Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Chloe » 26 May 2017, 14:00

Nešto sam utonula u svoje misli i sjetila sa se ove priče, maksuz sam je za svoju dušu potražila ... pa evo je i ovdje:

PRIČA O DJEČAKU KOJI JE MAJCI REKAO: ' MRZIM TE, MAMA, MRZIM TE!'


Možda ste već čuli priču o malom dječaku koji je, u ljutnji, rekao svojoj majci: „Mama, ja te mrzim!“ …

Bojeći se kazne, istrčao je iz kuće, popeo se na obližnje brdašce i zavikao iz sveg glasa: „Mrzim te, mrzim te, mrzim te!“

Iz doline je čuo eho koji mu je uzvratio: „Mrzim te, mrzim te, mrzim teee!“

Uplašen, dječak je potrčao prema kući i rekao majci kako neki zli dječak iz doline viče kako ga mrzi.

Majka ga je uzela za ruku i odvela na isto brdašce. Rekla je sinu da iz sveg glasa vikne: „Volim te, volim te, volim te!“

Sin je poslušao majku i ovaj put je otkrio da ga iz doline doziva neki jako fin dječak riječima: „Volim te, volim te, volim te!“

Život je eho, odjek naših djela.

Ono što odašiljete – to vam se vraća.

Ono što sijete – to ćete i požnjeti.

Ono što dajete – to ćete i dobiti zauzvrat.

Ono što vidite u drugima – postoji u vama.

Bez obzira ko ste ili čime se bavite, ukoliko tragate za najboljim načinom da steknete uspjeh u svim životnim oblastima, potražite dobro u svakoj osobi i svakoj situaciji i usvojite slijedeće zlatno životno pravilo: „U životu možete postići sve što želite, ukoliko pomognete drugima da ostvare ono što žele. Ovo se odnosi na vas čime god da se bavite, i ako ste trgovac, otac, majka, prodavač, biznismen, student, mehaničar.“ Ako želite da u drugima pronađete ‘dobrotu’ i ‘sposobnost’, dovoljno je da je potražite.
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by navika » 30 May 2017, 16:59

Razgovor s bolešću

Sve bolesti potječu iz glave, ali svaka bolest ne uzima glavu. Ponekad milosrdno pristaje na trampu pa uzima svijest. No, tek tada se glave počnu kotrljati.

Razgovarati treba s bolešću, zašto ne. Ali ne s temperaturicom tijela, neznatnim nadražajem grla, zuboboljom.

Treba hrabro sučelice sjesti – mozgobolji, duševnom rastrojstvu, paranoji, treba dešifrirati genetski kod posvemašnjeg i posvudašnjeg ludila, treba grebati po skorenim naslagama krvave povijesti jer tamo se ona najradije uklinjuje.

Treba se prigibati do odvratnog i ustajalog vonja svježe iskopanih masovnih grobnica kojima nas metastaze ljudskih nagona kontinuirano opskrbljuju, treba zatomljivati unisone krikove i zarivati nokte u duhovnu kloaku našeg preklanog ega s jednim jedinim pitanjem na usnama:

Bolesti sveljudska, Genezo prapočela, reci, zašto nas pohodiš, čemu se raduješ, čime se uvjetuješ? A bolest će odgovoriti: “Ja sam svačiji razlog i svačiji ukus života, ja sam blagoslovljeni rastvor svemira, od mene i zbog mene počinju okrijepljujuća drhtanja pred Bogom, ali, od mene i zbog mene počinju, nažalost, i drhtanja pred najbezumnijim tvojim nagonom, ljudski rode, pred nagonom za vladanjem, pred strašću za moći.

Ako te priroda obdarila nagonima, dakle bolešću ab ovo – od početka, ja te obdarujem presvetom naknadnošću – pročišćenjem kojeg najčešće ne zaslužuješ. Ali, to tebi nije dosta jer ti si prenestrpljiv, prenadražen, preegzaltiran, ti ne želiš biti Brajevo pismo slijepog svemira, ti se pravdaš da sa svojom prljavom odorom – svojim urušljivim i krastavim tijelom nećeš moći predugo jurišati na ledene vrhunce nadmoćnog duha, stoga bez razmišljanja nudiš trampu materije za svijest, zamjenu bolesnog i izmučenog tijela za bolesnu i izmučenu svjesnost.

Nisi ni svjestan u što se upuštaš, jer, npr., poremećena glad rezultira samo pretilošću njenog nosioca, poremećena seksualnost može ubrati još nekoliko žrtava, ali kod poremećenog nagona za vladanjem žrtve mogu biti milijunske, pomori generacijski.“

Lijep razgovor, nema šta.

A što kažu paranoici, sljepari, mrzitelji, destruktivci po svim parametrima djelatne ljudske svijesti i savjesti, objašnjavaju li se, pravdaju li se, prijete li se? Imaju li i oni svoje razgovore s bolešću, ili se ona iscrpljuje u konkluzijama s početnicima-klimoglavcima?


Uzet ćemo za primjer dvojicu velikana ljudske povijesti, jednog koji je raspaljivao strast, dakle razvijao bolest, simulirajući ubijanje, i drugog koji je strastveno orgijao više ne simulirajući, već odistinski ubijajući.

