Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Moderator: VIP
- Socrates
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 44805
- Joined: 09 Jan 2016, 07:50
- Location: . . . . . . . . .
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Drugi pradedo mi je bio Hrvat i katolik prije nego sto se Isus rodio.
Treci pradedo je bio neki direktor u Florence. Taj se nije bavio religijom, samo parama.
Treci pradedo je bio neki direktor u Florence. Taj se nije bavio religijom, samo parama.
. . . . . . . . .
-
Venera
- Seksologinja

- Posts: 36267
- Joined: 27 Mar 2016, 17:23
- Has thanked: 1306 times
- Been thanked: 717 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
to ce nam reci FazlijaSocrates wrote: 27 Jun 2018, 01:38 Dakle, ako ćemo istorijski, i ako uzimanje religije smatramo izdajom, prvo su svi Srbi izdali svoje korijene jer su presli na kršćanstvo.
Pa su onda opet svi Srbi opet izdali svoje korijene kad su se posvađali sa Vatikanom.
Pa je onda određeni broj Srba prešao na islam.
Ne znam zašto je samo islam tema, kad tu imamo fuckin' izdaja like there's no tomorrow.
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
- Socrates
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 44805
- Joined: 09 Jan 2016, 07:50
- Location: . . . . . . . . .
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Ja mislim da mene samo Fazlija razumije.
I ja razmišljam da postanem budista, ali na svoj način.
I ja razmišljam da postanem budista, ali na svoj način.
. . . . . . . . .
- Socrates
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 44805
- Joined: 09 Jan 2016, 07:50
- Location: . . . . . . . . .
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Doktor Milko Grmusa iz RS-a pise;
Prestati sa Politikom Problema, Kreirati Politiku Rješenja
Dominantan način razmišljanja srpskih političkih elita u posljednjim decenijama, pogotovo kad je riječ o odnosima sa komšijama, ali i velikim globalnim silama, bio je zasnovan na ideji i poruci da mi možemo da napravimo veliki problem. Srpski politički program, tako, nije bio pozitivno određen nego je bio zasnovan na tihim prijetnjama da se srpsko pitanje mora nametnuti silom faktorima koji odlučuju, inače će Srbi da stvore mnogima mnoge probleme. Ilustrativna je rečenica u tom smislu da „Srbi ne umeju da rade, ali zato umeju da se biju“.
Dominantan srpski politički koncept, shodno tome, nije bio orijentisan na razvoj države u kojoj su Srbi živjeli (Jugoslavija, Srbija i druge republike u kojima su Srbi živjeli) u dubinu, odnosno politička elita nije bila zainteresovana da zemlju modernizuje, da smanji tehnološki jaz između srpskog i zapadnoevropskih naroda, da ojača vladavinu institucija i prava umjesto samovolje političke oligarhije i birokratije, da humanizuje život ljudi stvaranjem kvalitetnih modernih zdravstvenih i drugih socijalnih sistema, da se posveti izgradnji efikasne tržišne privrede zasnovane na privatnoj inicijativi građana. S jedne strane, takvo opredjeljenje bi ne samo modernizovalo i materijalno obogatilo Srbe i sve građane koji sa njima žive, nego bi stvorilo realne preduslove nacionalne emancipacije srpskog naroda, odnosno omogućilo bi da Srbi, po prvi put u svojoj modernoj istoriji, žive od svoga rada i minimalno zavise od volje velikih sila. S druge strane, srpska poruka komšijama na Balkanu, ali i cijelom svijetu, bila bi da Srbi napuštaju ratnički koncept, da svoje nacionalno pitanje ne vežu za osvajanje i povezivanje teritorija, da je njihova ideja privreda, razvoj, modernizacija, boljitak. To je zdrava poruka i sa takvim ponašanjem stičete simpatije i prijateljstva.
Suprotno od toga, srpska poruka je bila, kako je već rečeno, da mi možemo da napravimo velike probleme. Političko rukovodstvo Srba u BiH, početkom devedesetih godina, uopšte kao svoj politički cilj nije proklamovalo Republiku Srpsku, nego ostanak BiH u okviru Jugoslavije. U suprotnom, prijetilo je raspadom BiH. Milošević je legitiman interes srpskog naroda za opstankom Jugoslavije `branio` tako što je prijetio raspadom republika u Jugoslaviji koje bi se odlučile na izlazak iz Jugoslavije. Danas, Srbija pokušava da dobije podršku svijeta za formiranje Zajednice srpskih opština na Kosovu, dok istovremeno Republika Srpska osporava ustavnu strukturu BiH zalaganjima za trećim entitetom, osporavanjem Ustavnog suda BiH koji, iako često vođen isključivo političkim, odnosno nepravnim motivima, ipak nesporno jeste predviđen Ustavom BiH i slanjem poruke da je disolucija BiH neminovnost. Dakle, ponovo kao narod šaljemo poruku da možemo da napravimo problem i da je svijetu bolje da nam da to što mislimo da nam pripada, ako ne želi problem sa nama.
Nažalost po nas, i svijet nas upravo tako posmatra. Mi kažemo „možemo da vam napravimo problem“, a oni kažu „možete da nam napravite problem“. Mi kažemo „ako ne dobijemo to što želimo, napravićemo vam problem“, a oni kažu „vi nas ucjenjujete“. Mi se, uprkos brojnim različitim tumačenjima, dakle, zapravo odlično razumijemo sa svijetom. Ta naša koncepcija „napravićemo vam problem“ napravila je i povratno istorijsko dejstvo, te tako nas mnogi u svijetu danas optužuju i da smo mi krivi za Prvi svjetski rat, da smo mi inicirali i balkanske ratove, da Srbi stalno prave problem i izazivaju ratove. A mi im u svemu tome svojom retorikom samo pomažemo.
Onaj dio koji nikako ne razumijemo jeste da je područje Balkana već strukturisano, i taj proces uobličen je još u vrijeme Berlinskog kongresa. Ovaj prostor trajno je dodjeljen interesnoj zoni Zapada. Svojom političkom koncepcijom, mi smo u posljednjih stotinu i pedeset godina pokušavali da remetimo taj poredak čime smo stekli svojstvo remetilačkog faktora na Balkanu. Današnja zapadna politika na Balkanu, stoga, jeste zasnovana na principu da su Srbi problem i da ih treba na svaki mogući način pacifikovati. I ta orijentacija po nas je imala, ali i dalje može imati, krajnje negativne i pretjerane konsekvence. To je prosto tako, to je realnost i iluzija je da će Rusija ili Turska da promijene taj ustaljeni tok stvari na Balkanu. Mi tu iluziju, naravno, možemo gajiti, možemo izgubiti još nekoliko ratova, pretrpiti još nekoliko nacionalnih golgota i svesti se na milion ili dva Srba da bismo konačno sve to shvatili, a možemo početi i odmah da razmišljamo racionalno.
Kakvo je to racionalno razmišljanje u našem slučaju danas? To je, odmah i prije svega, prihvatanje ovog definisanog sistema odnosa. Mi ne možemo da ucjenjujemo svijet. Mi moramo prestati da priželjkujemo Treći svjetski rat da bi se srpsko nacionalno pitanje konačno riješilo. Naša nacionalna strategija, umjesto u teritorijalnu širinu, mora postati fokusirana na razvoj u stratešku dubinu. Dakle, treba da nas interesuje demokratski i moderni preobražaj Srbije, u granicama koje efektivno kontroliše. Treba nam Srbija koja se ne iscrpljuje procesima na koje ne može da utiče, nego koja se posvetila svom privrednom razvoju, vladavini prava, razvoju institucija, komunikaciji sa regijom i svijetom, a ne konfliktu sa svima oko sebe. Takva Srbija, tehnološki unaprijeđena, institucionalno ojačana i ekonomski prosperitetna, na korist će biti Srbima i van svojih granica.
Mi u Republici Srpskoj trebamo da svoj politički koncept gradimo na poruci da je Bosna i Hercegovina, takva kakvom je Dejtonom data, moguća kao održiva, funkcionalna i prosperitetna država, te da joj Republika Srpska daje taj impuls razvoja, modernizacije i priključivanja evroatlantskim integracijama. Dakle, koncept Republike Srpske mora biti konstitutivan, a naša politika mora biti određena pozitivno. Mi od Republike Srpske moramo prestati da predstavljamo problem, odnosno moramo poslati poruku da Srpska nije problem, nego rješenje. To ne radimo, odnosno radimo upravo suprotno u svim ovim godinama: mi se u Srpskoj zalažemo za stanje što gore to bolje, umjesto da smo svim važnim faktorima poslali poruku da mi predstavljamo funkcionalnu komponentu i u BiH, ali i u cijeloj regiji.
Srbi u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji, koliko god da ih ima, trebaju svoju politiku da baziraju na afirmaciji vladavine prava, jačanju demokratskih institucija država u kojima žive, odnosno na stavljanju na pobjedničku stranu istorije. Dakle, Srbi u zemljama regije moraju biti ne faktor nestabilnosti tih država, nego faktor njihovog civilizacijskog napretka, materijalnog obogaćenja, prihvatanja liberalnih tekovina. Primjera radi, ne trebaju Srbi u Crnoj Gori da prijete njenoj nezavisnosti i suverenitetu, nego da budu ključni faktor promocije vladavine prava i demokratskih načela u toj zemlji, odnosno faktor modernije i svim njenim građanima ugodnije Crne Gore. To je pametna nacionalna politika, a ne izbor permanentnog konflikta.
Dakle, moramo biti svjesni da su decenije pred nama jedan veoma izazovan period, budući da egzistiramo u regionalnoj strukturi koja politički nije naklonjena Srbima, budući da su se Srbi decenijama oštro opirali toj strukturi. Zato se mi u narednom periodu moramo bazirati na ekonomskom jačanju, insistiranju na vladavini prava u svim državama Balkana, slobodnom protoku kapitala, ljudi, robe i usluga, individualističkoj koncepciji i liberalnim tekovinama. Naš cilj mora biti demografski opstanak, potom obnova, a uporedo ekonomsko i vrijednosno jačanje. U narednih pedeset godina takve strpljive i mudre politike moramo izgraditi kredibilitet da smo sposobni da predstavljamo faktor stabilizacije i pacifikacije Balkana, te da smo kao narod istorijski sazreli da preuzmemo svoje mjesto i ulogu u globalnom poretku. Trenutno, mi smo regionalni problem koji predstavlja višak u globalnoj strukturi, i ako tako ostane, nas kao naroda neće biti za stotinu godina, a već danas nismo uopšte relevantni. Stoga, koncept mora biti radikalno drugačiji, fokus mora biti na pružanju doprinosa regionalnoj stabilnosti, unutrašnjoj modernizaciji i ekonomskom jačanju.
Mi, dakle, moramo konačno prihvatiti definisanu arhitekturu ovog prostora, koja predstavlja samo segment globalne arhitekture, i trebamo se prestati zanositi iluzijom da mi možemo promijeniti tu arhitekturu, a na šta smo potrošili decenije i decenije vremena, kao i stotine hiljada i milione ljudskih života. Mi to ne možemo uraditi, možemo samo sami sebe precrtati sa svjetske mape. Ono što, pak, možemo jeste da se prilagodimo tom sistemu, da prihvatimo njegova pravila i da pošaljemo poruku u narednim decenijama da smo kredibilan partner, u domenu koji se nas tiče, i da prihvatamo definisan sistem vrijednosti i globalnog poretka.
Prestati sa Politikom Problema, Kreirati Politiku Rješenja
Dominantan način razmišljanja srpskih političkih elita u posljednjim decenijama, pogotovo kad je riječ o odnosima sa komšijama, ali i velikim globalnim silama, bio je zasnovan na ideji i poruci da mi možemo da napravimo veliki problem. Srpski politički program, tako, nije bio pozitivno određen nego je bio zasnovan na tihim prijetnjama da se srpsko pitanje mora nametnuti silom faktorima koji odlučuju, inače će Srbi da stvore mnogima mnoge probleme. Ilustrativna je rečenica u tom smislu da „Srbi ne umeju da rade, ali zato umeju da se biju“.
Dominantan srpski politički koncept, shodno tome, nije bio orijentisan na razvoj države u kojoj su Srbi živjeli (Jugoslavija, Srbija i druge republike u kojima su Srbi živjeli) u dubinu, odnosno politička elita nije bila zainteresovana da zemlju modernizuje, da smanji tehnološki jaz između srpskog i zapadnoevropskih naroda, da ojača vladavinu institucija i prava umjesto samovolje političke oligarhije i birokratije, da humanizuje život ljudi stvaranjem kvalitetnih modernih zdravstvenih i drugih socijalnih sistema, da se posveti izgradnji efikasne tržišne privrede zasnovane na privatnoj inicijativi građana. S jedne strane, takvo opredjeljenje bi ne samo modernizovalo i materijalno obogatilo Srbe i sve građane koji sa njima žive, nego bi stvorilo realne preduslove nacionalne emancipacije srpskog naroda, odnosno omogućilo bi da Srbi, po prvi put u svojoj modernoj istoriji, žive od svoga rada i minimalno zavise od volje velikih sila. S druge strane, srpska poruka komšijama na Balkanu, ali i cijelom svijetu, bila bi da Srbi napuštaju ratnički koncept, da svoje nacionalno pitanje ne vežu za osvajanje i povezivanje teritorija, da je njihova ideja privreda, razvoj, modernizacija, boljitak. To je zdrava poruka i sa takvim ponašanjem stičete simpatije i prijateljstva.
Suprotno od toga, srpska poruka je bila, kako je već rečeno, da mi možemo da napravimo velike probleme. Političko rukovodstvo Srba u BiH, početkom devedesetih godina, uopšte kao svoj politički cilj nije proklamovalo Republiku Srpsku, nego ostanak BiH u okviru Jugoslavije. U suprotnom, prijetilo je raspadom BiH. Milošević je legitiman interes srpskog naroda za opstankom Jugoslavije `branio` tako što je prijetio raspadom republika u Jugoslaviji koje bi se odlučile na izlazak iz Jugoslavije. Danas, Srbija pokušava da dobije podršku svijeta za formiranje Zajednice srpskih opština na Kosovu, dok istovremeno Republika Srpska osporava ustavnu strukturu BiH zalaganjima za trećim entitetom, osporavanjem Ustavnog suda BiH koji, iako često vođen isključivo političkim, odnosno nepravnim motivima, ipak nesporno jeste predviđen Ustavom BiH i slanjem poruke da je disolucija BiH neminovnost. Dakle, ponovo kao narod šaljemo poruku da možemo da napravimo problem i da je svijetu bolje da nam da to što mislimo da nam pripada, ako ne želi problem sa nama.
Nažalost po nas, i svijet nas upravo tako posmatra. Mi kažemo „možemo da vam napravimo problem“, a oni kažu „možete da nam napravite problem“. Mi kažemo „ako ne dobijemo to što želimo, napravićemo vam problem“, a oni kažu „vi nas ucjenjujete“. Mi se, uprkos brojnim različitim tumačenjima, dakle, zapravo odlično razumijemo sa svijetom. Ta naša koncepcija „napravićemo vam problem“ napravila je i povratno istorijsko dejstvo, te tako nas mnogi u svijetu danas optužuju i da smo mi krivi za Prvi svjetski rat, da smo mi inicirali i balkanske ratove, da Srbi stalno prave problem i izazivaju ratove. A mi im u svemu tome svojom retorikom samo pomažemo.
Onaj dio koji nikako ne razumijemo jeste da je područje Balkana već strukturisano, i taj proces uobličen je još u vrijeme Berlinskog kongresa. Ovaj prostor trajno je dodjeljen interesnoj zoni Zapada. Svojom političkom koncepcijom, mi smo u posljednjih stotinu i pedeset godina pokušavali da remetimo taj poredak čime smo stekli svojstvo remetilačkog faktora na Balkanu. Današnja zapadna politika na Balkanu, stoga, jeste zasnovana na principu da su Srbi problem i da ih treba na svaki mogući način pacifikovati. I ta orijentacija po nas je imala, ali i dalje može imati, krajnje negativne i pretjerane konsekvence. To je prosto tako, to je realnost i iluzija je da će Rusija ili Turska da promijene taj ustaljeni tok stvari na Balkanu. Mi tu iluziju, naravno, možemo gajiti, možemo izgubiti još nekoliko ratova, pretrpiti još nekoliko nacionalnih golgota i svesti se na milion ili dva Srba da bismo konačno sve to shvatili, a možemo početi i odmah da razmišljamo racionalno.
Kakvo je to racionalno razmišljanje u našem slučaju danas? To je, odmah i prije svega, prihvatanje ovog definisanog sistema odnosa. Mi ne možemo da ucjenjujemo svijet. Mi moramo prestati da priželjkujemo Treći svjetski rat da bi se srpsko nacionalno pitanje konačno riješilo. Naša nacionalna strategija, umjesto u teritorijalnu širinu, mora postati fokusirana na razvoj u stratešku dubinu. Dakle, treba da nas interesuje demokratski i moderni preobražaj Srbije, u granicama koje efektivno kontroliše. Treba nam Srbija koja se ne iscrpljuje procesima na koje ne može da utiče, nego koja se posvetila svom privrednom razvoju, vladavini prava, razvoju institucija, komunikaciji sa regijom i svijetom, a ne konfliktu sa svima oko sebe. Takva Srbija, tehnološki unaprijeđena, institucionalno ojačana i ekonomski prosperitetna, na korist će biti Srbima i van svojih granica.
Mi u Republici Srpskoj trebamo da svoj politički koncept gradimo na poruci da je Bosna i Hercegovina, takva kakvom je Dejtonom data, moguća kao održiva, funkcionalna i prosperitetna država, te da joj Republika Srpska daje taj impuls razvoja, modernizacije i priključivanja evroatlantskim integracijama. Dakle, koncept Republike Srpske mora biti konstitutivan, a naša politika mora biti određena pozitivno. Mi od Republike Srpske moramo prestati da predstavljamo problem, odnosno moramo poslati poruku da Srpska nije problem, nego rješenje. To ne radimo, odnosno radimo upravo suprotno u svim ovim godinama: mi se u Srpskoj zalažemo za stanje što gore to bolje, umjesto da smo svim važnim faktorima poslali poruku da mi predstavljamo funkcionalnu komponentu i u BiH, ali i u cijeloj regiji.
Srbi u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji, koliko god da ih ima, trebaju svoju politiku da baziraju na afirmaciji vladavine prava, jačanju demokratskih institucija država u kojima žive, odnosno na stavljanju na pobjedničku stranu istorije. Dakle, Srbi u zemljama regije moraju biti ne faktor nestabilnosti tih država, nego faktor njihovog civilizacijskog napretka, materijalnog obogaćenja, prihvatanja liberalnih tekovina. Primjera radi, ne trebaju Srbi u Crnoj Gori da prijete njenoj nezavisnosti i suverenitetu, nego da budu ključni faktor promocije vladavine prava i demokratskih načela u toj zemlji, odnosno faktor modernije i svim njenim građanima ugodnije Crne Gore. To je pametna nacionalna politika, a ne izbor permanentnog konflikta.
Dakle, moramo biti svjesni da su decenije pred nama jedan veoma izazovan period, budući da egzistiramo u regionalnoj strukturi koja politički nije naklonjena Srbima, budući da su se Srbi decenijama oštro opirali toj strukturi. Zato se mi u narednom periodu moramo bazirati na ekonomskom jačanju, insistiranju na vladavini prava u svim državama Balkana, slobodnom protoku kapitala, ljudi, robe i usluga, individualističkoj koncepciji i liberalnim tekovinama. Naš cilj mora biti demografski opstanak, potom obnova, a uporedo ekonomsko i vrijednosno jačanje. U narednih pedeset godina takve strpljive i mudre politike moramo izgraditi kredibilitet da smo sposobni da predstavljamo faktor stabilizacije i pacifikacije Balkana, te da smo kao narod istorijski sazreli da preuzmemo svoje mjesto i ulogu u globalnom poretku. Trenutno, mi smo regionalni problem koji predstavlja višak u globalnoj strukturi, i ako tako ostane, nas kao naroda neće biti za stotinu godina, a već danas nismo uopšte relevantni. Stoga, koncept mora biti radikalno drugačiji, fokus mora biti na pružanju doprinosa regionalnoj stabilnosti, unutrašnjoj modernizaciji i ekonomskom jačanju.
Mi, dakle, moramo konačno prihvatiti definisanu arhitekturu ovog prostora, koja predstavlja samo segment globalne arhitekture, i trebamo se prestati zanositi iluzijom da mi možemo promijeniti tu arhitekturu, a na šta smo potrošili decenije i decenije vremena, kao i stotine hiljada i milione ljudskih života. Mi to ne možemo uraditi, možemo samo sami sebe precrtati sa svjetske mape. Ono što, pak, možemo jeste da se prilagodimo tom sistemu, da prihvatimo njegova pravila i da pošaljemo poruku u narednim decenijama da smo kredibilan partner, u domenu koji se nas tiče, i da prihvatamo definisan sistem vrijednosti i globalnog poretka.
. . . . . . . . .
- Socrates
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 44805
- Joined: 09 Jan 2016, 07:50
- Location: . . . . . . . . .
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Pise Teofil Pancic za Slobodnu Evropu;
Kada je nedavno predsednik Srbije Aleksandar Vučić primio fudbalske reprezentativce pred odlazak na svetsko prvenstvo, poželeo im je što se obično želi u takvim prilikama (recimo, da pobede sve i postanu svetski šampioni), obećao im je no što se u izvesnoj vrsti zemalja u takvim prilikama obećava (dakle, pare, koje inače nisu njegove lične), te ih uzgred zamolio da posebnu pažnju posvete utakmici sa Švajcarskom, jer da bi nam pobeda nad reprezentacijom te relativno udaljene alpske republike bila posebno značajna i srcu posebno draga. Ne zna se da li je tom prilikom bilo i nekih značajnih pogleda i podgurkivanja, ili je svima prisutnima sve ionako bilo jasno.
Neko neupućen u finese balkanske politike i parapolitike pomislio bi da Srbija možda ima neki poseban istorijski problem sa Švajcarskom, neko specifično opterećenje, neke osobito traumatične „stare račune“. Na drugoj strani, ta misao je otvoreno apsurdna: zar sa Švajcarskom?!
Razume se, odgonetka je negde drugde. U toj reprezentaciji igra nekolicina fudbalera etničkih Albanaca poreklom sa Kosova i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Ako se sad pitate „kakve to veze ima sa bilo čime“, pročitajte prethodnu rečenicu iznova, s razumevanjem, to jest „s podrazumevanjem“ u autentičnom stilu gore spomenute balkanske parapolitike kao politike simbola. U njoj figura neprijatelja igra presudnu ulogu, a neprijatelj je kolektivno biće, i ume da se pojavi i na naizgled dosta čudnim i neočekivanim mestima. Recimo, u fudbalskoj reprezentaciji malene centralnoevropke konfederacije koja izbegava da učestvuje u ratovima.
Znamo šta je posle bilo na terenu: Srbija je povela, pa na kraju izgubila, golove su joj dali upavo dvojica etničkih Albanaca, obojica ih proslavivši na način koji je bio neka vrsta manifestacije neke političke poruke, i sada svi o tome imaju šta da kažu, naročito strana koja je utakmicu izgubila. Ne bi to bilo ništa neobično, samo da nije bilo one „predigre“ s Vučićem. Fudbaleri, ma kakvi da su, mogu imati svoje ideje o tome šta je prikladno kao javni čin, i te ideje ne moraju biti naročito sofistifikovane. U ovom slučaju, reklo bi se, ponašanje one dvojice Švajcaraca kosovskih korena trebalo bi da je veći problem za Švajcarsku nego za Srbiju. Ali, od političara, da ne kažemo baš državnika, očekuje se sasvim drugačije rezonovanje i ponašanje, iz mnogih podrazumevanih razloga. Oni nisu mladići od dvadeset i koju godinu, useljeničkih korena i skromnog obrazovanja, i oni ne predstavljaju samo sebe, nego i zemlju koju vode.
Srbija protiv Švajcarske ili Kosova?
Ipak, aktuelni predsednik Srbije ne misli da se na njega odnosi ova vrsta samorazumljive obaveze da se bude u svakom trenutku i na svakom mestu iznad trivijalnosti i niskih strasti. Naprotiv, svaki mu je povod dovoljno dobar da se javno prepusti ispoljavanju svog nikada neprevladanog mentaliteta fudbalskog navijača, nekoga čiji je sistem vrednosti presudno obeležen tribalnom podelom na „nas“ i „njih“, a ta se podela onda širi na sva moguća područja života, do kulture, politike, istorije, državnih odnosa, etničkih prava. Pa onda ni reprezentacija, na primer, Švajcarske, nije ono što nominalno jeste, nego nešto što „mi“ moramo poraziti jer je u značajnoj meri „kontaminirano“ neprijateljskim elementom, onim istim koji nam „uzima Kosovo“. Pa bi bilo dobro da mu se simbolički revanširamo barem na fudbalskom terenu. To se na kraju nije dogodilo, naprotiv, druga strana odgovorila je dodatnim simboličkim ponižavanjem protivnika, što je mnoge, uključujući i samog predsednika, oteralo u novi krug lamentacija nad istorijskim nepravdama koje trpimo sa svih strana. Reklo bi se – ni manjeg i beznačajnijeg povoda, ni gromopucatelnije retorike. Nije li to, na kraju krajeva, samo fudbal, dok su naši realni problemi na drugoj strani?
Tako to izgleda ako razmišljate iz pozicije elementarne ozbiljnosti, pa i ljudske, građanske, intelektualne i političke zrelosti. Naprosto, nije dopustivo brkati nivoe koji treba da postoje zasebno, recimo „hleba i igara“ i visoku politiku. Ali, ovde je sve to smućkano u teško svarljiv koktel, što je tipično za populističke vladavine svih vrsta: u njima toksična simbolika i plemenska međusobna nadgornjavanja uvek odnose prevagu nad politikom racionalnosti i prosvećenosti. A za to ne možete kriviti fudblere ili navijače, jer to nije njihovo područje odgovornosti. To je dužnost političkih elita, dužnost koju one vrlo uspešno sabotiraju, najčešće zato što kapacitiranošću ni ne dobacuju do takvog standarda istorijske i političke ozbiljnosti i odgovornosti, nego se radije zadržavaju u večitoj infantilnosti pripadnika fudbalskog plemena. Naravno da uvek postoji i druga, bolja opcija izlaska iz tog civilizacijskog ćosokaka, ali da bi se u tome uspelo, to prvo treba hteti. A populistički lideri koji decenijama uspešno parazitiraju na podjarivanju i održavanju nacionalističkih strasti, onih istih kojima su i sami još u mladosti uspešno zaraženi, za to ne pronalaze ni jedan stvarni motiv. Lepše im je i lakše učestvovati u igrokazima sravnjivanja nesravnjivih međusobnih računa, sa ili bez fudbalske lopte.
Kada je nedavno predsednik Srbije Aleksandar Vučić primio fudbalske reprezentativce pred odlazak na svetsko prvenstvo, poželeo im je što se obično želi u takvim prilikama (recimo, da pobede sve i postanu svetski šampioni), obećao im je no što se u izvesnoj vrsti zemalja u takvim prilikama obećava (dakle, pare, koje inače nisu njegove lične), te ih uzgred zamolio da posebnu pažnju posvete utakmici sa Švajcarskom, jer da bi nam pobeda nad reprezentacijom te relativno udaljene alpske republike bila posebno značajna i srcu posebno draga. Ne zna se da li je tom prilikom bilo i nekih značajnih pogleda i podgurkivanja, ili je svima prisutnima sve ionako bilo jasno.
Neko neupućen u finese balkanske politike i parapolitike pomislio bi da Srbija možda ima neki poseban istorijski problem sa Švajcarskom, neko specifično opterećenje, neke osobito traumatične „stare račune“. Na drugoj strani, ta misao je otvoreno apsurdna: zar sa Švajcarskom?!
Razume se, odgonetka je negde drugde. U toj reprezentaciji igra nekolicina fudbalera etničkih Albanaca poreklom sa Kosova i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Ako se sad pitate „kakve to veze ima sa bilo čime“, pročitajte prethodnu rečenicu iznova, s razumevanjem, to jest „s podrazumevanjem“ u autentičnom stilu gore spomenute balkanske parapolitike kao politike simbola. U njoj figura neprijatelja igra presudnu ulogu, a neprijatelj je kolektivno biće, i ume da se pojavi i na naizgled dosta čudnim i neočekivanim mestima. Recimo, u fudbalskoj reprezentaciji malene centralnoevropke konfederacije koja izbegava da učestvuje u ratovima.
Znamo šta je posle bilo na terenu: Srbija je povela, pa na kraju izgubila, golove su joj dali upavo dvojica etničkih Albanaca, obojica ih proslavivši na način koji je bio neka vrsta manifestacije neke političke poruke, i sada svi o tome imaju šta da kažu, naročito strana koja je utakmicu izgubila. Ne bi to bilo ništa neobično, samo da nije bilo one „predigre“ s Vučićem. Fudbaleri, ma kakvi da su, mogu imati svoje ideje o tome šta je prikladno kao javni čin, i te ideje ne moraju biti naročito sofistifikovane. U ovom slučaju, reklo bi se, ponašanje one dvojice Švajcaraca kosovskih korena trebalo bi da je veći problem za Švajcarsku nego za Srbiju. Ali, od političara, da ne kažemo baš državnika, očekuje se sasvim drugačije rezonovanje i ponašanje, iz mnogih podrazumevanih razloga. Oni nisu mladići od dvadeset i koju godinu, useljeničkih korena i skromnog obrazovanja, i oni ne predstavljaju samo sebe, nego i zemlju koju vode.
Srbija protiv Švajcarske ili Kosova?
Ipak, aktuelni predsednik Srbije ne misli da se na njega odnosi ova vrsta samorazumljive obaveze da se bude u svakom trenutku i na svakom mestu iznad trivijalnosti i niskih strasti. Naprotiv, svaki mu je povod dovoljno dobar da se javno prepusti ispoljavanju svog nikada neprevladanog mentaliteta fudbalskog navijača, nekoga čiji je sistem vrednosti presudno obeležen tribalnom podelom na „nas“ i „njih“, a ta se podela onda širi na sva moguća područja života, do kulture, politike, istorije, državnih odnosa, etničkih prava. Pa onda ni reprezentacija, na primer, Švajcarske, nije ono što nominalno jeste, nego nešto što „mi“ moramo poraziti jer je u značajnoj meri „kontaminirano“ neprijateljskim elementom, onim istim koji nam „uzima Kosovo“. Pa bi bilo dobro da mu se simbolički revanširamo barem na fudbalskom terenu. To se na kraju nije dogodilo, naprotiv, druga strana odgovorila je dodatnim simboličkim ponižavanjem protivnika, što je mnoge, uključujući i samog predsednika, oteralo u novi krug lamentacija nad istorijskim nepravdama koje trpimo sa svih strana. Reklo bi se – ni manjeg i beznačajnijeg povoda, ni gromopucatelnije retorike. Nije li to, na kraju krajeva, samo fudbal, dok su naši realni problemi na drugoj strani?
Tako to izgleda ako razmišljate iz pozicije elementarne ozbiljnosti, pa i ljudske, građanske, intelektualne i političke zrelosti. Naprosto, nije dopustivo brkati nivoe koji treba da postoje zasebno, recimo „hleba i igara“ i visoku politiku. Ali, ovde je sve to smućkano u teško svarljiv koktel, što je tipično za populističke vladavine svih vrsta: u njima toksična simbolika i plemenska međusobna nadgornjavanja uvek odnose prevagu nad politikom racionalnosti i prosvećenosti. A za to ne možete kriviti fudblere ili navijače, jer to nije njihovo područje odgovornosti. To je dužnost političkih elita, dužnost koju one vrlo uspešno sabotiraju, najčešće zato što kapacitiranošću ni ne dobacuju do takvog standarda istorijske i političke ozbiljnosti i odgovornosti, nego se radije zadržavaju u večitoj infantilnosti pripadnika fudbalskog plemena. Naravno da uvek postoji i druga, bolja opcija izlaska iz tog civilizacijskog ćosokaka, ali da bi se u tome uspelo, to prvo treba hteti. A populistički lideri koji decenijama uspešno parazitiraju na podjarivanju i održavanju nacionalističkih strasti, onih istih kojima su i sami još u mladosti uspešno zaraženi, za to ne pronalaze ni jedan stvarni motiv. Lepše im je i lakše učestvovati u igrokazima sravnjivanja nesravnjivih međusobnih računa, sa ili bez fudbalske lopte.
. . . . . . . . .
- spacebound
- Urednik foruma

- Posts: 86106
- Joined: 13 Nov 2015, 08:33
- Location: u obecanoj zemlji
- Has thanked: 10064 times
- Been thanked: 17062 times
- Status: Online
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Ja isla u srednju skolu (onu gdje je na ulazu ikona svetog save u prirodnoj velicini, jest bio visok covjek, i gdje sam morala pjevat "Boze pravde") kad je Milosevic otego papke, pardon, " otrovan" u Hagu.Svi ucenici koji su se htjeli upisati u knjigu zalosti bili su oslobodjeni nastave.Pametnom dosta 
@srculence, pusti se mojih stomacnih tegoba, nije to usko vezano za proljeve po srpskim portalima, evo cekam rezultat ispita, a za par dana mi i sestra dolazi pa me i zbog toga boli zeludac.
@srculence, pusti se mojih stomacnih tegoba, nije to usko vezano za proljeve po srpskim portalima, evo cekam rezultat ispita, a za par dana mi i sestra dolazi pa me i zbog toga boli zeludac.
Svađanje s budalom je poput hrvanja u blatu sa svinjom. Nakon sat vremena skužiš da svinja uživa.
- spacebound
- Urednik foruma

- Posts: 86106
- Joined: 13 Nov 2015, 08:33
- Location: u obecanoj zemlji
- Has thanked: 10064 times
- Been thanked: 17062 times
- Status: Online
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Podrinjac, mozes govorit samo u svoje ime.
Svađanje s budalom je poput hrvanja u blatu sa svinjom. Nakon sat vremena skužiš da svinja uživa.
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Mozda, samo drukciji level.
Danas je evidentan i bošnjački nacionalizam ali treba ici slijedom dogadjaja...
Bosnjaci bi trebali optuziti susjede i komšije zbog svog nacionalizma...
Srbi su generalno skroz nekritican narod, posebno van teritorija srbije...zasluzna je i potpuna medijska blokada devedesetih...ja sam tad pricao po telefonu sa tetkom u bg i nisam mogao vjerovati kolicini nebuloza koje mi je prosula...i to cvrsto uvjerena u to sto prica...nakon toga nismo se culi vise od deset godina. A dan danas ih satra internet i mogućnost promoviranja idiotluka, mitova i laži...
Uostalom, imali smo tu članova sa tim sklopom mozga tj totalna ispranost.
Drugi su hrvati...mada je tu vec dosta veca doza realnosti, kritičnosti i priznanja nakon sagledavanja povijesnih činjenica...i opet je puno bolje stanje na teritoriju hrvatske, nego van nje.
Ja sam se i ovdje prestao druziti sa rvatima jer su redom mutavi i zaslijepljeni...
I na kraju, kao sasvim logicna posljedica, dolazi bošnjački nacionalizam...uzrokovan okruženjem...gdje jednako pocinje nedostajati kritike.
Nije to nikakvo relativiziranje, nego je stanje takvo.
I sve je gore.
Nekad se uhvatim u misli, da mi fkt jedino pod necijom stegom znamo funkcionirati...
Habibti, ya nour el - ain... 
- Laser
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 18858
- Joined: 31 Mar 2016, 16:01
- Location: Sa onu stranu rijeke
- Mood:
- Has thanked: 1273 times
- Been thanked: 4064 times
- Status: Online
- Hannibal
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 64067
- Joined: 03 Sep 2015, 23:23
- Mood:
- Has thanked: 6850 times
- Been thanked: 2191 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
kako se zvala ona bogataska porodica iz florenceSocrates wrote: 27 Jun 2018, 01:44 Drugi pradedo mi je bio Hrvat i katolik prije nego sto se Isus rodio.
Treci pradedo je bio neki direktor u Florence. Taj se nije bavio religijom, samo parama.
🐽
- Krokodil Behko
- Globalni moderator

- Posts: 128073
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 9979 times
- Been thanked: 11848 times
- Status: Online
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
storm wrote: 27 Jun 2018, 09:21 Srbi su generalno skroz nekritican narod
Drugi su hrvati...
I na kraju, kao sasvim logicna posljedica, dolazi bošnjački nacionalizam...
Nije to tačno.
Krleža je fino rekao i dijagnosticirao stvari.
"Hrvati i Srbi, dva parčeta od istog komada balege, kojeg je točak historije, prepolovio u prošlosti".
Tu još samo dodati i ono treće, nešto manje parče balege - Albance.
To su ta tri šovinizma na ovim prostorima, to su ta tri rušilačka elementa Jugoslavije, s tim da se srpski šovinizam istakao znatno više, pošto su imali vojnu silu na svojoj strani, a koju su i upotrijebili protiv svih ostalih.
Bošnjački je nacionalizam, čisto reakcija i da nema ova dva prva, bio bi potpuno besmislen, plus što je na mnogo manjem levelu od srpskog i hrvatskog šovinizma. To se fino da vidjeti i po strukturi ratnih zločina u ratu. Da ga j...., ko dokaže da je tokom rata, u TZ regiji, ubijen jedan jedini srpski ili hrvatski civil, u našoj pozadini, ili da je pritvaran, premlaćivan, itd.. Sve to u regiji u kojoj je tokom rata živilo 500.000 ljudi. S druge strane, u Bijeljini je ubijeno 300 civila, o kojima niko nikad ni ne govori, a pošlo im je za rukom i da ubiju bebu od 3 mjeseca i frknu je u Drinu.
U ovom trenutku, SDA drži maksimalno 1/4 biračkog tijela Bošnjaka, a na drugoj strani, HDZ u Hr drži oko dvije trećine, a u BiH i do 90%. S druge strane, sve parlamentarne stranke u Srbiji su iste - šovinistiške, izuzev nekolicine poslanika iz Vojvodine i BG.
Ovo nije stvar koja je skoro počela, u devedesetima, pa da se tek tako može predstaviti.
Sve je ovo počelo mnogo ranije i pomenuta tri šovinizma vide rješenje situacije, kroz takozvano rješenje nacionalnog pitanja - na štetu drugih.
Kako Bošnjaci mogu riješiti to na štetu drugih, kad ih je oko 55% u BiH, a opkoljeni Hrvatskom i Srbijom?
Srpski mediji svakodnevno vode ratohuškačku politiku protiv Bošnjaka.
Kakva reakcija treba da bude?
Da se pravimo, kako to ne primjećujemo?
To smo probali 92., dok smo nosali Titove slike i nije nas daleko odvelo.
Da nešto učinimo - ne možemo, jer ti isti mediji kažu kako je ot napad na srpski narod.
Jedino da se to promijeni iznutra, ali zadnji koji je to pokušao, stradao je u atentatu, 2003. godine, pa tako da ništa.
Jednostavno je premalo onih Srba koji su kritični prema svemu tome, pa se na drugoj strani stiče utisak kako se niko ne bori protiv tog šovinizma i onda opletu po kolektivnom principu.
Društvo sed mora mijenjati iznutra, da bi se uopšte dokazalo, da je demokratsko i spremno na promjene.
Društvo koje proslavlja genocide i počinioce istih, a s druge strane uzima za saveznike ulagače vetoa i negatore genocida, a koji usput negiraju i suverenitet ove zemlje - nije demokratsko, niti je miru okrenuto.
Srpsko će se pitanje rješavati u narednim godinama i ne postoji bezbolan lijek. Ili će Vučić stisnuti petlju, ako mu je stalo do EU (a nije mu to ideološki blisko), pa nametnuti svima kakav-takav kritički ton, ili su moguća dva scenarija
a) građanski rat u Srbiji
b) vojna intervencija NATO i definitivno umlaćivanje tog šovinizma
Opcija C, pobjeda tog šovinizma i nekakva velika Srbija, nije nešto na šta bismo trebali trošiti vrijeme, jer je realna koliko i antilope na južnom polu, pošto bi u tom slučaju opet bila intervencija i to pod hitno.
U najboljem slučaju po Srbiju, vlast u Srbiji preuzimaju ekstremni šovinisti, potpuno se okreću Rusima, EU ih stavlja na led, a jenkiji hitno ukidaju RS, pošto će to i Putin pustiti niz vodu, jer i cijela Srbija je za njega puna šaka brade.
online
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
To sam i htio reći....dosta manji level (ako to uopće možemo onako po ljestvici postaviti) i isključiva posljedica ova prva dva, koja prednjače u svemu.
Albanski je dosta lokalnog karaktera...
Albanski je dosta lokalnog karaktera...
Habibti, ya nour el - ain... 
- Krokodil Behko
- Globalni moderator

- Posts: 128073
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 9979 times
- Been thanked: 11848 times
- Status: Online
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
storm wrote: 27 Jun 2018, 11:04 To sam i htio reći....dosta manji level (ako to uopće možemo onako po ljestvici postaviti) i isključiva posljedica ova prva dva, koja prednjače u svemu.
Albanski je dosta lokalnog karaktera...
Ma znam da mislimo slično, samo oko definisanja i redoslijeda da vidimo.
Nemam sad vremena, popodne
online
- srculence7
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 18518
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 4214 times
- Been thanked: 4401 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Kritika još i bude ali ja kao glavni problem vidim preuzimanje odgovornosti i konkretno delovanje na planu da se odnosi koliko je to moguće normalizuju. Bez "trgovanja".
Hoće li biti nekom bolje od mog i Fazlijinog izvinjavanja?
I da li je izvinjenje prihvatljivo?
To što sam i tamo napisala za našu omladinu, retko se bave ovim pitanjem, jer su uglavnom celokupnom situacijom u zemlji primorani da se bore za egzistenciju, mnogi poput space i gledaju da odu odatle.
Nije njima do ratovanja i teritorijalnih pretenzija.
Zato o sudbini onih koji su nam na vlasti odlučuju malo starije generacije...
Oni glasaju za vlast a posle istog tog kog su birali pljuju ko da im ga neko drugi nametnuo.
Hoće li biti nekom bolje od mog i Fazlijinog izvinjavanja?
I da li je izvinjenje prihvatljivo?
To što sam i tamo napisala za našu omladinu, retko se bave ovim pitanjem, jer su uglavnom celokupnom situacijom u zemlji primorani da se bore za egzistenciju, mnogi poput space i gledaju da odu odatle.
Nije njima do ratovanja i teritorijalnih pretenzija.
Zato o sudbini onih koji su nam na vlasti odlučuju malo starije generacije...
Oni glasaju za vlast a posle istog tog kog su birali pljuju ko da im ga neko drugi nametnuo.
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
- Čupava
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 45445
- Joined: 16 Feb 2016, 13:35
- Location: Kad zatvorim oci, budem gdje pozelim...<3
- Been thanked: 10 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
.
- Socrates
- Forum [Bot]
![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)
- Posts: 44805
- Joined: 09 Jan 2016, 07:50
- Location: . . . . . . . . .
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Bošnjački nacionalizam se razlikuje od druga dva u dva bitna faktora;Krokodil Behko wrote: 27 Jun 2018, 10:56storm wrote: 27 Jun 2018, 09:21 Srbi su generalno skroz nekritican narod
Drugi su hrvati...
I na kraju, kao sasvim logicna posljedica, dolazi bošnjački nacionalizam...
Nije to tačno.
Krleža je fino rekao i dijagnosticirao stvari.
"Hrvati i Srbi, dva parčeta od istog komada balege, kojeg je točak historije, prepolovio u prošlosti".
Tu još samo dodati i ono treće, nešto manje parče balege - Albance.
To su ta tri šovinizma na ovim prostorima, to su ta tri rušilačka elementa Jugoslavije, s tim da se srpski šovinizam istakao znatno više, pošto su imali vojnu silu na svojoj strani, a koju su i upotrijebili protiv svih ostalih.
Bošnjački je nacionalizam, čisto reakcija i da nema ova dva prva, bio bi potpuno besmislen, plus što je na mnogo manjem levelu od srpskog i hrvatskog šovinizma. To se fino da vidjeti i po strukturi ratnih zločina u ratu. Da ga j...., ko dokaže da je tokom rata, u TZ regiji, ubijen jedan jedini srpski ili hrvatski civil, u našoj pozadini, ili da je pritvaran, premlaćivan, itd.. Sve to u regiji u kojoj je tokom rata živilo 500.000 ljudi. S druge strane, u Bijeljini je ubijeno 300 civila, o kojima niko nikad ni ne govori, a pošlo im je za rukom i da ubiju bebu od 3 mjeseca i frknu je u Drinu.
U ovom trenutku, SDA drži maksimalno 1/4 biračkog tijela Bošnjaka, a na drugoj strani, HDZ u Hr drži oko dvije trećine, a u BiH i do 90%. S druge strane, sve parlamentarne stranke u Srbiji su iste - šovinistiške, izuzev nekolicine poslanika iz Vojvodine i BG.
Ovo nije stvar koja je skoro počela, u devedesetima, pa da se tek tako može predstaviti.
Sve je ovo počelo mnogo ranije i pomenuta tri šovinizma vide rješenje situacije, kroz takozvano rješenje nacionalnog pitanja - na štetu drugih.
Kako Bošnjaci mogu riješiti to na štetu drugih, kad ih je oko 55% u BiH, a opkoljeni Hrvatskom i Srbijom?
Srpski mediji svakodnevno vode ratohuškačku politiku protiv Bošnjaka.
Kakva reakcija treba da bude?
Da se pravimo, kako to ne primjećujemo?
To smo probali 92., dok smo nosali Titove slike i nije nas daleko odvelo.
Da nešto učinimo - ne možemo, jer ti isti mediji kažu kako je ot napad na srpski narod.
Jedino da se to promijeni iznutra, ali zadnji koji je to pokušao, stradao je u atentatu, 2003. godine, pa tako da ništa.
Jednostavno je premalo onih Srba koji su kritični prema svemu tome, pa se na drugoj strani stiče utisak kako se niko ne bori protiv tog šovinizma i onda opletu po kolektivnom principu.
Društvo sed mora mijenjati iznutra, da bi se uopšte dokazalo, da je demokratsko i spremno na promjene.
Društvo koje proslavlja genocide i počinioce istih, a s druge strane uzima za saveznike ulagače vetoa i negatore genocida, a koji usput negiraju i suverenitet ove zemlje - nije demokratsko, niti je miru okrenuto.
Srpsko će se pitanje rješavati u narednim godinama i ne postoji bezbolan lijek. Ili će Vučić stisnuti petlju, ako mu je stalo do EU (a nije mu to ideološki blisko), pa nametnuti svima kakav-takav kritički ton, ili su moguća dva scenarija
a) građanski rat u Srbiji
b) vojna intervencija NATO i definitivno umlaćivanje tog šovinizma
Opcija C, pobjeda tog šovinizma i nekakva velika Srbija, nije nešto na šta bismo trebali trošiti vrijeme, jer je realna koliko i antilope na južnom polu, pošto bi u tom slučaju opet bila intervencija i to pod hitno.
U najboljem slučaju po Srbiju, vlast u Srbiji preuzimaju ekstremni šovinisti, potpuno se okreću Rusima, EU ih stavlja na led, a jenkiji hitno ukidaju RS, pošto će to i Putin pustiti niz vodu, jer i cijela Srbija je za njega puna šaka brade.
1) Bošnjaci nemaju rezervne države.
2) Nijedan ozbiljan bošnjački političar nikad nije izrazio teritorijalne pretenzije prema susjednoj državi.
. . . . . . . . .
-
Venera
- Seksologinja

- Posts: 36267
- Joined: 27 Mar 2016, 17:23
- Has thanked: 1306 times
- Been thanked: 717 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
nece nikoome biti bolje ako se ti i Fazlija izinete , jer ti i dalje ne vidis problem kad Djokkoic digne tri prsta na teniskom mecu , a Fazlija jos nije halalio izdaju srpskom narodu u doba Otomanskog Carstva; znaci, oboje volite kao fino diplomatksi negirati , ali nema nikakvog efekta , jer oboje imate barijere u glavisrculence7 wrote: 27 Jun 2018, 12:27 Kritika još i bude ali ja kao glavni problem vidim preuzimanje odgovornosti i konkretno delovanje na planu da se odnosi koliko je to moguće normalizuju. Bez "trgovanja".
Hoće li biti nekom bolje od mog i Fazlijinog izvinjavanja?
I da li je izvinjenje prihvatljivo?
To što sam i tamo napisala za našu omladinu, retko se bave ovim pitanjem, jer su uglavnom celokupnom situacijom u zemlji primorani da se bore za egzistenciju, mnogi poput space i gledaju da odu odatle.
Nije njima do ratovanja i teritorijalnih pretenzija.
Zato o sudbini onih koji su nam na vlasti odlučuju malo starije generacije...
Oni glasaju za vlast a posle istog tog kog su birali pljuju ko da im ga neko drugi nametnuo.
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
-
Venera
- Seksologinja

- Posts: 36267
- Joined: 27 Mar 2016, 17:23
- Has thanked: 1306 times
- Been thanked: 717 times
- Status: Offline
Re: Zasto Srbi ne kritikuju Srbe?
Srbi se zale na postojanje Srbofobije

„ Srbofobija je nova globalna ideologija mržnje. Mi, Srbi, novi smo semiti. U stvari, mi smo metafora zločinačkog naroda. Jevreje, Turke, Nemce, Ruse, Engleze, Francuze, Holanđane, Špance, Portugalce, mrzeli su pojedini narodi, ili nekoliko naroda, oni potčinjeni ekploatisani, poraženi u ratu. Nas mrzi više od milijardu ljudi, svi koji gledaju televiziju; nas mrze oni koji nas ne poznaju, a mnogi koji ne znaju na kom je kontinentu ta Srbija. Mi smo simbol zla. Mi smo sotona sveta. Nas svet mrzi iz plemenitih pobuda; iz sažaljenja prema stradalnicima i paćenicima od našeg zločinjenja. ”
— Dobrica Ćosić
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
Fuddo: "Jadni spermatozoidi,pa sto ih ubijate?"
