Charles Baudelaire: „Opajajmo se, bilo čime!“
„Volim te jer si mi dala ljubav. Volim ljubav jer si mi je ti dala.“
„Ja sam svi, svi su ja.“
Kao potpuno neshvaćeni avangardni pjesnik s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće Charles-Pierre Baudelaire, postao je jedan od nezaobilaznih pjesnika, umjetnika i idola mladih ljudi, posebno druge polovice XX. stoljeća, koji su u njegovim, mržnjom i očajem natopljenim stihovima pronalazili utjehu za razočaranost prema društvu. „Odavno je već uobičajeno da se od toga francuskog pjesnika broje godine moderne ere europske poezije.“
Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovno udaje pa se to iskustvo duboko zasjeklo u njegovo pamćenje. Najviše od svega pogađalo ga je neslaganje s majkom. Majka i očuh odgurnuli su ga od sebe poslavši ga, 1841. godine na put do Afrike i Indije, ali on se još skandalozniji vratio. Strasno se zaljubivši u mulatkinju Jeannu Duval, potpuno ih je razočarao. Živio je vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno je stekao slavu. Tijekom života jedva je uspio, uz prijevode Edgara Allana Poea kojeg je doživio kao „sudbonosno otkrivenje srodne duše“, objaviti samo dva svoja veličanstvena, ali i šokantna djela: „Cvjetove zla“ (1857.) i „Umjetne rajeve“ (1860.). Sve drugo je poslije njegova života otkriveno u časopisima, novinama, u bogatoj rukopisnoj ostavštini, kao i u nizu nedovršenih književnih projekata. Protiv njega, a i izdavača proveden je sudski proces. Kažnjeni su, a zbirka je osiromašena za šest pjesama. On je pjevao o iskušenjima što ih je nudio Pariz, o besanim, pijanim i opojnim noćima pa je puno puta bio cenzuriran, zbog nemoralnosti koju je navodno prenosio mladima, zbog slobode kojom je odisala njegova poezija, kao i stihova koji su nicali pod određenim opijatima (hašiš i opijum). Nastojao je „izvući ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.“ Smatrao je da poezija ne smije moralizirati niti prenositi stvarnost. Time je otvorio vrata sasvim novom poimanju poezije, različitom od larpurlartizma, parnasovaca i ostalih modernističkih smjerova s kraja XIX. stoljeća.
Toliko mu je bila odurna obična i monotona svakodnevica i sve što je bilo prirodno, da je znao skandalizirati i šokirati javnost svojim odijevanjem, ponašanjem ili pak laganjem. Život vidi kao vječnu suprotnost između ljudskog i božanskog, uzvišenog i banalnog, dobra i zla, ljubavi i smrti. Čovjek je razapet između stremljenja Bogu i onog nagonskog, animalnog u sebi, a to je izražavao oksimoronima, paradoksom i apsurdom. Pored najpoznatije zbirke „Cvjetovi zla“, izdvajamo još „Limb“ (1851.) i „Spleen Pariza“ (1869.). Danas se njegova djela ubrajaju među najprevođenija djela svjetske književnosti. Taj neshvaćeni i osuđivani pjesnik koji je 31. kolovoza 1867. godine, u četrdesetoj godini života napustio svijet, u svojim pjesmama nije štedio nikoga i vrlo često je izrugivao slabosti, poroke i nesreću života. Pri tome nije štedio ni samoga sebe. „Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost i kukavičluk (...) i svemu tome unatoč tvrdim da Pariz nikada nije bio pravedan prema meni - da mi nikada nisu uzvratili štovanjem, kao ni platili novcem, ono što mi se duguje...“
Uz svjetski poznate pjesme „Albatros“ i „Suglasja“, tu su svakako i pjesme „Nepopravljivo“ te „Uznesenost“ ili „Večernji sklad“.
„Onaj što mu misli, dok se jutro zari,
Slobodno ko ševe krile kojekuda,
Što je nad životom i shvaća bez truda
Čak i govor cvijeća, govor nijemih stvari.“ (Uznesenost)
„Dođi, lijepa mačko, u krilo mi skoči,
Al uvuci pandže svojih šapa,
Daj da gledam dugo tvoje lijepe oči,
Gdje se ahat sa metalom stapa.“ (Mačka)
"Mirisi su jedni ko put dječja svježi,
Ko polja zeleni, slatki ko oboe,
A drugi pak bujni, razbludni i teži.“ (Suglasja)
„Pjesnik je nalik tom gospodaru neba“ koji se u visinama svoje umjetnosti osjećao kraljem, a ponižen i osramoćen na „daskama života“ i koji nije uspio spojiti ljepotu i nemoć, snagu i strah, slobodu i sputanost i rezignirano je postao svjestan ljudske nemoći da izmijeni tijek života, „U zemaljskoj hajci nema što mu treba i silna mu krila ne daju da hoda.“ Nikako se nije mogao pokoriti konzervativnom poimanju morala i života pa je stoga najmračnije, čak mazohistički, uživao u vlastitoj boli. Samo dubokom patnjom dolazimo do božanskog u sebi i svatko tko u ugodi i zadovoljstvu traži istinu i prosvjetljenje taj u Baudelaireu izaziva prezir.
„Nemam želju ni da prikažem, ni da zapanjim, ni da ubijedim. Imam svoje živce, svoja isparenja. Težim ka apsolutnom počinku i ka neprekidnoj noći (...) Ne znati ništa, ne propovijedati ništa, ne htjeti ništa, ne osjećati ništa, spavati, pa opet spavati, to je jedina moja želja. Želja sramna i gnusna, ali iskrena.“
Buro247
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
