Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Apr 2017, 18:33

FED, rusko zlato i rat u Siriji

N. BABIĆ


U svom govoru pred američkim Kongresom 1912. je J. P. Morgan rekao da je novac samo zlato, a sve ostalo je samo kredit.


Pod “sve ostalo” je mislio na papirnati novac, kojeg, za razliku od zlata, bilo koja vlada može odštampati u količini koju želi. Već 1913. godine su američke Federalne rezerve, ili privatni bankarski kartel poznatiji kao FED, na sebe preuzele ulogu izdavanja novca. Jedan od glavnih vlasnika tog privatnog bankarskog kartela postaje banka JP Morgan.

Carska Rusija je u to vrijeme posjedovala nevjerojatnih 1400 tona zlata i prema nekim povjesničarima je to bio razlog zbog kojeg je Wall Street organizirao, financirao i proveo revoluciju u Rusiji. Rezultat je da je nakon Oktobarske revolucije teritorij Rusije znatno smanjen, a ruska državna riznica izgubila veći dio svog zlata.

Sovjetski Savez 1928. godine ima samo 150 tona zlata i tada počinje oporavak, da bi SSSR 1940. dosegao rekord i imao 2800 tona zlata. Ostavljajući po strani način vladanja, poraze na jednoj strani i pobjede na drugoj, Josif Visarionovič Staljin umire 1953. i SSSR ostavlja s 2500 tone zlata u riznici. Od tada počinje topljenje zlatnih rezervi i Rusija doseže dno 1991. godine, kada joj ostaje samo 229 tona. Vladimir Putin zemlju preuzima s 414 tona i danas u državnoj riznici Rusija ima 1615 tona zlata, iako je u razdoblje sankcija 2014. ušla s 1094 tone.

Zanimljivo, FED ubrzano počinje štampati dolare i davati ih kao državni dug otprilike u isto vrijeme kada je Oktobarska revolucija počela “jesti” svoje zlato, a Velika depresija se dogodila kada je Staljin odlučio gomilati plemenite metale. Može se raditi o “slučaju”, a možda i ne, kako tvrde neki povjesničari u Rusiji i svijetu.

Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Europa i Rusija bili u ruševinama, američka industrija i poljoprivreda je doslovno procvjetala. Američke zlatne rezerve su u razdoblju od Drugog svjetskog rata, prema službenim podacima, porasle za 60%, iako mnogi postavljaju pitanje stvarnih rezervi fizičkog zlata u trezorima federalnih rezervi.

4. lipnja 1963. američki predsjednik John F. Kennedy potpisuje dekret prema kojem je američka vlada sebi vraća ustavno pravo na izdavanje dolara, čime praktično dokida monopol privatnom bankarskom kartelu Federalnih rezervi. Kennedy je zapravo ukinuo FED. On se javno obraća naciji i drži govor u kojem kaže kako zemlja ne može biti vlasništvo nekakvih tajnih društava, jer je to u suprotnosti s istinskom demokracijom. Kennedy je rekao da kao patriot i čovjek koji voli svoju zemlju više ne želi podržati takav sustav.

Nakon toga, 22. studenog 1963. godine, John F. Kennedy je ubijen pod misterioznim i još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. ;) Nakon atentata na Kennedyja, vlasnici privatnog bankarskog kartela FED postaju najveći ogranak vlasti u Sjedinjenim Državama i financijska sila koja zapravo vlada zemljom.

Takozvani “međunarodni”, ali u stvari privatni sustav SWIFT za bankarske transakcije, daje Federalnim rezervama neograničenu moć i FED de facto postaje vlasnik cjelokupnog globalnog bankarskog sustava. Svaka banka koja odbija poslovati u skladu sa zahtjevima američkog FED-a može biti kažnjena i isključena iz sustava SWIFT. To jest, bilo koja banka u svijetu može biti uništena na zahtjev vlasnika Federalnih rezervi u bilo kojem trenutku. Istina, FED nekoj stranoj banci ne može izreći novčanu kaznu, ali joj može prekinuti aktivnosti, što je još gore.

Ogroman posao kojeg je u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča” opisao Zbigniew Brzezinski je urodio plodom. Baš kao 1917. Rusko carstvo, Rusija je doživjela kolaps 1991. Otprilike iste stvari su se događale Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza, kao što su se događale nakon raspada Ruskog carstva.

Teritorij Rusije je opet znatno smanjen. Čak i ako izuzmemo države koje je “progutao” Sovjetski Savez, koje su samo vratile izgubljenu državnost, na teritoriju Rusije su nove, koje nikada u povijesti nisu postojale.

Dakle, danas kada traje globalno sučeljavanje Washingtona i Moskve i kada kažemo “Sjedinjene Američke Države” vrlo je važno razumjeti što pri tome mislimo. Govorimo li o američkom narodu i svim američkim građanima, ukras u obliku političkih stranaka, Kongresa, Senata i predsjednika ili stvarnim vladarima Sjedinjenih Država, odnosno vlasnicima privatnog bankarskog kartela, takozvanog Sustava Federalnih Rezervi?

Bez da besmisleno odugovlačimo, kada kažemo SAD, onda govorimo o vlasnicima Federalnih rezervi, koji su jedini i pravi vladari u Americi.

U nastojanju da prošire svoju neograničenu financijsku moć diljem svijeta, američki vlasnici, djelujući u ime Sjedinjenih Država, preotimaju vlast u drugim zemljama, a sve s ciljem njihove financijske i ekonomske kolonizacije. U nekim se zemljama za to koriste vojne metode, a drugdje nenasilne ili političke uzurpacije vlasti, kroz Obojene revolucije, institucionalne državne udare ili izravnim utjecanjem na izbore. Za FED je najbolja opcija kada su na višestranačkim demokratskim izborima svi kandidati njihovi, tako da je potpuno svejedno tko će pobijediti. SAD kao država sudjeluju u organiziranju, financiranju i ukupnom nadzoru svih procesa svrgavanja legitimnih vlast u nekoj zemlji.

U svim tim vojnim ili nevojnim prevratima u drugim zemljama postoji jedno iznenađujuće Image pravilo. Iz riznice zemalja kojima zavlada Washington, uvijek postavljanjem marionetske vlade na jedan ili drugi način, zlato redovito nestaje. Samo proteklih nekoliko godina su nestale zlatne rezerve Iraka, Libije i Ukrajine. Američki saveznici su oduzeli zlato gdje god su to mogli učiniti, na bilo koji način.

Na primjer, kroz razmjenu zlatnih rezervi zemlje za svježe tiskane dolare, što se dogodilo u mnogim zemljama, uključujući čak i malu Armeniju, ili izvlačenjem zlata iz zemlje pod izgovorom njegovog sigurnog skladištenja, kao što je to bio slučaj sa zlatnim rezervama mnogih zemalja, uključujući Azerbejdžan, čije se zlato danas nalazi britanskoj banci JP Morgan Chase & Co. Nekada se to događa po modelu prijenosa zlata koje ostaje u zemlji, ali je u stvari vlasništvo zapadnih korporacija, što je slučaj u mnogim zemljama. Na kraju se zlato zemljama oduzima prema zahtjevnim propisima Međunarodnog monetarnog fonda, jer sve zemlje koje su članice ove međunarodne organizacije plaćaju doprinos za sudjelovanje u radu MMF-a, ali ne u nacionalnim valutama, nego samo fizičkim zlatom.

Treba li podsjetiti da je MMF u biti samo ogranak Federalnih rezervi, zadužen za rad kartela s drugim zemljama. MMF je po strukturi zadužen za nenasilno oduzimanje zlatnih rezervi zemalja izvan Sjedinjenih Država. MMF zbog toga nema pravo prodati zlato zemalja članica bez pristanka američkog Kongresa, koji u ovom slučaju služi kao dekor američke vlasti i privid da su SAD slobodna i suverena država američkog naroda, neovisna o volji vlasnika Federalnih rezervi.

Dakle, vrlo je teško govoriti o američkim zlatnim rezervama, jer njima treba dodati one koje drži MMF. U suprotnom slučaju, odnosno, priče o američkim zlatnim rezervama kao takvima nas dovode u zabludu.

Trenutno, međunarodna zajednica većim dijelom obračunava transakcije u takozvanom američkom dolaru, kojeg tiska američki FED, a koji ne vrijedi ništa.

U Kini, mnogi ekonomisti, neovisno jedan o drugome, počinju pitati Vladu i KP Kine što zemlja misli učiniti za svoj razvoj i koje će od dvije varijante odabrati?

Hoće li Kina i dalje nastavljati davati svoje proizvode SAD-u u zamjenu za ništa i tima povećavati američki dug koji nikada ne može biti otplaćen ili će obustaviti isporuku svojih proizvoda u Ameriku, koja joj svejedno neće moći vratiti dug, a proizvode prodavati vlastitom stanovništvu.

Peking shvaća da je u situaciji u kojoj mu SAD ne mogu vratiti dug druga opcija puno logičnija od prve. Naime, plasmanom roba unutar vlastitih granica Kina će povećati životni standard vlastitog stanovništva. Peking je shvatio i da trgovinskom razmjenom, odnosno uzajamnom razmjenom roba, prehrambenih proizvoda, sirovina i energije, unutar same Kine, ali i s velikim trgovinskim partnerima, lako može odustati od “zelenih papirnatih dolara”, potpuno nepotrebne karike u lancu izračuna roba i usluga.

Kina se ponaša vrlo pažljivo, kako ne bi obezvrijedila dug na tržištu vrijednosnih papira u Sjedinjenim Državama, ali ubrzano povećava svoje zlatne rezerve, koje u strukturi udjela imovine denominirane u američkim dolarima postupno zamjenjuje sa zlatom. U posljednjih nekoliko godina isto čini i Rusija.

U Washingtonu sve to vide i razumiju. Kako bi spriječili propast u trenutku kada su postigli globalnu financijsku hegemoniju, američki vladarima hitno treba rat, a cilj je ne dopustiti da Kina i Rusija stvore vlastitu alternativu sustavu SWIFT koji će se temeljiti na zlatu.

Međutim, nuklearni rat znači sveopće uništenje, stoga je jedino moguće pokrenuti rat iscrpljivanja, protiv Rusije ili Kine, a moguće i protiv obje zemlje odjednom.

Da to neće biti nuklearni rat se vidi u sučeljavanju s Rusijom. Barem za sada, protiv koje se rat iscrpljivanja vodi jednim dijelom i Donbasu, a najvećim na udaljenom ratištu u Siriji.

Naredbu da se pridruže američkoj koaliciji su dobili brojni službeni američki saveznici, a Japan, Turska, Gruzija, Poljska i Ukrajina su ključne zemlje s izravnim utjecajem na ruski teritorij.

U Washingtonu su apsolutno sigurni da će Rusija izgubiti ovaj nenuklearni rat iscrpljivanja. Po njihovom mišljenju, prvi je razlog taj što Rusija na načina za nesmetane isporuke vojnog tereta, osoblja i opreme na udaljeno ratište. A drugo, zato što Rusija, za razliku od Sjedinjenih Država, nema načina da štampa novac kojeg je ostatak svijeta dužan prihvatiti kao pravi novac.

SAD u tome vide veliku priliku i računaju na postojeći sustav izgrađen od strane američkih vlasnika globalnog financijskog modela, koji bi Washingtonu trebao biti dovoljan za pobjedu u ratu iscrpljivanja. Ako bude trebalo, pokrenut će se i nova utrka u naoružanju, koja će Moskvi gutati velike resurse.

Ali je Washington zaboravio činjenicu da Sirija ne samo da je suverena država sa svojim legitimnim vlastima, nego i država koja je glavni vojni saveznik Rusije na Bliskom istoku. Jedina stvar zbog koje se SAD ustručava od izravne vojne intervencije u Siriji po oprobanom modelu je nepoznanica kakav će biti odgovor Rusije i može li on čak biti nuklearni? Zbog toga su odabrali dugotrajni rat iscrpljivanja u kojem je, po njihovom mišljenju, Rusija osuđena na neizbježnu propast.

Isto tako i upravo s istom shemom Sjedinjene Države i stvarni vladari te zemlje su zainteresirani da rasplamsaju rat iscrpljivanja između Kine i Japana.

No, ovaj odabir je u geopolitičkom smislu Kinu i Rusiju od gospodarskih partnera pretvorio u de facto vojne saveznike.

Sve strane trokuta SAD-Kina-Rusija su dobro svjesne da u slučaju vojnog poraza ili Kina ili Rusije od strane SAD-a nakon prve na red dolazi druga zemlja.

Budući da je nakon poraza slijedi financijsko i gospodarsko davljenje dvije ključne sile, nijedna ne pristaje na kolonizaciju i odbija sudjelovati u ratu iscrpljivanja protiv Washingtona, koliko god je to moguće.

Na temelju toga se možemo zaključiti da će SAD i dalje postupno povećavati eskalaciju sukoba i vojnu intervenciju u suverenoj Siriji. Ali postupno, jer je primjetno da je svaka nova epizoda Washingtona protiv nacionalnih interesa Rusije u Siriji sve agresivnija. Strategija stvarnih vladara u Washingtonu, onih iza sjene koji su ispred sebe gurnuli Donalda Trumpa, se može opisati kao recept kuhane žabe, koju se stavu u mlaku vodu, koja se polako podgrijava do točke vrenja i žaba umire. Poznata priča u kojoj se voda podgrijava jedan stupanj na sat, kako bi se žaba privikla na toplinu, da na kraju nema snage iskočiti iz tople vode i umire skuhana.

Djelujući u Siriji, korak po korak, ali uvijek sve agresivnije, SAD namjeravaju postupno povećavati razinu svoje vojne intervencije u suverenoj zemlji. Ako Moskva prihvati nametnuti rat iscrpljivanja, to će dovesti ne samo do neizbježnog vojnog i političkog poraza Rusije, ali i Kine, nakon čega slijedi financijska i ekonomska kolonizacija iz gore navedenih razloga.

Ali na drugoj strani, ako se Moskva suzdrži od ulaska nametnuti rat iscrpljivanja na teritoriju Sirije, bit će odsječena s europskog tržišta plina. Naime, u slučaju američke pobjede u Siriji, europsko tržišta plina je umjesto Rusije preuzeti Katar. Jeftini katarski plin koji bi se u EU isporučivao preko plinovoda položenih preko teritorija Sirije bi neminovno doveo do bankrota Gazproma, a to bi za posljedicu imalo povećanje proračunskog deficita Rusije i kao oštar pad životnog standarda ruskog stanovništva.

Vladari u Washingtonu već vide scenarij iz 1917. i 1991. godine i Zapad bi još jednom organizirao, financirao i na kraju svrgnuo legitimne vlasti u Rusiji. Nakon toga bi Rusija još jednom izgubila znatan dio svog teritorija, ali i veliki dio svojih zlatnih rezervi. Ovo je u najbolji slučaj.

U najgorem slučaju, Rusija bi prestala postojati i bila bi podijeljena na više različitih teritorijalnih jedinica, koje bi s vremenom postale male države s vječnim međusobnim sukobima, kojima bi se, naravno, upravljalo iz Washingtona.

U slučaju uspjeha ovog scenarija, sva opskrba ruske nafta i plina za Kinu bi bila obustavljena. Kinesko gospodarstvo bi se zbog blokade isporuka suočilo s nestašicom energije. Nakon nekog vremena, životni standard Kineza bi pao ispod kritične razine siromaštva i gladi. Nakon toga, kinesko stanovništvo bi bilo spremno za provedbu “Obojene revolucije”, baš kao stanovništvo Rusije, uoči 1917. i 1991. godine.

Tako bi privatni kartel pod nazivom FED ostvario svoj glavni cilj i uspostavio bi ne samo neograničenu, nego i dugoročnu financijsku dominaciju u svijetu.

Sudeći po djelima, Washington stavlja Rusiju u vrlo tešku vojnu i političku situaciju. Ulazak Rusije u rat u Siriji je bio nužan, jer samo na taj način može spriječiti najcrnji scenarij. Drugi dio rata je onaj ekonomski i financijski, jer ako izgubi rat iscrpljivanja, raspad Rusije i prestanak postojanja ruske države u njenom sadašnjem obliku je neminovan.

No, svjedočimo i prilično čudnom raspletu. Naime, godišnje izvješće koje je objavio MMF potvrđuje recesiju ruskog gospodarstva u 2016. za samo 0,6% BDP-a, za 2017. i 2018. se predviđa rast od 1,4%, a inflacija od tek 4,5%, što su brojke čak i bolje od Središnje banke Rusije, a gore od nekih neovisnih ruskih analitičara, koji predviđaju rast od 2%. U svakom slučaju, jako smo daleko od crnih prognoza da će se rusko gospodarstvo pod pritiskom sankcija urušiti, a Kremlj je premijeru Medvedevu dao zadaću da se posebno fokusira na sve sektore ruske ekonomije koji nisu povezani s izvozom sirovih energenata.

Dakle, ostaje bitka u Siriji, gdje američka koalicija bez ikakvog opravdanja krši sve norme međunarodnog prava i predstavlja izravnu prijetnju ne samo opstanku Sirije, nego i integritetu ruske države.

Naravno, američke akcije u Siriji nisu u skladu s međunarodnim pravom i čin su agresije na tu zemlju. No, Washington je u Siriji Rusiju prisilio da djeluje strogo u skladu s novom vojnom doktrinom Ruske Federacije.

To znači da s vojnog aspekta, kako bi se ohladile usijane glave u Washingtonu, Rusiji danas ima puno pravo i zeleno svjetlo legitimne vlade u Damasku, da koristi sve vrste oružja, pa čak i taktičke nuklearne projektile i topništvo. U smislu cijene i rezultata bi najbolji bi obrambeni protuzračni sustavi kratkog dometa “Tor-M2U”.

Nakon što je Washington shvatio da Rusija ima razne opcije, ne samo vojne, nego i političke za rješavanju sirijskog pitanja, te da se tamo ne radi smo o sudbini predsjednika Bashara Al-Assada, nego Sirije općenito i njenog značaja za Rusiju, stvarni vladari Amerike odjednom su uvidjeli bit problema i da neće sve baš teći tako glatko kako su zamislili.

Poznato je da je temelj svake ozbiljne politike zapravo ekonomija. Ako diplomacija uspije obraniti ekonomske interese države i ne mora se posezati za vojnim sredstvima, to je odlično. Ali ako ova nastojanja ne urode plodom, onda vojska i mornarica postaju krila uspješne diplomacije.

Iz tog razloga se Rusija ne može povući i izgubiti rat u Siriji. Time bi označila početak svoje ekonomske propasti, općeg osiromašenja, dolaska terorizma na teritorij Rusije, čime bi se stvorile idealne okolnosti za svrgavanje “nesposobne vlasti”. Naravno, ne očekujmo s ruske strane vojne akcije kakve provodi Pentagon i spaljenu zemlju u Siriji. Još ćemo svjedočiti smjeni intenziteta diplomatskih i vojnih aktivnosti u rješavanju sirijske krize, ali je sigurno da će se uložiti svi napori da se pobjedi u ovom ratu, jer je ulog puno veći od relativno “male arapske bliskoistočne zemlje”.


Logično

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 19 Apr 2017, 18:55

Boris Dežulović
Kolumna za Oslobođenje



Helikoštapler Mile
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, nabavili Mujo i Suljo lovačkog psa, njemačkog oštrodlakog ptičara pa krenuli u lov. Cijeli dan lovili oni s ptičarom, polomili se i oni i nesretni pas, a lovačka torba prazna. “Bogami nešto ne valja”, rezignirano na kraju procijedio Mujo. “Il ovo nije ptičar, il ga mi ne bacamo dovoljno visoko.”

Na taj me dobri, stari vic podsjetila vijest da je vladajuća većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske donijela odluku o dizanju desetak milijuna konvertibilnih maraka kredita za nabavku reprezentativnog, takozvanog “višenamjenskog” helikoptera za prijevoz visokih državnih funkcionera, ali i hitni medicinski transport pacijenata. Nema, jebiga, ozbiljne države bez suvremenog višenamjenskog helikoptera za hitni prijevoz predsjednika, premijerke, ministara i drugih bolesnika.

Neće valjda, objašnjavaju u banjalučkoj Narodnoj skupštini, predsjednik Milorad Dodik i ovoga ljeta na Kočićev zbor u Stričiće na Manjači - automobilom? Nije stvar u tome da ne bi mogao ili ne bi želio, stvar je u dignitetu Republike Srpske. Što će ljudi reći, što će reći visoki gosti: Mile, Mile, kukala ti majka, kakva ti je ovo Republika, ni predsjedničkog helikoptera nema?!

Dan prije nego što će Narodna skupština na spisak za kupovinu staviti reprezentativni višenamjenski helikopter, Dodik je na proslavi Dana policije RS istakao kako je entitetski MUP atribut i garant nezavisnosti Republike Srpske. “Neki još uvijek neće da nas priznaju i ne daju nam međunarodno priznanje, ali to ne znači da mi nismo država”, rekao je na svečanoj akademiji predsjednik Mile, pa odmah naložio Narodnoj skupštini da se kupi helikopter.

Džabe ti, naime, sve - džabe ti i veličanstvena historija i slavne bitke, i referendum i ustav i policija, i Dan Republike i krsna slava i zastava i grb i himna, sve ti je džabe ako država nema reprezentativni predsjednički helikopter. Eno i SDA priprema apelaciju Ustavnom sudu za osporavanje imena Republike Srpske: Bakir Izetbegović okupio najeminentnije pravničke umove u Bošnjaka, i od Ustavnog suda traži – tako sam čuo, ne držite me za riječ – da se Dodikovoj Srpskoj oduzme pravo na atribut Republike jer nema reprezentativni predsjednički helikopter.

Nema s tim stvarima zajebancije. U Ujedinjenim nacijama, na šalteru za prijem novih članica, prvo pitaju imate li helikopter. Eno Kosovo, samo posljednji primjer: sve su nesretni kosovski Albanci napravili što se od njih tražilo, donijeli na East River pun kombi zakona, dokumenata, papira, diplomatskih depeša i međunarodnih priznanja, a službenik na šalteru pitao ih samo gdje im je predsjednički helikopter. Na Kosovu onda – sjetit ćete se te zgode – pokušali s dronom, ali nije im prošlo.

Ili, drugi primjer, Bosna i Hercegovina.

Baš nekidan, usred cijele te furtutme s Dodikovim višenamjenskim helikopterom od desetak milijuna maraka, portal Klix objavio je reportažu iz helikopterskog hangara u kasarni Oružanih snaga BiH u Rajlovcu, gdje već četiri godine parkiran i konzerviran leži reprezentativni helikopter za prijevoz članova Predsjedništva BiH, visokih funkcionera i gostiju. Baš pravi pravcati predsjednički helikopter, snažni ruski Mi-8T ofarban u plavo-žuto-bijele boje Bosne i Hercegovine, s kožnim foteljama i lakiranim drvenim stolovima – drug Tito ga se ne bi posramio – pune četiri godine, eto, tavori u hangaru u Rajlovcu, a da nikad u njega predsjednička noga kročila nije.

Sunce ti j...., to je država!, zadivljeno sam uzdahnuo pročitavši reportažu.
Četiri godine - cijeli jedan mandat – Oružane snage BiH održavaju ga, servisiraju, podmazuju, čiste, lašte i farbaju, a predsjednički se helikopter, ponos Bosne i Hercegovine, nijednom u te četiri godine nije odlijepio od piste u Rajlovcu. Džabe su pred Predsjedništvom uređivali i svečano otvarali onaj lijepi heliodrom, eno ga sad služi kao trotoar - niti Bakira da helikopterom prebace do posla: nepomično parkiran stoji moćni ruski vrtolet u hangaru kao kostur kakvog plavo-žutog transformersaurusa, ali stoji.
Predsjednički helikopter.

To je, eto, ozbiljna država: nema možda funkcionalnu vladu, ni funkcionalni parlament, niti uopće funkcionalnu vlast, nema zapravo nikakvu vlast, iako ih ima barem četrnaest, nema funkcionalnu vojsku, ni policiju, ni zdravstvo, ni školstvo, nema zapravo ništa, ali ima predsjednički helikopter. Ničemu taj helikopter ne služi – ničemu barem iz uputstva za upotrebu Mi-8T – osim da se zove predsjedničkim, i to je sve što se od njegovih performansi očekuje. Jer nema, shvatili ste, ozbiljne države bez reprezentativnog predsjedničkog helikoptera.

Nesretna Republika Srpska, eto, ima sve – ima republiku, ima parlament, ima vladu, ima policiju, ima vlast, ima Milu - sve ona ima, samo nema predsjednički helikopter. Bosna i Hercegovina, s druge strane, nema zapravo nijedan funkcionalni atribut države osim predsjedničkog helikoptera, i eno joj zastave pred zgradom Ujedinjenih naroda.
“Bogami nešto ne valja”, rezignirano će stoga na kraju procijediti Mile. “Il ovo nije država, il mi pare ne bacamo dovoljno visoko.”
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 20 Apr 2017, 20:19

Gdje si bio 1791?

Boris Dežulović, Novosti


Kad je prije koji dan nekoliko stotina zabrinutih roditelja i građana na Trgu Francuske Republike u Zagrebu protestiralo za svoje ‘pravo na izbor’, a protiv obaveznog cijepljenja djece, izbor mjesta za prosvjed, kako ćemo vidjeti, nije bio nimalo slučajan.
Ne prepuštaju se te stvari slučaju.

‘Bolest je od Boga, to je Božja kazna za čovjekove grijehe, i svaki pokušaj da se zaraza spriječi cijepljenjem izravno je miješanje u Božji plan, dakle Sotonina rabota!’ autoritativno je tako na pučkom prosvjedu poručio neki svećenik, objašnjavajući pravu narav medicinskih eksperimenata na djeci i ljudima, i prizor odavno više nije neobičan ni nezamisliv. Kad kažem ‘odavno’, mislim baš odavno: tezu da je bolest ‘Božja kazna za čovjekove grijehe’, a cijepljenje ‘Sotonina rabota’ nije iznio neki zagrebački župnik, već engleski teolog i svećenik Edmund Massey, nije je zapravo iznio u Zagrebu već u Colchesteru, u Essexu, i nije to bilo prije par dana, već prije gotovo tri stotine godina, 1722., kad je velečasni Massey javno iznio jasan stav Crkve o najnovijoj Đavoljoj ludoriji što se pojavila u Britaniji – ideji da bi se izravnim unošenjem virusa iz krava kod čovjeka mogao razviti imunitet na boginje, zaraznu bolest što je tih godina harala Britanijom.

To pak što vam velečasni Edmund Massey sa svojom tristo godina starom propovijedi – koja je štampana u poslanicu naslova ‘Opasna i grešna praksa cijepljenja’ tih godina bila vrlo popularna na obje obale Atlantika – nije bio nimalo neobičan i nezamisliv na protestnom skupu u Zagrebu godine Gospodnje 2017., to je zato što mu je tamo, na Trgu Francuske Republike, i bilo mjesto.

‘Zbog religijskih uvjerenja odbijamo cijepljenje. Mi, potpisani roditelji, želimo istaknuti da nismo upoznati od strane liječnika o učincima, te temeljem nedobivenih informacija odbijamo cijepljenje. Kako Bog da, tako će i biti.’ To, naime, ne piše na ceduljicama što su ih nepismeni engleski seljaci u osamnaestom stoljeću dobivali od velečasnog Masseya, pa ih pokazivali nadobudnim liječnicima, već to, upravo tim riječima – ‘kako Bog da, tako će i biti’ – piše u formaliziranoj izjavi koju hrvatski roditelji već neko vrijeme potpisuju i donose u rodilišta i dječje ambulante. Da, ‘kako Bog da, tako će i biti’. Da, 2017. godine. To za slučaj da još uvijek dvojite tko zapravo stoji iza antivakcinacijske histerije u Hrvatskoj. :hrvatska

Antivakcinacijska histerija, uostalom, samo je najnovija srednjovjekovna moda u Hrvatskoj, poput narodnog ustanka protiv ženskih prava, pobačaja i umjetne oplodnje, ili recimo propitivanja teorije evolucije i postanka svijeta, i sad je već izvjesno kako je ono hrvatsko nacionalno pitanje, majka svih pitanja – gdje si bio devedeset prve? – trebalo biti preciznije formulirano, odnosno postavljeno bez zbunjujućih skraćivanja, punim tekstom kako slijedi: gdje si bio hiljadu sedamsto devedeset prve?

Da, gdje si bio 1791?

Gdje si, dakle, bio te devedeset prve, kad je Francuska revolucija razvlastila i kralja i Crkvu, pa nakon Deklaracije o pravima čovjeka domislila i građanski ustav, konačno tako izvodeći Francusku i ostatak zapadne civilizacije iz nepismenog feudalnog ancien régimea u eru znanja i znanosti, iz mračnog doba ‘čovjekovih grijeha’ u doba čovjekovih prava i sloboda?

Gdje si bio te revolucionarne devedeset prve, kad su, recimo, francuske žene na užas Crkve i svećenstva dobile pravo na razvod braka i nasljeđivanje imovine, pa čak i na ravnopravno služenje u vojsci? Gdje si bio te devedeset prve, kad je, recimo, čuvena engleska feministička filozofkinja Mary Wollstonecraft objavila svoju znamenitu ‘Obranu ženskih prava’?

Gdje si bio te devedeset prve, kad su, na užas Crkve i svećenstva, akademije znanosti po Europi nicale poput gostionica, a prosvjećeno francusko građanstvo čitalo filozofe i enciklopediste, upijajući nova znanja, poput teorije Antoinea Lavoisiera, što je tih dana po salonima predstavljao svoj zakon o očuvanju mase, utemeljujući modernu kemiju? Ili, recimo, Georges-Louisa Leclerca, vojvodu od Buffona, matematičara i prirodoslovca što je – na užas Crkve i svećenstva – u trideset šest tomova razradio sumanutu i bezbožnu teoriju da se životinjske vrste mijenjaju i evoluiraju, ostavivši Charlesu Darwinu samo još da je i dokaže? Gdje si bio 1791., kad su, na užas Crkve i svećenstva, luda braća Montgolfier zabavljala opčinjene Francuze leteći im nad glavama u balonima punjenim toplim zrakom?

Gdje si, konačno, bio te devedeset prve, kad je, na užas Crkve i svećenstva, engleski doktor Edward Anthony Jenner – čuvši kako je neki seljak iz Dorseta primijetio da je mljekarica što mu muze krave imuna na boginje, pa namjerno na svoju obitelj prenio kravlji virus i spasio ih zaraze – došao na ideju da razradi protokol cijepljenja djece virusom vakcine, kravljih boginja?

Gdje si, ukratko, bio 1791., kad je – na užas Crkve i svećenstva – francuska građanska revolucija pišući ustav Prve Republike privela kraju slavno stoljeće filozofije, znanosti i prosvjetiteljstva, redizajniravši cijeli zapadni svijet, okončavši njegov seoskožupnički poredak i široko rastvorivši prozore slobodarskim idejama kakve danas podrazumijevamo?

Sve džabe. U Hrvatskoj godine Gospodnje 2017., na trgu gordo nazvanom po slavnoj Francuskoj Republici, :p ista ona nepovjerljiva i uplašena seoska pastva što je prije dvjesto ili tristo godina pobožno slušala svoje župnike – najozbiljnije vjerujući da će cijepljenjem virusom kravljih boginja djeci izrasti rogovi :valja – od svih sloboda i prava što ih je baštinila od slavne Francuske revolucije traži samo pravo da svoju novorođenčad i malodobnu djecu zaštiti od sotonske medicine, pa od svih izbora koje su naslijedili od prosvjetiteljskog osamnaestog stoljeća traže samo ‘pravo na izbor’ da svoju djecu prepuste Božjoj volji.

Godišnjice povijesnih događaja iz francuske građanske revolucije i stoljeća prosvjetiteljstva, uostalom, u hrvatskim se domoljubnim medijima i narodnim.hr portalima odavno već obilježavaju kao najmračniji datumi europske povijesti, godine koje su iznjedrile i ateizam i komunizam, dvije najgore – dakako, uz teoriju evolucije, masturbaciju, umjetnu oplodnju i obavezno cijepljenje – od svih pošasti koje su ikad harale čovječanstvom. Dva velika stoljeća od prvih eksperimenata doktora Edwarda Jennera do uspješnog iskorjenjivanja cijelog niza dotad smrtonosnih zaraznih bolesti do kraja dvadesetog vijeka, za uplašeno stado s Trga Francuske Republike bila su tek mali korak između balona braće Montgolfier i chemtrailsa.

Istog dana kad su javile o antivakcinacijskom prosvjedu u Zagrebu, hrvatske su novine stidljivo objavile kako je hrvatski znanstvenik Ivan Đikić od Europskog istraživačkog vijeća ERC dobio dva i pol milijuna eura vrijedan istraživački projekt za razvijanje novih antibakterijskih lijekova, koji bi – za razliku od klasičnih antibiotika – blokirali samo toksine patogenih bakterija. Nakon što je ranije već bio dobio sredstva za istraživanje tumora, Đikić je tako postao prvi znanstvenik što je od ERC-a dobio dva projekta uzastopno.

Naravno da Ivan Đikić – član Europske akademije znanosti i redovni član čuvene njemačke Leopoldine, najuglednije svjetske akademije prirodnih znanosti i najstarije naučne ustanove u svijetu – nije prošao ni kao dopisni član slavne Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Naravno da mu je u sukobu s plagijatorsko-inkvizitorskim lobijem lokalna znanstvena zajednica okrenula leđa, i da je prije mjesec-dva i konačno prekrižio Hrvatsku. Naravno da Ivan Đikić nema što raditi u zemlji u kojoj ugledni ginekolog i onkolog s klinike za ženske bolesti mrtav ozbiljan tvrdi da je Biblija najbolja medicinska knjiga, :grana zemlji koja vjeruje da masturbacija izaziva rak grlića maternice, a djeca začeta umjetnom oplodnjom sanjaju ljude u bijelom, u kojoj je rak Božja kazna za čovjekove grijehe, a zarazne se bolesti liječe ‘kako Bog da’.

Zemlji kojoj je činjenica da se u dvadeset prvom stoljeću našla greškom – jer živi na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto – jedina nada da će doći i do osamnaestog.

Pa konačno dočekati i tu hiljadu sedamsto devedeset prvu. :ples

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 21 Apr 2017, 00:30

:haha


Šupak ko ne pročitra ovaj tekst :djed



Lažne vijesti iz nesvijesti

Piše: Boris DEŽULOVIĆ


Zvao me jednom prilikom prije trideset godina glavni urednik Nedjeljne Dalmacije da mi kaže kako je javni tužitelj zbog Ferala zabranio novine.

Imao je on taj običaj, da zabranjuje novine. Mislim, javni tužitelj.

Elem, zajebavali smo se mi u Feralu nešto s Miloševićevim mitinzima, JNA i Centralnim komitetom, a javni tužitelj zabranio novine i otjerao nas na sud zbog “uznemiravanja javnosti” i “širenja lažnih vijesti”. Danas, kad su fake-news, lažne vijesti - i kako ono, “alternativne činjenice” – kao posve legitimna informativno-komunikacijska forma našle mjesto i u mainstream medijima, zabavno se sjetiti kako je u ono grdo komunističko vrijeme to među tužiteljima bio dosta popularan članak krivičnog zakona: “uznemiravanje javnosti” - odnosno uzbunjivanje radnih ljudi i građana, dakle podrivanje ustavnog poretka - “širenjem lažnih vijesti”.

Komunisti nisu imali bog zna kako razvijen smisao za humor – drugom jednom prilikom, recimo, beogradski je SUBNOR gnjevno demantirao našu zajebanciju kako je Slobodan Milošević vanbračni sin Josipa Broza - ali su, kako vidite, u krivičnom pravu i medijskoj regulaciji bili ispred svog vremena. Divizije bjelosvjetskih intelektualaca i zakonodavaca danas mudruju kako zaustaviti fake-news pandemiju, siroti Mark Zuckerberg i gazde Googlea troše desetine milijuna dolara da razviju algoritam koji će spriječiti širenje lažnih vijesti, a jugoslavenski komunisti još prije trideset godina imali gotov zakonski paragraf koji se zvao upravo “širenje lažnih vijesti”.

Stvar je na časnom komunističkom sudu, da skratim priču, ispala dosta zabavna, jer je naš advokat u nadahnutom pledoajeu održao sudu i tužilaštvu predavanje iz teorije književnosti, objasnivši kako su vic i satira po definiciji “lažna vijest”. Ne postoji, jebiga, istinita satira.

Ili barem nije postojala u ono vrijeme.

Tridesetak godina kasnije, lani negdje baš u ovo doba, opskurni hrvatski televizijski voditelj i ustaški patuljak Velimir Bujanec – osebujni štrumpfirer što je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom – preko svoga je odvjetničkog ureda javno demantirao i tužio sudu satirički portal News Bar zbog teksta “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara!”, mrtav ozbiljan tvrdeći kako je “netočno da je Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara”, kako je “netočno da je vijest o zaplijeni tisuću i sto kilograma najfinijeg kolumbijskog bijelog praha bila previše za velikog Hrvata sa slabim srcem”, i kako je “cijeli članak netočan”.

Svakako, to da komunisti i Hrvati nemaju smisla za humor - pa mrtvi ozbiljni, s pečatima javnih tužilaštava i zagrebačkih advokatskih kancelarija, demantiraju viceve – nije posve nova stvar. Kad je bog dijelio smisao za humor, Hrvati su bili u redu za sunce, more i otoke, a komunisti u redu za brašno, ulje i kafu. Reći ću vam što je posve nova stvar: posve nova stvar je da smisao za humor nemaju ni Bosanci, narod koji je – dok je dobri Allah dijelio naftu i zemni plin – jedini bio u redu za smisao za humor.

I koji još do jučer ništa drugo osim smisla za humor zapravo nije ni imao.

Ovih dana opskurni sarajski štrumpfirer Haris Zahiragić - predsjednik SPUS-a, Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu - javno je tako portalu karakter.ba zaprijetio sudskom tužbom zbog satiričkog teksta “SPUS: Nismo Srbi pa da protestujemo”, u kojemu se autor zajebava kako Studentski parlament tvrdi da “sarajevski studenti nisu na ulicama jer uče, jer nisu narkomani, bolesnici, Srbi, pijandure i sve ono što nam je komunizam ostavio u zaostavštini”.

Mrtav je ozbiljan Haris Zahiragić, uzorni student sarajevskog Pravnog fakulteta, na to presavio tabak, olizao plajvaz i medijima poslao mrko saopćenje, citiram: “Obraćamo se javnosti sa demantom na vijest objavljenu na jednom od satiričkih portala - a vezanu za proteste naših kolega studenata u Srbiji - koja naravno nije tačna.”

“Koja naravno nije tačna.”

Naravno da „naravno nije tačna“, dragi Harise, kukala ti svaka pojedinačna katedra fakulteta koji studiraš! Vic i satira po definiciji nisu točni. Vic i satira po definiciji su lažne vijesti. Sam smisao vica i satire, ne znam kako bih to studentu prava jednostavnije objasnio, u tome je da “naravno nisu tačni”. Stoga su viceve i satiru do sad, što se zna, sudski progonili i demantirali samo Hrvati i komunisti. Komunisti koji su nam – uz one “narkomane, bolesnike, Srbe i pijandure” iz vica – “ostavili u zaostavštini” i političku satiru kao širenje lažnih vijesti. Kad bi, naime, bila točna, ne bi bila politička satira, već bi bila komunistička Hrvatska.

U toj komunističkoj BiH, Bosni i Hrvatskoj, političke satire više nema, jer se – kao i sam koncept fake-news, odnosno lažnih vijesti – preselila u mainstream. Na primjer: desničarski mamlaz što mrtav ozbiljan s advokatima demantira satiričke tekstove nekad bi sam po sebi bio vic i satira. Bila bi to dobra zajebancija na račun desničarskih mamlaza bez smisla za humor, dok bi se desničarski mamlazi ljutili što ih satiričari prikazuju glupim idiotima. Danas, međutim, takve stvari izlaze u novinama kao vijest. Danas se desničarski mamlazi radije, eto, sami prikazuju. To rade tako da za istu stvar – da su, naime, glupi idioti – optužuju čitatelje.

“Nažalost, u našem društvu, očito, veliki broj građana ne može vidjeti jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ ili izmišljene vijesti, što evidentno mnogi mediji zloupotrebljavaju”, mrtav ozbiljan tako u svome mrkom saopćenju za javnost zdvaja nad njenom inteligencijom mladi student prava Haris Zahiragić, budući kadija tužitelj ili kadija sudac, niti u jednom trenutku ne pomislivši kako “veliki broj građana ne vidi jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ vijesti” baš zbog toga što u izokrenutoj bosanskohercegovačkoj zbilji zaista postoje mamlazi koji mrtvi ozbiljni demantiraju satirične vijesti, dokidajući i onu posljednju, tanku granicu između stvarnosti i satire.

I sâm sam, recimo, tri dana guglao i provjeravao da nije možda i vijest o Zahiragićevu demantu zapravo satira, sve čekajući Zahiragićev demant satiričkog demanta, da se onda konačno predam, ostavim ovoga posla i mirno raziđem.

Pa stanem pred dobrog Allaha u red za naftu.

(oslobođenje)
online

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 01 May 2017, 17:04

Afirmirajući antifašizam iz Drugog svjetskog rata, znači neizostavno afirmirati i komunizam te, u vulgarnoj nacionalističkoj interpretaciji, stvarati konekciju s ateizmom. Bošnjački identitet je žestoko klerikaliziran i njegovim kreatorima to ne odgovara pa i po cijenu koketiranja s fašizmom.

Piše: Amer Tikveša

Husein efendija Đozo je bio SS oficir, handžarovac, koji je nakon Drugog svjetskog rata kroz zatvor te ruke Ozne i Udbe rehabilitiran. Nedavno su njegovi lik i djelo ponovo aktualizirani nakon što se jedan broj roditelja iz Goražda anonimno požalio da teško podnose što im djeca idu u školu koja nosi naziv po tom haupsturmfuehreru( sram ih bilo sto ne stuju fasizam :hihi ). Internet su preplavile njegove fotografije u SS uniformi sa prijateljima fašistima, kakav je, npr., Mile Budak ili jerusalimski muftija Mohammed Amin al-Husseini.

Ridikuli, pardon, radikali su odmah krenuli u Đozinu odbranu. Prvo se javio SAFF proglasivši to ateističkim napadom( ma ja fasisti su uvijek napadnuti od " nekoga" :hihi ), a nedugo potom oglasio se i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, čovjek sa unikatno suludom titulom „reis emeritus“ Mustafa efendija Cerić( bivsi Udbas). On kritiku imena škole naziva napadom na Đozu a samim tim i na sve Bošnjake. Razlog tome vidi i u činjenici što je taj „napad“ anoniman. Anoniman je, međutim, upravo zbog Cerića i sličnih njemu koji i zbog najmanje problematizacije svega do čega bošnjački nacionalizam drži pokreću hajke u maniru upravo onih kojima je Đozo pripadao. Đozu, između ostalog, pravdaju i tako što mu žele umanjiti ulogu u fašističkoj postrojbi time što je bio „samo“ imam u Handžar diviziji. Tu se u najvećoj mjeri ogleda licemjerstvo bošnjačkog nacionalizma. Dok su spremni osuđivati one pravoslavne i katoličke svećenike koji su i u posljednjem i u Drugom svjetskom ratu rado dizali moral svakojakim zlikovcima, Đozu brane, iako suštinske razlike nema. Možda samo ta što se radi uistinu o rijetkoj pojavi. Radi se o čovjeku kojeg bi iz javnog prostora pomele i denacifikacija i lustracija, samo što se kod nas, nažalost, ni jedna ni druga nisu desile. No desila se bošnjakizacija pa je, npr., iz Goražda izbrisala Nikolu Teslu po kojem se sporna škola zvala dok se nisu dosjetili handžar efendije.

Međutim, cijela ta priča nije, a izgleda da i neće, pokrenuti polemiku o istorijskom revizionizmu kod Bošnjaka. Srpski nacionalizam revidira transparentno, četnički pokret na čelu sa Dražom Mihailovićem dobija afirmativnu igranu seriju, javni prostor je ispunjen polemikama o tome ko su i šta su bili četnici. Nešto slično je i sa ustaškim pokretom koji je gotovo u potpunosti rehabilitiran kad je u pitanju dio BiH s hrvatskom većinom, a s nešto više ograda rehabilitiran je i u Hrvatskoj. Naravno, javnost je svugdje podijeljena. Nijedan iskreni antifašist neće pristati na četnike i ustaše kao na nešto što se na bilo koji način može opravdati.

U bošnjačkom slučaju stvari su nešto drugačije. Nema mnogo polemisanja ni problematiziranja istorijskog revizionizma niti rehabilitiranja, najblaže rečeno, kontroverznih ličnosti iz njihove nacionalne istorije. Malo se o tim ljudima zna, a malo se o njima znalo i u periodu SFRJ. Velika većina njih je ili odmah nakon Drugog svjetskog rata rehabilitirana ili su rehabilitirani na način Huseina Đoze i nastavili manje-više noramalan život sa stalnim zaposlenjem, u skladu sa svojom strukom i s mogućnošću napredovanja. Prema jednom dijelu je postupljeno nemilosrdno i ti postupci se bez problema mogu okvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti. Takav je slučaj, npr., s Mustafom Busuladžićem, intelektualcem bliskim ustaškom režimu koji je gotovo odmah nakon oslobođenja Sarajeva streljan. Zahvaljujući činjenici što je streljan, on unutar bošnjačkog nacionalizma dobija izvjesnu auru svetosti. Proglašava se šehidom, mučenikom i sl. Njegova kazna amnestira ga od bilo kakve odgovornosti za saradnju s fašizmom i za njegove, najblaže rečeno, antimoderne i retrogadne stavove po brojnim pitanjima. Busuladžić je, npr., bio predsjednik Mladih muslimana kad su oni djelovali kao podružnica El-Hidaje, organizacije koja je izdavala i ovakve proglase: „Nakon svečane službe Božije u Begovoj džamiji za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku održana je 11. svibnja svečana sjednica ‘El-Hidaje’ organizacije islamskog svećenstva Nezavisne Države Hrvatske. S te svečane sjednice upućeni su pozdravni brzojavi Poglavniku dr. Anti Paveliću, Podpretsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske g. dr. Osmanbegu Kulenoviću, Doglavniku i ministru za bogoštovlje i nastavu g. Mili Budaku i Doglavniku Ademagi Mešiću.“

Bio je saradnik časopisa Osvit čiji je vlasnik bio ustaški logornik Hasan Hadžiosmanović (saradnik Osvita je, recimo, bio i Enver Čolaković, također u komunizmu rehabilitiran( sve ih Tito pobio :D. ) a danas veličan kao jedan od najvećih Bošnjaka u povijesti) gdje je, recimo, objavio intervju s jerusalimskim musftijom El-Huseinom o formiranju Handžar divizije, u kojem se, dakako, o njoj govorilo s ushićenjem. Njemu danas pripisuju antifašizam, međutim, njemu se može pripisati samo izraziti antikomunizam, a njegovi antikomunistički tekstovi obiluju onim što bi se danas nazvalo govorom mržnje. Evo jednog odlomka iz njegovog teksta „Mladi i život“: „Drugu grupu sačinjavaju oni duševni pigmeji čija je savjest uznemirena povjetarcem koji duva iz ateističke literature. Ovamo spada vojska bezvjeraca i njihovih saveznika komunista i marksista kojima je sve materija. Iz ove predrasude otisnuo se je val bezboštva u čijem zagrljaju pliva jedan dio naše školovane i neškolovane omladine Reminiscencije crveno obojene. To su duševni kreteni, crvi u ljudskom društvu, ljudi bez ideala i borbenosti čije je znanje u većini slučajeva ograničeno na jadno poznavanje nekoliko izreka bezvjerskih pisaca za koje se očajnički zaklanjaju kada otvaraju paljbu na kulu vjere i sve stvaralačke vrednote čovjekove.“

U tekstu „Kult golotinje“, objavljen u časopisu El Hidaje 1943., žestoko je okrenut protiv emancipacije žena: „Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku( okrenuti zenu Bosanku ka vrijednostima Jemena i drugih " naprednih arapskih zemalja :hihi ), koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena. Sada se tek može prosuditi koliko su bila kratkovidna ali istodobno za nas pogibeljna poslijeratna mahnitanja romantičarskog modermizma naših, mahom poluinteligenata sa svim osobinama osrednjosti, koji su uprezali sve svoje snage da muslimanku emanicipiraju i izjednače je sa Europkom, da je uvedu u vrtlog suvremenog života, kako bi sudjelovala u izgradnji društva.“ Dakle, na tragu je one misli koja je punu podršku imala u NDH, a to je što je moguće veća arhaizacija muslimanskog identiteta te preko toga bolje veze NDH s islamskim zemljama. Mustafa Busuladžić je radio i kao novinar u fašističkom Rimu na radiju kao spiker za hrvatski jezik, a takva mjesta, složit ćemo se, nisu mogla dobiti antifašisti jer je vladala politička selekcija podobnih.

Danas Mustafa Busuladžić ima ulicu u Sarajevu, koja mu možda i nije data zbog njegove ideologije, već zbog intelektualnog rada, koji je također bio retrogradan, ali simptomatično je to da se po njemu zove ulica koja se prije rata zvala po istinskom antifašisti i narodnom heroju Fuadu Midžiću. I danas dio te ulice nosi Fuadovo ime, a dio se zove po Mustafi. Na simboličkoj ravni, u ideološkom smislu, ta dva čovjeka su izjednačena na isti onaj način kako su izjednačeni četnici i partizani u Srbiji. Izjednačene su ideologije koje su iza njih otvoreno stajale, pa čak i ako Mustafu ne odredimo kao fašistu ne možemo reći da ga fašistički režim nije privilegirao i stajao iza njega. To još niko nije problematizirao. Kao ni mnoge druge slučajeve kakvi su ovdje ovlaš spomenuti Enver Čolaković, zatim Ahmed Muradbegović, Alija Nemtak, itd.

Poseban osvrt zaslužuju svakako i iz memorijalne kulture izbrisani antifašisti koji idu u prilog tezi o tome da Bošnjaci u istorijskom revizionizmu ne zaostaju za drugima. Takvi su, npr., Razija Omanović, djevojka koja je poginula u desantu na Drvar po kojoj se prije rata zvala jedna osnovna škola u Sarajevu, ili njen brat Remzija po kojem se zvala jedna ulica. Izbrisan je i revolucionar Alija Alijagić, ali i brojni drugi antifašisti.

Ne treba se, međutim, zadržavati samo na Bošnjacima BiH. Po ovom pitanju radikalniji su, npr., Bošnjaci Sandžaka u čijem je revizionističkom trudu jedan od najprisutnijih likova Aćif efendija o kojem je dovoljno reći da je u Drugom svjetskom ratu bio odlikovan Željeznim križom II. reda Trećeg rajha. Ili, pak, Husein Rovčanin, jedan od komandanata Muslimanske milicije koji je poginuo od jedinica Peke Dapčevića čuvajući odstupnicu četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću.

Dakle, memorijalna kultura Bošnjaka danas je jednim dijelom itekako povezana s fašizmom iz Drugog svjetskog rata. Ne treba, međutim, razlog tome tražiti u nekoj želji bošnjačkih nacionalista da se vežu za fašizam kao ideologiju koliko u njihovom antikomunizmu. Zašto opet to? Odgovor je prost i zabrinjavajući. Zbog ateizma. Afirmirajući antifašizam iz Drugog svjetskog rata, znači neizostavno afirmirati i komunizam te, u vulgarnoj nacionalističkoj interpretaciji, stvarati konekciju s ateizmom. Bošnjački identitet je žestoko klerikaliziran i njegovim kreatorima to ne odgovara pa i po cijenu koketiranja s fašizmom.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 04 May 2017, 21:32

Dom narodnog fudbala

Ljubomir Živkov
27 Apr, 2017


"Vaša Svetosti, ostaću na vlasti dok Svetosavski hram ne bude potpuno dovršen!“, obećao je dvostruki predsednik (Republike i Vlade) patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, dobro, nije tako rekao, tako sam uskršnji zavet predsednikov ja razumeo, crkvenom poglavaru je svetovni poglavar svečano izjavio: „Hram Sv. Save biće završen do kraja mog mandata“, ali pošto na tolikoj bogomolji uvek ima još nešto da se doradi pomislio sam da će i vladavina morati da se produži barem do predsednikove sredovečnosti, možda i duže.

Nema jake Srbije bez jake Srpske pravoslavne crkve, šta god komunisti crk. dabogda o tome mislili, predsednikpredsednik koji je u ranoj fazi svoga svevlašća dao besu da država neće nikad dopustiti da propadnu večiti rivali „Partizan“ i „Zvezda“, doveo bi Svetu materu u neravnopravan položaj ako ne bi lično poradio na nerazdvojnosti države i Crkve, potonja bi za dosadašnju i buduću brigu oko Hrama mogla da se oduži tako što bi njeni trudbenici osveštali plac :mohr i temelje ako Vlada odluči da sagradi još stariju i još upečatljiviju Savamalu. To bi i Vladi i svima nama služilo na čast, da se na podesnom mestu sagradi replika svega što je bilo na gumnu rašćišćenom u veličanstvenoj izbornoj noći, jer Vlada ne može doveka trpeti zlobne prekore zbog bagera, kompletnih idiota i zbog policije koja je cele noći od svoje dužnosti bežala kao đavo od krsta: rekonstruisane barake i potleušice bile bi spomenik siromaštvu i divljoj gradnji, samouko i samovoljno zidanje na gradskom i katastarski spornom zemljištu deo su našeg identiteta, onoga sa kojim je Boris Tadić hteo da se priključi porodici evropskih naroda. Budući naraštaji i turisti dolazili bi da vide zbog čega su najbolji sinovi i dve ili tri najbolje kćeri obrevše se u Vladi bili prekorevani celo jedno leto Gospodnje, jer Tužilaštvo za dvanaest meseci ništa nije ustanovilo ni kazalo. Ako smo napravili novi toranj na Avali, istovetan kakav je NATO srušio, zašto da ne napravimo, makar i na drugom mestu, kvartić koji su porušili kompletni idioti? Ostaće samo malena senka na svetlom licu policije, ali bivaće i ona sve bleđa kako posetioci spomen-muzeja budu shvatali sa kakvim su se ruglom kompletni idioti na svoju ruku kobne noći uhvatili. Iz šuta bi uostalom zlokobno izvirivale gole žice koje bi i varničile: kroz taj bakar je u stvarnoj Savamali tekla trofazna struja koju njeni korisnici bog zna da li su i plaćali, a koja bi odnela ko zna koliko života da se policija kojim slučajem smilovala i pojavila na licu mesta. Da. Ta Savamala je izrasla u mračnu grdobinu i gadnu fleku u prečistoj povesti vladajuće partije, ne izgradi li se u prirodnoj veličini i u vaskolikoj oronulosti sve što je porušeno dobiće ona mitske razmere: bespravno sklepane straćare sa karatavanima prometnuće se u naselje koje je neko na pravdi boga sravnio sa zemljicom čarnom.

&

Predsednik Vlade tj. Republike :D. uveliko prima pisma razvedenih majki kojima su sudovi uskratili starateljstvo nad decom i maloletne potomke poverili očevima. Raščulo se šta predsednikpredsednik o tome misli, a misli da deca treba da pripadnu majci, to je na istorijskom sastanku sa ženama u Šumicama (gde je gospođa Ražnatović lično zamolila Isusa da Vučiću da lavlje srce) mislim prvi put obelodanio, svoj načelni stav je, reče, već oprobao, jedan prijatelj ga je već poslušao i porod vratio sudski poraženoj majci tj. :valja svojoj bivšoj ženi. Eto. Ono oko čega se socijalni radnici, psiholozi, sudije i advokati glože mesecima, vladar rešava po kratkom, ali pravičnom postupku. Građankama, razočaranim što sudovi podležu pritisku njihovih bivših muževa, :888 preostaje još samo apel dvojnom predsedniku, koji nam dođe kao Maršalat na dve noge: kad ti sve lađe potonu, kad sve državne ustanove podbace, tu je neko ko na sve misli i ko svakome pruža nadu, utehu i pravdu.

Maja Gojković nije dozvolila da u odmorenu Skupštinu uđe četrdesetoro mladobundžija koji uporno na ulicama ometaju opravdani trijumfalizam njezinog partijskog šefa: zašto ih je baš četrdesetoro htelo u Dom narodne Skupštine, i ko je malim partibrejkersima Alibaba? :hihi

Siniša Mali blagoizjavio je da se neće kandidovati za još koji mandat, pa ne možete tek tako, g. gradonačelniče, zar niste i vi obavezni da ostanete na čelu grada barem dok Svetosavski hram ne bude završen? Drugo, ili prvo, kako je ova neočekivana, samovoljna i nadasve prenagljena odluka g. Malog pala predsedniku Vučiću? Zašto građani još ne potpisuju peticiju da g. Siniša ostane na čelu grada, šta se čeka? U planu je izgradnja nacionalnog stadiona, ako nam se fudbal prometnuo u nasilje i trgovinu igračkim robljem, i ako se tu ne može ništa, napravićemo barem stadion po uzoru na Vembli: baš zato što našem fudbalu ne cvetaju ruže dovodićemo tu Ligu šampiona, evropska i svetska prvenstva, zaslužuje valjda i naš čovek da u svome gradu vidi timove iz boljeg i njemu nedostupnog života.

Ako smo onoliko zaradili držeći novogodišnje i božićne svetleće ukrase mesecima po celom Beogradu, ako su džidžabidže privukle toliko mnogo stranih gostiju koji su, očarani što su u gradu svetlosti i kriskindli, pali u pravi potrošački i takoreći rasipnički trans, koliko ćemo tek zaraditi ako budemo imali Nacionalni stadion? Izgradićemo i Administravnu kuću fudbala, tako će se zdanje zvati, dosta su se sportski radnici zlopatili u kojekakvim barakama, suterenima i magacinima, i to će turisti želeti da posete, da vide gde rade prijatelji fudbala i velikani fudbalske strategije, teorije i prakse. Samo mi se ime ne sviđa, zašto nije nešto kao Dom Narodne Skupštine, to kad čuješ puno ti srce, pa zašto onda ne bude Dom narodnog fudbala?


Istinomer.rs

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 06 May 2017, 15:06

Krah i pepeo

Viktor Ivančić, Novosti


Dan nakon što je Andrej Plenković na sjednici Vlade efektnim potezom obrva odrubio glave trojici Mostovih ministara, jedan je dnevni list osvanuo s naslovnicom na kojoj je, uz krupni portret premijera mesijanski zagledanog u prazninu, vrištala poruka ‘Dobili smo lidera!’ Ostali vodeći mediji – poglavito oni iz sastava Hanza divizije – nisu bili do te mjere eksplicitni, ali su odaslali naslovne parole vrlo slična sadržaja.

U prvome momentu euforije, dakle, mediji su se prepustili ekstatičnome slavljenu autoritarnih simplifikacija. Jer taj ‘Dobili smo lidera!’ nije ništa drugo nego liberalno-demokratska zamjena za sjevernokorejski ‘Živio Veliki vođa!’ ili – ispričavam se na vulgarnosti – drevnonacistički ‘Heil Hitler!’ Tehnički izbrušen žargon suvremene politike (‘lider’ umjesto satrapa i sl.) ne pomaže mnogo: korice dnevnih novina, kako god ih okreneš, svjedoče o tome koliko je totalitarne čežnje upisano u današnji demokratski folklor.

Daleko od toga da se radi tek o medijskoj opsesiji. Prije će biti da je silna težnja ka ‘odlučnome liderstvu’, ‘uvođenju reda’, ‘odgovornom državništvu’ i drugim zanosnim efektima što se oslobađaju nakon udarca šakom o stol jedan od važnijih motora nečega što zovemo predstavničkom demokracijom, promašujući – uzgred budi rečeno – i pridjev i imenicu.

Stvarna informacija što nam je preko novinske naslovnica plasirana glasi: ono što najviše volimo u demokraciji je čvrsta ruka! Trajna strateško-taktička dilema je pak sljedeća: kakvim demokratskim procedurama iznjedriti garnituru koja će imati snagu da u odsudnim trenucima demokraciju stornira? I dalje: kako ‘odsudne trenutke’ približiti vječnosti?

Iz perspektive nižih demokratskih bića – onih koji jednom u četiri godine pristupaju biralištima i koriste svoje ‘pravo glasa’, :sex da bi u međuvremenu bili izuzeti iz svih sfera političkog odlučivanja – stvari izgledaju prilično jednostavno. Ako je riječ o izboru, onda je to izbor marke revolvera kojim ćeš biti odstrijeljen i odložen u mrtvu masu pod nazivom ‘narod’, odnosno – u nešto širem rakursu – o demokratskom legitimiranju političke formacije koja će, s alibijem da to čini ‘u naše ime’, demokraciju sabotirati.

Nekada takva stremljenja znaju biti formalizirana do bizarnih razmjera. Andrej Nikolaidis je to nazvao ‘cinizmom Istoka’ (ne pridajući manji značaj ‘cinizmu Zapada’), ilustrirajući ga primjerom nedavno održanoga narodnog izjašnjavanja u Turskoj, kada su tamošnji građani odlučili proceduru u kojoj se vrhuni demokracija – referendum – iskoristiti za javno pogubljenje demokracije u svojoj zemlji. :cudi Želeći si osigurati apsolutnu vlast, Recep Tayyip Erdogan poslužio se ‘demokratski izraženom voljom turskog naroda’ da bi turskome narodu uskratio pravo na demokratsko izražavanje volje.

Andrej Plenković zasad ne ide tako daleko. Hrvatska parlamentarna lakrdija u svome jeku postavlja drugačije pitanje – Da li pad Vlade nužno rezultira gubitkom političke vlasti? – i izgleda nudi negativan odgovor. Upravo dok nastaje ovaj tekst slušam HDZ-ova zastupnika Željka Reinera kako govori da ‘u ovome trenutku nije bitno ima li HDZ većinu u Saboru’. Premijer je, ispada, srušio svoju vladu, razvrgnuo vladajuću koaliciju i lišio se većinske podrške u parlamentu zato da bi ostao na vlasti.

Je li dakle Vlada pala ili nije? Tko zna, možda će Plenković, u čvrstoj namjeri da to jednom za svagda ustanovi, formirati kakvu komisiju sastavljenu od renomiranih nezavisnih stručnjaka, koja će kroz nekoliko godina sročiti jasan odgovor, osuđujući usput ‘oba totalitarizma’. :p Ako već ne pada fašistička ploča u Jasenovcu, zašto bi padala Vlada koja je svojim djelovanjem pridržava?

Ono što sada gledamo je predstava o suvišnosti hrvatskih glasača, :tjesi bez obzira na to hoće li uskoro biti aranžirani novi izbori ili ne. Bilo bi, međutim, neodgovorno konstatirati da su tekućom uzurpacijom vlasti tek izdana načela predstavničke demokracije, jer je farsa ipak nešto obuhvatnija, naime – sama predstavnička demokracija predstavlja izdaju načela demokracije.

Kada je, kao u hrvatskome slučaju, demokratski život zemlje sveden na parlamentarni, na svečana nadjebavanja i sklapanja kupoprodajnih ugovora u predstavničkom tijelu, ‘demokraciju’ – a navodnici ovdje znače upravljanje bez naroda – konzumira samo oligarhija: njezino državno-političko krilo koje nas ideološki tiranizira, te ono ekonomsko koje nas izrabljuje.

U taj neprovjetreni prostor, gdje se miješaju moć države i moć bogatstva, uletio je Most, ponašajući se poput slona u staklenim odajama vlasti, k tome naoružan temeljitim nepoznavanjem gradiva. No čak i oni koji ne mogu smisliti ovu udrugu političkih voluntarista – a sam spadam među takve, štoviše, njihov lažni moralizam, patos hinjene principijelnosti, šovensku gorljivost i vjernost idealima katoličkog mračnjaštva iskreno prezirem – teško će moći ustvrditi da su kroz postupak vlastitoga razvlaštenja zarili zube u pogrešnu temu.

Falanga sastavljena od provincijskih proroka :D. bez sumnje nije umjela svoje populističke nagone utrnuti kada se vlasti napokon dokopala. Ipak, ukoliko je u krvavome srazu s HDZ-om refleks Mosta zaista bio populistički – i pritom još neprincipijelan, ucjenjivački, tendenciozan, a dobrim dijelom valjda i nehotičan – taj je populizam ukazao na najdublju hrvatsku političku istinu: na kriminalni savez države i krupnog kapitala, na četvrt stoljeća vladavine sustava koji bez milosti proizvodi i privilegira žderače javnoga dobra, predatore poput Kutle, Čermaka ili Todorića, u konačnici na izostanak svake smislene razlike između hrvatskoga državotvornog projekta i organizirane pljačke hrvatskih državljana. ;)

Ostrvivši se na prvo lice hrvatske tajkunerije, i to s pozicije državne vlasti, prešli su granicu dobroga ukusa što ju je HDZ davnih godina povukao. Zašto bi glavni organizator razbojstva tolerirao lov na lopove, ako nije sasvim sigurno da će operacija završiti praznom propagandnom pozom?

Osnovni grijeh Mosta leži u tome što je – makar su ga do uloge šerifa u hrvatskoj posttranzicijskoj kaubojštini doveli motivi patološke prirode, makar ga više zanimaju scenski efekti s pucanjem i razbijanjem inventara od ‘konačne pobjede pravde’ – pokušao pokidati vezu između političkoga i ekonomskog dijela oligarhije, ne shvaćajući da je ta oligarhijska čelična ploha odavno jedna te ista, da nema tako sporednoga i podatnog šava na kojemu će načiniti pukotinu i oskvrnuti njezinu kompaktnost.

Dovodeći dakle u pitanje jedinstvo oligarhije, Most je, ponesen gardom borbene promidžbe, dirnuo u sam temelj hrvatske kapitalističke državnosti. Jer slavom opjevano ‘hrvatsko državotvorstvo’ nije bilo ništa drugo do instaliranje najodvratnije kapitalističke eksploatacije i njeno podlo umatanje u šareni staniol nacionalne mitologije, u ideološki kič zbog kojeg je, prema službenim uputama, vrijedilo žrtvovati život. Opskrbljujući ih etničkim neprijateljima i sablasnim domovinskim dramama, prvoborci toga pokreta vodili su – i još uvijek vode – sustavni rat protiv hrvatskih građana.

Priznajem da mi se utoliko tragikomičnom čini spremnost znatnoga dijela opozicije (HNS, IDS) da podupre HDZ-ov manevar i sruši predsjednika Sabora, i to zato jer je ovaj podupro prijedlog opozicije da se sruši Agrokorov agent u Vladi. Umjesto da pasivnim aplauzom pozdravi spektakl samodestrukcije i pusti vladajuću hordu da se uzajamno potamani, vižljasti oporbeni um – iznalazeći ‘načelne’ razloge zbog kojih im je Gordan Jandroković prihvatljiviji od Bože Petrova – samo potvrđuje da bježi od izbora kao vrag od tamjana.

Most, dakako, ne zaslužuje ni zrno milosti, jer ne pokazuje ni zrno vjerodostojnosti. Da ga u njegovoj misiji rukovode istinski principi, tada bi, na primjer, s istom ‘protufeudalnom’ energijom kakvom nasrće na Ivicu Todorića, nastupao protiv Katoličke crkve koja je – zahvaljujući Vatikanskim ugovorima sklopljenim s državom – bez konkurencije najmoćniji feudalac u Hrvatskoj, :ok institucionalni monstrum što se bahati i bogati na grbači hrvatskoga naroda, a pritom taj narod neumorno doji sočnim klerofašističkim narativima, liturgijskom prozom koja, kako se pokazalo, iznimno prija Mostovim konzervativcima i lijepo ulazi u velike proustaške uši zastupnika Bulja.

Kratki opis uzroka raskola hrvatske vlasti stoga može glasiti i ovako: Mostu je, čini se, fašizam nešto bliži od kapitalizma, a HDZ ne pravi razliku.



(Evo :ruke Maestro.)

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 13 May 2017, 00:23

DIRLJIVO PISMO STEVEU BANNONU: Pozdravi sa desnog kraja bijele, hrišćanske civilizacije!

Piše: Andrej Nikolaidis


Pomalo intimno pismo Steveu Bannonu, glavnom političkom savjetniku američkog Predsjednika Donalda J. Trumpa


Poštovani gospodine Bannon,

iz lažljive (a ima li druge?) štampe doznao sam da su vam iz Crne Gore, gdje živim, pisali gospoda Milan Knežević i Andrija Mandić. Namjera mi, želim to odmah razjasniti, nije da ih denunciram. Napokon, činjenica da rečena gospoda, obojica osumnjičeni – a koliko sutra optuženi - za od strane Rusije organizovani pokušaj državnog udara, terorizma i, kako su to crnogorske vlasti formulisale, „najvećeg krvoprolića u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata“, dane na slobodi prekraćuju šaljući vam pisma u kojima od vas traže da zaustavite ulazak njihove države u NATO, svjedoči da su u pitanju ljudi umni i duhovni, uvjereni u snagu pisane riječi i moć racionalne argumentacije.

Prisjetite se: koliko osumnjičenih za terorizam vam se obratilo tražeći od vas neku vrstu geostrateške intervencije?

Vjerujem: ne mnogo. Time dolazimo do onoga što vam hoću reći: Crnogorci nisu tek obični ljudi.


DESNO OD NAS SAMO MRAK

Crna Gora je dimenzijama mala zemlja. Na zemljopisnoj karti nalazi se desno – još, ne to plavo, nego tamo gdje je smeđe, ne, ne, to je Luksemburg, još malo dolje i još desno, još malo ka Rusiji: Voilá! – od Sjedinjenih Država. Nalazi se, kao što vidite, na samom desnom kraju bijele hrišćanske civilizacije. Desno od nas stoji samo mrak Azije i islama. Vama, kao punokrvnom uredniku najuglednijeg glasila alternativne desnice, ne moram objašnjavati šta znači biti rođen krajnje desno.

U Crnoj Gori žive ljudi za koje je doktor Radovan Karadžić, jedan od najslavnijih Crnogoraca XX vijeka, tvrdio da imaju najdužu butnu kost na svijetu. Razumjećete da neću elaborirati zašto je dužina butne kosti neporeciv dokaz rasne superiornosti. Jer vi veoma dobro znate do koje je mjere liberalna javnost neprijateljski nastrojena prema slobodi govora: ta vas su nazivali rasistom samo zato što su vaše stavove javno hvalila gospoda David Duke, bivši lider Ku Klux Klana i Peter Brimelow, umjereni nacista.

Vama, koji ste optuženi za mizoginiju samo zato što su vaše Breitbart News izvijestile kako „tablete za kontracepciju žene čine ružnim i ludim“, to ne moram objašnjavati.

Nekoliko stvari trebate znati o crnogorskom društvu. U Crnoj Gori postoje toaleti za muškarce i oni za žene. Simple as that. Mi, za razliku od Sjedinjenih Država, nemamo problema sa pravnom regulacijom mokrenja transrodnih osoba. Ako takvih ima, mokre krišom i o tome se ne vodi javna rasprava.

Afroamerikanaca i Meksikanaca nemamo. Homoseksualaca kod nas ima, ali društvo čini nemali napor da im pomogne da donesu odluku o iseljenju. Imamo i muslimane. To, međutim, nije naša krivica. Ponekad čak ni najveći napor nije dovoljan.

RAZUMIJEMO SE DOBRO

Vi ste čovjek koji smatra da je islam smrtna prijetnja bijeloj hrišćanskoj civilizaciji. Obradovaće vas da saznate da je to stav i većine Crnogoraca. Sjedinjene Države sa islamom ratuju tek decenijama. Kažem „tek“, jer Crnogorci sa islamskim trupama (a ponekad i civilima) ratuju vjekovima.

Najveći crnogorski pjesnik napisao je „Gorski vijenac“, dramsko djelo koje govori o fiktivnom totalnom rješenju islamskog problema u Staroj Crnoj Gori. U toj drami, Crnogorci islam razumiju baš onako kako ga razumijete vi: kao virus koji iznutra izjeda njihovu (vašu) civilizaciju, vjeru i državu. Stoga odluče da ono što je virusom zahvaćeno mora biti amputirano. Na Badnje veče – simbolika datuma svakako nije slučajna – eliminišu sve sunarodnike koji su prešli na islam.

Koristim ovu priliku da vas obavijestim kako muslimani u Crnoj Gori do današnjeg dana izražavaju nezadovoljstvo sadržajem „Gorskog vijenca“, lažno tvrdeći kako u Njegoševom (još jednom naglašavam) djelu fikcije koje govori o istrebljenju muslimana ima nečeg inherentno anti-islamskog.

Pavle Đurišić, četnički ratni komandant i politički predak gospodina Andrije Mandića - koji vam je uputio ljubazno pismo – ovako je u jednom raportu komandi iz 1943. opisao vlastiti (nipošto fiktivni) napor u borbi protiv muslimana:

„Zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena… Za vreme operacije pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine… Pobijeno je 8000 žena, staraca i dece… Jedan deo je uspeo da umakne preko Drine“. Đurišić napominje da je njegova vojska izvela akciju „u svakom pogledu izvrsno“. Ističe da je „moral kod muslimana bio strašan, da je zavladala epidemija straha od naših četnika“.

Poštovani gospodine Bannon,
odlučni ste u namjeri da iz Sjedinjenih Država deportujete što je više moguće izbjeglica i imigranata. Ono što vi namjeravate, Crna Gora je već učinila 1992. godine, kada je pohapsila i deportovala izbjeglice iz Bosne. I sam sam bosanski izbjeglica, ali to me ne sprječava da, kako bi se reklo, objektivno sagledam stvarnost. Mene nisu deportovali, i do danas sam budžetsko opterećenje za državu koja me je primila. Ne samo to: svojim javno iznešenim stavovima često sam uznemiravao domaćine, tako uzvrativši na njihovo gostoprimstvo.


TU JE I DARTH VADER

Cijenjeni gospodine Bannon,
vaša je ambicija da Americi sa grbače skinete ideju o smjenjivosti vlasti. Vi ste ustvrdili kako će vaš pokret, sada kada ste napokon preuzeli Washington, na vlasti ostati sljedećih pola vijeka – osim ako ne napravite neoprostive greške. O tome kako namjeravate izbjeći greške precizno ste se izjasnili. Dozvolite da vas citiram: „Tama je dobra... Dick Cheney. Darth Vader. Satana. To je moć. To je jedino što nam može pomoći kada liberali zeznu stvar. Kada su oni slijepi za to ko smo i što činimo“.

Informisaću vas da je Crna Gora ideju o smjenjivosti vlasti odavno prevazišla. Crnogorska vlast vlada već 28 godina: zapravo već više od sedamdeset, računamo li i period prije takozvanih prvih slobodnih izbora.

Gospodine Bannon,
pristalica ste odlučnijeg miješanja hrišćanskih vjerskih zajednica u političke poslove i izborne cikluse. Stoga ću pomenuti kako najuticajniji sveštenik u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, baš to čini već gotovo tri decenije. On politički agituje, upućuje i presuđuje. Na primjedbe liberala koji mu zamjeraju političnost odgovara tvrdnjom – dijelom citiram, dijelom parafraziram - da bi od crnogorskih mitropolita, kada bi im neko zabranio da se bave politikom, malo šta ostalo.

Poštovani gospodine Bannon,
radili ste za Goldman Sachs', bili ste osnivač i vlasnik banke – „Bannon & Co.“. Čovjek ste koji zna vrijednost poduzetništva i kapitala, svjesni ste praznine što leži u srcu kuknjave neuspješnih, koja je obično upakovana u takozvane zahtjeve za pravednijim društvom. Zato držim kako je potrebno da vas informišem kako Crnu Goru vodi gospodin Milo Đukanović, i sam biznismen i osnivač banke, čovjek veoma posvećen stvaranju uslova da oni koji kapital posjeduju taj kapital uspješno i uvećaju.


NE ZAMJERITE NA FAMILIJARNOSTI

Gospodine Bannon, dragi Steve – nećete zamjeriti na familijarnosti, koju sebi dozvoljavam samo zato što vjerujem kako ste do sada već razumjeli da je ono što nas spaja snažnije od onoga što nas razdvaja, nalazim da je potrebno da pomenem kako su vas gospoda Mandić i Knežević dezinformisali kada su ustvrdili da Crna Gora nije ispunila kriterijume za prijem u NATO, jer navodno nije osigurala sopstvenu unutrašnju stabilnost i demokratski sistem.

Hajte, molim vas....

Iz svega navedenog jasno je da ne samo da nije tačno da Crna Gora nije dosegla NATO standarde, nego je Crna Gora već dosegla vaše buduće standarde. Crna Gora je, takoreći, postavila standarde koje vi i vaš pokret, predvođen cijenjenim Predsjednikom Trumpom, nastojite doseći.

Iako mala na zemljopisnoj karti, Crna Gora je već velika na način na koji vi vidite buduću veliku Ameriku. Vi ćete Ameriku ponovo učiniti velikom: Crna Gora je, kako sam vas informisao, već ispunila brojne od standarda te veličine.
Biti mali znači biti nepokolebljiv i snažan, znači biti strpljiv. Tamo gdje ste vi naumili odvesti Ameriku, Crna Gora vas strpljivo čeka. Naša desnica vam je pružena. :ruke

Srdačno,
Andrej Nikolaidis


(zurnal.info)

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 20 May 2017, 23:23

Baš dobra vijest :ok

Boldano i uvećano za druga Mohra ....koji uporno truća o kapitalizmu :oo

Image
Nema dosta sezonskih radnika? Platite ih!
Piše: Goran Vojković

Foto: Index/Pixsell/Miranda Cikotić

U OVOM cirkusu u kojem živimo ponekad ima i dobrih vijesti – možda najveselija ovog mjeseca je kuknjava kako eto dubrovački (ali i drugi) poslodavci ne mogu naći sezonce. Nešto za što čovjek, makar imao svojih problema, ne može nego se nasmijati i reći: "Da, napokon!"

To se, gospodo poslodavci, gazde, direktori ili kako već volite sebe zvati, naziva tržištem rada. Naime, nije tržište rada ono kada se javi 1000 jadnika spremnih raditi za crkavicu, a vi ih smjestite u sobu po šestoro i dajete im tanjur tjestenine dnevno, tržište rada je kada vi i radnik (dobro zapamtite ovu riječ!) pregovarate o poslu, plaći i ostalome što u posao ide, recimo smještaju, ako se radi o sezonskom poslu na moru. Dakle, vi date uvjete, radnik da uvjete i ako se nađete – potpišete ugovor, ako se ne nađete – vaš problem, radnik očigledno ima nešto bolje u vidu.

Unatoč mišljenju neke gospode i gospara poslodavaca, radnik nema obvezu raditi za upravo vas – radnika treba privući i učiniti zadovoljnim, kako bi odlučio raditi upravo u vašem kafiću ili restoranu, a ne miješati cement na baušteli u Njemačkoj, ili već kada nauči jezik, raditi konobarski posao u Munchenu.

Prosječni hrvatski sezonski poslodavče, onaj Hans, šef građevinske firme ili restorana u Munchenu jako dobro pazi na svog radnika, i ako mu taj radnik donosi dobre novce, onda ga pazi i mazi – daje mu dobru plaću i na vrijeme, daje mu bonuse, božićnicu, pa čak i (nećete vjerovati) u većim firmama radnik može dobiti i udjel u firmi u kojoj radi, pa s godinama i on postaje mali gazda, jeda od suvlasnika. Socijalizam? Ne gospodo, pravi njemački ili još grublji američki kapitalizam.

Ponuda i potražnja

Kako Hrvati odlaze, od Austrije do Irske, kmečanje kako nema sezonaca je sve veće. I dok su uvijek profesionalni Istrijani došli u slavonske gradove početkom godine, ponudili smještaj po dvoje u sobi, tri obroka i primjerenu plaću, pa čak i dio božićnice, ovisno o duljini sezonskog rada, ovi južnije, posebno u Dubrovniku, eto kukaju kako im trebaju desetine i stotine konobara, koji, prostaci jedni ne dolaze. A ovi nude, zamislite, 5-6.000 kuna!

Složiti ćemo se da konobarska plaća od 5000 kuna nije nikako loša, pa ni sezonska – toliko ima učitelj u školi, a konobar naravno živi i od manče, skupi se tu još barem pokoja tisuća. No, ako govorimo o sezoni i ako govorimo o Jadranu, onda čovjeku treba dati i smještaj. Sve osim zadnjih rupa (a kada je neki festival onda i zadnje rupe) je u najmu, gazdama se ne ispati davati nekome mjesečno sobu ako je mogu iznajmiti dnevno. Taj naš konobar mora dati nekoliko tisuća kuna za smještaj gdje ih spava nekoliko u sobi, ujutro mora gledati tuđe dlake po umivaoniku i dobiva ili jedan slab obrok dnevno ili se mora snalaziti – a kako su restorani na moru preskupi, to znači življenje na salamama i paštetama.

Zašto bi to radio? Zašto bi itko spavao u sobi s još trojicom i zašto bi dijelio kupaonu s petoricom i zašto bi jeo sendviče četiri mjeseca, a da mu ostane neka mizerija? Zato jer se to radilo prošlih godina? E, pa stvari su se promijenile, ušli smo u EU, od 28 država Hrvati mogu raditi u petnaestak, pa naši dragi poslodavci se trebaju suočiti s činjenicom da više nisu sami i da broj jadnika koji će raditi pod bilo kojim uvjetima nije velik, preciznije, sve ih je manje.

Par dobronamjernih savjeta



Kako se mnogi poslodavci u ovom vrlom novom svijetu, čini se, ne snalaze, evo im par dobronamjernih savjeta.

Prvo, s radnikom se pregovara o poslu – pa ako se nitko ne javlja na vaše uvjete, to znači da ste ih pogrešno posložili, koja tisuća kuna više će pomoći.

Drugo, radnik u sezoni traži smještaj i to pristojan, jer on tu živi nekoliko mjeseci, ako niste u mogućnosti dati smještaj (ili ste i sebe i obitelj s babom premjestili u garažu kako bi iznajmili cijelu kuću), radnik ne mora dijeliti vaš garažni entuzijazam, morate mu dati nekoliko tisuća kuna više kako bi si platio primjerenu sobu. To u Dubrovniku može značiti i duplo više, jer sobe u sezoni toliko koštaju.

Treće, više od dvoje u sobi se ne smješta, osim ukoliko za vas ne rade zatvorenici ili robovi, a ne rade, ma koliko željeli da je drugačije.

Četvrto, ako vam radi smještaja radnika (dakle jedan apartman manje) propada izračun dobre sezone, sjetimo se: vjerojatno nikada Hilton ili McDonalds ne bi postali lanci stotina objekata da se od samo jednog objekta može dobro zarađivati. Možete živjeti pristojno, za biti visoka klasa – uložite u hotel. Tržište ne zanimaju vaši izračuni, već realnost.

Peto, naći dobrog sezonca, recimo konobara koji zna "uvaliti" butelju od 100 € uz večeru, teže je nego radnika za cijelu godinu – pa onda takvog sezonca pitate već na kraju sezone da li bi došao narednu, a i 500 kn božićnice ili kakav poklon oko Božića će sigurno cijeniti i neće otići kod drugog za 10% veću plaću. Naravno, i za prodnih više skupih butelja ide bonus.

Šesto, vi radnike tražite, to nisu gladni koji dolaze k vama, dakle u svibnju se osim studenata koji mogu uskočiti u špici sezone, sezonci ne traže. To je posao za veljaču.

Sedmo, kukanje oko radnih dozvola vam neće puno pomoći, jer još uvijek imamo skoro 200.000 nezaposlenih, a uostalom, tko je i ostalo izvan EU, BiH i Srbija – pa i od tamo ljudi idu na zapad radije nego da budu sezonci za male novce.

Osmo, rad bez dovoljno radnika (što mnogi sada radite) snižava kvalitetu rada, pa se neće dogoditi da konobar proda butelju po 100 € (vidi gore), iz jednostavnog razloga što je preopterećen brojem stolova i općenito ćete biti u gubitku.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Habibti, ya nour el - ain... :srce

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by navika » 01 Jun 2017, 16:38

Ratovi za vodu

U svijetu se danas vodi oko 190 lokalnih ratova i sukoba s raznim povodima, iz istih razloga. Neutaživa volja za moć, dominaciju i iskorištavanje rada i života drugih ljudi. Oko toga se diže velika galama i ispredaju priče - uglavnom se laže! U svakom ratu, prva žrtva je istina (Istina). Nekad su ratovali, pobjeđivali i ginuli vitezovi. Svaka od ovih mogućnosti je bila jednako časna i samo viteška Čast je bila bitna. Ne možete to objasniti današnjim plaćenicima koji pucaju iz stanova, kriju se iza ženskih sukanja, djece i civila. Uglavnom je svejedno da li će oni pobjediti ili izgubiti, da li će preživjeti ili poginuti jer ne mogu više zamisliti šta je to – čast!

Čak ni plaćenici ne ratuju uvijek za novac , što zvuči glupo, ali oni nisu pametni. Za razliku od plaćenika, ni jedan rat ne počinje bez novaca (materijalnog bogatstava). Kralj, koji je odlučivao o svemu, nije mogao početi rat bez zlata. Zbog toga se dogovarao sa plemićima, trgovcima, lihvarima, koji bi ga u ratu izdali. Kažu: „rat nikome nije brat“ ali neke familije stoljećima zgrću bogatstva od ratova u svijetu. Svi „mirovni sporazumi“ nakon svjetskih ratova su bili samo uvod u slijedeći još veći rat.

Dok je Zemlja bila skoro prazna – ratovalo se za teritorij. I to je glupo, i nije baš istina. Danas je teško naći nenaseljena područja i niko ih neće napasti. Uz sva obećanja da će se i za njih ratovati – ipak neće. Ne, ne - neće osvajati teritorij gdje ne mogu nikome sjesti za vrat. Šta da radiš sa teritorijem u kojem sam ne želiš živjeti, niti možeš koga naseliti? Gospodari rata uvijek znaju koga žele porobiti, i kako. Ovo „kako“ je u toj „prikrivenoj igri“ promjenljiva veličina. Hladno oružje je u ratu davno napušteno. Vatreno oružje napreduje iz dana u dan i plaća se nepreglednim gomilama novaca. Ipak, nije to to... Postoji i „oružje sudnjega dana“ koje nam svaki čas može presuditi . Ali do tad, možemo porobiti ljude mas-medijima, kreditima, energijom, ucjenama – glađu i žeđu! Mnogi će reći da pretjerujem – posebno oni koji svaki dan odlaze u dućan, kupuju hranu da pežive, i plaćaju vodu za piće! Oni, potrošači, su najpametniji na svijetu – sve znaju. Znaju čak: ko, gdje i zašto ratuje na planeti, a da nikad pravog rata nisu vidjeli.

Većina mentalnih i životnih potrošača nikad nije čula za ratove za naftu; kažu – toga nema! Ne znam samo šta će reći kad im auto stane, a ni kredit nisu isplatili. Pa, dobro, možda su to negdje i čuli, samo ne mogu vjerovati. Ono što sigurno nisu čuli, to su „ratovi za vodu“?! ...Kakva glupost! E, to ne postoji! A oni dobro znaju šta postoji.

Kada su „kulturni zapadnjaci“ razorili Libiju „primitivnim“ vatrenim oružjem, zatrpali su par-sto tenkova u pjesak, razrušili nekoliko gradova i oaza, i brižno čuvali osvojena nalazišta nafte. Ono što su potpuno razorili je - vodovodni sustav!? Neposlušni pukovnik je htjeo da Libijci i Afričani piju svoju vodu, a da Saharu pretvori u plodne vrtove. I to sve bez nas?! Fanatik, osobenjak, autist – ma nemam riječi.

Zbog čega ratuju Arapi i Izraelci više od pola stoljeća? Zbog vode! A što ne može ratom – može se kupiti. Izrael danas najviše od svega plaća vodu, i ne pita za cijenu. U Lici je država Izrael nakupovala zemljišta na kojem ništa ne radi. Šta čekaju, zašto su kupovali zemlju? Ispod te zemlje su nalazišta pitke vode... Pih, jaka stvar – to svaka budala može kupiti u dućanu. Točno – budala to kupuje u dućanu, a oni čekaju svojih pet minuta.

Pretpostavimo da su Izraelci nama uvijek čudni i nekako nastrani. Prtetpostavimo da su oni glupi, a mi pametni... Ne znam kako da to pretpostavim? Ma nema veze, pretpostavit ću. Uzmimo nekog normalnog, svud prihvaćenog – uzmimo Coca-Colu! Eto nekog ko je uvijek uz nas i sve čini da budemo sretni! ... Oni su kupili sav led na Grenlandu???! ...Šta sad da kažem? ... Pa to nije... pa ne može... Ma, boli me briga!

A šta rade oni koji imaju vodu – pitku vodu! ...Ne rade ništa. Oni ni ne znaju šta imaju. Sve dok ne ožedne - a žeđ je već blizu.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 01 Jun 2017, 19:24

Srećom, mi smo apsurdistan, pa niko ne dolazi da kupuje naše zalihe vode, a imamo je inšalah.
Od silne gluposti, mi redovno potežemo genijalan potez, pa pored svoje vode, mi uvozimo tuđu, a to znači da svoju čuvamo.

Jel vidite kako ponekad i ovaj naš politički sistem, može biti koristan? :D
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 02 Jun 2017, 00:18

Ko ste to "mi"... :p

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Jun 2017, 20:09

Neprijateljska propaganda: Brendpublika Hrvatska

Piše: Boris Postnikov, Novosti


Jedna nacija, jedan brend, jedna liderica

Tamo gdje nacija susreće brend, rastaju se zdrav razum i Predsjednica Republike. ‘Nema male zemlje. Bit ćemo onoliko veliki koliko sebe doživljavamo takvima’, poručila je zaneseno Kolinda Coelho-Kitarović s konferencije ‘Brendiranje Hrvatske’ na kojoj se, u organizaciji Večernjaka, okupio niz političara i stručnjaka, odlučnih da otkriju tajnu pretvaranja lokalnog patriotizma u globalno utrživ proizvod. Iskrile su tu ideje, frcale udžbeničke definicije brendinga, govorilo o ‘lojalnosti potrošača’ i ‘stvaranju emocionalne veze’; ali nitko, baš nitko nije nadmašio Kolindu. Čak ni ona doktorica nauka s Instituta za razvoj i međunarodne odnose koja je sasvim ozbiljno usporedila automobile Mate Rimca sa stogodišnjom tradicijom Aston Martina, e da bi slavodobitno zaključila kako ‘mi imamo ono što imaju i Britanci, ako ne i bolje.’ Čak ni naš veleposlanik u Maroku koji je predložio da nacionalni imidž oslonimo na lik Nikole Tesle, ne preciziravši doduše da li bismo Teslu svijetu predstavili kao genija koji je uspio tek nakon što se odselio, kao najpoznatijeg među Srbima koji su otišli iz Hrvatske ili kao čovjeka čiji je gospićki spomenik devedesetih letio u zrak. Čak ni – teško je povjerovati – Božo Skoko, najveći domaći znanstveni promotor brendiranja koji je samoga sebe do sada uspio brendirati uglavnom kao prepisivača znanstvenih radova.

Jer Grabar-Kitarović je briljirala. :zubi U izgradnji nacionalnog imidža, naglasila je, ključno je istaknuti figuru državnog lidera. Upozorila je i na primjere loše marketinške prakse: objava karikature proroka Muhameda u Danskoj, recimo, utjecala je krajnje negativno na tamošnji izvoz u islamske zemlje. Zato mi moramo drukčije. Vrijeme je da ‘nadiđemo ideološke podjele’, jer brendiranje države je ‘pitanje svakoga od nas’: kako službenih institucija, tako i nevladinog sektora, kako sportaša, tako i kulturnjaka, kako marketinških agencija, tako i medija, koji bi trebali biti ‘optimističniji’ umjesto da ‘guraju neke marginalne teme u središte zbivanja’… Ukratko, trebamo duh zajedništva i uklanjanja ideoloških razlika, slobodu govora ograničenu unutrašnjopolitičkim optimizmom i vanjskotrgovinskim rezultatima. Hrvatski brend, odgovornost svih nas; a ispred svih, figura lidera. Tako eto predsjednica vidi brending, tako vidi njegov promotivni mehanizam. Izdaleka, pomalo nalik na totalitarizam.

Iz blizine, nema razloga za čuđenje. Koncept brendiranja nacija preuzet je izravno od korporacija pa države pretvara u takmičare na globalnom tržištu: ondje prolaze isključivo reducirana značenja, lako pamtljivi slogani, pozitivna poruka. Nekoliko lijepih slika, dva simpatična stereotipa i par zgodnih asocijacija: eto je, brendirana nacija. Razmimoilaženja samo smetaju, društveni sukobi kvare raspoloženje. Sasvim je logično utoliko što je predsjednica bila prva zvijezda Večernjakove konferencije. Zar nije baš takav marketinški okvir, pojednostavljen do ruba karikature, posve u skladu s njenim državničkim kapacitetima? :tjesi Ne nudi li optimalan poligon za javne ispovijesti privatnih fantazija o jednoj naciji, jednom brendu i jednom lideru? Ne bi li to, naposljetku, bio krasan prizor: državni dužnosnici i nevladini aktivisti, glumci, pisci i nogometaši, vlasnici i radnici, reklamni stručnjaci i optimistični novinari, svi kao jedan, složni u stvaranju hrvatskog brenda? :ples A ispred svih, naravno, liderica: Kolinda Grabar-Kitarović, koeljovski zanesena, lišena javne kritike, miljenica konferencijske publike… Predsjednica hrvatske Brendpublike.


Sva ta književnost

U surovoj, nebrendiranoj stvarnosti predsjednici se međutim tu i tamo omakne da i sama forsira podjele: stvari tada obično završe loše. Prošloga tjedna predložila je tako podjelu nastave hrvatskog jezika na dva predmeta. Jedan bi bio ‘bazični’, pojasnila je, a drugi ‘AP (advanced placement) sa svom tom književnošću za one koji žele u humanističke znanosti ili znati više.’ Bi li oni koji žele znati više saznali kako se na hrvatskom kaže advance placement ili bi se ta spoznaja ipak prenosila u okviru bazičnog poučavanja, nije nažalost precizirala :D. : u ‘Neprijateljskoj propagandi’ ne podržavamo jezični purizam, ali rado uočavamo dirljive paradokse poput onoga u kojem službeno mišljenje o nastavi hrvatskog jezika izriče osoba nesposobna formulirati ga u okviru jezičnog standarda. :obrve Manje rado uočavamo nonšalantni prezir kojim otresa ‘svu tu književnost’ s dnevnog reda i iz školskog rasporeda: zato smo – želeći saznati više – zavirili u kadrovsku strukturu predsjedničinog ureda, ne bismo li doznali tko su ljudi zaduženi da je savjetuju u istupima o obrazovnim politikama. I naišli tamo samo na ime sveprisutnog Nenada Bakića. Ustoličujući ga prošlog mjeseca na mjesto posebnog savjetnika za digitalnu transformaciju i STEM, Grabar-Kitarović je poručila kako nam treba ‘škola oslobođena presije nepotrebnih informacija, ali obogaćena modernim znanjima’, koja pritom nudi više ‘praktične nastave, posebice u STEM područjima’. Sada smo, evo, doznali i što to točno znači. Što je nepotrebno, što je nemoderno; što nije STEM i što s tim. Sva ta književnost u funkciji tehnološkog viška, nesposobna držati korak s potrebama tržišta, seli se dakle na popis dopunske literature: što tamo piše, doznat će oni koji žele znati više. ;)


Internet se pokvario

Da nove tehnologije nisu prijateljski nastrojene spram pisane riječi, uostalom, stara je vijest. New York Times donosi priču o Evanu Williamsu, poduzetničkom superstaru Silikonske doline, čovjeku koji je sudjelovao u stvaranju blogerskog softvera i, kasnije, pokretanju Twittera, vjerujući naivno da uvodi demokraciju u internetsku komunikaciju: ‘Nekada sam mislio kako će, budu li svi mogli slobodno govoriti i razmjenjivati ideje, svijet postati bolje mjesto.’ Ali dobili smo live prijenose ubojstava na Facebooku, lavine lažnih vijesti, trolanje umjesto rasprave: ‘Internet je pokvaren i sve većem broju ljudi je sve jasnije da se pokvario’, kuka sada razočarani entrepreneur. :hihi Njegov odgovor? Web-stranica Medium: staromodna, samosvjesno dosadna platforma za objavu nešto duljih članaka, koja ‘stavlja riječi u središte pažnje’, dizajnerski dezinficirana od vizualnog spektakla, urednički oslobođena klikbejt logike. I ne ide joj baš najbolje. U početku se oslanjala na financiranje od reklama, ubrzo otpustila trećinu zaposlenika; sada oprobava model izravne naplate sadržaja od čitatelja, ali pisci i suradnici nisu oduševljeni rezultatima. Bill Rosenblatt, ugledni medijski konzultant, ponudio je jednostavno tumačenje: ‘Zamisao da će stranica posvećena pisanju uspjeti jednostavno tako što će staviti kvalitetu na prvo mjesto ne podudara se s očekivanjima investitora.’ :cudi Ako je Medium poruka, drugim riječima, onda poruka možda glasi: problem s nedostatkom kvalitetnog novinarskog sadržaja koji bi nastajao na internetu ipak nije u novim tehnologijama, stupidnoj publici koja traži treš niti u nesposobnim autorima, nego uglavnom u onome što od interneta danas očekuju njegovi investitori.


Hina, mimo spina

Ali koja je onda alternativa? Ima ideja, poput onih američkog novinara Jeffa Nicholsa i teoretičara Roberta W. McChesneya, da se u proizvodnju kvalitetnijeg internetskog sadržaja upumpaju javna sredstva koja bi različitim medijima pritom raspoređivala sama publika. Uostalom, putanja internetskog razvoja u posljednjih četvrt stoljeća – otkako je veliki biznis preuzeo infrastrukturu stvorenu prethodno javnim sredstvima pa je pretvorio je u ovo što imamo danas – prilično jasno pokazuje da je cijena komercijalizacije medija ozbiljno srozavanje još ozbiljnijeg dijela njihovog sadržaja. Zamisao javnog financiranja novinarstva ipak ostaje bauk, prevelik je strah da bi njime dirigirala politika.

Zato rado nudimo jedan noviji lokalni kontraprimjer, ma koliko malen bio: za ravnateljicu Hine, domaće javne novinske agencije koja u pozadini velikih medijskih manevara, neuhvatljivih spinova i krupnih skandala strpljivo doznaje i prenosi manje bombastične informacije što se potom svakodnevno prelijevaju u mainstream medije, ponovno je izabrana Branka Gabriela Valentić. U prethodne četiri i pol godine agenciju je iščupala iz dugova i pritom povećala proizvodnju sadržaja; svejedno, uoči ovog izbora baš svi su mejnstrimaški izvještaji govorili o tome kako je njena zamjena po političkom ključu Ivom Kujundžićem, HDZ-ovim favoritom, gotova stvar. Kada se to ipak nije dogodilo, plasirana je interpretacija prema kojoj Andrej Plenković Hinom plaća saborsku potporu Silvana Hrelje iz Hrvatske stranke umirovljenika, pošto je Valentić uoči dolaska u agenciju bila glasnogovornica HSU-a. A kada je Hrelja službenim priopćenjem poručio da Plenkovića neće podržati, mejnstrimaši su cijelu priču naprosto napustili. U jednom od rijetkih opsežnijih izvještaja s predstavljanja kandidata za mjesto ravnatelja, objavljenom na neprofitnom portalu Forum, mogli smo zato saznati da su svi kandidati svoje programe morali obrazložiti javno, pred zainteresiranim novinarima, a doznali smo i što su neki od njih pritom lupetali. :plavi Doznali smo, drugim riječima, da je izbor za ravnateljicu javnog medija proveden onako kako treba, pred sudom javnosti. I da se nitko od kandidata, uključujući i navodne favorite, od njega nije mogao skriti; nitko od njih šest. Šteta što to, eto, nije novinska vijest.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Jun 2017, 20:22

Pranje mozga

Piše: Boris Rašeta, Novosti


Pressing, N1, 1. lipnja, 20:00

Hrvatska je kao dvogrba deva, kaže Dejan Jović Petru Štefaniću u ‘Pressingu’, koji je bio zanimljiv od početka do kraja. Jedna je grba lijeva, a druga desna. Između njih, u sredini – politički rečeno, u centru – zjapi rupa. Zato mnogi političari koji sa svoje grbe odlaze u centar zapravo gube glasove, kaže Jović ilustrirajući to slučajem Ive Josipovića, koji je bježao u centar pa izgubio drugi mandat. Ovoj tezi dalo bi se oponirati primjerom Kolinde Grabar-Kitarović, koja je bijegom u centar dobila prvi i zadnji mandat. Ne treba zaboraviti da je ona politički porodila Brunu Esih i da je politički sličnija Tomi Karamarku i Zlatku Hasanbegoviću nego Andreju Plenkoviću pa bi, da je ostala na desnoj grbi, sigurno izgubila izbore. Jović je zgodno primijetio i da je Darinko Kosor svojedobno ustvrdio kako manjine ne bi trebale sudjelovati u konstituiranju vlade jer da su im mandati poduprti s manje glasova. Potom je usporedio Kosora koji je dobio manje od 500 glasova s Miloradom Pupovcem koji ih je dobio 16.660…


Otvoreno, HRT, 1. lipnja, 22:00

To da se S. P. Novak ponaša kao S. P. Novak teško više ikoga može iznenaditi, no to da se Ivica Kostović ponaša kao S. P. Novak pomalo iznenađuje. ‘Oni su htjeli djeci u školi reći da Bog ne postoji, a zatim bi dijete došlo doma i od oca čulo da Bog postoji’, rekao je bivši šef Hrvatskog instituta za istraživanje mozga :grana o Jokićevoj skupini, pa nastavio: ’Djeca mogu učiti vjeronauk, neće tamo čuti ništa loše, a kad odrastu, neka sami odluče u što će vjerovati.’

Boris Jokić održao je lekciju iz pristojnosti S. P. Novaku i Kostoviću. Novaku su se u emisiji priviđali duhovi Lenjina, :brani :valja bio je agresivan, vrijeđao je Jokića. U vrijeme izrade dokumenata o kurikularnoj reformi od njega nismo mogli glasa čuti – koga je tad zanimao težak, volonterski rad? – ali sad je glavni.

U ovoj se emisiji još jednom pokazalo da je ono što uvriježeno nazivamo desnicom zapravo krivo klasificirano – riječ je o skupini herostrata koji se poznaju po njuhu, koji se osjete, mirišu, pare, razmnožavaju i dijele, koji zajedno zapišavaju isti teritorij pa onda s njega nastoje istisnuti sve što nalikuje na rad, kulturu, napredak, izgradnju. Kliše je jasan: graditeljska skupina ljudi napravi neke kurikularne reforme, neke hidroelektrane, neke luke, neke marine, neke zgrade, onda dođu herostrati koje obično okupi neki Izbavitelj, neki štakor iz novele Aleksandra Grina, pa zajedno opletu po prvima: te crveni, te komunisti, te anacionalni, te ovakvi, te onakvi, i onda krenu u rasprodaju i raskućivanje svega što je pošten svijet napravio, kukala nam majka.


Vijesti, N1, 2. lipnja, 17:15

Hrvoje Krešić uspio je kanonadom kratkih pitanja o neugodnom poreznom dugu – Milan Bandić je pravomoćno dužan državi 18 milijuna kuna neplaćenog poreza – izbaciti gradonačelnika iz takta. Na pitanje je li točno da državi duguje toliki novac, Miki je zamolio Krešića da o tome ne govori jer bi ‘mogao dobiti kaznenu prijavu’. Krešić je, međutim, četiri puta postavio isto pitanje: Je li istina ili nije? Na kraju je čovjek dijamantne volje prokuhao: ‘A vi baš želite da vam zveknem kaznenu prijavu?’ ‘Pa zveknite ako baš morate’, rekao je Krešić. ‘Neću vam zveknut jer neću o tome pričati…’, :imex zaključio je mudrijaš i otisnuo se na putovanje u svoju šestu pobjedu.


Dnevnik, HRT, 2. lipnja, 19:00

Tema dana, pa i tjedna, moguća koalicija HDZ-a i HNS-a (koju bi točnije bilo opisati kao nemoguću koaliciju), u Dnevniku je tretirana periferno pa je emitirana tek u šesnaestoj minuti! I onda se geniji s Prisavlja čude zašto im publika bježi na druge televizije. Zato što rade dosadno, neinformativno i negledljivo. Laudato TV je za njih tobogan! U drugom dijelu prikazana je reportaža o brodu koji je u Splitu za obalnu stražu napravio Brodosplit. Brod je jedno od najboljih ophodnih plovila u svijetu. Dnevnik kaže da je to ‘plod domaće pameti’. Trebalo bi u Dnevnik uvesti i kategoriju ‘proizvod domaće gluposti’. Time bi se svakoga dana mogle puniti informativne emisije. Bili bismo jači od pola Europe, pa i šire.


Dnevnik, Nova TV, 3. lipnja, 19:00

Bankrot Agrokora je kao međugorska Gospa – sva je prilika da ćemo ga gledati više stotina puta. :obrve Svakoga dana u našim emisijama netko najavi bankrot, dok netko drugi objavi da se on već dogodio. Damir Novotny smatra da će se tek dogoditi. ‘Vjerojatno se i dalje stvaraju veliki gubici koji su kao rupa bez dna, potrebno je sve više i više novca. Zbog toga agencije ocjenjuju da se na ovakav način ne može nastaviti poslovanje Agrokora, niti se može sanirati, ako se tako nastavi, Agrokoru je siguran put u stečaj’, rekao je Novotny u Dnevniku koji ne vjeruje u proizvode domaće pameti. :D. Komentirajući nove stručnjake koje će u Agrokor dovesti Ante Ramljak, rekao je: ‘Mislim da nisu bitni ti pojedini ljudi, iako nitko od njih nema iskustva u velikom restrukturiranju velikih kompanija. A osobito ne oni koji su povezani s domaćim tržištem, zato što se onda tu pojavljuje previše sentimenta, a restrukturiranje Agrokora će se morati provesti bez tog sentimenta.’

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 17 Jun 2017, 20:26

E nek si vala navratio i podsjetio me, ima hefta kako držim nešto o Kardelju u ladici. saću da objavim.
Jbg nije se imalo kad, moro sam informisati narodne mase o stjenicama i sadakama. :oo
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Jun 2017, 03:19

Eis, čitava hefta? Kako li si izdur'o :D.

O masama koje si imao mukotrpnu zadaću da informišeš, ne znam ništa. One, valjda, znaju :cudi Ti sasma sigurno znaš :sjedi Sadržaj tvoga informisanja je općepoznat, stoga nema sumnje da su mase u delirij(um)u, u ekstatičnom zanosu, očekujući ekskluzivne informacije... :D.

Bujrum, otvorider ladicu... :pusa

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Jun 2017, 03:55

A u stjenicama i sadakama si, bezbeli, najjači. Da si otužno dosadan ko stjenica, nema sumnje :tjesi O sadakama ti prosto bilo da blejiš, svejedno da li ih udjeljuješ ili primaš... To ćeš već priopćiti, na općenarodnu radost, pa će zainteresisarana publika, koja nestrpljivo iščekuje tu ekskluzivnu informaciju, da, dapače, slobodarsko-demokratski, izrazi svoje oduševljenje...

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 19 Jun 2017, 05:44

Tru¢aš li ga tru¢aš druze Mohr :D
Ali neka te, za ogledni primjerak :oo
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 19 Jun 2017, 09:38

Mohr wrote: 19 Jun 2017, 03:19 Eis, čitava hefta? Kako li si izdur'o :D.

O masama koje si imao mukotrpnu zadaću da informišeš, ne znam ništa. One, valjda, znaju :cudi Ti sasma sigurno znaš :sjedi Sadržaj tvoga informisanja je općepoznat, stoga nema sumnje da su mase u delirij(um)u, u ekstatičnom zanosu, očekujući ekskluzivne informacije... :D.

Bujrum, otvorider ladicu... :pusa
Pa otvoreno je već. Još jednom, naučno smo dokazali yugo-komunističke zablude, ublehe i opstrukcije u svim vidovima razvoja normalnih naroda, od strane goloruke i napaćene nejači i ruskih hominidnih hordi.

https://bosanski-forum.com/viewtopic.php?f=65&t=23528

Mohr wrote: 19 Jun 2017, 03:55 A u stjenicama i sadakama si, bezbeli, najjači. Da si otužno dosadan ko stjenica, nema sumnje :tjesi O sadakama ti prosto bilo da blejiš, svejedno da li ih udjeljuješ ili primaš... To ćeš već priopćiti, na općenarodnu radost, pa će zainteresisarana publika, koja nestrpljivo iščekuje tu ekskluzivnu informaciju, da, dapače, slobodarsko-demokratski, izrazi svoje oduševljenje...

Što se tiče dosadnosti i stjenica, bgm niko na ovom forumu nije mitingovao, zbog moje monotonosti, iliti opsjednutosti nekim temama i pravcima, a to se za tebe baš i ne može reći.. budimo iskreni ? :p

A sadaka?
Pa bgm, bar ja sam radio ko čigra cijelog života, ne čekajući nikakve sadake, niti sam se zalagao za neki sadaka državni sistem, gdje država uzima velike sadake od truhlog i poganog zapada, pa dijeli narodu po tri prebijene pare mjesečno, na osnovu ničega :kafa
online

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 28 Jun 2017, 08:39

Kako sam shvatio da i nismo toliko primitivni
Uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, ljudi na Balkanu su očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.
Piše:
Stefan Pejović
Zelengora'Naši primitivni preci su, naime, sačuvali ono što su njihovi civilizovani rođaci iz Belgije, Holandije, Engleske i ostalih zemalja posjekli krajem XIX vijeka', piše autorStefan Pejović



Nakupljalo se u meni, kuhalo, rojile su se misli i razlozi, ideje i nadahnuća; to su oni trenuci u kojima naprosto počnete, tiho i neprimjetno, pričati sa sobom, govoriti "aha, tako je!", pucketati prstima za svaku novu spoznaju, za svaki novi "spoj" različitih ideja koje su kružile po glavi i konačno se sjedinile, tvoreći zaključak i otvarajući novo polje, novi zrak svjetlosti koji obasja do tada zatamnjen dio naših promišljanja.

Znam da zvuči komplikovano poput definicije iz hemije ili fizike, ali ko je navedeno doživio u praksi može vrlo lako shvatiti o čemu govorim. A mislim da nas je većina, zapravo, i pravila "proboje" na taj način, kada se neka misao, rečenica ili čak samo riječ pojave u glavi i kada kažeš "aha!".

Meni se takvi proboji dešavaju na planini. U brda ne idem da bih razmišljao - naprotiv - ali kada se naše misli smire, kada se postigne stanje koje je čovjeku zapravo inherentno, onda se počne javljati taj nektar, ta koncentrovana mudrost koja čuči u svakom čovjeku, ma kako se zvao, bio crn ili bijel, komunista ili vjernik, filozof ili varilac.
Osvajanje prostora unutar sebe

Naprosto, svaki čovjek u sebi nosi taj ogromni potencijal i snagu da pravi lične proboje koji su mala pobjeda za njega, kojima osvaja prostore unutar sebe i koje, do tada, nije poznavao. Rekoh, meni se to dešava na planini, što je, vjerovatno, i logično, jer planine su gore, iznad oblaka i iznad naših svakodnevnih - često trivijalnih i imaginarnih - problema.

Hodajući Zelengorom - dijelom Via Dinarice, planinarske staze koju je NatGeo Traveler proglasio jednom od 21 najbolje svjetske destinacije - na turi sa Planinarskim društvom Željezničar, tako sam došao do nove spoznaje: da mi, zapravo, nismo nikakvi divljaci, primitivci, zaostali Balkanci, stoka, budale, ili kako se već međusobno častimo.

Zapravo, mi o sebi mislimo loše, jako loše, i to je ponajveća tragedija ovog vremena i ovih ljudi. No, nismo jedini koji misle o sebi loše; o nama, naime, misle loše i „razvijeni“ narodi, njihovi obrazovni sistemi, napredne ideologije i lepršava mišljenja.

Čitajući sjajnu knjigu Black Lamb and Grey Falcon, autorice Rebecce West, a koja je napisana u praskozorje Drugog svjetskog rata i velikog stradanja koje smo tada pretrpjeli, došao sam do zaključka da, nažalost, oni koji nas „uče“ da trebamo prevazići predrasude, nadvladati umno sljepilo i postati „otvoreni“, zapravo i sami pate od iste dijagnoze.
Balkan - zacrnjeno mjesto na karti

West objašnjava, ukratko, kako je, tokom njenog školovanja u Engleskoj, Balkan bio (i ostao?) mjesto zacrnjeno na karti, obilježeno i opečaćeno divljacima i varvarima; u jednom, pak, paradoksalnom primjeru ova sjajna autorka opisuje situaciju koju je doživjela tokom boravka u Parizu, kada je, u stanu pored njenog, muž tukao ženu, a West je, nakon što se sve smirilo, čula ženu kako mužu plačno i izrevoltirano govori „Balkan! Balkan!“, misleći na divljaštvo.

Iako knjiga nije (direktna) tema ovog bloga, toplo je preporučujem. U principu, iako je pisana prije 70-ak godina, još je aktuelna i služi kao jedan od obaveznih udžbenika strancima koji dolaze u naše male „divljačke“ države.

Sada bih ovdje mogao da lamentiram nad teškom sudbinom ovog naroda, da kažem kako te naše misli, „pojačane“ mislima drugih o nama, postaju naša djela, koja postaju naše navike, koje čine lični karakter, koji tvori mentalitet.

Mogao bih reći i da smo zaslužili takvo mišljenje drugih i samih nas o sebi. Mogao bih reći da smo, zaista, divljaci i primitivci i završiti ovaj blog onako kako, nažalost, i danas završavaju misli drugih o nama i misli nas samih o sebi.

No, neću.
'Divljaci' sačuvali jednu od zadnjih prašuma u Europi

Neću tako završiti jer mi nismo divljaci, nismo varvari, nismo posebno drugačiji od bilo kojeg drugog naroda ili grupe naroda - Afrika nije ovakva kakva je zbog ulaganja u obrazovanje i kulturu - koji drugačije od sebe nazivaju divljacima, dok, istovremeno, u potpalubljima katarki i galeona, danas tankera, civilizuju i vaspitaju one fizički slabije od sebe.

Ali neću govoriti ni o svjetskoj nepravdi - ekipa ispred granapa već o tome sve zna, kao i svi kontroverzni vanjskopolitički magazini na državnim televizijama.

Govoriću o onome što su ti divljaci sačuvali, odbranili i ostavili mom i tvom djetetu, našim unucima i njihovim praunucima.

Divljaci i primitivci su sačuvali jednu od zadnjih preostalih prašuma u Evropi, Perućicu, koja se nalazi sat i po vožnje od Sarajeva. Dio kompleksa te prašume nalazi se i ispod vrhova Zelengore koje smo pohodili, a do kojih smo stigli hodajući i kroz savršene stoljetne bukove šume u kojima ne živi ništa „normalno i civilizovano“, ali žive medvjedi, risovi, vukovi, divokoze, lisice i ko-zna-šta-još.

Naši primitivni preci su, naime, sačuvali ono što su njihovi civilizovani rođaci iz Belgije, Holandije, Engleske i ostalih zemalja posjekli krajem XIX vijeka. A posjekli su prašume atlanstkog tipa, kojima je pola Evrope bilo pokriveno.

Divlji su i primitivni narodi imali svijest o šumama Balkana, koje i danas postoje i čuvaju sjećanje na ratove i pokolje, ali i na ljudsku širinu i dobrotu koja je, uvijek i zauvijek, pratila ratove i pokolje.
Sačuvali dio planete

Gledajući sa Bregoča i Uglješinog vrha na fragmente prašume, gledajući ka obroncima planine Volujak, ka Magliću, Lebršniku, ka Leliji i djelićima Treskavice koji su virili u pozadini, gledajući u stado divokoza kako „pod ručnom“ stoji na siparu i u oči gledajući jednu od njih kako se, strmoglavo i užasno brzo, stropoštala prema meni, zaobilazeći me u zadnji čas i prolazeći na metar od mene, kao da hoće reći „ti si kod nas, ne mi kod tebe“ - shvatio sam, vraćajući se na početak ove priče, da mi nismo divljaci i primitivci, nego ljudi koje je pregazila vlastita istorija, krivo tumačeni glasovi predaka, stalni osjećaj življenja od danas do sutra. Mi smo ljudi koji su uništili svoje živote, kuće, otadžbine i domovine - ali smo očuvali svoje stanište.

Velika je istina da će nam naše očuvano stanište, u budućnosti kao i do sada, dati plodno tlo za naše domove, naše šume, bašte i ovce, za našu inteligentnu djecu i za naše vrhunske stručnjake; do nas je da, konačno, ne uništavamo svoje živote, kuće, otadžbine i domovine, nego da uništimo želju da bilo šta uništimo - osim uništavanja.

Paradoksalno zvuči, kao i činjenica da su „divljaci i primitivci“, ipak, očuvali mjesta iz kojih je civilizacija potekla. Osim ako „civilizacijom“ ne smatrate samo aluminijska pakovanja, pljeskavice u zemički i zgrade lijepih fasada.

I baš zbog svega navedenog je bitno da i dalje, po uzoru na naše pretke i njihove pretke, čuvamo ono što nam je dato - a kako bi naša djeca i njihova djeca, možda, dospjela na dobar glas, koji bi govorio kako su „neki tamo“, uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.

Da, zaista, ne ispadnemo primitivci.



Izvor: Al Jazeera
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests