Vezano za to je i sljedeće:
Sindrom kompulsivnog sakupljanja
Kompulsivno sakupljanje (compulsive hoarding) ili sindrom kompulsivnog sakupljanja definira se kao pretjerano čuvanje stvari i stvaranje zaliha te nemogućnost osobe da se istih riješi. Ovaj sindrom poznat je i pod nazivom sindrom natrpane kuće ili Diogenov sindrom, a osobe koje pate od njega mogu stvaranje zaliha i čuvanje stvari dovesti do neslućenih razmjera. Glavni problem takvih ljudi je da ne mogu ništa baciti. Osim različitih predmeta, papira I slično, neki ljudi sakupljaju životinje te mogu držati na stotine životinja u neadekvatnim uvjetima.
Kompulsivno sakupljanje smatra se simptomom opsesivno-kompulsivnog poremećaja i/ili opsesivno-kompulsivnog poremećaja osobnosti, ali mnogi "sakupljači" nemaju druge simptome na temelju kojih se dijagnosticira opsesivno-kompulsivni poremećaj te ga neki stručnjaci smatraju zasebnim oblikom psihičkog poremećaja.
Ne postoji jasno opisana definicija kompulsivnog sakupljanja u prihvaćenim dijagnostičkim kriterijima (kao što je npr. Međunarodna klasifikacija bolesti; MKB- 10). Ipak, iz dosadašnjih istraživanja, koja su većinom provedena u SAD-u, mogu se izdvojiti neka obilježja navedenog poremećaja:
-sakupljanje velikog broja stvari koje pretežno nemaju značajnu vrijednost ili su bezvrijedne te nemogućnost rješavanja istih
-pretrpani životni prostor (kuća, stan) do te mjere da prostorije gube funkciju za koju su namijenjene
-znatno narušeno svakodnevno funkcioniranje osobe uzrokovano sakupljanjem
-nevoljnost ili nemogućnost vraćanja posuđenih stvari (ponekad kompulsivno sakupljanje može rezultirati krađom ili čak kleptomanije).
Osobe koje pate od ovog oblika opsesivno-kompulsivnog poremećaja pripadaju svim dobnim skupinama i češće su žene nego muškarci. Statistika za Hrvatsku nije poznata. Prema procjenama austrijskih stručnjaka oko 0,4 posto ukupnoga stanovništva čuva nepotrebne stvari. U SAD-u od 3-6 miliona ljudi ima razvijen sindrom kompulsivnog sakupljanja u većoj ili manjoj mjeri. Točni podaci nisu poznati, jer velik broj osoba nikada nije zatražio stručnu pomoć. Neka istraživanja pokazuju da postoji veća vjerojatnost da će navedeni sindrom razviti starije osobe koje žive same i imaju simptome staračke demencije ili su nedavno doživjele gubitak bliske osobe (npr. smrt bračnog partnera).
Najvažnije kod ovog poremećaja je priznati da bolest postoji, jer mnogo oboljelih nije ni svjesno da ima problem ili se stidi svog problema i nastoji ga sakriti od okoline. Terapija može započeti jednostavnim pružanjem pomoći u pospremanju ili uključivanjem osobe u psihoterapijsku grupu. U individualnom I grupnom radu obično se primjenjuju tehnike kognitivno-bihevioralne terapije usmjerene na promjenu ponašanja I misli oboljele osobe. Ako je potrebno, propisuje se I određena psihofarmakološka terapija od strane psihijatra. Nažalost, terapija često nije vrlo uspješna jer sam proces sakupljanje osobi pruža zadovoljstvo uslijed čega se gomilanje može pretvoriti u ovisnost. Može se dogoditi da nakon raščišćavanja, sakupljač jednostavno počne sve iznova.
Ne patim ali mi se nekad učini da neko od ukućana pati kada uđem u ostavu. Imam i ja viška nepotrebnih stvari:
-2 centralne
-3 monitora
-2 skenera
-štampač
-knjige iz osnovne i srednje, fakulteta, tuđih fakulteta
-par kutija neke odjeće
-par kutija cd ova koje nikad ne koristim
-knjga koje nikad nisam otvorio