Najprije ćemo razmotriti ovog drugog, jer taj je nadvisio i svoju paradigmu, a ta je kroz cijelu ljudsku povijest bila i više nego krvava.

Kao dječaka zvali su ga umilnim imenom – Soso, na putu pubertetskog odrastanja – Koba, a kad se dokraja pretvorio, ne u čovjeka iz sjene, već i doslovno u čovjeka-sjenu, nosio je bezbroj imena i nadimaka – za svaku pljačku banke drugačije, za svako okrutno ubojstvo tajnovitije, za svaki krvavi reket konspirativnije. Kad se bolest dokraja razvila, a on stekao neograničenu moć, izišao je sjene koja ga je cijeli život gutala, ali ga nije i progutala, počeo se pisati Džugašvilijem, ali odazivao se samo klicanju masa – Staljin, Staljin.

Jedne gluhe zimske večeri, u nekoj od svojih zabačenih dača, započeo je razgovor sa svojom opakom bolešću (ili zdravljem ako ga je on takovim smatrao):

–Govore o meni da sam paranoik, samodržac, crveni car, kažu da sam milijune pobio, poslao u Sibir, kunu se da sam svoje obiteljsko stablo krvavom sjekirom posjekao, vlastito vojno i državno rukovodstvo k’o miševe potamanio. I još štošta ti politički drhtavci pričaju.


A kad su mene ti isti na najudaljenijem mjestu sibirskog pakla (gotovo na samom sjevernom polu) višekratno zaleđivali, moje unakaženo lice još dodatno unakazivali, kad su moje ruke i noge lomili, kad su polomili sve osim sjene u koju sam se pretvorio, onda priče o paranoičnosti i šizofreniji, o političkoj okrutnosti i zločinstvima nisu bile u modi?

Zašto su me pothlađivali, prebijali, progonili ako su zdravljem isijavali? A ja bih sad trebao biti bolestan kad im milijun usluga za jednu uslugu vraćam i čeličim ih za njihove revolucije jer mirno evoluirati nikad nisu znali?

Tako je razgovarao svjetski moćnik s onom koja ni ponudu za trampu nije prihvatila već mu je uzela i dušu i tijelo, a ovaj je, poput bostonskog davitelja u svoju ljudsku, bio uvjeren u svoju političku nevinost.

A, što je bilo s onim za kojeg smo rekli da je strast (znači i bolest) raspaljivao, simulirajući ubijanje, onim koji nikog izvan boksačkog ringa nije ni ošamario, no, ipak, sumnjivo duševno čistim budući je bio kliconoša duševne nečisti kod cijele one raspomamljene rulje oko ringa kada bi se njegov protivnik našao na podu, a on trčkarao oko njega podvriskujući: — Letim kao leptir, ubadam kao osa!

Je li i Clay, alias Ali, alias Najveći razgovarao sa svojom bolešću?

Svakako jest, jer Hvalisavac (budite podozrivi prema ljudima s puno nadimaka) je bio dovoljno inteligentan i pametan da još za trajanja svoje najveće slave anticipira i pripremi svo ono vrijeme kada, ne da ne će letjeti kao leptir ili ubadati kao osa, već ni prste, svojih nekad gromovitih ruku, bez velikih napora ne će moći pomicati.

Ako ispijenu čašicu korektnog razgovora s bolešću uvijek plaćamo mi, ne brinimo, platit ćemo je uzvišenom cijenom – barem pragom praga duševnog mira.

Zlatko Tomić, književnik

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 08 Jun 2017, 20:46

Nisam drazesna osoba. Nisam nedjeljno jutro ili zalazak sunca petkom. Ja sam utorak u 2 sata ujutro, pucnjevi priguseni kroz nekoliko gradskih blokova, slomljen prozor u veljaci. Kosti mi pucaju svake noci. S elegancije padam tupim udarcem i ispricavam se zbog svoje neprijatne tuge. Ponekad vjerujem da ne pripadam ljudima, nego svim onim preskocenim danima koji se nisu dogodili. Nacin na koji se svjetlo i tama izmjenjuju pod mojom kozom postaje oluja. Ne vidis munje, ali cujes jeku.

Anna Peters, njemacka slikarka (slikarica :oo) mrtve prirode i pejzaza
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 08 Jun 2017, 23:11

Ljubav je vjecno promjenjiva u svijetu; lazi, mrznja, cak i umorstvo, sve je to cvrsto isprepleteno; ljubav je neizbjezno cvjetanje svojih suprotnosti, velicanstvena ruza koja blago smrdi na krv.

(Tony Kushner, Iluzija)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 12 Jun 2017, 23:42

Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.
(Derviš i smrt)
Svijest ima sidrište.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 14 Jun 2017, 20:07

Odluke, Franz Kafka


Uzdici se nad bijednim stanjem - to mora biti lako cak i kad se energija na silu ulaze u to. Otrgnucu se od stolice, hitacu oko stola, razmrdacu glavu i vrat, unosicu vatrenost u pogled, zatezacu misice oko ociju. Postupacu nasuprot svakom osjecanju, burno cu pozdravljati A. ukoliko sada naidje, ljubazno cu trpjeti B. u svojoj sobi, a sve sto bude rekao C. upijacu dugackim gutljajima, uprkos bolu i naporu.

