Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 09 Sep 2017, 13:21

Koliko neko mora biti ograniceni um da „liberalizam“ koji daje svojevrsnu zastitu privatnom vlasnistvu( izrabljivackom Kapitalizmu), na racun radnicke klase smatra ljevicarskom idejom, gdje liberali namjerno izjednacavajuci bratski fasizam( protov kojeg se kao deklarativno bore) koji moze da postiji samo u kapitalistickim drustvima( kao i liberalizam), izjednacavaju sa Komunizmom koji predstavlja jedinu ekonomsko politicku ideju i misao koja interese radnicke klase stavlja ispred interesa onih koji se bogate exploatacijom covjeka.

Sta o tome kaze Goran Kovacevic

Liberalna ideologija kao smrtni neprijatelj radničke klase

Radnik nema u privatnom vlasništvu sredstva koja bi mu omogućila da od njih živi. Nema kapital niti imovinu. Radnik kao sredstvo za preživljavanje posjeduje isklučivo svoj fizički i intelektualni rad, a kojeg je prisiljen iznajmljivati kapitalistima da bi mogao preživjeti, time mu je mogućnost “pregovora“ oko nadnice te uvjeta rada te uopće mogućnost da bira znatno umanjena.

Pogledamo li samo površno danas dominantnu liberalnu ideologiju primjetit ćemo da su njezinim apologetima puna usta neprestanog pozivaja na slobodu, demokraciju, ljudska prava, individualizam, pravnu državu, da uporno negiraju sukob rada i kapitala, da vlastite klasne interese predstavljaju kao opće interese društva, uporno tvrdeći kako je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno dobrovoljnom i slobodnom pristanku obje strane iz čega i kapitalist i radnik profitiraju, a sa druge su strane deklerativno protiv totalitarizma, protiv kršenja slobode, protiv nedemokratskih tendencija, protiv ideologija, dok sam liberalizam pokušavaju predstaviti ne kao ideologiju nego kao nešto što se podrazumjeva samo po sebi, nešto neodvojivo od pojma slobode i demokracije, te pokušavaju u svakoj dostupnoj prilici izjednačiti fašizam i komunizam da bi ovaj potonji pokušali diskreditirati.

No zavirimo li samo malo dublje otkriti ćemo da domaći liberali (ili libertarijanci) ne bi imali ništa protiv ukidanja demokracije ako bi im bila zagarantirana pravna i svaka druga zaštita njihovog privatnog vlasništva od strane države. Ne samo da ne bi imali ništa protiv ukidanja demokracije nego neki otvoreno zagovaraju u povratak u monarhizam, dok treći sasvim otvoreno podržavaju fasističke režime te nasilno rušenje demokratski izabrane socijalističke vlasti državnim udarom te ubojstva demokratski izabranihsocijalističkih lidera, kao sto je to u Čileu bio Salvadore Allende.

Sukob rada i kapitala

Jedan od najčešćih liberalno ideoloških mantri koje njegovi apologeti ponavljaju jest onaj o nepostojanju sukoba između rada i kapitala. Liberali tvrde kako su interesi privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju istovjetniinteresima radnika te kako je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno slobodnom i dobrovoljnom pristanku obje strane. Istina, naravno, je posve suprotna.

Kapital jest nepoželjan za radništvo ako je isti u rukama privatnih vlasnika koji prisvajaju rezultate rada radnika na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te su na taj način oni sami, privatni vlasnici, oslobođeni rada, ali istovremeno upravljaju, žive i bogate se na račun tuđeg rada, prikazjući ga istovremeno kao vlastiti rad i vlastiti uspjeh, pa tako možemo čitati u medijima o “uspješnim poduzetnicima“ koji su uspjeli „teškim radom“ samo što nikada ne navedu čijim su to teškim radom oni uspjeli? Vlastitim radom sigurno nisu.
Kapital i imovina, sami po sebi, ne proizvode ništa, ne generiraju novi profit dok god ih ne oplodi rad, kapitalisti time stječu moć i pravo da žive od eksploatacije rada radničke klase koja ne posjeduje ništa osim vlastitog rada za preživljavanje.

Kapital koji je poželjan za radništvo je onaj kapital koji je u društvenom vlasništvu, a kojim samoupravljaju sami radnci, gdje se ekonomska aktivnost odvija u svrhu razvoja te zadovoljavanja potreba društva u cjelini. U interesu radništva je da sami upravljaju firmama ili tvornicama u kojima rade, u interesu radništva je da nitko ne prisvaja rezultate njihovog rada i da njihovim radom nitko ne upravlja osim njih samih, u interesu radništva je da se nitko ne bogati na njihovoj muci i radu te da mogu od vlastitog rada normalno živjeti.
Nasuprot tome imamo kapital u privatnom vlasništvu te odvijanje ekonomske aktivnosti isključivo u svrhu maksimalizacije profita i bogačenja privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju koji ne mare za ništa drugo osim za profit. Da je tome tako dovoljno je pogledati razne financijske izvještaje raznih firmi. Kolko puta ste do sada samo pročitali kako je određena firma povećala prihode za određeni postotak te uz to ostvarila i udvostručenje dobiti, no, nažalost, nisu uspjeli zadovoljiti razne liberalne “analitičare“ koji su očekivali još veću maksimalizaciiju profita, pa im je vrijednost dionice drastično pala. Povećanje prihoda i udvostručenje dobiti a vrijednost firme istovremeno u padu, i to je normalno?
Možda, no samo u glavama liberalnih apologeta kapitalizma.

Odnos između kapitalista i radnika

Druga stvar koju se može često čuti iz usta liberala jest da je odnos kapitalist – radnik baziran na potpuno slobodnom i dobrovoljnom pristanku obje strane koje ulaze u taj odnos.

No liberali pritom svjesno zanemaruju činjenicu da je privatni vlasnik sredstava za proizvodnju, to jest kapitalist, u prednosti nad radnikom i da oni ne ulaze ravnopravnou taj odnos.

Radnik nema u privatnom vlasništvu sredstva koja bi mu omogućila da od njih živi. Nema kapital niti imovinu. Radnik kao sredstvo za preživljavanje posjeduje isklučivo svoj fizički i intelektualni rad, a kojeg je prisiljen iznajmljivati kapitalistima da bi mogao preživjeti, time mu je mogućnost “pregovora“ oko nadnice te uvjeta rada te uopće mogućnost da bira znatno umanjena.Radnik mora pristati na odnos i uvjete rada koje nude kapitalisti jer će u suprotnomi on i njegova obitelji umrijeti od gladi.

Dakle, ovdje se ne radi, kako to tvrdi buržoazija, o dobrovoljnom i slobodnom odnosu između kapitalista i radnika nego o prisili. Radnik da bi preživio je prisiljen iznajmiti svoj rad kapitalistu pod uvjetima i cijenom koju on sam odredi. Pošto radnik ne posjeduje ništa osim svojeg rada, on je natjeran strahom da ga ne zamjeni netko drugi, iznajmljivati svoj rad po najnižoj mogućoj cijeni.

Čime se radnika dovodi pred gotov čin, ili će raditi pod uvjetima koje je odredio kapitalist ili će biti zamjenjen nekime drugim te umrjeti od gladi a jasno jeda će većina koja nema suicidalnih sklonosti, odabrati rad za kapitalista.

Svime ovime su, nažalost, radnici natjerani međusobno se natjecati, međusobno si biti konkurencija, što za izravnu posljedicu ima pad cijene rada, čime se neprestano reproducira i učvršćuje bijeda i siromaštvo radničke klase.

Ono što se može primjetiti kod liberalnih pokušaja da se opavda kapitalistička ekspoatacija jest da kada liberali navode primjere kojima oni opisuju slobodnu razmjenu usluga i dobara u većini slučajeva opisuju odnos između radnika i kupca, odnos između onoga tko nudi određenu uslugu (radnik) i onoga kome je odredena usluga ili proizvod potreban (kupac/mušterija), a ne odnos između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju.

Navesti ćemo primjer kojim se nedavno posloužio jedan apologet kapitalizma u članku objavljenom na index.hr:

“ U stvarnosti pak vidimo da se svaki put kada dođe do razmjene nekog dobra ili usluge, stanje obaju strana poboljša u odnosu na stanje prije razmjene. Ovo je moguće zbog toga što ljudi u danom trenutku imaju različite ljestvice vrijednosti. U trenutku kada ulazim u mesnicu ja vrednujem 1 kg mesa više nego što vrednujem 40 kn; mesar pak više vrednuje 40 kn od 1 kg mesa. Nakon što izvršimo zamjenu, obojica smo profitirali – bez da smo i u jednom trenutku bili u konfliktu ili da je netko nekoga iskoristio.“

Ovdje je jasno da se opisuje odnos koji vlada između radnika i kupca, odnos između onoga tko nudi određen proizvod ili uslugu i onoga kome je taj proizvod ili usluga potrebana. To zaista nema nikakve eksploatacije.

Ili ako uzmemo primjer sa frizerskim salonom i samozaposlenim radnikom koji je ujedno i vlasnik tog salona. Takav samozaposleni radnik primi mušteriju, obavi svoj posao, za to dobije određeni profit a mušterija dobije određenu uslugu. Tu je također sve čisto, nema eksploatacije. No pogledajmo sada drugi pimjer. Ovdje sada imamo tri strane, imamo vlasnika salona, imamo najamnog radnika te imamo mušteriju kojoj je potrebna određena usluga.

Kao u prvom slučaju, radnik obavi svoj posao, za to dobije određeni profit, a mušterija dobije određenu uslugu, no tu sva sličnost prestaje. Ovdje sada dolazimo do vlasnika koji taj isti profit kojeg je radnik zaradio pružanjem usluge, prisvaja sebi na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, što bi u ovom slučaju predstavljao salon. Znači vlasnik prisvaja rezultate rada radnika, oduzima mu ono što je on stvorio vlastitim radom i na temelju toga živi.



Demokracija i sloboda u liberalnom ruhu

Svi znamo da su liberalima puna usta slobode, demokracije, slobodnog tržišta, individualizma i da je u javnom diskursu liberalizam gotovo pa izjednačen sa demokracijom i pojmom slobode.

No kada liberali pričaju o slobodi to se isključivo odnosi na slobodu posjedovanja privatnog vlasništva, slobodu na život bez rada, slobodu na eksploataciju radništva i vlast nad njihovim radom te slobodno prisvajanje i raspolaganje rezultatima njihovog rada, slobodu na neograničenu akumulaciju i maksimalizaciju kapitala. U liberalnoj ideologiji privatno vlasništvo igra središnju ulogu tako da ono zajedno sa slobodnom eksploatacije najamnog rada predstavlja temelj liberalizma.

U liberalnoj ideologiji politički zreo čovjek je onaj ekonomski neovisan čovjek a to je vlasnik sredstava za proizvodnju, dok ekonomski nesamostalne, koji ne posjeduju ništa osim vlastitog rada, treba isključiti iz političkog života i ograničiti im građanska prava. Liberali su tako smatrali da demokraciju treba ograniciti na povlaštene slojeve, na elitu, na vlasnike sredstava za proizvodnju. Dok bi one niže klase koje nemaju privatnog vlasništva bile isključene iz građanskih prava, a izgovor za ovakvo postupanje je bilo da oni koji plaćaju poreze jedini trebaju imati pravo suodlučivati o njihovoj namjeni. Jedino privatni vlasnik sredstava za proizvodnju može biti neovisan i kao takav donjeti samostalan i ispravan sud, a takvo nešto se moglo očekivati samo od obrazovanih, a dostupnost obrazovanja je naravno opet ovisila o privatom vlasništvu pojedinca, njegovoj klasnoj poziciji i moći.

Ovakvom stavu liberala je doprinio njihov sasvim opravdani strah da bi opće pravo glasa i puna, neposredna demokracija, bila opasna po njihovo privatno vlasništvo te da bi niže klase mogle zatražiti demokratizaciju ekonomije, ukidanje privatnog vlasništva i samim time ukidanje i klasa te njihovog povlaštenog položaja u društvu.

Pa tako Benjamin Constant piše: “Koga privredna prinuda drži u vječnoj zavisnosti i osuđuje ga na nadničarski rad, taj nije ništa bolje upoznat s javnim poslovima od djece, i on se za nacionalnu dobrobit, elemente koje ne pozna i u čijim prednostima samo indirektno sudjeluje, ne zanima više nego stranci. Za izborno je pravo dakle potreban još jedan uvjet osim zakonskih propisa državljanstva i donje granice starosti. Taj je uvjet slobodno vrijeme koje je neophodno kako bi se čovjek prosvijetio i zadobio pravi sud. Jedino vlasništvo pribavlja slobodno vrijeme, jedino vlasništvo osposobljava čovjeka da vrši politička prava.“

A kod Kanta stoji: „Za to je nužna kvaliteta (osim prirodne, da nije žena ili dijete) jedino: da je on svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici, nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani.”

No upravo je radnička klasa ta koja je upornom i požrtvovnom borbom prisilila liberale na uvođenje općeg, jednakog i tajnog prava glasa, iako je liberalna ideologija privremeno odnjela pobjedu po pitanju uvođenja demokracije u privatnu sferu i demokratizacije ekonomije putem ukidanja privatnog vlasništva i priviligiranih klasa te uvođenja društvenog vlasništva.

Liberali danas također zahtjevaju reforme, a koje su samo lijepši način da se traži smanjivanje radničkih prava, smanjivanje plaća, smanjivanje mirovina, ukidanje minimalne plaće, smanjivanje socijalnih davanja i uništavanje socijalne države, uništavanje javnog sektora, smanjivanje poreza, stvaranje pogodne “poduzetničke klime“, daljnje privatizacije državne imovine, prikazujući na taj način vlastite klasne interese kao opće dobro i interese cijelog društva.



Liberali podržavaju fašizam

Još jedna vrlo popularna mantra kod liberala je pokušaj diskreditiranja socijalizma izjednačavajući ga sa fašizmom. Jednostavno proglse fašizam i socijalizam kolektivističkim ideologijama,te su zato, navodmno, istovjetni, nadodaju na to “snažnu državu“ idržavnu intervencju, totalno ignorirajući da socijalizam, uz anarhizam, jedini govori o ukidanju prvo kapitalističke države a potom o potpunom ukidanju ili “odumiranju“, ovoga puta, i radničke države te ostvarenju besklasnog i bezdržavnog društvenog uređenja poznatijeg pod imenom komunizam. Država je potrebna u prijelaznom razdoblju socijalizma, no sa tendencijama prema njezinom potpunom i trajnom ukidanju kako se socijalizam razvija, za komuniste država predstavlja samo još jedan alat klasnog ugnjetavanja jedne klase nad drugom i kao takva mora biti ukinuta. Dok je za opstanak klasnog društva i kapitalizma za koje se zalažu libverali upravo neophoda država i zaštita koju im ona pruža u vezi privatnog vlasništva.

S druge strane, današnji liberali otvoreno podržavaju fašističke režime kao što je to bio onaj u Čileu predvođen Augustom Pinochetom, srušivši prethodno državnim udarom demokratski izabranog socijalista Salvadora Allende te streljajući i masakrirajući na tisuće ljudi.Diktatora Pinocheta su podržavali liberalni ideolozi kao što je recimo Milton Friedman, kojega kao liberala ili libertarijanca, začudo, nisu zanimala ljudska prava, niti demokracija, niti sloboda na koju se inače pozivaju, sve što ga je zanimalo jest da se provodi liberalna, prokapitalistička ekonomska politika.

No pogledajmo prvo što je to uopće fašizam, kako ga možemo definirati?

Fašizam u osnovi možemo definirati kao vladavinu diktature kapitala uz pomoć najreakcionarnijih elemanta društva. Javlja se za vrijeme dugotrajnih kapitalističkih kriza, a koje su sastavni dio kapitalizma kao takvog te se iznova ciklicki ponavljaju, s jedne strane se javlja kao odgovor protivnesposobne liberalne države(no, ne i protiv samog kapitalizma) koja nije u mogućnosti riješiti krizu, a sa druge strane se javlja kao reakcija na mogučnost da kapitalistički sistem bude ukinut i zamjenjen socijalizmom.

Fašizam najprije okuplja pripadnike sitne buržoazije koja je uvijek teško pogođena krizama kapitalističkog sistema, standard im naglo pada, događa se njihova propast i proletarizacija tj. pad u radničku klasu. Fašističkom pokretu pristupaju također i manji djelovi radničke klase, kao i dio krupne buržoazije. Sitna buržoazija ovdje predstavlja ideološkog nositelja fašizma dok krupna buržoazija sudjeluje financijski te u samoj vlasti.

Fašizam kao takav, u svojoj osnovi buržoaski pokret i sistem, u prošlosti odmah nakon dolaska na vlast je pokrenuo masovne progone i uništavanje sindikalnih i radničkh pokreta te zabranu radničkih partija koje bi mogle ugrožavati privatno vlasništvo te kapitalizam. Dakle, liberalne mantre o tome kako ne postoje razlike između fašizma i komunizma ne drže vodu, da se zadržimo čisto na ekonomskom pitanju, fašizam je usmjeren na očuvanje kapitalističkog sistema, privatnog vlasništva te klasnog društva. A socijalizam teži ukidanju i privatnog vlasništva i kapitalizma i klasa. Isto tako ne drži vodu da je socijalizmu potrebna jaka država jer znanstveni socijalizam govori o ukidanju države, dok je upravo kaptalizmu država potrebna, bilo to liberalna ili fašistička država, zbog pravne i svakog drugog vida zaštite koju država pruža u vezi privatnog vlasništva.

Neki od ideologa liberalizma,kao što je naprimjer Ludwig von Mises, su nakon uspostave SSSR-a te dolaska Mussolinija na vlast u Italiji, vidjeli u fašizmu spas za buržoaziju i privatno vlasništvo, nasuprot socijalizmu kojeg su doživljavali kao direktnu prijetnju po civilizaciju, to jest po klasno društvo i više, priviligirane klase, privatne vlasnike. Pa tako Mises piše:

“Ne može se poreći da su fašizam i slični pokreti s ciljem uspostave diktature puni dobrih namjera i da su njihove intervencije, za sada, spasile europsku civilizaciju. Zasluga koju je fašizam time osvojio za sebe će živjeti vječno u povijesti.“

Dakle, poanta svega je da kada čujete da je netko liberal, da se zalaže za liberalizam, da mantra kako nam trebaju reforme, slobodno tržište i tome slično. Sjetite se da su to ljudi koji su podržavali ograničavanje prava glasa na buržoasku klasu, dok ostale, niže klase, praktički pa i nisu smatrali ljudima, potom da su to ljudi koji, kada su već bili prisiljeni razmišljati o uvođenju općeg prava glasa, su se zalagali za ograničenje istog na muškarce, diskiminirajući time žene, dok su neki željeli opće ali ne i jednako pravo glasa, da kada traže reforme to u pravilu znači pogodovanje krupnom kapitalu i smanjivanje plaća, smanjivanje mirovina, smanjivanje poreza da bi im profit bio veći, da žele uništavanje socijane države, uništavanje javnog sektora te daljnju rasprodaju državne imovine kroz privatizaciju, da isti ti ljudi žele ukidanje besplatnog javnog zdravstva i školstva i da su u svojoj želji da ostanu povlaštena klasa išli toliko daleko da su podržavali fašizam i veličali ga kao spas za europsku civilizaciju. Sjetite se da će ti ljudi i sutra isto tako učiniti sve da bi zadržali svoju klasnu poziciju imoć, da bi zadržali svoje pravo na posjedovanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te pravo na eksploataciju radničke klase i na upravljanje i prisvajanje rezultata njihovog rada.

Sjetite se svega ovoga i recite im:¡No pasarán!

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 11 Sep 2017, 10:27

OVO JE PRAVI DOKAZ DA SE HRVATSKA PRETVORILA U SRBIJU OD PRIJE 10 GODINA Mislili smo tada da smo evoluirali, da smo ispred njih, a evo gdje smo danas


Image

Pred desetak godina, naš kolega novinar i kolumnist Boris Dežulović stanovito je vrijeme proveo u Beogradu, gdje je imao sentimentalnu vezu. Tijekom tog razdoblja, često je i s nemalom fascinacijom pričao o malim ili velikim razlikama i sličnostima između dviju susjednih i jezično povezanih kultura. Među tim sličnostima i razlikama bile su i one medijske.


Bilo je to u vrijeme kad je u Hrvatskoj prestajala era Ive Sanadera, a počinjala ona Jadranke Kosor. Nekretninski i špekulantski bum bio je na vrhuncu, ekonomska kriza taman je počinjala, a počinjala je uz potmulo pucketanje nalik onim naprslinama u ledu iz prologa crtića “Ice Age”. Hrvatska je taman odrađivala svoje benčmarke i pretpristupne zadatke, DORH je sveudilj dizao optužnice protiv ministara, a samo ste čekali tko će biti priveden idući. To društvo, dakako, nije bilo idealno, a danas definitivno znamo da je počivalo na dugu i špekulaciji, lopovluku i torbarenju po fimi-medijama i carinskim upravama. No, postojalo je u tom tadašnjem društvu nešto dobro. Ono je, naime, gledalo naprijed. Čitavo društvo počivalo je na aspiracijama, a te su aspiracije uključivanje gledanje u budućnost.

Cijelo društvo gledalo je unaprijed, prema ulasku u EU. Građani su gledali unaprijed, prema izborima koji su trebali donijeti promjene. Biznis je gledao unaprijed, prema jadranskom garigu i mrkenti koji je trebao dobivati na vrijednosti. Postojalo je opće osjećanje da se stvari mijenjaju - dobro ili loše, ali mijenjaju - te da je prošlost neka nejasna omaglica koju ostavljamo za sobom, i nemamo vremena za osvrtanje - a nemamo naprosto zato jer rolerkoster vozi prebrzo. Bile su to - u dobru i zlu - hrvatske “roaring twenties”. One su se odražavale i u medijima: mediji su govorili o budućnosti, o reformama, o tehnološkim gadžetima, o skupim večerama, novim konzumnim ugodama i nadolazećim trendovima.

Boris Dežulović - tada privremeni Beograđanin - u to me doba upozorio na fundamentalnu razdjelnicu koja je tada razlikovala hrvatske novinske naslovnice od onih srpskih. Srpske su novine, govorio je, opsesivno fiksirane na prošlost. Ono čime se srpske novine bave su neznani Dražin grob, Nedićeva rehabilitacija, Tito, Pašić, Ranković, Nikolaj Velimirović, Đilas, Dragiša Vasić, general Arsa Jovanović. “Uzmi samo NIN” - upozorio me. Prođu tjedni i tjedni, a da na naslovnici NIN-a budu samo povijesne osobe: Titovi pomoćnici, četnički vojvode, patrijarsi, okrunjene glave, prinčevi i regenti, mrtvi pisci, mrtvi državnici.

Tada - u drugoj polovici prošle dekade - još smo bili naivni da vjerujemo da je povijest matematički vektor. Bili smo dostatno naivni da vjerujemo kako ona ide linearno naprijed, te da je razlika između srpskih i hrvatskih novina kronometarski mjerljiva. Mi smo evoluirali, mislili smo (ili - bar - ja sam mislio). Mi smo ispred njih, oni će za par godina doći gdje smo sada mi, a mi ćemo tada biti još malo, ili još puno, naprijed u 21. stoljeću.

Kako sam - ukratko - kolosalni idiot tada bio.

Jer, danas - desetak godina kasnije - hrvatsko društvo izgleda točno onako kako je izgledalo srpsko tada, a hrvatski mediji i naslovnice upravo su onakvi kakvi su tada - na moje i Borisovo čuđenje - bili srpski.

Točno deset godina kasnije, hrvatske naslovnice, javne i komercijalne TV, političke stranke, udruge i bave se točno onim s čime su se pred deset godina bavili srpski: mrtvim piscima, mrtvim državnicima, mrtvim postrojbama i mrtvim klericima. Puna dva mjeseca država i mediji bili su u bunilu simboličkog građanskog rata zbog ploča s Titovim imenom na zagrebačkom trgu. Istovremeno, po posve se istim razdjelnicama vodila simbolička bitka zbog ploče u Jasenovcu s osam imena i fašističkim ratnim sloganom. Katolička crkva u Hrvatskoj sve to vrijeme vodi dvoličnu bitku za face-lifting vlastite prošlosti kroz kanonizaciju Alojzija Stepinca. Klerikalne udruge vode boj za pravosudnu rehabilitaciju rasne ideologije kroz rehabilitaciju Filipa Lukasa. Zlatko Hasanbegović organizira imenovanje ulice po Milanu Šufflayu, te kani iz zagrebačkog Donjeg grada deložirati sirotu Tomaša Masaryka. Bandić - istodobno - priprema veliki comeback mlađahnih ljevičarskih martira kroz spomenike Loli Ribaru i sedmorici sekretara SKOJ-a. Pritom ta historiografska ognjica stalno leluja između bizarnog, tragičnog i grotesknog.

Potpredsjednik Sabora daje intervju o ustaškom pozdravu u ronilačkom odijelu, na stražnjoj platformi čarterske jedrilice. Predsjednik Vlade usuglašava dizajn spomen-ploče s predstavnicima veterana paravojne stranačke milicije. Komemorativnu praksu u glavnom gradu formalno vodi čovjek koji se šetao rivom s ustaškom kapom, biskupi iz austrijske provincije pozivaju na lustraciju, u priobalnim selima familije dižu spomenike atentatorima na ambasadore, po lijevim i desnim portalima izlaze tjednima feljtoni i kontra-feljtoni o Jasenovcu, a na naslovnicama tjednika karte-vodiči po jamama i fojbama. S TV-a i iz novina nam - kao u Srbiji pred deset godina - poput bučnih muha zujanjem dodijavaju historiografski teškaši. Tko, Filip Lukas? Tko - Masaryk? Stepinac? Šufflay? Blaž Kraljević? Barešić? Kako ste molim rekli - Vlado, tko? Ranogajec?

A onda - kao da nam nije bilo dosta rasističkih ideologa, kvislinških biskupa i staljinističkih tužitelja - kao groteskno finale tog historiografskog čeprkanja dočekali smo i to. Preko naslovnica dviju novina i preko kadavera dviju nefunkcionalnih država upravo u ovom trenutku javno polemiziraju - pazite sad - Tuđman i Izetbegović! Dvojica državnika od kojih je jedan umro 1999., a drugi 2003. upravo se prepiru preko medija, a da bi preko groba polemizirali koriste ljudske medije u spiritističkoj seansi. Da stvar bude i ljudski i politički morbidnija, ti lutci u trbuhozboračkoj predstavi njihovi su vlastiti sinovi. Jedan od njih - onaj Tuđmanov - u Hrvatskoj je saborski zastupnik, onaj drugi - Alijin - u Bosni i Hercegovini član predsjedništva. No, ni jedan ni drugi ovdje ne funkcioniraju kao parlamentarci i državnici, nego kao zemaljski namjesnici ostavštine vlastitih očeva za koje se iz petnih žila bore knjigama, presicama, intervjuima i ekskluzivnim uvidima iz utroba tajne diplomacije.

Preko novina se tranširaju istine i kontra istine iz 1993. i 1994., vade se mudžahedini, odrubljene glave, mladenačke deklaracije, logori po heliobazama, džamije sravnjene bagerom i freske propucane kalašem. Dvojica luzerskih sinova praznih biografija iz petnih se žila trude uljepšati ostavštinu velikih patrijarha u kućnim haljecima vlastitih tinela. Jednog, koji je napao svog ratnog saveznika, potaknuo očito etničko čišćenje, te koji će zbog toga prije ili kasnije biti “svečano” spomenut u haaškoj presudi. Te drugog, koji je besciljno vrludao između vjere i nacije, Europe i islamske umme, te koji je krivim procjenama i zakašnjelim tajminzima dobrano skrivio agoniju naroda koji je vodio. Dvojica sinova - ukratko - iz petnih žila pokušavaju prekrojiti porazno i po svemu promašeno političko nasljeđe svojih očeva, a pritom za taoce drže dvije države - jednu koja se ionako dovoljno sramoti vlastitim “inicijativama triju mora” i prekršenim diplomatskim dogovorima, te drugu koja sama jedva funkcionira kao država, pa joj od svih nedaća u prezentu najmanje još trebaju rasprave iz ‘93.

Ta polemika dvojice živih kadavera - mrtvog Tuđmana jr. i mrtvog Izetbegovića jr. - nije jedini, ali je najčišći simptom tog potpunog, morbidnog groundhog daya u kojem smo se najednom našli. Tamo uokolo stvara se neki novi svijet koji je zafrkan i kompliciran, koji se mijenja ekonomski i tehnološki, a sve čvrste poluge današnjeg svijeta - od tržišta do demokracije, od globalizacije do sekularizma - najednom su u pitanju. Taj komplicirani svijet kod nas je lokalno još kompliciraniji, jer ga determiniraju lokalne nepredvidive varijable, od budućnosti Agrokora do buma turizma za koji smo - ove godine definitivno - shvatili da je ovakav kakav je sad postao dugoročno neodrživ. I baš taj trenutak - eto - naša je politička klasa izabrala da se bavi - čime? Masarykom i Titom, pločama i tablama, islamskom deklaracijom i mudžahedinima ‘93.

Još mi jednom na pamet pada tadašnja Hrvatska, Hrvatska pred deset godina. Pamtim koliko su me tada nervirali novi gadžeti, nove porcije idolatrije o Steveu Jobsu, koliku su mi na živce išle fascinacije reformama, pro-business mistifikacije, arhitektonske konfabulacije u Corelu i japanski meniji u šest sljedova.

Ali - danas, nakon deset godina - usrdno vas molim: vratite mi tablete i Sunshine Spa Wellness Residence, vratite mi trendsetere, fashion gurue i life coache, vratite mi miso-juhu i wasabi umak u Takenoku. Samo mi - molim vas - s vrata skinite Šufflaya, Lukasa i Ranogajca. A osobito mi, molim vas, s vrata skinite dvojicu prekogrobnih avatara - Franju mlađeg i Aliju mlađeg.


(jutarnji)
online

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 11 Sep 2017, 10:48

Potpis k'o kuća :ok
Neko vrijeme vec to tvrdim...
Prije 10-15, pa i 20 godina hr je bila bolja sredina...ovo danas je jebena katastrofa.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 13 Sep 2017, 12:32

Znaci da su nositelji europskih vrijednosti sto su se vise priblizavali svojoj "briselskoj matici" slusajuci njihove instrukcije postajali sve vise slicni svojim "azijatskim" komsijama :hihi

Tj postajali su ono sto je dobro za Brisel, a ne za njih same.

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 13 Sep 2017, 14:45

Predrag Lucić: Jugoslavija je bila naša EU – sanjali su je najbolji, a srušili najgori

Naše nacionaliste najviše žesti činjenica da među zemljama bivše Jugoslavije, usprkos svemu, i dalje postoje jake kulturne veze.

U okviru dvadesetdrugog Beogradskog letnjeg festivala (BELEF), Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu i Letargiju (KROKODIL) organizovalo je prošle nedjelje okrugli sto na temu O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Jedan od gostiju festivala bio je i Predrag Lucić, bivši urednik legendarnog splistskog Feral Tribune-a, novinar i pisac čija je „rugalačka poezija“, kako kaže Miljenko Jergović, postala “paralelna lirska povijest samostalne Hrvatske i onoga što joj je neposredno prethodilo”. Upravo zbog svoje satirične poezije – konkretno, pjesme “Ići, mići Ahmići” – Predrag Lucić je u Bosni i Hercegovini nedavno optužen da „veliča zločince koji su počinili jedan od namonstruoznijih zločina nad civilima u BiH“. A onda je krenula hajka!

„U cijeloj hajci me najviše pogodilo to što su me promašili, što su do nevjerovatnosti izokrenuli ono što je u toj pjesmi napisano“ – objašnjava Predrag Lucić za Portal Analitika. „A ta pjesma je napisana samo zato što se u dijelu hrvatske javnosti još uvijek negira ili relativizira masakr u Ahmićima i što se počinitelje tog zločina veliča kao nacionalne heroje. Ne znam šta su htjeli pokretači hajke, ali sam siguran da nisu očekivali onako glasnu i časnu reakciju bosansko-hercegovačkih novinara, pisaca i čitalaca“, kaže Lucić u razgovoru za Portal Analitika.

Inače, u Beogradu ste, kao gost KROKODIL-a, prvi put poslije rata?

Nisam. U Beograd sam, prvi put nakon rata došao 2001. godine, i to na poziv Bogdana Bogdanovića koji se, poslije dogogodišnjeg egzila, vlastitom izložbom u Centru za kulturnu dekontaminaciju vratio u Beograd; istovremeno, to je bila prilika da promoviramo Bogdanovićevu knjigu Ukleti neimar koju je, neku godinu ranije, objavio Feral Tribune. Sjećam se da sam, dolazeći ovamo, imao ozbiljan emocionalni problem. Svašta se u međuvremenu dogodilo… Znate, kada sam iz Splita stigao u Beograd na studije…

Kada?

Pozorišnu i radio režiju sam na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti upisao 1984. U to doba Beograd je još uvijek bio otvoren, jugoslavenski grad. Stvari su se počele mijenjati negdje uoči famozne Osme sjednice CK SK Srbije: do tada prigušeno nacionalističko komešanje se preko noći pretvorilo u otvoreni šovinizam. Tako su se, recimo, neke moje kolege – za koje sam, inače, znao da nisu šovinisti – naglo zainteresirale za historiju.

„Pobogu, Peco, kako ste mogli?“ – pitali su me.

„Šta kako sam mogao?“- odgovarao bih začuđen.

„Jasenovac…“

I, što tu čovjek da odgovori?!… Unatoč mučnini koju sam osjećao, ta mi je atmosfera pomogla da shvatim šta čovjek nikada ne smije činiti u ime bilo kakvog kolektiviteta, pogotovo kada se radi o većinskoj grupaciji.

Šta ste shvatili?

Evo, reći ću vam: svojim poganim jezikom, pojedini srpski intelektualci su osamdesetih pokušavali proturiti tezu o navodnoj ugroženosti većine. Iako najbrojniji narod, Srbi su, govorilo se, u Jugoslaviji ugnjetavani; i ta se „nepravda“, logično, krenula ispravljati ratom… Nažalost, danas vidimo kako i oni narodi koji su u SFRJ bili drugi, treći ili četvrti po brojnosti, kada su konačno izbili na prvo mjesto, u svojim malim gubernijama plasiraju istu tu tezu o nekavoj ugroženosti većine.

Iako je tako često spominju, ljudi očito ništa ne nauče iz historije; ona im više služi kao priručno sredstvo za dokazivanje ispravnosti nacionalnog patništva: naše su žrtve veće od vaših, vi ste pobili više… I tu se malo što promijenilo.

Bojim se da se u tom smislu nije promijenilo – ništa!

Vjerojatno ste u pravu.

U međuvremenu, reagirajući na beogradsko, i u ostalim republikama bivše Jugoslavije krenula su nacionalistička arlaukanja. Prije svega u Hrvatskoj. Tako smo se, pokušavajući da vlastite tarabe predstavimo kao granice svemira, u prethodnih dvadesetak godina ne samo poubijali, nego i strašno provincijalizirali. Uostalom, kako se danas naziva prostor bivše Jugoslavije?

Region, logično.

E, a u SFRJ se znalo šta je regija: Istra, Kvarner, Sandžak, Dalmacija… Danas, svi zajedno, nismo države; mi smo – regija!

Eh, lako je vama koji ste ušli u EU da lamentirate…

Izvinite, Jugoslavija je bila naša prva EU. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima?! Pa, nema Evrope bez Balkana. A ni obrnuto.

Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam „regija“ bliži od pojma „Jugoslavija“; vjeruju da bi sve to trebalo pregraditi novim berlinskim zidovima, opasati bodljikavom žicom, produbiti rovove… U tom smislu, naše nacionaliste najviše žesti činjenica da među zemljama bivše Jugoslavije, usprkos svemu, i dalje postoje jake kulturne veze.

Zašto ih to žesti?

Zato što naši lokalni bardovi mogu biti veliki samo u ovako zatvorenim sredinama i što svoju međunarodnu karijeru mogu ostvariti jedino u zemljama bivše Jugoslavije. Pored toga, nacionalisti se uzajamno privlače, znate; serdarišu se i vojvodišu onoliko; i to vam je posebna vrsta erotike… Najzad, ne zaboravite: za to smo se borili, je li?! Borili smo se da se ispregrađujemo, da se zna čije je čije i ko je ko u našim malim, sumornim gubernijama… Ne bih htio biti nepravedan prema mladom i lijepom svijetu koji šeta ulicama Zagreba, Beograda, Sarajeva ili Podgorice; ali, iz perspektive opšte provincijalizacije, jasno je da danas većina ljudi jedva da nosi svoje iznošene živote.

Još kao student ste počeli da sarađujete sa Feralom?

Jesam… Godinu dana prije nego sam upisao FDU, u Splitu sam upoznao Viktora Ivančića. Bio je student elektrotehnike i uređivao FESB – list Fakulteta za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju koji je, iako se bavio studentskom tematikom, bio prkosniji od većine jugoslavenskih omladinskih novina. U njemu ćete lako pronaći zametke kasnijeg Ferala, kao i Viktorovog Robija K… FESB je u svakom broju čitaocima postavljao isto pitanje: Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite? To je bila neka vrsta slogana.

Nakon dobijanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Viktor Ivančić i Velimir Marinković su pozvani u Nedeljnu Dalmaciju da uređuju pretposlednju humorističko-satiričnu stranu – Feral. Viktor mi je ubrzo poslao pismo i ponudio suradnju. Tekstove sam im iz Beograda slao poštom.

U centru Beograda ste tih godina mogli kupiti svu jugoslavensku štampu; tako i Nedeljnu Dalmaciju.

Iz današnje perspektive, kakva je bila ta štampa?

Bio je to period oslobađanja novinarstva od ideoloških stega, naročito u omladinskoj štampi, ali i period nametanja novih okvira neslobode, služenja novim „višim“ ciljevima u ime kojih su novinari bili slobodni tek toliko da pišu svakakve niskosti i gadosti o novim neprijateljima svojih gospodara. Bilo je u tadašnjim jugoslavenskim medijima, naravno, i istinski disonantnih i nepomirljivih glasova, ali nažalost i privremenih izletnika u slobodu. Čitao sam, kao i danas, sve i svašta: od autora sa svojim „ja“ do onih s njihovim „mi“. Zbog ovih drugih mi je žao što mi još tada nije palo na pamet da njihove pisanije spremam i čuvam u rubrici „Greatest Shits“.

Ali, vratimo se Feralu: s obzirom na to da smo u početku žestoko derali po Slobodanu Miloševiću, Feral je krajem osamdesetih u Hrvatskoj kod nepametnijih čitalaca imao status neke vrste lijeka za nacionalne frustracije, s gotovo herojskim atributima. Međutim, njihovo oduševljenje je ubrzo splasnulo…

Zašto?

Zato što su naši nacionalisti bili ubijeđeni da ćemo, budući oštri kritičari Miloševićevih šovinističkih ispada, kada za to dođe vrijeme, prvi viknuti: „Živjela Hrvatska!“ Međutim, unatoč smutnom vremenu, odbili smo se svrstati na bilo čiju nacionalističku stranu; naprosto, nismo pristajali na tu vrstu podvale.

Kada je Franjo Tuđman ušetao u kadar?

Ušetao je čim se pojavio na javnoj sceni. Inače, 1988. godine se, recimo, niko ozbiljan u Hrvatskoj nije usuđivao govoriti o izlasku iz Jugoslavije; govorilo se o potrebi promjene sistema i odnosa u okvirima jugoslavenske zajednice. U međuvremenu, stvari su se mijenjale… Međutim, čak i onda kada se već dalo naslutiti da će i hrvatski nacionalizam neminovno odgovoriti na sve što se događa u Srbiji, da ste kojim slučajem nekoga pitali ko će uskoro stati na čelo Hrvatske, koga će izbaciti ta mutna nacionalistička voda, Franjo Tuđman bi bio na nekom 97 mjestu. Ko je uopće za njega znao?

Sjećam se da nam je prije pojave Tuđmana Dragan Blagojević, koji je na Terazijama dugo držao čuveni „anarhistički“ kiosk sa jugoslavenskom štampom, odakle je kasnije bio protjeran u zagrebački Pothodnik, negdje 1988. rekao da bi, „ako ova zemlja preživi“ – a zemlja je još uvijek bila Jugoslavija – „trebalo podignuti spomenik Hrvatskoj jer je, uprkos svemu, odbila da poludi“.

I, šta se dogodilo? Tuđman je došao na vlast u maju 1990…

Štošta se kuhalo još prije pojave Tuđmana… Ne zaboravite da se u to vrijeme Jugoslavijom šeću mošti kneza Lazara, otvaraju se stara pitanja; Vidovdan se 1989. u Kninu proslavlja tako što se viče: Ovo je Srbija! I, gdje god su u bivšoj Jugoslaviji Srbi uzvikivali Ovo je Srbija, tu su – uz manje ili veće žrtve – kao odgovor na pokušaje da se Jugoslavija pretvori u veliku Srbiju, prije ili kasnije nastajale nove države.

Ali, da vidimo kako je Franjo Tuđman zaludio Hrvate. Dobro se sjećam kada se u knjižarama pojavila njegova čuvena knjiga „Bespuća povijesne zbilje“… Iako sam imao novca da je kupim i petlje da je ukradem, listao sam je, listao i vratio na mjesto; naprosto, taj drveni generalsko-administrativni jezik mi je pilao živce. Međutim, upravo će tim jezikom i svojim sumanutim idejama Franjo Tuđman uskoro uspjeti pogoditi malograđansku nacionalističku žicu kod Hrvata.

Tako je Hrvatska poludjela?

Tako… A kada već spomenusmo ludilo, Feral je, pozivajući se na knjigu Bora Krivokapića „Pitao sam Krležu“, napravio dobar štos. Naime, govoreći o Tuđmanovom zatvaranju, Krleža Boru kaže: „Čovjek je bolestan, ima dva infarkta; pa nećemo ga valjda držati u zatvoru… Ne znam ni da li je Gestapo držao takve bolesnike po zatvorima“. Kombinirajući te dvije rečenice, nije bilo teško iščitati da je Krleža o Tuđmanu govorio prvenstveno kao o „bolesniku“.

Kažu da je hrvatski predsjednik od pogleda na Feral dobijao bukvalno nervni slom.

Naše divno prijateljstvo sa Tuđmanom, kažem, počinje još u vrijeme kada on još nije ni blizu vlasti; ali, već nas je bio registrirao. Naime, osnivajući ogranak svoje Hrvatske demokratske zajednice u Splitu, Tuđman, odmah nakon pozdrava „Hrvaticama i Hrvatima, Splićanikama i Splićanima“, u svom obraćanju kaže da u „hrvatskom Splitu“ mora paziti kako govori zbog toga što su tu „momci iz Ferala koji jezik kojim govorim ismijavaju kao nekakav tobože neoustaški“. E, onda znate kako to ide: kada vam neko pokaže da ga dira satira i ismijavanje, onda je – adio. Tako je krenulo: kako je Tuđman preuzimao Hrvatsku pod svoje, tako su naši tretmani njegova lika i djela bili žešći; sve je više prostora zauzimao u Feralu koji je još uvijek bio dio Nedeljne Dalmacije.

Nekoliko mjeseci nakon splitske promocije, i Tuđman i mi smo promijenili mjesta: Tuđman je preuzeo vlast, a mi smo iz Nedeljne Dalmacije otišli na ulicu, da bismo kasnije, na poziv urednika Joška Kulušića, prešli u Slobodnu Dalmaciju i tamo radili Feral. Odatle kreće nadgradnja i ozbiljan rad sa Tuđmanom i HDZ-om.

U sklopu tog „rada“ je i čuvena fotomontaža: Milošević i Tuđman zagrljeni, u krevetu?

Bilo je to u vrijeme ženevskih pregovora i švercerskih pogađanja srpskih i hrvatskih „mirotvoraca“ nad mapom Bosne i Hercegovine. Njih dvojica su se zapravo sami uvalili u taj krevet. Naša fotomontaža im je samo dala čistu posteljinu, za razliku od one koja je u stvarnosti bila krvava.

Ako ostavimo po strani satiru i ruganje sa Tuđmanom, Feral su prije svega bile novine u kojima su se mogli pročitati ozbiljni tekstovi, komentari, intervjui, reportaže…

Naravno, Feral nije bio samo satira i danas ga se ne bi trebalo na to reducirati. Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se – formirajući se na Azri, Pankrtima, Clash-u, na ranim filmovima Emira Kusturice, na Samo jednom se ljubi, na Ko to tamo peva, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču – trudili sačuvati onu vrstu „vatre“ – nepomirljive i buntovničke – koja je, u različitim historijskim periodima, gorjela u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pored toga, sklopile su se okolnosti, priključili su nam se neki sjajni ljudi; najzad, nismo se posvađali i rasturili kao što se često zna događati kad se nešto radi s takvim emotivnim ulozima.

Kako ste uspijevali?

Prije svega, držala nas je strast, tresla nas je fibra kakvu je, nažalost, u novinarstvu država bivše Jugoslavije danas teško pronaći. Pored toga, mi koji smo stvarali Feral samo se odlično razumjeli: niko nikome nije uskraćivao prostor, novine nismo doživljavali kao poligon za isfuravanje vlastitog ega. Najzad, ne samo da smo bili tim; bili smo i prijatelji koji su, znajući da će uvijek dobiti istinu – ma kakva da je – imali običaj da jedan od drugoga traže mišljenje o tekstu koji su napisali. I to mi, vjerujte, danas najviše nedostaje.

Feral i danas ima veliki broj poštovalaca, ali neuporedivo manje pravih nasljednika. Zašto je, dakle, tako teško napraviti nekakav „novi Feral“, šta mislite?

Feral je nastao prvenstveno kao izraz naše ljudske i autorske potrebe da napravimo baš takve novine; valjda nam se i dogodio zato što nikada nije bio projekt nego potreba da kažemo ono što – onakvi kakvi jesmo – nismo ni znali ni htjeli prešutjeti. Nekim novim i mlađim ljudima mogu poželjeti ponajprije takvu potrebu, a onda i sreću da se međusobno nađu, bez obzira na to hoće li se naći oko novina, portala ili nečeg trećeg.

Budući da čitate novine i portale sa prostora bivše Jugoslavije, kako vam one danas izgledaju?

Nažalost, dominira tabloidiotizacija, koju vlasnici i urednici pokušavaju prodati kao udovoljavanje ukusu današnje publike. Pritom, ta publika, jasno vam je, služi samo kao paravan za niske ukuse i niske porive onih koji drmaju medijima. Još uvijek vjerujem u čitaoce koji su rekli zbogom takvim medijima, koji od novina očekuju disciplinu kičme: da se ne dodvoravaju ni moćnicima ni publici na čijem bi se slijepom konzumerizmu trebala održavati ta moć. Jer novine nisu puki medijski proizvod nego, prije i iznad svega, sugovornik. Pa makar se i posvađali.

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 13 Sep 2017, 15:45

posmatrac wrote: 13 Sep 2017, 12:32 Znaci da su nositelji europskih vrijednosti sto su se vise priblizavali svojoj "briselskoj matici" slusajuci njihove instrukcije postajali sve vise slicni svojim "azijatskim" komsijama :hihi

Tj postajali su ono sto je dobro za Brisel, a ne za njih same.
Zato ti ja pricam, da je sfrj i stvorila stoku spremnu zaratiti devedesetih.
Meni cak ideja udruzivanja nikad nije bila losa.
Bio bi si kontradiktoran, podrzavajuci eu a biti decidirano protiv neke yu zajednice.
Pogresan je bio nacin, nasilno buksanje u jednu tvorevinu, jednopartijski sistem, progon onih koji drukcije misle, ekonomija, zaduživanje, itd...
Rezulrat je da i hdz,sda,sds, danas imitiraju kpj i nije se nista raščistilo.
Bila je prilika (posljednja) srediti to 1974 ...kasnije ode sve gdje je otislo i moralo otici.
I tesko ces me u suprotno uvjeriti
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 13 Sep 2017, 15:51

....da nastavim tj dodam...
Kvragu, normalno je da se bolje razumijem sa tobom, jovom i stojcetom, pa i krasnicijem :oo nego sa zbignewom i sarunasom....ali kazem...ne na taj nacin.
Odoh, guzva mi...
Habibti, ya nour el - ain... :srce

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 13 Sep 2017, 16:03

storm wrote: 13 Sep 2017, 15:45
posmatrac wrote: 13 Sep 2017, 12:32 Znaci da su nositelji europskih vrijednosti sto su se vise priblizavali svojoj "briselskoj matici" slusajuci njihove instrukcije postajali sve vise slicni svojim "azijatskim" komsijama :hihi

Tj postajali su ono sto je dobro za Brisel, a ne za njih same.
Zato ti ja pricam, da je sfrj i stvorila stoku spremnu zaratiti devedesetih.
Meni cak ideja udruzivanja nikad nije bila losa.
Bio bi si kontradiktoran, podrzavajuci eu a biti decidirano protiv neke yu zajednice.
Pogresan je bio nacin, nasilno buksanje u jednu tvorevinu, jednopartijski sistem, progon onih koji drukcije misle, ekonomija, zaduživanje, itd...
Rezulrat je da i hdz,sda,sds, danas imitiraju kpj i nije se nista raščistilo.
Bila je prilika (posljednja) srediti to 1974 ...kasnije ode sve gdje je otislo i moralo otici.
I tesko ces me u suprotno uvjeriti
Zasto mislis da te zelim u bilo sta uvjeriti, samo iznosim vlastiti stav.
Nije SFRJ stvorila nacionalizam( Komunisti su se borili u 2 svjetskom ratu protiv toga), taj duh medjunacionalne mrznje je bio prisutan prije Tita, Komunisticka PArtija ga je 45 godina ( koristeci politicku situaciju u Evropi i svijetu) uspjevala neutralisati, sve do rusenja Berlinskog Zida i pada Komunizma u SSSru, kada zapadna demokratija( u kojoj smo vidjeli nekakav spas) daje krila povratku nacionalizma( nakon 45 godina) na ovim prostorima, kao temelju ratnih razaranja i pljacki koja su uslijedila tokom raspada Juge a traju i danas.
Ne moze se Komunistima koji su vec 60ih godina stvorili ekonomiju koja je imala jedan od najvecih privrednih rastova u Evropi nabijati na nos kriminal i nerad danasnjih nacional kriminalaca, koji npr u Hrvatskoj pljuju Tita i zamaraju gradjane istorijskim revizionozmom, da bi skretali pricu sa sustinskih problema koji ih muce.
Slicno je i u Srbiji i u Bih, pa hajde da kazemo da jeste veliki broj " Komunjara" promijenio dresove pocetkom 90tih, ali ne mozes takve pragmatik kriminalce da dovodis u vezu sa istinskim Komunistima ( sa idejom) koji se nikada nisu prodali koji znaju da smo suvise mali narodi da bi bili razjedinjeni, tj da od nacionalizma koristi imaju samo nacional kriminalne vodje i njihova uska stranacka okruzennja.

Kako mogu te nacuonalne stranke imitirati KPJ, kada je Juga pod vodjstvom Tita za ovo sto imamo dans bila Disnilend, sto se tice moci privrede, ljudskih prava, sigurnosti gradjana itd.

Dovoljno je napraviti komparaciju u brojkama, koliko je nekada ljudi napustalo Jugu i islo da radi u trece zemlje, a koliko ih je danas.
Nekada su se i mogli vratiti u svoju zemlju i imati neki normalan zivot, danas se ovi nemaju vratiti gdje.

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 13 Sep 2017, 16:17

storm wrote: 13 Sep 2017, 15:51 ....da nastavim tj dodam...
Kvragu, normalno je da se bolje razumijem sa tobom, jovom i stojcetom, pa i krasnicijem :oo nego sa zbignewom i sarunasom....ali kazem...ne na taj nacin.
Odoh, guzva mi...
Jbg, bolje se npr razumijem sa Poljakom nego sa Albancem :D ( Krasnici mora uciti nas jezik, Poljak moze pricati svojim da ga dosta kontas, kao i Ceha).

Ako bi se ikada ujedinili( svih zajedno nas ima oko 22 miliona, Engleza samih npr 60 miliona, ujedinili smo se jer smo mali) onda ti temelji moraju biti izgradjeni na duhu gradjanstva, a cini mi se da jedino jaka socijalisticka ideja i baza moze stati u kraj nacionalizmu kao dezurnom kamenu spoticanja koji nam ne dozvoljava da krenemo naprijed.

PA zar ne vidis da sve vlasti u bivsim ex Jugo republikama i dalje konstatno izmisljaju unutrasnje i sposljasnje neprijatelje, da samo tako mogu da se odrzavaju na vlasti i da pljackaju ove ovce od naroda.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 13 Sep 2017, 17:29

Novi Iliricum, bez Srbije, to bi moglo biti realno.
online

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37675
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2871 times
Been thanked: 2206 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 13 Sep 2017, 17:46

storm wrote: 13 Sep 2017, 15:45
posmatrac wrote: 13 Sep 2017, 12:32 Znaci da su nositelji europskih vrijednosti sto su se vise priblizavali svojoj "briselskoj matici" slusajuci njihove instrukcije postajali sve vise slicni svojim "azijatskim" komsijama :hihi

Tj postajali su ono sto je dobro za Brisel, a ne za njih same.
Zato ti ja pricam, da je sfrj i stvorila stoku spremnu zaratiti devedesetih.
Meni cak ideja udruzivanja nikad nije bila smo dovoljno tekstova u stampi,koji losa.
Bio bi si kontradiktoran, podrzavajuci eu a biti decidirano protiv neke yu zajednice.
Pogresan je bio nacin, nasilno buksanje u jednu tvorevinu, jednopartijski sistem, progon onih koji drukcije misle, ekonomija, zaduživanje, itd...
Rezulrat je da i hdz,sda,sds, danas imitiraju kpj i nije se nista raščistilo.
Bila je prilika (posljednja) srediti to 1974 ...kasnije ode sve gdje je otislo i moralo otici.
I tesko ces me u suprotno uvjeriti
Coto je bas te 1974-te upalio fitilj.
Moze se reci,imali smo i imamo svakodnevno tekstova u stampi o tome da mu se uvjek radilo iza ledja ,ito njegovi najblizi saradnici u koje je imao veliko povjerenjje.
Tim potezom,druge dvije strane su se osjecale ugrozenim,ostecenim.
Posto je bio apsolutist,a nije bio corav ni glup,nije se udostojio napravit valjanu reformu i uvesti vise demokratije.
Rjesenje je bilo tako jednostavno.Dati republikama vise autonomije i opet zadrzati vecinu centralne vlasti.
Tadasnja YU je imala sve predispozicije i potencijale da vec 90-tih bude ekonomski i u svakom drugom pogledu iznad veceg broja danasnjih
EU clanica.
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 13 Sep 2017, 22:15

„Slikama sa Kariba i Irmom, još dugo će nas…“ :sex


„Na današnji dan, zaboravila sam koje godine, započeo je Treći svjetski rat. Nekoliko aviona, nikad nećemo saznati tko ih je poslao, sa crnom je zemljom sastavilo Blizance.

I vi imate loše pamćenje? Blizanci su bili veeeeeeeeeeeeliki neboderi u Njujorku. Ameri su popizdili i krenuli na sve što se na Kugli miče, a ima bilo kakve veze s Alahom. Trudnice, bebe, djecu, muškarce, žene, starce, kuće, džamije… Afganistan, ne tim redom, Pakistan, Libija, Irak, Sirija…

Zato jer je napad na Ameriku napad na svjetsku demokraciju i civilizaciju. Svijet se podijelio na divljake, svi oni nose turbane, feredže i druga maštovita pokrivala, i “normalne” koji pokrivaju glave samo kad sunce zapeče ili vjetar zapuše.

Koliko su do sada Ameri i kompanjoni pobili ljudi, uništili kuća, automobila i koliko je stabala iščupano iz korijena nikad nećemo saznati jer nismo gledali direktan prijenos. Doduše, nije bilo interneta, ali ni novine se nisu previše trudile da bi izbrojile mrtve i procijenile štetu.

Jedno je ubijanje u ime činjenja svijeta boljim mjestom, a drugo je kad zapuše Irma pa nekom Englezu, zaboravila sam kako se zove jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, razori otok. Čovjek je očajan jer Irma nije poštedjela njegove palme, srećom podrum jest, pa će sada organizirati pomoć za stradalo drveće i svoje razvaljene apartmane. A sve je moglo biti drugačije da…

U razdoblju od 2012. do 2016. EU je izvezla 26% ukupnog svjetskog oružja, što EU čini drugim najvećim opskbljivačem oružja u svijetu, iza SAD(33%) i Rusije 23%. Godine 2014. EU je izvezla oružja za 94,40 milijardi eura. Prema najnovijim podacima izvoz oružja za Bliski istok porastao je za 86%.

Da ne zaboravimo Hrvatsku. Analitičari hrvatskog gospodarstva sa velikim ponosom ističu da je izvoz oružja “naš adut” koji iz godine u godinu raste. Hrvatska je 2016. godine izvezla oružja u vrijednosti od 224 milijuna eura. Ove sam podatke skinula sa stranice Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta.

Kužite poruku? Ni jedan se portal na kugli zemaljskoj ne čudi kolika se ogromna lova troši na istrebljenje ljudske rase svim mogućim oružjem. Ni na jednom portalu nećete pročitati što se sve moralo učiniti da Zadar danas ne bi izgledao ovako kako izgleda, a nije ga posjetila Irma, pala je kiša. Nikad nećemo saznati koji su kriminalci i koliko love strpali u džep da bi malo jača pljuščina čitav jedna hrvatski grad pretvorila u baru.

Fotkama sa Kariba i Irmom jebat će nas još dugo, dugo. Srećom, zaista srećom, na Zemlji ne postoje razumni ljudi. Svojim smo djelovanjem dokazali da je od svih naših instinkata onaj samoubilački najsnažniji.

Zato trošimo pare na oružje, a za očuvanje Zemlje nas boli kurac.

Ne može to tako i neće dovijeka. “Ima Boga”, pisalo je na naslovnici Charliea Hebdoa kad je jedan od uragana posjetio Teksas. Novinari su bili van sebe od sreće jer u Teksasu žive najostrašćeniji američki fašisti. Kao da ostrašćenih fašista nema u Parizu? Što je sa njihovim kepecom, bivšim predsjednikom, koji je pomogao uništiti Libiju? Kako će izgledati naslovnica Charliea kad neka Ana sruši Ajfelov toranj? Oni će ostati bez teksta, ali ću zato ja reći, ima Boga.

Jebe se svima što ja govorim, pišem da mi bude lakše jer mi je zbog licemjerja svjetskih medija sve češće glava u zahodskoj školjci. A ne umire mi se. Želim biti živa, zdrava i živahna kad Zemlju posjeti Irma Svih Irmi i očistiti je od smrada koji je, bez ikakve zajebancije, postao nepodnošljiv”.


Vedrana Rudan

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 24 Sep 2017, 16:47

Piše: Ivo Anić

Mladost Splita streljana u kopačkama



Ljeto te 1941. godine za većinu splitske mladosti završilo bi početkom škole, kao što bi završilo i početkom jesenske, nove nogometne lige, kao što svako ljeto u Splitu za mladost završava prvom kišom iza Gospe i ništa tu ne bi bilo niti novo, niti tragično da za tu splitsku mladost, tu generaciju, ljeto nije završilo pred streljačkim vodom, pred plotunima fašista koji su im okupirali grad i proglasili ga svojim. Fašisti su i tog jutra Splićane tjerali bajunetama da salutiraju njihovoj zastavi, pred lučkom ispostavom vijorila se zastava Dalmacije koja je pripala Kraljevini Italiji.

Okupacijske snage talijanske vojske brutalno su zauzele Split, a splitska mladost to je ljeto sa zebnjom očekivala novu školsku godinu, prvu pod okupacijom, prvu u sastavu velike Italije, prvu u kojoj će učiti kao i sva druga talijanska djeca. Već u lipnju 1941. Talijani zabranjuju rad svim hrvatskim kulturnim i sportskim društvima, te mijenjaju imena splitskih ulica iz hrvatskih u talijanska: Pjaca postaje Piazza Vittorio Emanuele III., a Marmontova postaje Ulica Benita Mussolinija. U srpnju zabranjuju djelovanje svim strankama i organizacijama osim Biskupskog ordinarija, a Židovima zabranjuju ulaz u splitske lokale i kupališta: fašizam pokazuje svoje lice.

No ono što im je pripremio upravo Split i Dalmacija ostat će zauvijek kao najljepša slika jednog grada ali i mentaliteta njegovih stanovnika. 7. svibnja 1941., na blagdan sv. Duje, u tupinolomu na južnoj padini Marjana okupio se 1. udarni odred od 63 člana, koji su tom prilikom položili antifašističku zakletvu.

Prve antifašističke novine u okupiranoj Europi osnovane su također u Splitu – već 23. lipnja 1941. izlazi prvi broj lista “Naš izvještaj“, ilegalnoga glasila Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, koji će izlaziti sve do 1943. godine, kada će prerasti u našu “Slobodnu Dalmaciju“.

Da nije sve ostalo na zakletvama i novinama pokazalo se već u noći između 18. i 19. srpnja 1941. srušen je prvi talijanski vlak u Dalmaciji, na pruzi kod Labina, a u listopadu je zapaljen prvi talijanski transportni brod, usidren u splitskoj luci, pun streljiva i opreme za fašističku vojsku. Već do kraja prve okupatorske godine fašisti su znali da ih Split nikad neće prihvatiti.

Da ih mladost Splita nikada neće prihvatiti.

Među tim mladim ljudima na Bačvicama bilo je, kako to oduvijek u Splitu biva i aktivnih sportaša, umjetnika, izvanrednih učenika. Kompletna momčad RNK Split kupala se na Bačvicama čekajući jesen i promatrajući vojničke balove na terasi hotela Park. Tih dana u kolovozu njemačka napada Sovjetski savez, a komunisti Europe pozivaju mladost iz svih okupiranih zemalja na ustanak. U Splitu, u Varošu, Getu, priprema se oružani otpor okupatoru, organiziraju se udarne grupe koje opstruiraju fašističku vlast, njihovu propagandu, KP Hrvatske donosi odluku da se u Dalmaciji organizira ozbiljan otpor. Letak koji gradom šire aktivisti tih dana kruži među splitskom omladinom na Bačvicama.

Sudbina te mladosti, splitske mladosti koja je goloruka, bez opreme, oružja, nekolicina njih u kopačkama kao nogometaši RNK Splita, uistinu je svu svoju tragediju koja je potresla Split i Dalmaciju dobila u našem vremenu. Pijetet koji se pretvorio u tradiciju, strašna tragedija u mit, a spomen na njih u vječnost, mom gradu u mom vremenu prestao je da znači, postao je dio sramne prošlosti, stida i u mnogim slučajevima označen je kao dio jedne sramne epizode splitske povijesti. Tu mladost, mladost našeg grada nije zanimala politika, kao i svaku mladost, a mladost je bunt sam po sebi, pokretala ih je ljubav prema svom gradu i nepravda, nepravda koju su svi jasno osjećali, a ona je bila mnogo više od same nepravde, ona je bila oduzimanje grada od njegovih građana i nasilna krađa identiteta, porobljavanje i otvorena agresija.

Mladost Splita odgovorila je kako bi odgovorila bilo koja generacija Splićana u bilo kojem vremenu da se na rivi vijori bilo koja druga zastava osim zastave njihove domovine. Taj hrabri i domoljubni čin te mladosti danas se namjerno i sustavno ignorira, danas ga se stavlja u konteks i dovodi u pitanje, njihovi životi koje su dali za svoj grad nastoje se zaboraviti, a tragedija koja je potresla tadašnji Split i Dalmaciju minorizirati. I tu dolazimo do možda najveće tragedije naših dana, tragedije vremena u kojem živimo i tragedije ljudi, naših sugrađana koji ulažu napore, a vodeći ljudi grada im daju punu potporu u tome, da se tragedija te splitske „dice“ pretvori u ideološku matricu, da se njihova žrtva prikaže kao žrtva ideologije, a njihovo junaštvo zaboravi, jer je bilo u danas neprihvatljivom kontekstu.

Fašizam po Umbertu Eccu, ali i po mnogim intelektualcima našeg vremena nikada nije uništen u potpunosti, fašizam buja u našem vremenu u drugačijem kontekstu, fašizam je nametanje, fašizam je ignoriranje povijesti i pisanje nekakve svoje, fašizam je zatiranje grada i njegova ponosa, besramna transvestija nad njegovom poviješću i nad njegovim tragedijama, fašizam je prikazivanje „svojih“ žrtava ignoranstvom nad „tuđim“ žrtvama, žrtvama sa druge strane.

Fašizam je homofobija, fašizam je bolesni konzervatizam, fašizam je kada više od stotinu i pedeset ulica u jednom gradu preimenujete, fašizam je kada rušite spomenike, ma kakvi oni i komu dignuti bili, fašizam je kada revidirate povijest, unosite nekakvu svoju u udžbenike, a nove generacije učite svojoj inačici povijesti. Proizlazi li iz toga da mi danas živimo u suvremenom, fašističkom društvu? Naravno da proizlazi, kapitalizam je društveno uređenje slično fašizmu, kapitalizam je besramno društvo koje znalački, sustavno i pomno zatire upravo onu koja ga je jedina u povijesti svrgnula sa scene, a ta splitska mladost sudjelovala je u tome. Sudjelovala je u mijenjanu svijeta, pokušala je romantično, kako to već kod mladosti biva, svijet napraviti boljim mjestom. Sramota svih nas, sramota vremena u kojem živimo je nasilni zaborav i ignoranstvo naspram njihove žrtve.

Prvi splitslki partizanski odred herojski je čin i ponos generacija mojih sugrađana, Prvi splitski partizanski odred, iako će HDZ i njegova vlast u gradu odbiti da se jedna ulica u Splitu nazove po njemu, bio je partizanski odred, sastavljen od cvijeta splitske mladosti koja se tog vrućeg kolovoškog kasnog ljeta kupala na Bačvicama. Prvi splitski partizanski odred ponos je grada, ali i ove zemlje, no on u isto vrijeme predstavlja samu suštinu antifašističke borbe koju današnje vlasti ne mogu provariti, pa je izvrću, ignoriraju i minoriziraju, jer je ta suština da je mladost grada ustala protiv okupatora, kako bi mladost grada ustala protiv sličnih i dan danas, a to je temelj antifašizma. Ustanak protiv stranih porobljivača i u jednom normalnom društvu ništa opo toga ne bi bilo sporno, no u bolesnom kakvo je naše, mnogo toga jest sporno, a činjenica jest da je u Ruduši kod Sinja ispisana najkrvavija ali i najljepša priča koju je Split ikada ispričao, ikada dao, ikada pokazao svijetu, da je nepokoreni grad, ponosan grad i toga bi se ja i moja djeca danas – trebali sramiti!

Trećeg dana u zoru splitska je mladost upala u zasjedu u selu Košuter nadomak Trilja. Bitka tih golorukih mladića protiv do zuba naoružanog neprijatelja trajala je cijeli dan. Odbijali su se predati, odbijali su odustati. Dole pod njima ležao je Split, njihov grad koji je utihnuo. Nad Splitom se nadvila tišina. Njegova mldost hrerojski se borila za svoj grad. Njihove majke, njihovi očevi, nisu ni znali da im se djeca tuku sa fašistima. U zoru trećeg dana, slabo naoružani, izdani od vodiča, promrzli, gladni i ranjeni, zarobljeni su i sprovedeni u Rudušu pored Sinja. Na tom mjestu danas je srušen spomenik toj mladosti obrastao u korov i draču.

U njihovom gradu odličnici, načelnici, gradonačelnici, intelektualci i profesori natječu se tko će gromoglasnije šutjeti o njima, o njihovoj žrtvi, a mnogi moji sugrađani vole njihov spomenik, jedini u gradu kod benzinske pumpe na Plokitama razbiti, išarati kukastim križevima, a njihovoj se žrtvi narugati dajući joj kontekst kojekakvog totalitarizma i zadojenosti ideologijom. Jedina ideologija te mladosti bila je sloboda, jedini poriv pravda, a jedina ljubav grad koji je ležao pod njima.

Velika većina među njima streljana je u kopačkama.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 01 Oct 2017, 13:07

Blogoreja

Viktor Ivančić, Novosti


Kontrarevolucija jede svoju djecu!

Treba zauzeti kvalitetna mjesta u gledalištu i, sa željom da bude što više ranjenih i mrtvih, uživati u krvavome obračunu između Ivice Todorića i Vlade Republike Hrvatske – predstavi u kojoj će se bez milosti drobiti kosti, bilance, principi i ljudski integriteti – ali se istodobno i naoružati sviješću o tome da ćemo svaki element započetog spektakla platiti iz vlastita džepa.

Uvodni prizor je obećavajući: čovjek koji je do jučer u vodećim hrvatskim medijima bio apsolutno nedodirljiv, koji je, štoviše, kao ključni jamac oglasnih prihoda postao neformalni vlasnik praktički kompletne medijske industrije, pa su o njegovome pregalaštvu, poslovnom vizionarstvu i genijalnim tranzicijskim podvizima ispisivane isključivo ode u sjevernokorejskome žurnalističkom registru, došao je u situaciju da mora pokrenuti privatni blog ne bi li ‘svoju istinu’ mogao neometano doturiti u javnost.

A onda horde novinskih i televizijskih analitičara, istih onih što su mu donedavno jeli iz ruke, poslušno skakali na svaki njegov mig i bez izuzetka prešućivali kriminalnu podlogu kapitalistova grandiozna djela, po spomenutoj blogerskoj inicijativi seruckaju slobodnim stilom, ironiziraju je s visine i kočoperno evidentiraju sve njene moralne, logičke i gramatičke prekršaje. Na djelu je prirodni zakon: truplo nije u prilici birati crve koji dolaze na gozbu.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.

Sama činjenica da je svoju obrambenu blogoreju odlučio vizualno osnažiti plakatnim prikazom sebe kao samozatajnog dijela zajednice – ravnopravne (i valjda solidarne?) jedinke unutar vedrog i uspjeha željnog kolektiva – zavređuje da se vlasniku Agrokora razreže nekoliko godina zatvora. Što zbog bezočnosti, što zbog drskog vrijeđanja inteligencije prosječnog posjetitelja bloga, a što zbog loše navike da u pogonu marketinga upošljava najlošije Goebbelsove učenike. Ovi su, pak, očito dobili zadatak da propagandnim foto-boflom kreiraju imidž državnika, a ne pukog poduzetnika.

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država? :p

Iz štiva koje kontinuirano kulja s njegova bloga vidljivo je da posrnuli moćnik, braneći svoj privatni kapital, koristi jetku državotvornu retoriku, i to u obračunu s visokim državnim činovnicima. Tako ministricu Martinu Dalić i Vladina namjesnika Antu Ramljaka optužuje za ‘veleizdaju’, a interesne grupe koje oni zastupaju predstavlja kao okupatorske snage, crvene nemani koje kuju zavjere i provode revolucionarnu akciju ne samo protiv zdrave kapitalističke logike, već i protiv državnih interesa. Upravo čarobno zvuči upozorenje da će autor bloga, na primjeru izopačenog ‘lex Agrokora’, razotkriti paklenu ‘spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora’. Nije li to – avaj – kratki opis nastajanja, a ne tek pokušaja sanacije krahiranog Todorićevog carstva? :tjesi

To nas, naravno, vraća u rane devedesete i prvobitnu akumulaciju gadosti, a iznova aktualizira i davno zapažanje jednoga marginalnog kroničara o tome da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije otpočetka bile sjedinjene u istom stroju, što ovdje vrijedi ponoviti: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’

Problem s Todorićem je što je svoj položaj u metafori vidio s pogrešne strane, kobno pomiješavši uzroke i posljedice. Najeklatantniji proizvod hrvatske državnosti – njezin esencijalni ‘projekt’ – povjerovao je u svoju samoniklost! Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je, bez obzira na razmjere svog imperija, tek regularna naplavina nadošla nakon programskog rušenja socijalizma. A sada, ošamućen s jedne strane mesijanskim sindromom i nekontroliranim osjećajem svemoći, a s druge strahom da bi mogao omirisati zatvor, vjerojatno je čak i ruku koja ga spašava doživio kao onu koja mu dodaje konopac za vješanje.

Stvarni raskid saveza s političkom državom dogodio se po svemu sudeći u momentu kada su Todoriću pukle pred očima ružičaste perspektive i kad mu je glas s nebesa objavio da Agrokor jest država, učinivši mu se usput da je on osobno taj koji proizvodi sistem, umjesto što bi bio sistemski proizvod. (Dosta upečatljiva ilustracija takvog stanja duha mogla se pročitati u onome slavnom hvalospjevnom feljtonu u Jutarnjem listu, devet godina starom, gdje reporter Đula tronuto opisuje kako svaki od tridesetak tisuća radnika Agrokora oslovljava vlasnika kompanije s ‘Predsjedniče’, sve uz veliko početno slovo. Ne dakle ‘gospodine’, ne ‘gazda’, ne ‘šefe’, ne ‘direktore’, već – ‘Predsjedniče’!)

Izgleda da je kod blogoreičnog tajkuna na djelu svojevrsna kapitalistička senilnost, navada da iz historijata svoga ekonomskog i profitnog uzleta izbaci udio političke logistike, da izbriše iz sjećanja ono presudno, posebno u trenutku kada se smiješi zatvorska perspektiva. Međutim, u previše se političkih šupaka Todorić morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen.

Mesijanski gard utoliko je plod tužne samoobmane, lišen bilo kakvog realnog temelja: nije Ivica Todorić bio pokretač, već korisnik reakcionarnog uništenja socijalizma, kao što on nije ekonomskim, već je političkim alatima stvorio svoje bogatstvo. Ono je izraslo na startnoj otimačini javnog dobra koju mu je omogućila vlast. Uostalom, povijest hrvatskoga tranzicijskog beščašća puna je žrtava neumjerene halapljivosti i neosnovane vjere u samoniklost – od Kutle do Sanadera, od Vidoševića do Ježića – i velikaš iz Kulmerova dvorca samo je posljednji i najkrupniji među primjercima koji su spremni politički aparat hrvatske države strasno klevetati nakon što ih je ovaj kreirao i osigurao im socijalni probitak po visokim kriminalnim standardima.

Šireći famu o unikatnim sposobnostima dragoga vođe i osuđenosti na nevjerojatni uspjeh, kapitalistička Republika Agrokor pokušava utajiti svoju nacionalističku maticu, a sada je preko ‘Predsjednikove’ PR-službe još i zdušno pljuje, pa se valja nadati da će kontraudar Republike Hrvatske biti jednako energičan, a to znači: zauzeti dobra mjesta u gledalištu, opskrbiti se kokicama i s radošću čekati kišu odrubljenih glava. Istini za volju, velika je vjerojatnost da će se sudbine glavnih aktera krojiti daleko od očiju javnosti – blogu iza leđa – jer tako to rade partneri u zločinu.

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 03 Oct 2017, 18:19

NA zapadnom Balkanu su vec skoro 30tak godina sve vrijednosti okrenute naopacke, pa su vremenom postale i vise nego tragi komicne.

Zukorlićev poučak: Evo kako i vi možete postati doktor i akademik Čestitamo akademiče doktore. Nastavite pišati po svemu što bi trebalo da budu vrijednosti i osnova zdravog društva. Može vam se.

Dugačak je i tegoban put koji pojedinac mora prijeći da bi stekao doktorat ili da bi mu se ukazala čast da ponese titulu akademika. Potrebni su naučni rezultati, istaknut rad na polju nauke i obrazovanja, i tako dalje – svakome tko je prošao ili prolazi taj put itekako je jasno.

Govorimo naravno o normalnim zemljama, tamo gdje je obrazovanje ozbiljna stvar. Kod nas stvari na tom polju postaju kao skeč iz Nadrealista. Pri čemu najgore prolaze čestiti stručnjaci i doktoranti kojima se moćnici svojim načinima stjecanja titula smiju u lice. Primjera je puno, a ovih dana dobili smo još jedan koji savršeno ilustrira stanje sprdnje u kojem se nalazimo.

To je primjer akademika i doktora Muamera Zukorlića, sandžačkog muftije i poslanika u Skupštini Srbije. Akademika i doktora! Tako se predstavlja, tako ga oslovljavaju mnogi mediji koji pišu o njemu, s tim titulama se ponosi.

Zukorlić je postao akademik nakon što je sa skupinom istonemišljenika, kojima su zajednički nazivnici diletantizam, falsifikalizam i nacionalizam, prije nekoliko godina osnovao tzv. Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU). Ako i vi želite postati akademik, potrebno je da skupite ekipu, registrirate nekakvu akademiju (Dobrinjsku, Hercegovačko-neretvansku, Posavsku, Žepačko-Gornješehersku) i show može početi. Pet puta ponovljena riječ akademik i mnogi će, neupućeni u marifetluke novokomponiranih elita iz raspadajućih društava zapadnog Balkana, pomisliti da ste ličnost od knjige i znanja. A možda ćete čak i vi sami sebe uvjeriti u prosvjećenje pa poput Zukorlića pisati knjige o „drevnoj historiji Bošnjaka“ i druge stvari iz pseudonaučne fantastike.

Doktorom je Zukorlić postao prije dva dana. I to tako što je obranio doktorsku disertaciju na temu "Akademija - nastanak, razvoj i značaj sa posebnim osvrtom na Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti". I to pred komisijom koju su činili članovi njegove klape iz Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. I to na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, privatnoj ustanovi koja godinama radi bez akreditacije. Ali to nije sve, ovo je zapravo najbolje: Zukorlić je osnivač i predsjednik tog univerziteta. :D.

Muftija se pohvalio da je rad obranio s ocjenom 10, a već danas njemu naklonjeni mediji ponosno istuču titulu Doktor ispred imena.

Čestitamo akademiče doktore. Nastavite pišati po svemu što bi trebalo da budu vrijednosti i osnova zdravog društva. Može vam se.

Franjo Sarcevic.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Oct 2017, 13:24

Za grob spremni

Viktor Ivančić, Novosti


Kada te budem ispraćala na onaj svijet, koračat ću na začelju kolone!’ pomalo je svečano rekla građanka, očito iznenadivši supruga, dotad blaženo razvaljenog u fotelji, jer ju je zaprepašteno pogledao i objesio donju vilicu, zadržavši je u tom položaju neugodno dugo.

‘Zato jer će tako nalagati propisi’, napokon je pojasnila građanka, mašući raširenim novinama, a zatim nastavila:
‘Evo, direktor gradskoga pogrebnog poduzeća ‘Čempresi’ u Šibeniku, stanoviti Joško Vuković, sastavio je ‘Pravilnik o ponašanju na ispraćaju i sahrani pokojnika’ i postavio ga na gradskome groblju Kvanj. Tu zbilja ima zanimljivih stvari, uključujući upute o odijevanju. A najinteresantnija je ova, citiram: ‘Pridržavajte se rasporeda pogrebne povorke kako je definira svećenik ili voditelj ceremonije, a u našim krajevima je uobičajen sljedeći raspored: križ, muškarci, vijenci, svećenik, pokojnik, članovi obitelji i potom žene.’ A? Što kažeš?’

‘Zvuči bizarno’, rekao je suprug.

‘Zvuči realno!’ obrecnula se građanka. ‘Točnije: zvuči odvratno! Još točnije: zvuči hrvatski odvratno!’

Građanki su se blago zakrvavile oči, poprimajući dražesne roza nijanse, pa je suprug preventivno šutio, puštajući je da nastavi:
‘Da sam kojom nesrećom muškarac i da imam taj nasilnički mentalitet, mogla bih rečenome gospodinu Vukoviću zbog njegova pogrebnog pravilnika polomiti obje noge i poneko rebro. Ali s druge strane, kao muškarac, ne bih imala za to motiv, je li tako? Vidiš kako je to nezgodno, dragi moj. Kao žena sam u bezizlaznoj klopci!’

‘Dobro, mila’, umirivao ju je suprug, ‘ali stvarno se ne trebaš uzbuđivati radi neke lokalne egzotičnosti i jedne patrijarhalne protuhe na čelu pogrebnoga poduzeća. Naposljetku, ni mene ni tebe neće sahranjivati u Šibeniku.’

‘Nemoj ti meni o egzotičnostima’, inzistirala je građanka. ‘To su lokalne uvertire nacionalnih raspleta. Taj majmun samo provodi u djelo ono što crkva, vlast i njihove jurišne trupe sve vrijeme propovijedaju i najavljuju. On je njihova terenska avangarda. Jebena prethodnica. Citiram:
‘Tradicionalno je pravilo da žene hodaju na začelju kolone!’ Citiram: ‘Pa nisam ja to izmislio!’ Citiram: ‘To nalažu red i crkveni običaji!”
Građanka je ispružila kažiprst u smjeru suprugova čela i dodala nešto zlokobnijim tonom:
‘Gadne se stvari događaju ženama u Hrvatskoj, dragi moj, a spremaju se još gore. Onoga dana kada te budem ispraćala s ovoga svijeta, uvjeravam te, ne samo što će me uplakanu otjerati na rep kolone, nego ću, po sili propisa i pravilnika, morati držati krunicu u rukama, mrmljati molitvu, imati maramom pokrivenu glavu i spuštati pogled ako kraj mene prođe kakav muškarac.’

Sreća tvoja da sam ja uvijek bio kavalir’, sućutno je rekao suprug.

‘Što to znači?’ pitala je građanka.

‘Da bih te spasio od poniženja, prepustit ću ti svoje mjesto u kovčegu.’

Građanka je najprije kratko zašutjela, a potom se osmjehnula. Uvijek joj je bilo simpatično kada njezin muž sarkastično poentira i uživa u svojoj muškoj prepotenciji. Možda bi ga čak odalamila tavom po glavi da osnaži doživljaj, no nije joj bila pri ruci, a usto su je zaokupljale ozbiljnije brige.
‘Shvaćaš o čemu govorim, zar ne?’

‘Shvaćam.’

‘Ako ćemo pošteno’, rekla je građanka, ‘taj nevoljni direktor poduzeća ‘Čempresi’ je, aranžirajući idealnu pogrebnu povorku, izradio gotovo savršenu sliku hrvatskoga društva, odnosno hrvatskih društvenih prioriteta. Na tome mu svaka čast. Jer ako stvari kategoriziramo i postrojimo po državnoj važnosti, onda bi neka zamišljena hrvatska državotvorna povorka bila koncipirana po istome rasporedu i slijedu kao i njegova kolona za sahranu. Trebalo bi unijeti tek sitne modifikacije.’

‘Kakve modifikacije?’

‘Križ, branitelji, vijenci, svećenik, najdraži pokojnik, članovi obitelji i potom žene. Eto Hrvatske!’

‘A gdje su ti muškarci?’

‘Muškarci su branitelji. :valja Trenutno ih je više od pola milijuna i njihov broj kontinuirano raste, što znači da će u dogledno vrijeme obuhvatiti čitavu mušku populaciju. Budući da među braniteljima ima manje od pet posto žena, jasno je da one svojim radom osiguravaju braniteljske – dakle muške – privilegije, znači visoke penzije i druge beneficije. To sam ti već jednom objašnjavala, mili: puni smisao tzv. domovinskog rata, a pogotovo njegove naknadne reprodukcije, svodi se na to da hrvatski muškarci dovedu u ropski položaj hrvatske žene.’

‘Pa jest, sve se slaže’, zamišljeno je rekao muž. ‘Onaj protokol sprovoda komotno je mogao sastaviti i Tuđman devedesetprve.’

‘Naravno da se slaže’, složila se građanka. ‘Može se opravdano tvrditi da je koncepcija hrvatske države izrađena na modelu pogrebne povorke!’
‘I što da ja sad kažem?’ slegnuo je ramenima suprug. ‘Za grob spremni?’

‘Baš me briga što ćeš ti kao muškarac reći!’ opet je planula građanka. ‘Ono što je bitno je da su žene u ovoj zemlji zadnja rupa na svirali. Rep kolone. I gore od toga. Položaj žena u Hrvatskoj sve više nalikuje položaju Židova u Njemačkoj sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća. Još malo i počet će nas trpati u Jasenovac.’

‘Jasenovac je više za Srbe…’

‘Dobro, u nešto slično!’

‘Možda ipak malo pretjeruješ’, oprezno je primijetio muž. ‘Na koncu, u Hrvatskoj je žena izabrana za predsjednicu države.’

‘Nemoj mi to spominjati!’ ozbiljno se razbjesnila građanka, crveneći u licu. ‘Nikada žene u Hrvatskoj nisu bile do te mjere ponižene kao od momenta kada je žena postala predsjednica Hrvatske. Tek tada je to postala u punom smislu izdajnička funkcija. Trebala im je ženska ruka da zamaše zastavom patrijarhata!’

‘Smiri se, mila, puknut ćeš…’

‘Pogledaj malo što ta čini’, nije se obazirala građanka. ‘Daje službeno pokroviteljstvo onoj bogomoljki iz U ime obitelji koja udarnički radi na našem zakonskom porobljavanju. Obiteljskim zakonom nas žele i formalno pretvoriti u strojeve za rađanje, jer je ženama bez djece dat status socijalnih suvišnosti. Oduzimaju nam pravo raspolaganja vlastitim tijelima, jer abortus je još samo teorijski moguć, ali je faktički zabranjen. Stornirali su i ratifikaciju Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama, pa je onaj požeški župan od sreće prebio suprugu i krvavu je poslao u bolnicu. Da ne pričam o općoj atmosferi…’

‘Polako, mila, uzmi zraka…’

‘Grmi se iz svih oružja protiv ‘rodne ideologije’. Popovska propaganda odzvanja na sve strane. Prave od nas krotke katoličke sluškinje. Konzervativnim školskim programima djevojčice od malih nogu uče da prihvate diskriminaciju, pokore se Kristu i drugim muškim autoritetima. Smjenjuju pravobraniteljicu za djecu jer ne iskazuje poniznost časne sestre. Znaš li, na primjer, kako je nazvan tjedan u kojem vodimo ovaj razgovor?’

‘Kako?’

‘Tjedan dojilja! Tjedan dojilja, bog te jebo! :mohr Zbog čega bih ja živjela u zemlji gdje postoji Tjedan dojilja?! Zašto su se naše sestre borile prije stotinu i više godina? Za ku… Za to da imamo predsjednicu države koja voli pozirati u uniformi, navlačiti vojne čizme i predvoditi akciju gaženja ženskih prava? Je li to mandat ili suicid? Iz ženske perspektive, na čelu Hrvatske je peta kolona!’

‘Sad bi stvarno bilo dosta!’ poskoči suprug iz fotelje. ‘Toliko drobiš da smo stigli do kraja teksta.’

‘Zar jesmo?’ iznenadi se građanka.

‘Jesmo!’ osorno reče muž. ‘Hajde daj neku kratku završnu misao i začepi, da možemo večerati.’

Građanka, možda u strahu da ne zaradi ćušku, poslušno trepne nekoliko puta. Potom se okrene prema čitatelju i kaže:

‘Ako Franju Tuđmana smatraju ocem države, onda je Kolinda Grabar-Kitarović samoklana majka.’

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 08 Oct 2017, 14:19

Demokratska cijena smrti

Piše: Zlatko Dizdarević


Danas je već dobro poznata priča o najkrvavijoj manijakalnoj pucnjavi u Americi, u Las Vegasu. O pucnjavi kobajagi ni iz kakvog drugog razloga osim ludila pojedinca, Stephena Paddocka, u zemlji čije su “slobode” – sve do slobode ubijanja onako – zagarantovane pa neka bude što biti mora. Uključujući evo i 59 mrtvih poput razbijenih glinenih golubova, i oko pet stotina ranjenih. Novinarski lovci na upečatljivost i živopisno dočaravanje spektakla drame nisu prvoga dana uspjeli da dokuče manje važan podatak. Koliko je žrtava stigao metak manijaka koji je konzumirao demokratsku slobodu Amerike, onu da legalno ima ko zna koliko dugih cijevi što po definiciji služe za ubijanje, a koliko ih je skončalo pod nogama onih što su gazli sve pred sobom u panici da ostvare jedno drugo pravo, pravo na život.

Dva dana nakon klanice na koncertu country muzike, ovaj odnos sa stečenim pravom na oružje i oduzetim pravom na život nije se više pominjao. Barem koliko mi znamo ovdje, mnogo neslobodniji što se tiče slobode na pucanje ’nako. Da su prava na nacionalnu, vjersku ili ideološku mržnju kao povodu na pucanje u pitanju, to bi onda bila druga stvar. No, to je druga priča. Mi nismo ni blizu najslobodnijoj zemlji na svijetu i kad se dobro razmisli, baš nek nismo.


Prosta demokratska matematika

Sve ovo danas možda i ne bi imalo više smisla pominjati, posebno kada se zna da dotični “luđak” eto nije ni ISIL, ni musliman, ni odnekud iz istočnih divljih krajeva. Onolikoj transparentnosti ludila u korištenju slobode kao tamo, u Las Vegasu, čak se ni ova porijekla nisu mogla prišiti, ma koliko se preostali dronjci ISIL-a iz nekog vjerovatno sirijskog buđaka trudili da krvavi luđački “heroizam” pripišu sebi. A neki jedva dočekali pa potrčali da im povjeruju.

Nažalost, netom po uranjanju u obamrlost od užasa povodom svega što se tamo desilo, počela se prizivati i nevjerica nad reakcijama vrha “najslobodnije zemlje” koje su bile baš onako fluidne kao što je i priča ljudskosti svekolikih sloboda. Najupečatljivija, prva predsjednikova izjava bila je pohvala “fantastičnoj reakciji policije”(?!). Potom su počele da isplivavaju nevjerovatne konstatacije. I činjenice pred kojima je svijet sa ove strane pameti (i poimanja sloboda) u dubokoj nevjerici. Sve to onda nagoni i na potrebu da se doista razjasnimo povodom nekih globalno nametnutih vrijednosti izdignutih na pijedestal neupitnih standarda pred kojima ostatak planete, mimo rodoslovnika tih kriterija, mora da se pokloni. Bez ikakve primisli da sve to može da bude i drugačije.

Čovječanstvo zna šta je to “American way of life” kao njihova dostignuta zbilja i naš san da se i mi, eventualno, jednoga dana makar približimo tom istinskom Hollywoodu smatrajući da na putu sreće nema dalje. Ovo je, možda, pomalo pojednostavljeno i ironično ali, na to se valjda može imati prava znajući šta se to tamo desilo i kakva nam objašnjenja tim povodom pristižu preko okeana. Znamo, naravno, da je i sama Amerika poprilično podijeljena u vezi sa percepcijom svojih sloboda ukoliko se tu uračunava i sloboda “luđaka” da vuče bez problema sa sobom desetine dugih cijevi čineći po koncertima, šoping centrima i školama to što je ovaj put manijak u Las Vegasu učinio...

Ali, u zemljama koje su udžbenik demokracije i neupitni uzor sloboda, ta druga strana nije uspjela evo već decenijama da se izbori za makar radikalno smanjenje mogućnosti za pucanje jer je to protiv onoga što većina doživljava kao “way of life”. Prosta demokratska matematika time kazuje da oni što ne misle kako je ovo stvar sloboda, već je nasilje nad slobodama, nisu relevantan korektiv načinu života kojim se Amerika ponosi.


Cijena slobode

Dva dana nakon najkrvavijeg masakra ove vrste u istoriji zemlje – uzora na Zapadu i mnogima na Istoku, Bill O’Reilly, donedavni neupitni mitski komentator “Fox Newsa”, ozbiljne konzervativne mašine za “formiranje pameti” u Americi, izgovorio je rečenicu koja definiše smisao tamošnjeg sistema vrijednosti, “krvnu grupu” društva i države, karakter vrijednosti koje se zovu život i sloboda... Čuveni O’Reilly je kazao doslovce nakon krvavog pira u Las Vegasu: “Ovo je cijena slobode...!” Indijanci, starosjedioci Amerike, danas su tamošnjim slobodama ubijanja dovedeni na nivo folklora za pokazivanje rezultata tih sloboda, kazali bi – Haug!

Dan iza pokolja i samoubistva svakako ludog ubice “iz nepoznatih razloga, saznalo se odjednom, eto, da mu je i otac bio takav i ko zna ko još u familiji. Za razliku od terorista koji nisu ludi ali im je važna neupitna genetika. Saznalo se, usput, još nešto. Odande je doprla vijest da će svi ranjeni u masakru koji je bio “cijena slobode”, a nemaju zdravstveno osiguranje, morati sami da snose troškove liječenja! Zašto? Pa zato što je zdravstveno osiuguranje svih dramatično upitna kategorija u slobodnom društvu. Poznato je da u demokratskim društvima ono važi za neke, a za neke, što su u većini, ne. Samo u totalitarnim društvima mogu svi slobodno i besplatno da se liječe.

Nije ovdje poenta što je u Americi ovako kako je. Oni, naravno, imaju pravo da uređuju svoje živote shodno svom izboru, u sistemu koji su sami sebi smislili. I tu su privilegovani u odnosu na mnoge druge koji su pristali, na ovaj ili onaj način, da “uživaju” svoje navodne slobode onakve kakve su im drugi nametnuli, pa i Amerikanci slobodni čak i obavezni da nameću drugima razne slobode. Političkim pritiscima, novcima ili slobodnim oružjem. I to je, međutim, mnogo više problem onih koji su na to pristali ili sa mukom u sebi, ili doživljavajući političke orgazme što ih se voli na takav način “odande”.

Nije ovdje tema ni propitivanje sistema zdravstvenog osiguranja ni bilo kojeg drugog sistema osiguranja, obrazovanja, informisanja, ili bilo čega iz palete prava koja čine njihov, ili bilo čiji tuđi život takvim kakav je u njih. Uostalom, istorija fetiša spram oružja u Americi ima svoje značenje, svoju mitologiju, svoju ugrađenost u mentalitet, ona je dio tamošnje genetike, kulture, literature, muzike... Metak je uzdignut do nacionalnog identiteta. I njegova vrijednost zato je neupitna i nedodirljiva. On očigledno ima za mnoge tamo smisao dokaza snage i postojanja.

Ako je ovo makar i djelomično tako, onda smo se sasvim prirodno približili beskrajno bitnom aspektu priče koji zatvara “vicious circle” cijele priče, a ne pominje ga se ni približno onoliko koliko zaslužuje: na nečemu što je toliko rudimentarno ukorijenjeno u psihologiju nacije, najlakše je graditi ono što je temeljno najbitniji elemenat “najslobodnijeg i najdemokratskijeg društva na svijetu” – business. Proizvodnja novca po svaku cijenu kao mentalni sklop i cilj egzistencije, ispred i iznad svega drugog. Pravljenje novca kao razlog za život i opravdanje za smrt, novac kao politika, sila, prijateljstvo ili neprijateljstvo, ljubav, uspjeh ili poraz. Novac kao “cijena slobode” da se i u granapu kupi što više oružja koje naravno puca, jer to će pucanje tražiti novo oružje. To se zove business!


Mit o Divljem zapadu

Onoliko mrtvih u Las Vegasu na mjestu na kojem nisu trebali biti, a jesu u momentu kada se desio “feler” u pravu na posjedovanje desetina dugih cijevi bez provjere razloga, mentalnog zdravlja posjednika, sposobnosti rukovanja, itd. neće i ne može biti razlog da se dovedu u pitanje “way of life” i posao sa stalnim obnavljanjem privatnog nacionalnog arsenala od oko 300 miliona komada raznih alatki za ubijanje (američki podatak) po tamošnjim kućama. A ko će time da ubija, a ko samo da se pravi važan poštujući kaubojsku tradiciju, ili se tek malkice liječi – e to je stvar koja je mnogo manje važna od poštivanja mentaliteta nacije i istorije. I od businessa kao razloga da se živi, a potom taj život “kao najispravniji model” nametne i svima drugima.

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav. Šta bi da je još terorista, kao što su oni iz Al Qaede (ne i onda kada su potrebni “projektu” kupovina oružja) koji takođe slobodno nabavljaju oružje, slobodno pronalaze nevine žrtve i slobodno ubijaju. Ali nisu ludi, već su teroristi.

Teško je složiti se, sa ove strane pameti i poimanja slobode, da je događaj iz Las Vegasa samo “cijena slobode”. On je i cijena poimanja businessa u kojem je život ništa ako predmeti kojima se ti životi dokidaju jesu unosan posao. U svakoj ozbiljnoj zemlji – a malo ko sumnja da je Amerika ozbiljna, cilj politike jeste i da zaštiti svoj business, svoju slobodu i svoj način života.

Američki političari sve to štite na neupitan način. Patriote svugdje na svijetu svojim životima plaćaju cijenu te slobode. Business tako obezbijeđen ne smije se suzbijati. America first! I to današnji političari znaju i zato podržavaju mit o Divljem zapadu. Uostalom i tamo su herojskog i pravednog ubicu Billy the Kida veličali do neba, a Patt Garretta, štreberski poštenog šerifa koji mu je dohakao i danas smatraju šonjom i izdajicom. Bio sam u Old Mesilli, u New Mexicu gdje je zatvor u kojem je Garrett držao konačno zatvorenog Kida. U krčmi pored zatvora slušao sam moderne kauboje koji su mi objašnjavali tu storiju navijajući za negativca. Kao i za tada dolazećeg “ludog” teksašanina G.W. Busha koji je dolazio umjesto šminkera sa univerziteta Georgetown i Yale, Billa Clintona...

Ono što ne štima u cijeloj ovoj priči sa našeg dekadentno balkanskog aspekta pravednika, jeste dosta prosto kao pitanje: kako može biti demokratski i slobodarski uzor onaj ko prodaje legalno oružje ubojicama luđacima da bi se na tome zaradilo, a ubojstva se onda proglašavala “cijenom slobode”. To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života. Ranjeni će se pritom liječiti od vlastitih para jer se novac od onih desetak i stotina miliona drugih pucaljki, sigurno kao rezultat dobrog businessa vratio ljudima što su sve demokratski odobrili. Sve je udžbenički.

Mi to možda ne razumijemo, ali to je naš problem. Važno je da učimo od najvećih. :ruke


Avangarda

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 10 Oct 2017, 22:29

Đavo svoje čeka

Autor: Zlatko Dizdarević
Objavljeno: 8. listopad 2017. u 10:17


Reklo bi se ovdje u Sarajevu da se nešto mijenja. Sluti na neke pokrete koji se donedavno nisu mogli očekivati. U narodu i politici. Činilo se da je duhovna bijeda pobijedila. Nekada Grad nadaleko poznat po uzletima svake vrste, danas je u mnogočemu tomu čista suprotnost. Politički, socijalni, vrijednosni sunovrat, grabežno ništavilo raznih vrsta, stimulirano kukavičkom šutnjom onih koji sve ovo gledaju, a mogli su se oduprijeti. Zato je puno toga ovdje puko malograđansko pa i primitivno ništa.

I to onaj Grad koji se u mnogočemu nosio sa svijetom, u vremenima koje je moj prijatelj, stari uvaženi arhitekt, nazvao – Belle Epoque! A on dobro zna šta to znači. Tek tu i tamo kao posljednji trzaji urođenih refleksa pojave se Sarajevski film festival, organizirana buna zahvaljujući kojoj je ponovo otvoren Zemaljski muzej, stogodišnjak, bukvar BiH i poslijeratna žrtva primitivaca koji su ga se uplašili pa zabravili. Šta vrijedi, na otvorenom eno prljavih prozora i austrougarskih paviljona zaraslih u travuljinu. Iz mrtvih se spašava i podstanar Ars Aevi, grandiozni muzej-galerija savremene umjetnosti...Tako je s još pokojom kulturnom institucijom preživjelom zahvaljujući upornosti i volji pojedinaca.

U međuvremenu su umrli mnogi festivali, kina sa kinotekom, nestale su biblioteke, izbetonirane zelene površine, iz grada i u grad se ne može ni izaći ni ući bez kilometarskih kolona. Diplome nekada respektabilnih Univerziteta se po svijetu više ne priznaju, ali su studenti oslobođeni svega u vrijeme vjerskih obaveza. U gradu mjesecima nema vode po cijele dane i noći, i neće je skoro biti. Navikli se ljudi, pa i u ratu je nije bilo. Javni TV servis je pred organiziranim političkim ubojstvom, ali se pokreće TV Islamske vjerske zajednice. Život oko grada na zemlji prodatoj »našoj braći Arapima« već pulsira temeljem njihovih zahtjeva i običaja. Njima pripadajući naši lideri su ljuti što »braće« nema više, što im ne damo više prava, što im ne pokazujemo više ljubavi...

Moglo bi se ovako nabrajati do u beskonačnost. Ogromni dio onoga što je kobajagi nestalo iz nekadašnjeg Grada, zapravo se preselilo u džepove onih što su »nouveau riche« izrasli u plemenu koje hara u političkim, tzv. poslovnim i administrativno-kartelskim krugovima. Za njih nema tužilaštva, sudova ni zatvora.

Istinska drama Sarajeva je i u pristanku ovdašnjih preostalih građana da ovo prihvataju šutke, ponekad se čini i mazohistički. Zašto? Rat, mnogi otišli da se više ne vrate, došli novi namirujući se panično, hoće sve i odjednom. Najslađe je tuđe što nisu imali prije. Tako se zovu zasluge. Da bi se tako moglo, valjalo je srušiti dostignute vrijednosti i standarde. Živjela nacija, stranka, familija. Ostalo ne igra. Opasno je. Za mnoge razumne što su ostali postalo je jasno, u pitanju je gubljenje vremena.

Pojedinačni građansko-herojski izleti protiv ovoga su značajni, ali nedovoljni. Zaokret je moguć tek unutar sistema. A to nije išlo dok se pošteni u »strukturama«, ma koliko ih je, nisu suočili s poniženjem i pogaženim dignitetom, smijanjem u lice i davanjem do znanja da si za njih budala. Eto, došlo je i dotle.

Nova realnost počivala je od rata na dva uporišta. Jedno su unutrašnji lopovluci i korupcija uzajamno uvezani i branjeni nipodaštavanjem svake državotvornosti, institucionalizma, zakonitosti, sistema... Drugi oslonac, na prvi pogled paradoksalno, jeste međunarodna zajednica. Aparatčici Evropske Unije opredijelili su se za kobajagi »stabilnost« umjesto za vrijednosti u koje se i sami zaklinju. Amerika je svakako nakon Daytona napustila Balkan, osim kada im neko i nešto zatreba. Naprimjer Kosovo, pa Crna Gora radi NATO-a na jadranskim »šupljinama«, onda Makedonija. EU je svoje partnere pronalazila prevashodno u poslušnicima. Stranaca se u nas ne tiču nikakve ideološke, moralne i druge osobine »lidera« koji u crno zavijaju narode, rastaču društva i isisavaju iz njih ostatke nekadašnjih dobara. Ali, njima je priznato da su na »evropskom putu«. Sve dok se ne dirne u interes Bruxellesa. Taj interes je danas uzdrman Rusijom, Turskom, izbjeglicama i islamom, desnicom do fašizma. Meškolje se i MMF, Svjetska banka, EBRD i svi drugi sladokusci pred preostalim prirodnim slatkišima Balkana. :99

Promjena se, ipak, pojavila tamo gdje su se kibiceri ponajmanje nadali. U BiH je to priča o akcizama, ili novom porezu na naftu i derivate. Silom se mjesecima pokušava progurati Zakon temeljem kojeg bi gorivo poskupilo za 15 feninga po litri. Govorilo se od početka da će »dio« tog novca ići na izgradnju autoputeva i cesta po kojima je BiH gora od Kosova. Nitko pritom ne pominje gdje su milijarde sakupljane od rata do danas za istu stvar, a puteva nigdje. Jasno, nije bila mudrost saznati da su otišle u besprizornu budžetsku raskalašenost i hirove nove klase na vlasti. Dubioze iz svih tih poharanih budžeta stigle su na naplatu. A eto izbora za godinu, valja po svaku cijenu odbraniti vlast i kontinuitet carskih navika. Naravo, i podmiriti luksuznu kampanju novih lažnih predizbornih obećanja. Priča o autocestama je sjajno pokriće. Problem je što u to niko više ne vjeruje.

Krug s MMF-om i drugim budžetskim povjeriocima se polako zatvara. Bez akciza nema ni nove tranše kredita. Ako nema nove tranše MMF-a kojom bi se zakrpile zjapeće rupe u budžetima (ekonomija ne postoji, sve rasprodato i uništeno) sluti kataklizma. Uoči izbora počet će da iskaču iz raznih ormara kosturi oglodane države. Opozicija zato ne dozvoljava da Zakon o akcizama u Parlamentu prođe evo već četiri puta, uprkos svakakvim obećanjima. Političke tenzije rastu. Prijedlog da se u Zakon uguraju odredbe po kojima će novac doista ići samo na puteve, recimo Dodiku ne odgovara nikako. On je debelo u »crvenom« i ne trebaju mu putevi, već pare. U Federaciji odjednom tvrde da se »transparentnost trošenja novaca od akciza mora povećati«. Vrijeme za ovakva obećanja je, međutim, prošlo. Kao i za mnoga druga lažna obećanja.

I međunarodna zajednica je tu na krivom putu. Minulih dana čudesan je pritisak na ovdašnje parlamentarce, činovnika iz EU, ambasadora u Sarajevu i raznih emisara što su pohodili Sarajevo. I ponižavali sve objašnjavajući im šta su to autoceste. Koliko su važne i čemu služe. Za akcize se zato mora glasati. Jadno je to uvjerenje da ovdje treba objašnjenje šta su to autoputevi. Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.

Ovih dana, »našminkani« Zakon o akcizama će ponovo u proceduru. Peti put. Opozicija je shvatila priliku. U pravu su i kada kažu da bi poskupljenje energenata, uz prevaru o cestama, povuklo gore i sve cijene za sobom. Ipak, ponajviše zbunjuje slijedeće: Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Doduše, dogodine su izbori i u EU. Eno se već i Nobelove nagrade slute za one koji odlaze, a nova mjesta otvaraju za one koji će doći da »čuvaju mir« u Sarajevu. Danas je svima njima iz Evrope lijepo u Sarajevu biti – funkcioner »međunarodne zajednice«. Ko zna dokle će tako. A moglo bi da potraje kada bi umjesto mangupa, sada, podržali one što su za duži, teži, ali sigurniji put. Neće pa neće. Đavo zato svoje čeka. :zao


novilist.hr

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 13 Oct 2017, 19:47

Image

Image


Neću stavljat onaj Tiletov rukoljub, obećavam... :D.


Rabljena sedmica: Sveti Andrej

Piše: Milorad Krstulović, Novosti


Sveci

Čemu služi hrvatski premijer Andrej Plenković? Izbjeći ćemo zamku prvoloptaškog, ali i najtočnijeg odgovora – koji glasi: ničemu! :valja – te iz zadnjih aktivnosti zaključiti kako je njegova ovozemaljska misija titranje svega što misli da treba titrati crkvenjacima. Posjet Vatikanu i razgovor s papom Plenković je, prenose mediji, iskoristio i da bi diskutirao o procesu proglašenja Alojzija Stepinca svecem.

‘Moj je dojam da taj proces ide dobro, da ide u pravom smjeru. Volio bih kada bi se to dogodilo, da posjet pape Franje bude i u tom kontekstu’, izjavio je premijer. Uz to, već se rutinski, u skladu s navadom novovjekih hrvatskih vladara, poglavaru Katoličke crkve ponudio za domaćina.

‘Naravno da sam iskoristio ovu prigodu da Svetoga Oca pozovem u Hrvatsku. To bi puno značilo hrvatskom narodu, svima koji ga cijene, koji očekuju njegov posjet. Moj je dojam da će se to dogoditi, na njemu je da odabere trenutak koji bi bio najprimjereniji za takav posjet’, nabrajao je dojmove šef hrvatske Vlade, produbljujući našu dilemu s početka teksta – čemu služi?

Ako mu je zadaća upravljati sekularnom državom, pogriješio je izgovarajući sve ono što je rekao u Vatikanu. Njega se ne bi trebala ticati unutarcrkvena pitanja, a vjerovanja u svete i proklete morao bi, kao čelnik svjetovne vlasti, zadržati za sebe. On to ne radi te tako nastavlja klerikalizaciju države započetu još u vrijeme Franje Tuđmana. Ujedno, cmakanjem s najvišim crkvenim autoritetom Plenković pokušava neutralizirati krajnje desne i ekstremno konzervativne pokrete kojima je Crkva podrška i nadahnuće.

Ako mu je pak misija voditi računa o svecima, onda je definitivno ušao u pogrešnu stranku. ( :ne ;) )


Zabrinutost

A čemu služi predsjednica Republike Hrvatske, pitanje je ne jednom postavljeno na ovim stranicama. I nijednom nismo dali uvjerljiv odgovor, čak ni kad smo se trudili. :plavi Eto, u ovom smo je broju htjeli preskočiti, kad maloprije na radiju čujemo: predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović ‘izrazila zabrinutost’ zbog događaja u Agrokoru.Image

Kome Kolinda Grabar-Kitarović prodaje maglu? Agrokor i uspon Ivice Todorića projekt su režima Franje Tuđmana i HDZ-a. Sve, od koncepta privatizacije, preko odnosa famiglie i Todorića, do upornog izostanka želje takozvanih institucija takozvane države da zavire u Agrokorove papire ili barem istraže okolnosti pod kojima je Todorić prisvojio dvorac, obilježilo je čitavu hrvatsku tranziciju. Da vas netko upita što je to hrvatska tranzicija, mogli biste mu pokazati na Agrokorov neboder i reći: ‘Das ist tranzicija!’ :sex

Sada, na kraju cijelog procesa, predsjednica ‘izražava zabrinutost’. Istina, milijunima kilometara smo daleko od želje za prizivanjem vremena kad je na Pantovčaku stolovalo biće sa znatno većim ovlastima, predsjednički mandati već godinama, srećom, uglavnom protječu u komentiranju politike, ali, pobogu, čemu petparačko izražavanje zabrinutosti o nečem što je loše osmišljeno, upravljano pohlepom i sumnjivim sposobnostima.
Mislimo na Agrokor. A može i na Republiku Hrvatsku. Ili na oboje. :obrve


Prijave

Čemu služi Agrokor? :roll Posljednjih mjeseci glavna mu je svrha proizvodnja čudesnih informacija. Revizijski je nalaz pokazao da je vodstvo koncerna ‘skrivalo rupu’ od 21,7 milijardi kuna pa je Ante Ramljak, izvanredni povjerenik, podnio kaznenu prijavu protiv Todorića i njegove uprave – Ante Todorića, Piruške Canjuge, Ivana Crnjca, Ivice Sertića i Mislava Galića. I potpredsjednica Vlade Martina Dalić kazneno je prijavila Todorića za klevetu i ugrožavanje ugleda Image jer je tvrdio da mu je slala prijeteće mailove. On je na blogu uzvratio kako je ‘iznimno zadovoljan’ prijavom, a DORH, tvrdi, ‘može utvrditi činjenicu postojanja neprimjerene mail poruke koju je gospođa Dalić uputila 28. ožujka u 2 sata i 30 minuta jednom članu uprave Agrokora’. I najavio je prijavu protiv Ramljaka i ljudi iz Agrokora koji su ‘koncernu napravili ogromnu štetu radi vlastitih interesa’.

Nećemo naširoko, o Agrokoru sada posebne priloge objavljuju novine koje su mu šutnjom godinama pomagale u ‘skrivanju rupa’. Neka kolege konačno zarade kruh.


Obitelj

A čemu služi hrvatska Vlada? :zid Da ne rješava ono što bi trebala rješavati i da stvara probleme koje potom nastoji riješiti. Nedavno je u javnost poslala prijedlog Obiteljskog zakona po čijim odredbama, na primjer, supružnici bez djece nisu imali status obitelji. Pobunila se stručna javnost, nešto malo se mrgodio i smiješni HNS, stranka-potrčko HDZ-a. Pa je prijedlog povučen, a sada resorno ministarstvo pod vodstvom Nade Murganić nudi novu, bolju verziju zakona.

I tada se dogodilo nešto desetljećima nezamislivo, iz Hrvatske socijalno-liberalne stranke stiglo je zdravorazumsko pitanje. Njezinu predsjedniku Darinku Kosoru nije jasno čemu uopće novi zakon kad ‘postojeći nudi niz dobrih rješenja koja funkcioniraju na dobrobit građana’.

Ha, valjda je ministrici Murganić bilo dosadno. :nokti Ili Kosorovi dugogodišnji koalicijski partneri iz HDZ-a pokušavaju dodatno osnažiti konzervativizam u državi? Tko bi znao.


Suđenje

Počelo je ponovljeno suđenje Tomislavu Horvatinčiću, jednom od najpoznatijih upravljača motornim vozilima u Hrvata. Sudi mu se jer je 16. kolovoza 2011. godine izazvao pomorsku nesreću u kojoj je poginuo talijanski bračni par Salpietro. Na prvom suđenju, na šibenskom Općinskom sudu, sutkinja Maja Šupe osudila ga je na 20 mjeseci uvjetno, s rokom kušnje od tri godine i uz obavezu plaćanja 167.365 kuna sudskih troškova. Presuda je pala već na Županijskom sudu.

I ponovljeni postupak vodi sutkinja Šupe. :jupi Vrlo osebujno, početak suđenja u veljači bio je u znaku njezina monologa o sebi kao žrtvi medijskog linča. Ovoga se tjedna čudila čemu služe mikrofoni televizijske ekipe HRT-a. U međuvremenu, odbijen je zahtjev tužiteljstva za njezinim izuzećem zbog pristranosti.

Mislili smo napisati neki komentarčić, ali sjetili smo se silnih tužbi protiv našeg tjednika pa smo se autocenzurirali. :obrve A i ako vam dosad nije jasno štošta o pravosuđu, nećete ništa shvatiti ni čitanjem ‘Rabljene sedmice’. :tjesi


Uspjeh

Dan nakon što nije proslavila Dan neovisnosti – osim protokolarnih svečanosti, praznik je, u skladu sa značajem, ignoriran, a još je pao u nedjelju – Republiku Hrvatsku ozarila je euforija: njezina je nogometna reprezentacija ostvarila rijedak uspjeh pobijedivši Ukrajinu sa 2:0 u gostima i tako se plasirala u dodatne kvalifikacije za odlazak na svjetsko prvenstvo dogodine u Rusiji. Dobro, aj, euforije je bilo otprilike koliko i proslava Dana državnosti. Niti je to neki uspjeh. Ali nema veze, pokušavamo biti domoljubni. :hrvatska

Hrvatska je pobijedila nakon što je smijenjen selektor Ante Čačić, najpoznatiji nacionalni serviser kućanskih aparata, :D. a na njegovo je mjesto postavljen Zlatko Dalić.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Oct 2017, 22:12

Posmrtni linč Donne Ares


Prije tri dana u Bihaću je nakon duge i teške bolesti preminula Azra Kolaković, poznatija kao bosanskohercegovačka pjevačica Donna Ares. Dugo se borila s teškom bolešću, svojim nevjerojatnim optimizmom i pozitivnom energijom uz medicinske tretmane dva puta je pobijedila rak, ali se on nažalost vratio po treći put.

Sahranjena je jučer u rodnom gradu. Kako je sahranjena, da li po vjerskom obredu jedne od religija ili bez vjerskog obreda, nisam pratio niti me zanimalo – to nikojeg pristojnog čovjeka i ne bi trebalo da zanima. Moram također priznati da nisam pratio niti poznavao njezin glazbeni opus, što naravno ne govori ništa ni o njoj kao osobi ni kao glazbenici. Počivala u miru i saučešće obitelji i prijateljima.

Listajući facebook stranice vidio sam naslove Sahranjena Donna Ares, a onda sam ugledao komentare poput sljedećih:

Na kraju šta je pak to, dženaza nije klanjana, strašno, nisam znala da je izašla iz svoje vjere, bilo mi je žao a sad baš i nije. Ružno i tužno.

Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao jer mislila sam da je muslimanka.

Ateista glupača glupa. Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto ko životinju su je zakopali.

E za koga vi dovite, fuj Bože sačuvaj! E sad nek gori!!!


I tako dalje.

Pred takvom količinom zla (ili možda bolje reći gluposti, u bonhoefferovskom smislu) čovjek ostane jednostavno frapiran, s osjećajem bespomoćnosti, bez obzira čega se već sve nagledao i što je već sve doživio u životu. Na nacionalizam i šovinizam svih vrsta, na zlo velikih ideoloških sistema, na pokvarenost politika i religijskih zajednica, na unesrećavanje i šikaniranje mnogih pojedinaca za života zato što – često i usprkos volji svojih najbližih – ne žele biti hodajuće platforme za širenje vjere, i tako dalje i tome slično, već smo pomalo navikli. Ali da se jednoj hrabroj i čestitoj osobi, kojoj je jedini „grijeh“ to što se – sudeći po komentarima – nije pronašla ni u jednoj zemaljskoj religiji, želi pakao, da ju se proklinje, to mora da zaboli.

Nisu naravno svi takvi, većina ljudi još su uvijek pristojni i ne doživljavaju Boga u kojeg vjeruju kao diktatora i zločinca kojem se treba ulizivati, a u njegovo ime mrziti. Međutim, tendencije su loše i ta većina s vremenom postaje sve manja. Što se desilo s tzv. običnim, malim ljudima, da postaju toliko ojađeni i osiromašeni pravih vrijednosti: ljubavi, razumijevanja, širine, otvorenosti, pristojnosti, empatije...?

Slično smo vidjeli prije nekoliko dana, kada je umro jedan od najvećih i najvažnijih hrvatskih intelektualaca posljednjeg polustoljeća, Slavko Goldstein. Stotine, tisuće komentatora, okupljenih ne samo po medijskim platformama koje inače odišu (filo)fašizmom i (filo)nacizmom, već i „gostujući“ po stranicama pristojnih medija, natjecalo se tko će smisliti što ružniju i što odvratniju kletvu prema Goldsteinu, tko će pokazati da ga najviše mrzi. Ne vjerujem da postoji pakao o kojem su nas učili na vjeronauku, ali on sigurno postoji i nalazi se u srcima ljudi koji su pokojnom Slavku željeli „da bar 300 godina gori u paklu“, „da je šteta što nije pokopan u Jasenovcu“, „da je sotonistički jad“, „da je židovsko govno krepalo“, „da je jedan neprijatelj Hrvata manje“, i tako dalje, previše su i ovi primjeri.

Slavkov „grijeh“ je u tome što je bio Židov i antifašist i to mu jedna manjina u Hrvatskoj (a još više u „hrvatskim dijelovima“ BiH), koja svakim danom postaje sve veća, ne može oprostiti. Zato ga mrze. Na njegovu intelektualnu snagu, na njegov humanizam i doprinos hrvatskom narodu oni su slijepi – kako i ne bi na to bili slijepi ljudi bez intelektualne snage, humanističkih principa i bez ikakvog doprinosa boljitku zajednice u kojoj žive.

Definitivno, Religija i Nacija ojadile su ljude ovih prostora više od svake nepogode koja ih je mogla pogoditi, oslijepili su ih za elementarno poimanje dobra i zla. Ako Bog postoji, mislim da gleda u svoje vjernike i plače od tuge.

Slavko Goldstein umro je prirodnom smrću, u 90-oj godini života. Donna Ares otišla je prerano, od posljedica teške bolesti. Ćelije raka koje su je ubile – da citiram jednog prijatelja – dobile su evo i ljudski oblik.


Franjo Šarčević, Prometej.ba

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests