prvi izlazci na plazu. Pridruzivao sam se njima dvjema odmah nakon posla, skidajuci radno odjelo i prolazeci tih 50 metara do velikog zida iza kojeg se nalazio skriveni raj. Tristo cetristo metara pjescane plaze, uokvirene kamenim molovima, zasticena niskim zelenilom gdje je bilo nekoliko ljudi ili ih nije bilo nikako. Prva stidljiva pozdravljanja sa komsijama su polako sa dolaskom ljeta prerastala u neformalna druzenja. Svako je sebi organizovao svoj dio plaze koji je ciscen od onoga sto je more vracalo ljudima. Rasirene tende na konstrukcijama od drvenih ostataka izbacenih na plazu, klupice, zastite od uvijek prisutnog vjetrica, bistro plavetnilo u odnosu na ono u laguni koje je uvijek bilo tamno i mutno. Radni dan se zaboravljao istog trenutka kada su tabani dodirivali vrelinu pjeska i prisutnost mojih cura. Punim dolaskom ljeta se ostajalo skoro do deset navecer na plazi i uzivalo u toplini i svijetu tisine. Tusiranje nakon povratka kuci da se ocisti pijesak koji se uvlacio u sve pore i izlazak opet napolje. Vecernja vrucina i vlaga do nekih doba su drzali ljude na ulici , ispred svojih kuceraka, jer u malim prostorima se nije moglo disati. Nismo jos bili u eri air condisna i ljudi cekajuci ponoc, kada se toplina smanjivala, su cavrljali, setali, otpuhivali, sjedili na zidicu koji se prostirao citavom duzinom lagune. Neminovno je bilo sresti i ljude iz radilista, upoznavajuci i njihove porodice, njihove komsije, rodbinu, mada je citav otok bio rodbina. Ukupno cetri prezimena na otoku uz neko sporadicno koje ti je govorilo da je uljez u tom svijetu ali s tom razlikom da ti to nikada nije, ni na jedan nacin, nije bilo podvuceno crvenom olovkom da si strano tijelo u zivom organizmu. Za zastitnika su imali Svetog Stefana i onda je pocinjao vaser i slavlje. U odnosu na obavezni vatromet ipak su bile najljepse vatre na plazama, gdje se svakih dvjesto metara pravila lomaca od materijala skupljanog tokom nekoliko mjesceci i onda u istom trenutku palile duz citavog otoka. Svjetionici za sigurano i mirno more.
S tim izlascima na plazu smo upoznali Giulianu i Giovanna. Cova od trideset i koju godinu koji je uvijek bio na plazi. Prva stvar koju sam primjetio na njegovom tijelu je bilo par tetovaza. Nesto kao sto se kod nas radilo za vrijeme sluzenja JNA. Nespretno napravljen obris neke djevojke, kao da je bio pijan ili tetovator ili teteovirani. Bilo mi je smijesno.
Imao je klinku od pet-sest godina i svo svoje vrijeme provodio i bio posvecen njoj, ganjajuci se, plivajuci, objasnjavajuci i istrazujuci, otvarajuci joj svijetove. Sa nasim pojavljivanjem otvoreno je prisao predstavljajuci se. Jak dijalekt na koji smo se privikavali u prvim trenutcima, je bio skoro nerazumljiv. U poslijepodnevnom satima se pojavljivala Giuliana i tu sam ostao malo zatecen jer ona je progovorila na dijalektu koji sam vec poznavao. Poslije nekog vremena smo saznali da je ustvari iz Monfalcone, zone gdje smo proveli prvu godinu, Dosla je na ljetovanje sa deventnaest godina kod neke rodbine, upoznala ovog mahalasa, zaljubila se i ostala. Imali su jos jednu curicu od trineast cetrnaest godina koja se vec sa svojim drustvom sunjala po otoku i stvarala svoj svijet. Zena sirokog osmijeha, ljepuskasta, jednostavna i pristupacna.
On je opet napravio veliku tendu pod kojom se skrivalo od sunca, cistio plazu, surfao na dasci, ganjao se sa djecom, skupljao vongole, brao dagnje, otvarajuci ih i stavljao na resetku rostilja na nekoliko minuta i onda djelio sa nama. Srkali smo taj ukus mora, bez ikakvog zacina ili hljeba, upijali jod i slanocu svjeze skoljke. Vrlo brzo je preuzeo i Prvorodjenu, vodajuci je s jedne strane na drugu, gacajuci s njom po plicaku, hvatajuci rakove, a ova opet pustala da joj hodaju po ruci i bjeze u vodu. Sva se prepustila, bez straha tipicnog za djecu, skakala sa ramena u vodu bez obzira na svoje godine starosti a ovaj je opet vadio iz vode. Sa puno povjerenja ga je vidjela kao svog druga u igri. Svako malo joj govorio “occio” sto je opet znacilo “oko” , medjuti u slengu je bilo “pazi”. S njim je pocela uciti jezik, ustvari taj teski dijalekt i pocela je da ga proziva trceci za njim “Occio-Occio”. Tako mu dade i nadimak koji je i danas ostao kada ga spominjemo.
U mikroklimu tog otoka bio je ukljucen i taj mikrokosmos jednog novog svijeta, sa svojim ritmon, stilom i jednostavnoscu, ljudi kojima nije trebalo mnogo ili je to sto su imali bilo jako puno. Sve to mi je licilo na pricu o Petru Panu i “Otoku kojeg nema”, o djeci koja ne zele da odrastu i zele da zive svoje zivote onako kako im se cini najprikladnije.
U istoj kali, Prvorodjena je imala svoje drustvo, njih tri, rodjene u mjesec dana razlike i Diego, prva ljubav. Djecije trcanje po kalama, od vrata do vrata, dreka, vriska gdje je uvijek jedna od mama bila prisutna nadziruci ih.To je bio neki precutni dogovor ili zakon čopora o brizi za mladuncad.
S ljeta smo nalazili u prozorima paradajz, paprike, patlidjane obrane u malim vrtovima. Vrecice skoljki, jednom prilikom veliki rak kojeg nisam nikada spremao ali tu nije ni trebalo velike pameti. Dovoljno je bilo baciti ga u vrelu vodu i onda isisavati ukus mora. Sitne geste koje su nam govorili mnogo, da smo tu, da smo jedni pored drugih, da veslamo i plovimo zajedno na tom brodu. Ljudi nisu ostrva, ali ostrva jesu ljudi.
Jednom prilikom KM mi rece”Ne znam sta ove zene kupuju kada dodje ribarnica na tockovima, ali uzmu po pet, sest nekih rakova koji nisu rakovi ali nisu ni skampi, ni kozice, nesto sto nisam vidjela do sada.
“Jah, eto ti kao velika poznavateljica ribe i morskih nemani, pa da ne znas”
Nije voljela ribu, ustvari nije voljela ciscenje ribe i miris koji je ostavljala na rukama ali kada je bila na tanjiru uredno je jela i uzivala.Tipicni bosanski sindrom. Istina, morao sam je u pocetku ocistiti da mi ne bi drobila kakvo je ovo uzivanje, moras cistiti ove kosti da se ne udavis, otvoriti cetvero oci da bi pojeo bez posljedica. Jedan dan i ja vidjeh te male blijedolike nemani koje su se uzimala na male kolicine i ko zna kako spremale. Cudesna zivotinjica koju su zvali cannochia ili canoccia. Poslije nadjoh ime, morska bogomoljka. Priroda je cudo. Da bi se pravili sf filmovi dovoljno je uci u more i sva inspiracija se nadje vrlo jednostavno. Bezbojni ljuskar, duzine desetak centimetara kojem nisi mogao prepoznati sta je glava a sta rep. Od repa se cinila glava jer su na njemu bila dva pigmentirana oka i neka mala kljesta. Neugledno, bezbojno i neprimamljujuce, ali znatizelja je cudo. Nadjoh se jedan dan na pijaci na Chioggi, naletih na stolove koji su se prelamali bogomoljkama. Rekoh daj mi kilo, misleci u sebi, nemoj mi te talijanske ciganije od nekoliko komada. Donesoh kuci a KM me upita onako sa onim bljak izrazom: A kako se ovo sprema”. Rekoh “ Ja cu, hajde bjezi”.
Na buzaru ako napravim, necu pogrijesiti. Napravice se suga, pa cemo se mi hljebom naumakati, jebo tjesteninu, pa nismo talijani. Spremih to onako po instinktu ali dodavajuci peperoncino koji je polako usao u nasu kuhinju. Razlegao se neki bozanstveni miris i sjedosmo za sto. “Pa dobro kako se ovo jede? -uslijedilo je pitanje. “Pa valjda ko svaki rak, razlomi i copaj sta je sakriveno unutra”. Otvorih tog ljuskara kad unutra nista. Mala kolicina mesa i ogromna kolicina vode. Krenusmo sisati ono sto nadjosmo unutra. Bozanstven ukus neceg novog, samo sto svako to sisanje soka je bilo popraceno ubodom sa repa i tijela te male nemani, medjutim nismo mogli da prestanemo dok nismo smirili serpu. Kako god si prisao i s koje god strane, slijedio je ubod. Odbrambeni mehanizam je funkcionisao besprijekorno cak i na mrtvom tijelu. Osjecali smo kako nam bride usne od uboda na koje se nadovezao peperoncino i pojacavao bol. Izgledali smo kao dvoje koje su ubrizgali botulin u usne i licili na crnce iz cetralne Afrike. Smijali smo se ko djeca. Sutradan rekoh kolegi kako smo probali canocchie ali jebeno za jesti, evo jos mi bride usne.
“Pa zar ih niste ocistili?”
“?”
“ Pa uzmu se makaze, pa se makazama odsijeku bodlje citavom duzinom i na repu”
“E j... ga”
Bogomoljka je ostala dio nase kuhinje i svaki put mi je asocijacija na Pellestrinu. Neugledni, bezbojni ljuskar sa hiljadu bodlji, ali u njemu sakriven sok zivota.
Lizali smo nase rane iz proslog zivota kao i nase potomstvo, stvarali nas svijet. Sunce, pijesak I voda kao prociscenje od svog zla kojeg prezivjesmo. Pokusavao sam da razumijem taj otok omedjen sa dva mora istog imena. Staro i Novo more bi bilo prikladno ime. Laguna je uvijek bila mutna. Iako plitka, nikada se nije moglo vidjeti dno. Talozi mulja proslosti, sojenice na kojima su ribari drzali svoje koče, mreze, opremu, mirna oaza gdje su te sklepane barake na drvenim sipovima bile zasticene od bure i siroka s jeseni i proljeca. Proslost ne dozivljava promjene. One je tu, prisutna, nepromjenjiva, stalna. Tek ponekad, tramontana sa Alpa bi zanjihala mirnu povrsinu, stvarajuci vodene kreste i samo tada bi plavetnilo neba imalo svoj odraz na povrsini vode. Ali i dalje se nije moglo vidjeti dno. Rezak i hladan zrak planine, otvarajuci mu vrata, smo pustali u kucu da je napuni nama tako poznatim mirisom snijega. KM je tada voljela da proste ves ,sto da se osusi sto brze, sto da upije miris planine.
Samo s jeseni tramontana je tjerala vlagu u neke druge krajeve, ostavljajuci svjetlosti priliku da prikaze boje i mirise ostrva kojeg nema. Staro more nikada nije predstavljalo opasnost za ostrvo. Debela, teska i troma voda koja je dolazila do zidica duz cjele obale i lijeno se nekad prelijevala na ulicu ali nikad nije dolazila do kuca. Ali to nije bila zelja Starog mora vec posljedica siroka koji je dolazilo s Novog mora. Juzni topli vjetar koji je donosio kisu i valove, a ovi bjesomucno udarali o obalu, gurajuci vodu u lagunu i ne dozvoljavajuci Starom moru da izadje.
Na tri postojeca prolaza vode u lagunu, sudarali su se proslost i buducnost, staro i novo a izmedju njih je balansirala "isola che non ce". Posljednja linija odbrane koja nije popustala u odbrani Venecije. Nakon tog vjetra s juga obala je poprimala drugi oblik. Valovi su navlacili nove kolicine pjeska prema svojom zeljama. Negdje formirali nove plaze, negdje ih unistavali, praveci neki novi raspored koji je samo siroko znao. Bez obzira na duge klinove kamenih valobrana kojima se pokusavalo ali samo djelomicno uspjevalo obuzdati sirova snaga, siroko je nalazi nacin da uradi ono sto je on naumio.
Siroko je imao je svoju sestru koja je dolazila sa istoka I ustvari presjecala mjesto gdje su se sudarali Staro I Novo more. Buru. Jedna se radjala na Dinari, provlacila se se kroz procjepe, preko prevoja vrlo poznatog imena,Vratnik. Onda bi se srucila na Senj, kroz Kvarner, svom zestinom napadala Rijeku I tu se vjencavala a navodno umirala u Trstu, kako su govorili. Nisam nikada bio siguran je li to ta bura koja je dopirala do same Venezije ili je to bila njena bliznjakinja koja se svaljivala iz pravca Nanosa na Trst a onda izdisala na pjesku Pellestrine.Mada to nije bilo izdisanje, nego zestoko opiranje konacnoj smrti,gdje je hvatala zadnje udisaje. Rafalno je udarala u nepravilnim razmacima, samarala hrabre koji su izlazili na obalu, nanosila pijesak po kucama i u kuce.I ona je bila ta, neka mjesavina mirisa i okusa novoga I staroga u zavisnosti je li bila “chiara” ili “scura”. “Chiara” je nosila vedrinu I plavetnilo dok je “scura” udarala sa kisom I oblacima.
Svaki od tih vjetrova smo prihvatali I zivjeli onako kako smo znali i umjeli. Nismo ih mogli izbjeci a niti smo zeljeli. Svaki je donosio nesto drugcije ali najljepsi su bili ti ljetni koji su trajali tokom sedam osam ljetnih I proljetnih mjeseci. Maestral I ostro su donosili olaksanje nakon jutarnje bonace koja je zavrsavala oko podne, u trenutcima kada je vrucina postajala nepodnosljiva.More je postajalo namreskano, lomio se kristal. Iako topli, donosili su olaksanje.
Kao da je “Ruza vjetrova”svoje korijenje pustila u tom pjeskovitom tlu I da je tu bilo sjediste vjetrova, njihova polazna I zavsna tacka, mjesto njihovog rodjenja I smrti? Cini mi se da su se tu sudarali a I kretali svaki na svoju stranu, potiruci se se dok se u njihovom ishodistu stvarao bezvremenski prostror I nestvarna bonaca.
2
1 Image 1 Image

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Reactions: 9710
Posts: 19868
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Contact:
Status: Offline

Re: Venecija

Post by ina » 20 Nov 2020, 23:58

Ne mogu dokučiti prije koliko ste tačno bili.. Vjerovatno prije pofinih godina.
Neka ostrva su "nepromjenjiva".. U smislu da je sve "horizontalno" psihički..

I jesi li naučio dialetto veneziano? Ja im još uvijek odgovaram na it.. pa neki hoće da puknu :DD

I čuj materesina😍😁

Moricone :srce
0
Jedino pravo vrijeme je.. sad

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 5624
Posts: 10092
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Status: Offline

Re: Venecija

Post by Mirelam » 21 Nov 2020, 11:54

ina wrote: 20 Nov 2020, 23:58 Ne mogu dokučiti prije koliko ste tačno bili.. Vjerovatno prije pofinih godina.
Neka ostrva su "nepromjenjiva".. U smislu da je sve "horizontalno" psihički..

I jesi li naučio dialetto veneziano? Ja im još uvijek odgovaram na it.. pa neki hoće da puknu :DD

I čuj materesina😍😁

Moricone :srce
Ti znaš kakav je cirkus sa dijalektima u Italiji. Na Pellestrini imaju dva. :plavi
Prvorodjena je progovorila Pellestrinoto. Kada smo se vratili na kopno nit je ona sta razumjela, niti su nju razumjeli. :D.
A ako ćes ići, idi preko Chioggie. Jednostavnije je.
Ali objektivno nema sta za vidjeti, treba je zivjeti. Tamo je vrijeme stalo.
1
1 Image

Post Reply

Return to “Turizam”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest