HVO

[Mutevelija]

Hoće biti mira, više rata bude kad se ignoriše, i živi u ublehama o bratstvu i jedinstvu a pas koji laje ne ujeda.
Baš je bolje imati "napetu atomosferu", nego imati neku iluziju.

[Nedo]

Blago nama kad omladina tako razmišlja

[Mutevelija]

MA to je sve keyboard ratnici jednostavno što ima više sukoba na netu manje će biti u stvarnosti. Tako da bolje da net trpi nego ulica npr, ali bilo je i toga na ulicama kad je nastradao jedan igrač.

Za rat u devedesetim su krivi komunisti i njihovo zagušivanej nacija, ito je moralo nekako puknuti.

Ako bude ikad rata u BIH, neće samo u BIH biti biti će svjetski ili će biti vjerski veći, znači neće biti kao devedesete otprilike, ali to možda za jedno pedesetak godina, ali geostrateška politika će se debelo promijeniti.
Ništa ne gatam nego pretpostavljam.

[Čarobni]

Od prošlosti se ne živi, ali ova tema nikad nije sažvakana, jer zločinci nisu kažnjeni i dan danas žive blizu nas. Eh, kad su koljači tako blizu, moraš u svakom trenutku bit spreman, učiniti sve da tvoje dijete ne bude naivno, da svoj život nikad ne povjeri pogrešnim ljudima.

Zato pušku pod krevet, a ako rata ne bude-još bolje.

[posmatrac]

j... ga ti si u sistemu titinom odgajan i u bratstvu jedinstvu, ja sam poslije rata odgajan šta očekuješ, ne samo odgajan nego i obrazovan više nacionalistički od bosanskog jezika Islamske vjeronauke, historije pa ostalih programa obrazovanja.

PA nista onda, najbolje da se osnuje kakav talibanski fildzan HAlifatic( u sred krscanske Evrope), da ne bi zivjeli u iluzijama o mogucem opstanku Bih, to bi bilo postenije zar ne?

Komunisti su krivi zato sto su seljackim polupismenim mediokriotetima dali sansu da izborima i demokratijom dovedu nacional kriminalce na vlast, koji su uveli narod u rat?
Pa tu si u pravu, jesu.

RAzmisljanja su ti ogranicenija od 90% sticenika skole djece za specijalne potrebe u Mjedenici.

[posmatrac]

..tuzla je šaka jada ko i stolac...u stocu podjednako jadno žive i muslimani i hrvati je izabra si odličan primjer...

Tuzla je za Stolac sto se tice broja stanovnika London i u Tuzli katolici ( kao i u Sarajevu) biraju poslove( da ne bi ispalo da su ugrozeni), u zapadnom Mostrau musliman ne moze smetljar da bude, u Stocu se 20 godina otvoreno vrse svi oblici segregacije nad neKAtolicima.

Ali u svakom slucaju, masakr u Trusini se kao odgovor na ovaj u AHmicima nije smio desiti, jer se ne smijes ponasati isto kao agresor i zlocinac, ako mislis da vodis drugaciju politiku.

[Mutevelija]

j... ga ti si u sistemu titinom odgajan i u bratstvu jedinstvu, ja sam poslije rata odgajan šta očekuješ, ne samo odgajan nego i obrazovan više nacionalistički od bosanskog jezika Islamske vjeronauke, historije pa ostalih programa obrazovanja.

PA nista onda, najbolje da se osnuje kakav talibanski fildzan HAlifatic( u sred krscanske Evrope), da ne bi zivjeli u iluzijama o mogucem opstanku Bih, to bi bilo postenije zar ne?

Komunisti su krivi zato sto su seljackim polupismenim mediokriotetima dali sansu da izborima i demokratijom dovedu nacional kriminalce na vlast, koji su uveli narod u rat?
Pa tu si u pravu, jesu.

RAzmisljanja su ti ogranicenija od 90% sticenika skole djece za specijalne potrebe u Mjedenici.

Komunisti su zrtvovLi sve narodno za partiju i kasnije se to obilo o glavu.

[storm]

Za rat u devedesetim su krivi komunisti i njihovo zagušivanej nacija, ito je moralo nekako puknuti.

.

Ovo je čist' točno....
svako zatomljivanje nekih osječaja, daje kao produkt otpor...
u svakom smislu...kad prevladaju jedni ili drugi.

A da se vratite na temu?
Samo bez upadica poput laganinija, koji na taj gnjusan zločin izvlači neki drugi s druge strane.
Tako to i vlado rus i slični trolovi rade....valjda se osjećaju bolje

[posmatrac]

j... ga ti si u sistemu titinom odgajan i u bratstvu jedinstvu, ja sam poslije rata odgajan šta očekuješ, ne samo odgajan nego i obrazovan više nacionalistički od bosanskog jezika Islamske vjeronauke, historije pa ostalih programa obrazovanja.

PA nista onda, najbolje da se osnuje kakav talibanski fildzan HAlifatic( u sred krscanske Evrope), da ne bi zivjeli u iluzijama o mogucem opstanku Bih, to bi bilo postenije zar ne?

Komunisti su krivi zato sto su seljackim polupismenim mediokriotetima dali sansu da izborima i demokratijom dovedu nacional kriminalce na vlast, koji su uveli narod u rat?
Pa tu si u pravu, jesu.

RAzmisljanja su ti ogranicenija od 90% sticenika skole djece za specijalne potrebe u Mjedenici.

Komunisti su zrtvovLi sve narodno za partiju i kasnije se to obilo o glavu.

Eto od 90tih smo svi jako nacionalni, i svi veliki " vjernici" pa nigdje vise zlocina i kriminala u Evropi, sto potvrdjuju i ovi pokolji u Ahmicima i Trusini.

ALi je proslo i 25 godina kako smo etnicki " cisti", pa smo strasno evoluirali i napredovali.

[dr laganini]

Za rat u devedesetim su krivi komunisti i njihovo zagušivanej nacija, ito je moralo nekako puknuti.

.

Ovo je čist' točno....
svako zatomljivanje nekih osječaja, daje kao produkt otpor...
u svakom smislu...kad prevladaju jedni ili drugi.

A da se vratite na temu?
Samo bez upadica poput laganinija, koji na taj gnjusan zločin izvlači neki drugi s druge strane.
Tako to i vlado rus i slični trolovi rade....valjda se osjećaju bolje

..o cemu ti..u hr medijima se nikad nisu ignorrirali zlocini u ahmicima dok ovaj bosanskj nije ni spomenuo trusine ne radi se o nikakvom izjednjecavanju ...naravno nebk me cudilo da i ti ove iz trusina poput osmatraca proglasis agresorom..zato sto su hrvati...

[Mirelam]

Eno veliki komunista se bori u Hagu da dokaže nevinost zbog UZP-a tako da više ne bude nedoumica kao prije.
Ali i dalje će nepisnena fukara biti na liniji "Heroj a ne zločinac "

[posmatrac]

Eno veliki komunista se bori u Hagu da dokaže nevinost zbog UZP-a tako da više ne bude nedoumica kao prije.
Ali i dalje će nepisnena fukara biti na liniji "Heroj a ne zločinac "

NAravno da je nevin jer je pravi domoljub i Rvat koji se kroz UZP borio za prava Komunista Hrvata u Bih.

Ne treba ne uzeti u obzir i tadasnje vojne alijansne veze izmedju Zagreba i Pjong Janga koji je tokom rata naoruzavao ugrozene Hrvate Komuniste u Bih ,a oruzje im je stizalo preko boljsevicke " lijepe nase"

[Tokmak]

Operacija “Lipanjske zore” i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Tijek Operacije

Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.
Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti.
HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci.
Tjeranje agresora nastavlja se prema Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

[Mohr]

Operacija “Lipanjske zore” i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Tijek Operacije

Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.
Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti.
HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci.
Tjeranje agresora nastavlja se prema Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

[storm]

MASAKR U AHMIĆIMA Prije 25 godina vojnici HVO-a ubili su 116 civila. Crkva i desnica slave ih kao heroje
G.D.

Screenshot: Nova TV

PRIJE 25 godina, 16. travnja 1993., pripadnici HVO-a su u ranim jutarnjim satima započeli svoj napad na srednjobosansko selo Ahmići, u kojemu je živjelo bošnjačko stanovništvo. Kada je napad završen, iza vojnika HVO-a ostalo je 116 ubijenih ljudi, među njima 32 žene i 11 maloljetnika, a najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba. Najstarija žrtva je pak bila 81-godišnja starica.

Riječ je o jednom od najgorih ratnih zločina koji je počinjen tijekom rata u Bosni i Hercegovini, i vjerojatno najgorem koje su počinile snage HVO-a. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iz Haaga presudio je kako je masakr u Ahmićima predstavljao zločin protiv čovječnosti. Četvrta bojna Vojne policije HVO-a i Jockeri, jedinica za posebne namjene Vojne policije pod zapovijedanjem Vlade Ćosića, Ante Furundžije i Paška Ljubičića operativno je izvela pokolj u Ahmićima. Akcija je bila dio ofenzive postrojbi HVO-a kojima je cilj bio zavladati širim područjem u Lašvanskoj dolini i cestom koja povezuje Travnik, Vitez i Busovaču, kako bi se uspostavilo etnički čisto područje koje bi kontrolirale hrvatske snage.

Jedan od zapovjednika HVO-a, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora zbog svoje zapovjedne odgovornosti zbog pokolja u Ahmićima, a Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni prvotno na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi. Zbog zločina u Ahmićima još su osuđeni zapovjednik Vojne policije HVO-a u Srednjoj Bosni Vlado Šantić te Drago Josipović, koji su osobno sudjelovali u napadu na Ahmiće.

Prvi je u Haagu osuđen na 18, a drugi na 12 godina zatvora. Na deset godina u Haagu je osuđen i Miroslav Bralo, koji je osobno srušio ahmićku džamiju. Paško Ljubičić, ratni zapovjednik Vojne policije HVO-a, također je sudjelovao u zločinu, a osuđen je na deset godina zatvora.

Ubijali ljude na kućnim pragovima, spaljivali leševe, srušili džamiju

Prema opisima svjedoka, vojnici HVO-a su u selo Ahmići ušli u više malih skupina od pet do deset vojnika, koje su upadale u kuće seljana i tjerali ih iz njih ili ih ubijali na njihovim pragovima. Bilo je posve jasno da je riječ o civilima, ali to pripadnike HVO-a nije zaustavilo u provođenju masakra. Cijeli su Ahmići zapaljeni i razoreni, a eksplozivom je srušena i lokalna džamija.

Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a neki muškarci su ubijeni vezani. Dvadesetak osoba ubijeno je i u Donjim Ahmićima dok su pokušavale pobjeći. Neke žrtve su pronađene u neprepoznatljivom stanju te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, i to najvjerojatnije bacačima plamena.

Jedan od onih koji su masakr preživjeli je i Abdulah Ahmić, koji je kasnije novinarima ispričao kako je on doživio i preživio taj strašni dan. "To je bio jedan opći napad. Paljene su kuće. Našu kuću su vrlo brzo opkolili. Provalili su u kuću, izveli mene i oca, a nakon toga nas odveli ispod kuće gdje je već bio ubijen moj brat. Jedan od dvojice vojnika je repetirao pušku, oca ubio. Mene nije pogodio dobro, malo je niže metak prošao, ostao sam ležati, pravio sam se da sam mrtav", objašnjavao je novinarima sarajevskog tjednika Slobodna Bosna Ahmić.

Počinitelje zločina iz Ahmića u Hrvatskoj je skrivala Tuđmanova vlast

Zanimljivo, zločinci iz Ahmića su se od Haškog suda neko vrijeme skrivali u Hrvatskoj, uz pomoć vlasti Franje Tuđmana. Neposredni počinitelji tog ratnog zločina - Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Ante Slišković i Tomo Vlajić - su pod lažnim identitetom živjeli u predgrađu Zagreba i zaleđu Zadra. Akciju spašavanja zločinaca iz Ahmića vodio je Markica Rebić, tadašnji šef SIS-a, vojne obavještajne službe Hrvatske vojske. Ponovimo, Hrvatska je skrivala od pravde počinitelje zločina u Ahmićima, što samo svjedoči da je politika Franje Tuđmana prema BiH doista bila ono što je Haški sud u svojoj presudi hercegovačkoj šestorci kvalificirao kao “udruženi zločinački pothvat”.

Vrijedi podsjetiti da su snage Armije BiH isti dan kada je počinjen masakr u Ahmićina počinile ratni zločin u Trusini kod Konjica. Ubili su 22 ljudi hrvatske nacionalnosti, 18 civila i četiri vojnika HVO-a koji su se predali. Za ove zločine su pred Sudom BiH osuđena četvorica pripadnika Armije BiH koji su bili direktni izvršitelji zločina.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović 2010. godine posjetio je Ahmiće, te polaganjem vijenca i minutom šutnje odao je počast žrtvama ratnog zločina. “Upravo zato što želim da loša povijest ostane iza nas, a što bolja budućnost nije moguća bez velikih simboličnih gesta, odlazim u Ahmiće. I politika Hrvatske bila je jedan od faktora stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini”, izjavio je Josipović uoči tog posjeta Bosni i Hercegovini.

Ratni zločinac Kordić danas je zvijezda ekstremne desnice u Hrvatskoj

Njegova nasljednica Kolinda Grabar-Kitarović se pak u Ahmićima pojavila tijekom nedavnog posjeta BiH ad hoc i mimo protokola, te položila vijenac na spomeničko obilježje za 116 ubijenih.

Osuđeni ratni zločinac, Dario Kordić, zapovjedno proglašen krivim za Ahmiće, u međuvremenu je odslužio svoju zatvorsku kaznu, i to u Austriji. U Hrvatskoj je od strane ekstremne desnice i sisačkog biskupa Vlade Košića dočekan kao nacionalni junak, te se izjavljivalo kako bi Kordić trebao Hrvatima biti uzor po svojem domoljubu i da je on moralna vertikala. Biskup Košić je na dočeku Kordića na zagrebačkom aerodromu 2014. godine ratnom zločincu ushićeno ljubio ruke dok je razdragana masa skandirala u čast obojice.

Danas Kordić živi u Hrvatskoj i pojavljuje se na raznim desničarskim i klerikalnim manifestacijama, poput Hoda za život, ali i nedavne obljetnice osnivanja HVO-a koja je održana pod službenim pokroviteljstvom predsjednice RH. Kolindi uopće ne smeta biti pokroviteljicom događaja na kojem je glavna zvijezda ratni zločinac koji je kriv za masakr 116 ljudi.

[Krokodil Behko]

HVO je imao 196.580 pripadnika, objavljeno je u registru branitelja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata.

Prema tim podacima u Hercegovačko-neretvanskoj županiji bilo je 52.852 pripadnika HVO-a, u Zapadno-hercegovačkoj 26.408, u Hercegbosanskoj 17.991, u Srednjobosanskoj 53.139, u Posavskoj 18.965, u Zeničko-dobojskoj 18.434, u Tuzlanskoj 3.437, u Kantonu Sarajevo 2.563, u Unsko-sanskoj 2.790 a u Bosansko-podrinjskoj samo 1 pripadnik. U registru se ne navode imena i prezimena branitelja, već samo zbirni podaci po gradovima i županijama.

Po vremenu provedenom u uniformi, najviše je onih koji su bili u HVO-u samo godinu dana - 89.635 (45,6%), do dvije godine u HVO je provelo 16.556 (8,4%), do tri godine 15,822 (8,1%), do četiri godine 22,602 (11,5), a preko četiri godine u HVO-u je provelo 51.965 ljudi (26,4%).

Osobnu invalidninu prima 17.536 pripadnika HVO-a, obiteljsku 4.141, novčane naknade za nositelje najvećih ratnih priznanja 2.331, redovna mjesečna primanja ima 21.763 a jednokratnu pomoć 1.083 pripadnika HVO-a Naime, federalno Ministarstvo za boračka pitanja, realizirajući zaključke usvojene na sjednici Zastupničkog doma FBiH od 23. maja, u jedan od članova Zakona o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji ugradilo je i javnu objavu Registra boraca.

Kako je rekao Salko Bukvarević, resorni ministar, kao realizaciju drugog zaključka, u zakonu su definirali pravo na borački dodatak za razvojačene branitelje od 57 godina i više koji će se financirati s federalne razine. Vlada FBiH ima zadatak da do 23. lipnja Prijedlog zakona o pravima razvojačenih branitelja uputi u Zastupnički dom Parlamenta FBiH. ''Mi smo u član zakona ugradili javnu objavu Registra. Jednim članom smo definirali da će Federalno ministarstvo za pitanja boraca, nakon uspostave javnog Registra na svojoj web stranici objaviti Registar, ali kada bude usvojen, i stupi na snagu Zakon o pravima razvojačenih branitelja. Definirali smo i pravo na borački dodatak i to za borce od 57 godina s tri godine sudjelovanja u oružanim snagama, koji nemaju nikakvih primanja.

Dodatak se odnosi i na borce sa 60 godina i više s godinom sudjelovanja u oružanim snagama, a tu su i borci sa 65 godina i više. Za njih nismo stavljali nikakav uvjet, što se tiče dužine sudjelovanja u oružanim snagama'', rekao je Bukvarević. Pojašnjava da se radi boračkom dodatku koji će se financirati s federalne razine.

''Također smo jednim članom zakona predvidjeli da županije, s obzirom na to da je ovo podijeljena nadležnost, svojim odlukama definiraju pravo na borački dodatak za borce koji imaju manje od 57 godina. Mi možemo financijski osigurati ove od 57 godina i više. Preporučili smo, predvidjeli, da svaka županija razmotri mogućnost boračkog dodatka za borce koji su oboljeli ili nisu u stanju da privređuju za svoju obitelj. Mi ćemo predložiti da donesu odluku da u skladu sa svojim mogućnostima i oni osiguraju određen broj razvojačenih branitelja koji su u stanju potrebe, a koji su mlađi od 57 godina'', rekao je Faktoru Bukvarević.

(SB)

Znači u ZDK i SBK 80.000+ vojske, bolje naoružane od ARBiH, pa tako da kad sljedeći put neko pođe reći kako ih je bilo malo, a Armija napala goloruki narod, nek pročita i ovaj tekst.

Inače, gotovanluk na kvadrat. Očito je hrvatski dio FBiH spao na prosjački štap, pa da im je da se ufate državne sise, po bilo kom osnovu. Ništa čudno za škutoriju.

[lejlamo]

ja ercegovaca što su borbeni.

[storm]

Blago receno bezobrazluk...
Prvo se boris, da poderes neku drzavu, da u ime neke druge drzave, odvojis teritorij, agresijom, protjerivanjem, pobojima....onda se nonsalantno prikacis na sisu onoj koju si htio razvaliti
Ili sam ja lud, pa je samo meni to apsurd...
Zašto ih hrvatska ne placa?
Kao priznanje greske u politici spram BIH...isto srbija neka plaća vrs carapane...

[lejlamo]

branitelji. jarrane.

koga su branili i od koga?
a izdvajamo svoj novac za te krvnike koji su mi uništili djetinjstvo.

[Hannibal]

ja zato ne placam pores