Ali cak i ako tako bude, ipak ce pri svakoj gresci, koja ne moze izostati, dolaziti do zastoja u cjelini, i u onome sto je lagano i u onome sto je tesko, i ja cu biti prinudjen da se vrtim u krug.

Stoga, ipak, kao najbolji savjet ostaje: primati sve onako kako je, ponasati se kao teska masa, pa makar se sam osjecao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nesto namami na pogresan korak, posmatrati druge zivotinjskim pogledom, ne osjecati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono sto je od zivota jos ostalo kao avet, to jest jos uvecati poslednji grobni mir i ne znati vise za postojanje icega drugog osim njega.

Karakteristican pokret takvog stanja jeste prelazenje malim prstom preko obrva.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 15 Jun 2017, 10:10

Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova,
i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina;
da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale,
da se više nikada ne vrate.
Veoma mi je drago sto nismo u pravu.
Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!
Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo
pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!
Svijest ima sidrište.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by KOMESAR » 15 Jun 2017, 10:11

ina wrote: 12 Jun 2017, 23:42 Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.
(Derviš i smrt)
:ok
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 16 Jun 2017, 10:11

Nije naš zadatak u tome da se približimo jedno drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mjesec, ni more i kopno. Nas dvoje smo, prijatelju dragi, sunce i mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedno s drugim već da saznamo jedno od drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.
Herman Hese
:srce
Svijest ima sidrište.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:23

Razgovori sa Kafkom

Kafka rece: Sve plovi pod laznom zastavom, nijedna rijec ne odgovara istini. Ja, na primjer, vracam se sada kuci. No, to samo tako izgleda. U stvari, penjem se u specijalno za mene instaliranu tamnicu koja je utoliko teza sto je nalik sasvim obicnom gradjanskom stanu i u kome niko, osim mene, ne prepoznaje zatvor. Otuda nema ni nekog pokusaja bjekstva. Nikakvi se lanci ne mogu raskinuti kada nikakvih vidljivih lanaca nema. Zatocenje je, stoga, organizovano kao sasvim obicno, svakodnevno egzistiranje bez pretjeranog komfora. Sve izgleda da je od cvrstog i postojanog materijala. Ali je to, pritom, lift u kome se spustate u bezdan. Ne vidite ga. No, cujete ga, ako zatvorite oci, kako vec zamori i tutnji pred vama.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:29

Bio sam ukocen i hladan.
Bio sam most,
raspet nad bezdanom.

Moram prec opet na Rokere s Moravu :grana
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 23:36

Putnik u tramvaju


Stojim na platformi elektricnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u
pogledu svog polozaja na ovom svijetu, u ovom gradu, u svojoj porodici.
Cak ni uzgred ne bih umio reci kakve bih zahtjeve u bilo kom smislu mogao
s pravom da postavim. Ne mogu se nicim braniti sto stojim na ovoj
platformi, sto se drzim za ovu rucicu, sto dopustam da me nosi ovaj
tramvaj, sto se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju
pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahtijeva od mene, ali to je
svejedno.

Tramvaj se priblizava stanici, jedna djevojka staje blizu vrata, spremna
da sidje. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odjevena je u crno,
nabori na suknji se gotovo ne pomjeraju, bluza joj je pripijena uz tijelo i
ima okovratnik od bijele guste cipke, otvorenom lijevom sakom se oslonila o
zid, kisobran u njenoj desnoj ruci dotice drugi stepenik odozgo. Lice
joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i
sirok. Ima mnogo smedje kose i lelujave kratke vlasi na desnoj
sljepoocnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i
vidim cijelu poledjinu desne usne skoljke i sjenku pri korijenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne cudi sebi, da drzi usta
zatvorena i ne kazuje nista o tome?

F.K.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 18 Jun 2017, 18:35

Da je ne bih sreo, Franz Kafka

Iz Plave sveske

Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.
Zasto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okruzena oruznicima koji su koplja drzali
napolje uperena. I kad bih joj se priblizio, naletio bih na siljke, bivao
ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to djevojka bila imalo kriva?
Ne vjerujem, ili sam cak siguran da nije. Poredjnje od malocas nije bilo
potpuno, posto sam i ja bio okruzen oruznicima koji su koplja drzali
okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao djevojci,
naletio bih najpre na koplja svojih oruznika i vec tu je moje napredovanje
bilo zaustavljeno. Mozda do njenih oruznika nikad nisam ni dospio,
pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to vec krvareci od svojih kopalja
i bez svijesti.
Da li je djevojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i nicim sprijecen. Iscrpljen sopstvenim
nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodusno kao da sam vazduh kroz
koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 18 Jun 2017, 23:34

Operacija: "Sloboda"

Mislim da niko ne moze da uspije bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lazna, ambiciozna mjestasca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati sta se sve nema.

Kada se to ucini, najtezi uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i sirok put.

Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i ljepotu svjesno njegujemo a svoje lose osobine pustimo da zakrzljaju i sakrijemo ih u cosak, gdje nece smetati nikome osim nama samima. Poslije od njih ostaje samo mali zavezljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost.

Mozda ce nekome uspjeti da ga negdje zaboravi, ili sto je jos hrabrije, baci uzvikujuci: Konacno su mi ruke slobodne!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 20 Jun 2017, 13:54

Jesi li ti onaj koji se rodio u zibanju gora, koji je rastao u narucju nesrece i u kuci ugnjetavanja?
Jedes li suhu koru namocenu u suze? Pijes li mutnu vodu punu krvi i suza?

Jesi li vojnik kojeg su kruti zakoni covjecji primorali da zaboravi na zenu i djecu i ode na bojno polje POHLEPE, koji su tvoji nadredjeni krivo nazvali DUZNOSCU?

Jesi li pjesnik, zadovoljan mrvicama zivota i sretan da ima papir i tintu te se u svojoj zemlji cuti poput tudjinca, kojeg njegovi bliznji ne poznaju?

Jesi li zatocenik kojeg su bacili u tamni zatvor zbog neznatnog prekrsaja i osudili oni koji bi covjeka mijenjali tako da ga kvare?

Jesi li mlado djevojce, koje je Bog obdario ljepotom da bi postalo zrtvom niske pohote bogatasa, koji je prevario i kupio njeno tijelo, no ne i njezino srce te je osudio na cemer i jad.

Jesi li koji od onih koji su zrtve ljudskih zakona.
Tada si nesretnik i tvoja je nesreca plod nepravicnosti mocnika i pakosti tiranina, brutalnost bogatoga te sebicnost razuzdanog i pohotnog.

Smirite se, o vi slabi, jer iza svijeta tvari lezi velika snaga, snaga koja je cista Pravednost, Milost, Samilost i Ljubav.
Vi ste poput ruza, koje rastu u sjeni. Zapuhat ce blagi vjetar i vase sjeme ponijeti u sunce, gdje cete iznova zivjeti u ljepoti.
Vi ste poput golog drveta koje se povija pod tezinom snjega. Doci ce proljece i obuci vasu svoju zelenu odjecu.
Istina ce rastrgati veo od suza koji zakriva vas osmjeh.
Braco moja patnicka, prihvacam vas sve, ljubim vas i prezirem one koji vas ugnjetavaju.


Halil Dzubran, Glas ucitelja
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Mala_Mu
atomica
atomica
Posts: 63332
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Mood:
Has thanked: 551 times
Been thanked: 1385 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 20 Jun 2017, 14:10

:ok
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 21 Jun 2017, 19:43

I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni.
Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami. Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak. Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.

Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi.
Ja svoju više ne trazim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

(Dervis i smrt)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Mala_Mu
atomica
atomica
Posts: 63332
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Mood:
Has thanked: 551 times
Been thanked: 1385 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 25 Jun 2017, 23:01

Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo, jer neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.

Dervis i smrt

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 06 Jul 2017, 22:20

Čisto, dobro osvijetljeno mjesto

Ernest Hemingway

Bilo je kasno i svi su napustili kavanu osim starca koji je sjedio u sjeni što ju je stvaralo lišće stabla nasuprot električnom svjetlu. Danju je ulica bila prašnjava, ali noću bi rosa slegla prašinu i starac je volio sjediti dokasno jer je bio gluh, a noću je bilo mirno i on je osjećao razliku. Dvojica konobara u kavani znala su da je starac malo pripit, i premda je bio dobra mušterija, znali su da će, ako se previše napije, otići ne plativši, tako da su pazili na njega.

»Prošli je tjedan pokušao počiniti samoubojstvo«, rekao je jedan od konobara.

»Zašto?«

»Bio je očajan.«

»Zbog čega?«

»Ni zbog čega.«

»Kako znaš da je bilo ni zbog čega?«

»On ima mnogo novca.«

Sjedili su zajedno za stolom koji se nalazio uza zid blizu kavanskih vrata i gledali na terasu na kojoj su svi stolovi bili prazni osim onoga za kojim je sjedio starac u sjeni lišća koje se lagano micalo na vjetru. Ulicom su prošli djevojka i vojnik. Ulično svjetlo sjalo je na brončanom broju njegova ovratnika. Djevojka je bila gologlava i žurila se uz njega.

»Uhvatit će ga čuvari«, rekao je jedan od konobara.

»Pa što, ako dobije ono što želi?«

»Bolje mu je da se sada makne s ulice. Uhvatit će ga čuvari. Prošli su ovuda prije pet minuta.«

Starac koji je sjedio u sjeni zakucao je svojom čašom po tanjuriću. Mlađi konobar otišao je do njega.

»Što želite?«

Starac ga je pogledao. »Još jedan konjak«, rekao je.

»Opit ćete se«, rekao je konobar. Starac ga je pogledao. Konobar se udaljio.

»Ostat će tu cijelu noć«, rekao je svom kolegi. »Sad mi se spava. Nikad ne idem u krevet prije tri sata. Trebao se ubiti prošli tjedan.«

Konobar je uzeo bocu konjaka i drugi tanjurić sa šanka unutar kavane i otišao do starčeva stola. Odložio je tanjurić i natočio čašu konjakom do vrha.

»Trebali ste se ubiti prošli tjedan«, rekao je gluhom čovjeku. Starac je pokazao prstom. »Još malo«, rekao je. Konobar je nastavio natakati čašu tako da se konjak prelijevao i tekao niz stapku u gornji tanjurić naslagane hrpe. »Hvala«, rekao je starac. Konobar je odnio bocu natrag u kavanu. Sjeo je ponovno za stol s kolegom.

»Sad je pijan«, rekao je.

»Pijan je svake noći.«

»Zašto se želio ubiti?«

»Kako da znam.«

»Kako je to učinio?«

»Objesio se užetom.«

»Tko je prerezao uže?«

»Njegova nećakinja.«

»Zašto su to učinili?«

»Strah za njegovu dušu.«

»Koliko novca ima?«

»Mnogo.«

»Mora da mu je osamdeset.«

»U svakom slučaju rekao bih da mu je osamdeset.«

»Volio bih da ode kući. Nikad ne idem u krevet prije tri sata. Kakav je to sat za odlazak u krevet?«

»On ne liježe jer mu se ovako sviđa.«

»Osamljen je. Ja nisam. Mene u krevetu čeka žena.«

»I on je jednom imao ženu.«

»Sad mu žena ne bi služila ničemu.«

»Ne može se reći. Možda bi bio bolji sa ženom.«

»Za njega se brine njegova nećakinja. Rekao si da je ona prerezala uže.«

»Znam.«

»Ne bih želio biti tako star. Starac je opak.«

»Ne uvijek. Ovaj starac je čist. Pije bez prolijevanja. Čak i sada kad je pijan. Gledaj ga.«

»Ne želim ga gledati. Želim da ode kući. Nema poštovanja prema onima koji moraju raditi.«

Starac je svrnuo pogled sa čaše na trg, onda na konobare.

»Još jedan konjak«, rekao je, pokazujući na čašu. Prišao mu je konobar kojem se žurilo. »Gotovo«, rekao je, ispuštajući sintaksu kao što čine glupi ljudi kad govore s pijancima ili strancima. »Ne više noćas. Zatvoreno sad.«

»Još jedan«, rekao je starac.

»Ne. Gotovo.« Konobar je ručnikom obrisao rub stola i mahnuo glavom.

Starac je ustao, polako prebrojio tanjuriće, izvadio kožnatu novčarku za kovanice iz džepa i platio piće, ostavivši napojnicu od pola pesete.

Konobar ga je gledao dok je odlazio niz ulicu, vrlo star čovjek koji hoda nesigurno, ali s dostojanstvom.

»Zašto ga nisi pustio da ostane i pije?« upitao je konobar kojem se nije žurilo. Zatvarali su. »Još nisu dva i trideset.«

»Želim kući u krevet.«

»Što je sat vremena?«

»Više meni nego njemu.«

»Sat vremena je isto.«

»Govoriš kao da si i sam starac. Može kupiti bocu i piti kod kuće.«

»Nije isto.«

»Ne, nije«, složio se konobar sa ženom. Nije želio biti nepravedan. Samo mu se žurilo.

»A ti? Ne bojiš li se otići kući prije tvoga uobičajena vremena?«

»Pokušavaš li me uvrijediti?«

»Ne, hombre, samo se šalim.«

»Ne«, rekao je konobar kojem se žurilo, ispravljajući se od povlačenja metalne rolete nadolje. »Imam povjerenja u sebe. Ja sam sav samopouzdanje.«

»Imaš mladost, samopouzdanje, i posao«, rekao je stariji konobar. »Imaš sve.«

»A što tebi nedostaje?«

»Sve osim posla.«

»Imaš sve što i ja.«

»Ne. Nikad nisam imao samopouzdanja i nisam mlad.«

»Ma bježi. Prestani govoriti gluposti i zaključaj.«

»Ja sam jedan od onih koji vole ostati dokasna u kavanama«, rekao je stariji konobar. »Sa svima onima koji ne žele otići u krevet. Sa svima onima kojima je potrebno svjetlo za noć.«

»Ja želim kući i u krevet.«

»Mi smo dvije različite vrste«, rekao je stariji konobar. Bio je već odjeven za odlazak kući. »Nije samo u pitanju mladost i samopouzdanje, premda su te stvari vrlo lijepe. Svake noći opirem se zatvaranju jer možda postoji netko komu treba kava.«

»Hombre, postoje bodege koje su otvorene cijelu noć.«

»Ne razumiješ. Ovo je čista i ugodna kavana. Dobro je osvijetljena. Svjetlo je vrlo dobro, a sada postoje također sjene lišća.« »Laku noć«, rekao je mlađi konobar.

»Laku noć«, rekao je drugi. Okrećući prekidač električnog svijetla nastavljao je razgovor sa samim sobom. Riječ je o svjetlu, naravno, ali je također potrebno da mjesto bude čisto i udobno. Ne želiš glazbu. Zacijelo ne želiš glazbu. Niti možeš stajati pred šankom s dostojanstvom premda je to sve što je ponuđeno za ove sate. Čega se bojao? Nije to bio strah ili strava. Bilo je to ništa koje je on predobro poznavao. Sve je bilo ništa i čovjek je također bio ništa. Samo to i svjetlo bilo je sve što se tražilo i određena čistoća i red. Neki su živjeli u tome, a da to nisu nikad osjetili, ali on je znao da je sve to bilo nada y pues nada y nada y pues nada. Naša nada koja si u nada, nada imenom tvoje kraljevstvo nada tvoja volja bit će nada u nada kao što je u nada. Daj nam taj nada naš svagdanji nada i nada nas naš nada kao što mi nada naše nada i ne nada nas u nada nego izbavi nas iz nada; pues nada. Zdravo ništa puno ništa, ništa je s tobom. Smiješio se i stajao za šankom sa sjajnim aparatom s parnim pritiskom za kavu.

»Što bi vi?« upitao je pipničar.

»Ništa.«

»Otro loco mas«, rekao je pipničar i okrenuo se na drugu stranu.

»Malu čašu«, rekao je konobar.

Pipničar ju je natočio.

»Svjetlo je vrlo jako i ugodno, ali šank nije uglađen«, rekao je konobar.

Pipničar ga je pogledao, ali nije odgovorio. Bilo je prekasno noću za razgovor.

»Želiš drugu čašu?« upitao je pipničar.

»Ne, hvala«, rekao je konobar i izišao van. Nije volio barove i bodege. Čista, dobro osvijetljena kavana bila je sasvim druga stvar. Sada će, ne razmišljajući više, otići kući u svoju sobu. Ležat će u krevetu i napokon zaspati s jutarnjim svjetlom. Na kraju krajeva, rekao je sebi, ovo je vjerojatno samo nesanica. Mora da je imaju mnogi.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 06 Jul 2017, 22:55

Guy de Maupassant: Na vodi

Prošloga sam ljeta unajmio malu ladanjsku kućicu na obali Seine, nekoliko milja od Pari￾za, i onamo bih išao spavati svake večeri. Za nekoliko dana upoznao sam jednoga od
svojih susjeda, čovjeka između trideset i četrdeset godina, koji je zasigurno bio jedan od
najzanimljivijih ljudi koje sam ikada vidio. Bio je to star, ali strastven veslač, uvijek kraj
vode, uvijek na vodi, uvijek pod vodom. Mora da je bio i rođen u čamcu, i sasvim sigur￾no će ondje i umrijeti.
Jedne večeri kada smo šetali obalom Seine, upitao sam ga da mi ispripovijeda pokoju
zgodu iz svojega života na vodi. I eto, moj čovjek smjesta živne, preobrazi se i postane
rječit, gotovo pa pjesnik. U srcu je imao jednu veliku strast, proždiruću i neodoljivu
strast: rijeku.
– Ah! – reče on – koliko uspomena imam na toj rijeci koja protječe ovuda pokraj nas.
Vi ostali, stanovnici ulica, vi ne znate što je rijeka. No poslušajte ribara kad izgovara tu
riječ.
Za njega je ona tajnovita, duboka, nepoznata zemlja opsjena i priviđenja, gdje noću vi￾dimo stvari koje ne postoje, gdje čujemo šumove koje ne poznajemo, gdje podrhtavamo a
da ne znamo zašto, kao kad prolazimo kroz groblje: i rijeka je zaista najzlokobnije od
svih groblja, iako tu nema grobova.
Ribaru je zemlja ograničena, a rijeka je u sjeni, kada nema mjeseca, neograničena. Pomo￾rac ne osjeća isto za more. More je uistinu često okrutno i pakosno, no more viče, urliče,
odano je, moćno more; dok je rijeka tiha i podmukla. Ona ne grmi, uvijek nečujno teče, i
baš to vječno gibanje vode koja teče za mene je strašnije od visokih valova oceana.
Sanjari vjeruju da more u sebi krije daleke plavkaste krajeve, gdje utopljenici plivaju me-
đu velikim ribama, usred čudnih šuma i kristalnih spilja. Rijeka ima samo crne dubine
gdje se trune u blatu. A ipak je lijepa kada blista u izlazećem suncu i kada nježno zaplju￾skuje među strmim obalama pokrivenim trstikom koja mrmori.
Govoreći o moru, pjesnik je rekao:

O valovi, kakvih li jezovitih priča znate!
Duboki valovi, koji užasavate klečeće majke,
Prepričavate priče jedni drugima dok uzburkavate more
I to čini čemernima vaše glasove
Koje imate noću, kada nam se približavate.

E pa, ja držim da su priče što ih šapuću trske svojim sitnim i nježnim glasićem strašnije
od jezivih priča o kojima urliču valovi.
Ali budući da me pitate za neku od mojih uspomena, ispričat ću vam jednu neobičnu
zgodu koja mi se dogodila ovdje prije desetak godina.
Stanovao sam, kao i danas, u kući majke Lafon, i jedan od mojih najboljih prijatelja,
Louis Bernet, koji se sada odrekao veslačkih divota i postao visoki državni činovnik,
stanovao je u selu C..., dvije milje niz vodu. Večerali bismo zajedno svakoga dana, čas
kod njega, čas kod mene.
Kako sam se jedne večeri vraćao sasvim sam i prilično umoran, vukući teškom mukom
svoj veliki čamac, jolu dugačku dvanaest stopa kojom sam se noću uvijek služio, zastao
sam načas da odahnem kraj onog vrha prekrivenog šašem, otprilike dvjesto metara od
željezničkog mosta. Vrijeme je bilo divno; mjesec je sjajio, rijeka je blistala, zrak je bio mi￾ran i blag. Zaveo me taj spokoj; pomislio sam kako bi bilo dobro ovdje zapaliti lulu. Rad￾nja je slijedila misao; zgrabio sam sidro i bacio ga u rijeku.
Čamac, koji je plovio nizvodno sa strujom, potegnuo je lanac do kraja i zatim stao; a ja
sam sjeo na krmu, na ovnovu kožu, smjestivši se najudobnije što sam mogao. Više se ni-
šta nije čulo, ništa: samo bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da čujem kako voda laga￾no klopoće, gotovo neprimjetno, udarajući o obalu. Razabirao sam i neke trstike, više od
drugih, koje su poprimale čudnovate oblike, kao da se na trenutke gibaju.
Rijeka je bila savršeno mirna, no ja sam osjetio kako me ova neobična tišina uzbuđuje.
Sve zvijeri, žabe i krastače, ti noćni pjevači močvare, umuknuše.
Iznenada, desno pokraj mene jedna je žaba zakreketala. Zadrhtao sam: ona je zašutjela;
više ništa nisam čuo.
Odlučio sam malo zapaliti lulu kako bih se protresao. No kako god sam bio poznat kao
strastveni pušač, sad mi nije prijalo. Nakon drugoga dima postalo mi je mučno te sam
prestao. Počeo sam pjevušiti, zvuk mojega glasa bio mi je neugodan; stoga sam se ispru-
žio na dnu čamca i zagledao u nebo. Neko sam vrijeme mirovao, no ubrzo su me lagani
pokreti barke počeli zabrinjavati. Učinilo mi se kao da se silno diže i spušta, dodirujući
naizmjence jednu pa drugu obalu rijeke; zatim kao da je neka nevidljiva sila privlači po￾lako prema dnu i potom diže, da bi je pustila da padne. Ljuljalo me kao da sam usred
oluje; čuo sam zvukove oko sebe. Naglo sam se uspravio: voda je blistala, sve je bilo
mirno.
Shvatio sam da su mi živci malo uzdrmani i odlučio otići. Povukao sam lanac; čamac se
stao micati, no uskoro sam osjetio neki otpor, povukao sam jače, ali nisam mogao izvući
sidro. Zakačilo se o nešto na dnu rijeke i nisam ga mogao podići. Ponovno sam pokušao,
no uzalud. Zatim sam veslima okrenuo čamac i premjestio ga uzvodno ne bih li promije￾nio položaj sidra. Bilo je uzalud, i dalje je stajalo. Razbjesnio sam se i stao bjesomučno
tresti lancem. Ništa se nije pomaknulo. Obeshrabren, sjeo sam da razmislim o svojoj si￾tuaciji. Nisam mogao ni pomisliti da potrgam ovaj lanac ni da ga odijelim od čamca, jer
je bio golem i prikovan za komad drva deblji od moje ruke. No kako je vrijeme bilo lije￾po, bio sam siguran da će kakav ribar naići i priteći mi u pomoć. Moja me neprilika smi￾rila. Sjeo sam i napokon sam mogao popušiti svoju lulu. Imao sam i jednu bocu ruma,
ispio sam dvije ili tri čašice i nasmijao se svojoj nezgodi. Bilo je veoma toplo i u najgorem
slučaju mogao sam prenoćiti pod vedrim nebom.

Iznenada je nešto kucnulo o moj čamac. Stresao sam se i hladan znoj oblio me od glave
do pete. Bio je to zacijelo komadić drva koji je donijela struja, no to je bilo dovoljno da
me iznova uznemiri. Zgrabio sam lanac i očajnički upro. Sidro ni makac. Ponovno sam
sjeo, iscrpljen od napora.
U međuvremenu se na rijeku polagano spustila bijela gusta magla koja je dopirala do
vodene razine, tako da, ustavši, nisam vidio više ni rijeku, ni svoje noge, ni čamac, jedino
sam zapazio vrške trstike, a podalje blijedu ravnicu osvijetljenu mjesečevom svjetlošću, s
velikim crnim mrljama koje se dižu prema nebu, skupinama topola uz cestu. Činilo se
kao da sam ukopan do pasa u pamučno tkivo neobične bjeline, i preplavile su me svako￾jake čudnovate misli. Zamišljao sam da se netko pokušava uspeti u moju barku koju više
nisam mogao razabrati, i da je rijeka, sakrivena neprovidnom maglom, puna čudesnih
bića koja plivaju oko mene. Osjetio sam užasnu nelagodu, obruč mi je stezao sljepoočni￾ce, a srce tuklo kao da će me ugušiti. Izgubivši glavu, pomislio sam pobjeći plivajući, no
jeza me prošla pri samoj pomisli. Već sam se vidio kako izgubljen lutam maglom i kopr￾cam se među trstikom i travama koje ne mogu izbjeći, hropćem od straha ne naslućujući
spas, izgubivši iz vida čamac, i činilo mi se kao da me nešto vuče za noge na dno te crne
vode.
Zaista, budući da bih trebao prevaliti barem pet stotina metara plivajući protiv struje dok
ne bih došao do mjesta gdje se travke ne petljaju za noge, veoma je vjerojatno da ću se
zagubiti u ovoj magli i utopiti se, koliko god dobar plivač bio.
Pokušao sam se pribrati. Osjetio sam čvrstu volju da se oduprem strahu, ali je u meni
bilo i nešto drugo osim volje, a to drugo obuzeo je strah. Upitao sam se čega bih se mo￾gao bojati; moje hrabro ja rugalo se onomu strašljivomu i nikada kao toga dana nisam
tako jasno opazio da su u nama dva suprotna bića, jedno voljno, a drugo koje se opire,
čas pobjeđuje jedno, čas drugo.
Ta glupa i neobjašnjiva bojazan sve je više rasla i pretvarala se u stravu. Ostao sam ne￾pomičan, širom otvorenih očiju, napeta i pripravna uha. Čekajući što? Nisam znao, no
moralo je biti nešto strašno. Da je kojoj ribi palo na pamet da poskoči iz vode, kako se to
često događa, držim da bih se onesvijestio poput klade.
Ipak, uz silan napor, uspjelo mi je sabrati se i povratiti razum koji sam gubio. Ponovno
sam dohvatio bocu s rumom i otpio velikim gutljajima.
Onda mi je sinula zamisao i počeo sam vikati iz petnih žila okrećući se na sve četiri stra￾ne. Kada sam potpuno promukao, stao sam slušati. Pas je zavijao, veoma daleko.
Još sam pio i onda sam se ispružio koliko sam dug i širok na dno čamca. Tako sam ostao
negdje oko sat vremena, možda i dva, budan, otvorenih očiju, sa sablasnim snoviđenjima
oko sebe. Nisam se usudio ustati, a ipak sam to silno želio; odgađao sam to iz minute u
minutu. Rekao sam si: "Hajde, ustaj!", ali sam se bojao svakog pokreta. Na koncu sam se
podigao pomno i oprezno, kao da moj život ovisi o najmanjem zvuku koji proizvedem.
Pogledao sam preko ruba.
Ostao sam bez daha od najveličanstvenijeg, najdivnijeg prizora koji sam ikada vidio. Bila
je to vilinska priča, čudesno priviđenje o kojem govore putnici koji se vraćaju iz daleka i
koje slušamo ne vjerujući im.
Magla, koja je prije dva sata lebdjela nad vodom, malo-pomalo se povukla i skupila na
obalama. Ostavljajući rijeku potpuno čistom, nakupila se na svakom brežuljku s obje
strane, visokom šest do sedam metara, koji su blistali pod mjesečinom bjelji od snijega.
Tako da se nije vidjelo ništa osim rijeke, protkane blistavim nitima, opasane bijelim gor-
jem. A gore, iznad moje glave, pun i velik, svijetlio je mjesec usred plavkastog i mliječ-
nog neba.
Sve se vodene životinje probudiše; žabe su bijesno kreketale, a od časa do časa, slijeva i
zdesna, dopirao je jednoličan i tužan, bakreni glas krastača. Začudo, nisam se više bojao.
Bio sam usred toliko izvanrednog krajolika da me najneobičnije stvari ne bi iznenadile.
Ne znam koliko je to trajalo, jer sam na koncu usnuo. Kada sam ponovno otvorio oči,
mjesec je bio zašao, nebo je bilo puno oblaka. Voda je tugaljivo klopotala, vjetar je puhao,
bilo je hladno, a tama je bila potpuna.
Popio sam što mi je preostalo ruma, a zatim sam cvokotajući od zime osluškivao šuška￾nje šaša i zlokobne zvuke rijeke. Pokušao sam vidjeti, ali nisam mogao razabrati ni svoj
čamac ni ruke koje sam primaknuo očima.
Međutim, malo-pomalo tama je postajala rjeđa. Odjednom mi se učinilo da jedna sjena
klizi sasvim blizu mene. Ispustio sam vrisak, i glas je odgovorio; bio je to ribar. Zazvao
sam ga, a kada se približio, ispričao sam mu svoju nezgodu. Privukao je svoj čamac do
mojega i zajedno smo stali vući lanac. Sidro se nije pomaknulo. Dan je svanuo, tmuran,
siv i kišan, leden, jedan od onih dana koji vam donose tugu i nesreću. Opazio sam još
jednu barku. Prizvali smo je. Čovjek koji je bio u njoj pomogao nam je vući i polako je
sidro stalo popuštati. Podizalo se, ali polako, polako, opterećeno popriličnim teretom.
Naposljetku smo opazili crnu masu i dovukli je u moj čamac.
Bio je to leš stare žene s velikim kamenom oko vrata.


1876.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 22 guests