Prvi izbori u Bosni i Hercegovini održani su u periodu od 18.-28. maja 1910. godine. Na izborima su birani zastupnici u Bosanski sabor.
Bosanski sabor je bilo savjetodavno tijelo Bosne i Hercegovine tokom okupacije od strane Austro-Ugarske monarhije. Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i ograničeno pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima koji se tiču sudstva na teritoriji Bosne i Hercegovine. Već ranije su s pojavom građanskog društva i političkih sloboda u BiH osnovane političke stranke, a prva je bila Muslimanska narodna organizacija osnovana 1906., pune četiri godine prije prvih izbora. Nakon aneksije od strane Austro-Ugarske 1908., BiH je postala punopravni dio Monarhije, te je u skladu s tim kao zvanična politička jedinica dobila svoj Ustav i Sabor.
Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910. godine. Tada su Muslimanska narodna stranka koju je predvodio Ali-beg Firdus te Muslimanska samostalna stranka na čijem je čelu bio Ademaga Mešić (kasniji ustaški kolaboracionist) pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima, te podjeli mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, što su ovi odbili, tako prekinuvši pregovore. U ranijem dogovoru Zemaljske vlade s ključnim političkim ličnostima BiH odlučeno je da će se zastupnici birati po konfesionalnom ključu, tako što će svakoj konfesiji biti obezbijeđen određen broj mandata u Saboru. Na istim izborima Srpska narodna organizacija je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, kao i MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, Hrvatska narodna zajednica je dobila 12, a "stadlerovci" koji su bili stranka izražene klerikalne crte (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) samo 4 mandata.
Odaziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića.
Mada je sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da car Franjo Josip već 6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu je počeo i Prvi svjetski rat.
Predsjednici Sabora su bili Ali-beg Firdus, do 1910. godine kada je umro, te Safvet-beg Bašagić od 1910. do raspuštanja Sabora 1915.
Sa zastupnicima biranim po nacionalnom ključu, predominantnom glasanju građana za nacionalne stranke i nemogućnošću konsenzusa oko bilo kojeg važnijeg političkog pitanja, Bosanski sabor je 1910. godine uveliko podsjećao na ono što je od početka devedesetih svakodnevnica u bh. političkom životu. S te strane čini se da su izbori 1990. i posljedice koje su za sobom vukli samo nastavak istog onog odmrznutog stanja neriješenih nacionalnih pitanja i napetosti koje su u BiH vladale tokom Austro-Ugarske.
(SB)