Prvo cega se sjecam je i prvi belaj. Imala sam 8 mjeseci, i skakajuci/skacuci ispadoh iz krevetica licem na resho. Sad nemojte reci da moji roditelji nisu normalni jer su imali reso uz krevetac, ali tada smo bili podstanari,i u toj jedinoj sobi gdje smo zivjeli bila je jedna uticnica. Zapalila sam lice, odnijeli me doktoru, koji nije vjerovao da su rane friske nego da mu mama laze, rekao je : "Ovo su rane stare najmanje 5 dana". kako su htjeli guliti spaljenu kozu sa lica ja sam se otimala i plakala, mama plakala sebi drzeci me, i onda su poceli galamiti na nju jer me nije drzala cvrsto...Mama je zagalamila na njih, iznijela me, nisu mi gulili kozu, sve je lijepo zaraslo, nemam ni jednog oziljka. Samo, dok sam bila mala, kad je bilo jako hladno, dio od brade do obraza je bio ljubicast, i sumnjali su da je zbog toga.
Godinama poslije, svakog ljeta samo isli u Harkanj, i svake godine sam prevrtala vrelu kafu sebi na ruke...Ne pitajte me kako i zasto. Jednom se desilo prije no sto ce tata u nocnu smjenu, a digo regres, i kupio mi rolsue, i ja djavo kakav sam bila vozala se po kuci, oko kafe, i prevrnem je na sebe.
Djeca su me tukla redovno, bila sam nova u ulici, a ja druzeljubiva, budala...
padala sam sa bicikla redovno, do osnovne skole. U osnovnoj sam pocela igrati kosarku, pa samim tim i pocela lomiti noge (svoje)...
Onda su mi lomili srce

Uglavnom, belaj... Zato volim sad biti sama, nit' me ko tuce, niti padam s kreveta, ne przim se, ne napucavaju me loptom, i svoje keksove i cokolade jedem sama.
