I eto, konacno smo dosli makar do vikendice. Desetak minuta voznje autom do nasega stana, sat vremena laganog hoda do naseg doma. Tako blizu a tako daleko.
Narednih mjesec dana smo bili u vikendici gdje smo imali i hrane i pica i svega. Babo je svaki dan isao na brdo jer su ga odmah rasporedili na liniju. Ipak hvala Bogu taj dio nije bio pod direktnom paljbom. Tek po koja zalutala granata bi nas podsjetila da je rat jos uvijek u toku.
Nekad pocetkom jula 1992. godine javili su nam da bi se trebali maci iz vikendice u selo jer je sigurnije, kao planirali su oslobadjanje releja, pa za svaki slucaj. Tako smo i uradili. Otisli smo u selo, kod nene. Kuca je bila puna. Nena, daidza, dainica, babo, mama, ja. Uglavnom, lakse je bilo i za hranu, dijelili smo zajedno i vise se stedilo.
Jedno jutro oko 5:30 kroz san sam cula mamu kako doziva baba, budi ga. Probudila sam se i ja.
- Cujes li, avioni??? – pitala je mama.
- Ma visoko je, ne brini, spavaj. – odgovorio je babo.
- Ma slusaj, ima ih puno – mama je bila uporna.
- Ma nije bona, cini ti se. Ovo su oni mlazni putnicki.
- Kakav putnicki, bo'me ce nas ovi tuci!
- Lezi spavaj, pusti to dijete da spava, ne budi naporna. Rekao sam ti da ovo nisu...
Prasak lomljenja stakla po nama, jaka detonacija i grmljavina je prekinula baba u sred recenice. Svi smo iskocili iz posteljine i onako u pidzamama poceli bjezati prema jednoj betonskoj garazi. Kao eto, ona je od betona pa ce nas zastiti bolje nego kuca.
Za vrlo kratko vrijeme svi koji su zivjeli u selu su se skupili u toj betonskoj garazi. Drhtala sam privijena uz majku ne shvatajuci sta se desilo. Jake, prejake detonacije su odjekivale. Tlo je drhtalo kao i ja.
- Boga mi nas bombardovase! – u jednom trenu babo progovori.
- Maaa jooookkkk ovo su PUTNICKI!!! – ljutito je odgovorila mama.
Nekih sat vremena smo bili u toj garazi dok su avionske bombe padale s druge strane Drine. Taj dan je u Kopacima bomba pogodila kucu u cijem podrumu su bili ljudi, zene i djeca. Interesantno, kako je bomba udarila u kucu, da je krov kuce u kompletu spao na zemlju. Zidove kuce bomba je raznijela, a krov se samo „spustio“ na tlo, odnosno pokrio je podrum u kojem su bili ljudi. Prema nasim informacijama, niko od tih ljudi nije povrijedjen.
Ulaz u garazu je bio zasticen debelim balvanima, naslonjenim na ulaz. Samo u jednom cosku je bio otvor tek toliko da covjek moze proci. Gledala sam prema tom otvoru ocekivajuci svaki momenat da ispred padne bomba i da nas sve pobije unutra. Medjutim, u jednom momentu sam vidjela jednu kravu da je prosla ispred. Mislila sam da mi se ucinilo. Ali prosla je i druga, a za njom i treca. Da bi iza tih krava koje su isle jedna ispred druge, isla jedna zena i pjevala:
- Aviooooonuuuu slooomicuuu ti krillaaaaaaaa, da ne leeeeetis ona bi tu bilaaaaaaa!!! Joj ako ti uhvatim pilotaaaaaaa, lisicu ga njegovaaaaaaa zivotaaaaaaaaaa!!! – pjevala je zena, ne obracajuci paznju na zbivanje okolo.
- Hej majko mila, pukla totalno – cula sam jednu zenu kako tiho govori, a suze joj se slijevaju niz lice.
Ode zena za kravama, avioni odose i prestade tutnjaza.
- Idemo kuci, nasoj kuci, u stan! – cula sam baba kako govori mami. – Ovdje nije sigurno sekunde. Necu da razmisljam vise, idemo.
Spremili smo se vrlo brzo, ionako nismo imali puno toga za ponijeti. Tek malo nesto garderobe i puno vise hrane. Obzirom da je babo isao u stan nekoliko dana prije, objasnio nam je put. Nismo mogli ici cestom kao sto smo zamisljali, vec kroz sumarke i livade, izmedju kuca.
Krenuli smo. Do Kopacanskog mosta smo isli putem i bilo je bez problema. Eh od mosta je postalo gusto. Morali smo se popeti malo u brdo da bi prosli kroz sumarak iza izgorelih kuca. A onda se opet spustili u Hubjere i tako izmedju kuca, pognutih ledja, nekad brzo nekad sporo i lagano, nekad smo morali sacekati da vidimo situaciju da li pucaju ili spavaju. Na babov znak bi poceli trcati, pa stati, pa opet trcati, pa polahko hodati, pa se uspraviti, pa se opet sageti...
Kad smo dosli do Luke, babo nam je rekao da kad izadjemo na ulicu moracemo sto prije pretrcati do zgrada jer su cetnici s druge strane Drine, preko mosta i imaju taj dio kao na dlanu. Snajper nas moze "poskidati" kako hoce.
Poceli smo trcati koliko nas noge nose. Pod nogama se culo pucanje stakla, granja, kojekakvih ostataka.
Jos samo 20-ak metara.
Trcali smo za babom i nije mi bilo jasno kuda nas vodi iza zgrade kad je ulaz u zgradu sa druge strane?!
Ali nije bilo vremena za postavljanje pitanja, nego samo trci.
Prosli smo iza zgrade da bi usli u "propust" (dio u zgradi kroz koji se moze prolaziti s jedne strane zgrade na drugu). Babo se zaustavio i poceo otpuhivati.
- Stigli smo, odmorite se malo.
U "propustu" su bili neki ljudi, nisam ih poznavala. Nesto su se smijali.
- Hajte sada ovamo - pozvao nas je babo kroz nekakvu ogromnu rupu u zidu.
Nisam se mogla orijentisati jer je bila mrkla noc, mislim da je bilo oko ponoci, ali pratila sam baba u stopu. Zamnom je isla mama. Popeli smo se preko dvije cigle pa kroz tu ogromnu rupu, pa kroz neki hodnik da bi se odjednom nasla u haustoru. Kada sam prepoznala haustor u kome sam odrasla pocela sam trcati na sprat. Zeljela sam sto prije da udjem u stan, da osjetim dobro prepoznatljiv miris naseg namjestaja, nasih prostirki, naseg stana, nase porodice.
Usla sam u svoju sobu. Na regalu su me docekali moji medici.
Dani su prolazili, granatiranje je bilo svakodnevno. Snajper nije dozvoljavao da se priblizimo prozoru ili da izadjemo na balkon.
Akumulator je davao sve od sebe da mozemo slusati vijesti na radiju. "Uljarice" su pravile koliko toliko svjetlosti u stanu kad bi pala noc. To je u stvari bilo ulje nasuto u soljicu za kafu, pomijesano s vodom, u koje smo stavljali komadic zavoja ili kakve krpice kao fitilj i to bi gorilo i davalo svjetlost.
Babo je nabavljao drva kako je znao i umio. Kad bi nestalo drva, prelazili smo na nasu "kucnu biblioteku". Najteze mi se bilo rastati sa "Vinetu"-om, ali i on je bio zrtvovan.
Baba su rasporedili u bolnicu da radi kao pomocni radnik, jer je bio relativno u godinama a i puno im je znacio za odrzavanje agregata i struje jer je bio jako cijenjen elektricar u gradu. I danas je

Ja i mama bi bile u stanu, odnosno ona bi pokusavala od onoga sto ima u kuci da napravi kakav takav obrok. Kad smo se vratili u stan odmah je dosla i sestra sa djevojcicama jer je bilo puno sigurnije u zgradi nego u kuci, tako da smo ponovo svi bili na okupu.
Jedan dan, ne sjecam se tacno, ali mislim da je bila polovina augusta, razboljela sam se. Znam samo da sam zaspala od nekog cudnog umora i kao u filmovima, sjecam se samo momenata kad bih otvorila oci na kratko i opet bih tonula u san. Jednom sam otvorila oci, bila sam na podu u hodniku gdje sam inace spavala, komsinica je bila pored mene. Nesto me je pitala ali je ja nisam cula. Utonula sam u san. Sve je bilo crno. Ponovo sam otvorila oci, mama je plakala iznad mene. Opet crnilo. Otvaram oci i smeta mi jacina svjetlosti. Kontam u svojoj sam sobi, dan je, mama i dalje sjedi pored mene i place, ali je ne cujem.
A onda glas. Ah taj predivni glas.
- Mila hajde, molim te, duso babova, hajde probudi se molim te - glas mu je bio njezan ali se mogla osjetiti zabrinutost. Ma ne, plakao je.
- Molim te, hajde zbog mene, zbog mame, probudi se mila tako ti Boga.
A onda sam pocela osjecati da mi obrazi bride. Samarao me je. Ne jako, ali ne ni blago.
- Boli me babo - odgovorila sam ne otvarajuci oci.
Osjetila sam da me naglo uzeo u narucje i uzbudjenim glasom zavristao:
- Evo jeeeee!!! Evoo jeeeee!!!!
Nosio me je negdje. Osjecala sam da trci. Otvorila sam oci i vidjela da silazimo niz stubiste, nosi me u bolnicu, doktori... Opet crnilo.
Moje slijedece budjenje je bilo u bolnickom krevetu, sestrica koja mi daje inekciju, doktor koji se smije iznad mene i govori mom babu:
- Ma zilava je ona, na tebe nalik - salio se.
Kasnije su mi ispricali da sam bila na ivici smrti. Izgladnjela i zedna dobila sam temperaturu. Cak su mjerili 42 stepena. Tri dana sam bila u nekoj vrsti kome. A meni se cinilo kao da sam odspavala tri sata. Kad sam se malo oporavila, babo me je ponovo odnio kuci. Od tog dana mi je donosio ekstra rucak. Zena koja je radila u bolnickoj kuhinji svaki dan bi mi krijuci od nadleznih slala ekstra krisku hljeba da jedem.
Inace, hrana je bivalo sve manje i manje, tako da smo dnevno dobivali krisku hljeba po osobi, "namazanu" feta sirom. To mazanje se svodilo na brisanje noza od krisku. Ali meni je bila preukusna.
Hrane je bivalo sve manje i manje. Za kilogram brasna moralo se odvojiti ili 100 DEM ili dobar komad zlata, ili 5 cigareta. O seceru i slatkisima mogli smo samo da sanjamo. Postoje mnoge anegdote za voce, pa je tako jedan otac nekako nabavio svom petogodisnjem sinu bananu, da bi je dijete gledalo i zagledalo i zagledalo i na kraju reklo: "Babo, ovo je super samo je kospica velika!". Ili kad je jedan otac nabavio narandzu i dao malenom trogodisnjaku, on se igrao s njom misleci da je lopta. A kada je majka uzela i ogulila da podijele i pojedu tu istu narandzu dijete je cijeli dan plakalo "pojeli mu loptu".
Dosao je spetembar. Umjesto da djecaci krecu u skolu, spremali su se na odbrambene linije.
Tu noc dosao je i moj svak. Jedno vrijeme je proveo sa mojom sestrom a njegovom zenom, na samo, ispred vrata, u haustoru. A onda je pozvao i nas ostale da se "poselamimo"?! Nije nam bilo jasno o cemu govori, ali shvatili smo da ce se nesto desiti.
- Cut ce se - samo je rekao i sve nas izljubio kao da nas ljubi posljednji put. Okrenuo se i otisao. Sestra je plakala tiho da je niko ne cuje.
To jutro, u rani sabah, 14.09.1992. godine nebo iznad Gorazda se zapalilo. Granate su padale na sve strane, pucnjava je bila izludjujuca. ARBIH je krenula u oslobadjanje Gorazda. Dio na lijevoj obali Drine koji se zove Povrsnica, vec nekoliko dana je bio pod kontrolom nase Armije. Ali desna strana, samo 100 metara od bolnice je bila cetnicka linija. A tog jutra samo 200 metara od nasega stana pocele su borbe na "sve ili nista".
Kako se dnevno svjetlo sve vise i vise prikazivalo tako su i borbe bile sve dalje i dalje od nas. Nekad oko podne sisla sam niz haustor da vidim ima li kakvih informacija kako "oslobadjanje" napreduje. Obzirom da je Povrsnica "pala" sada smo smjeli izaci ispred ulaza, jer vise nije bilo bojazni od snajpera. Na samom ulazu sam srela dva druga.
- Sta se desava, ima li kakvih novosti? - pitala sam.
- Joj, izgleda da nasi pravo napreduju. Uzeli su Kolijevke i mozes misliti onaj tenk gore, znas sto nas je cijelo vrijeme tukao, unisten je - rekao je jedan od njih pokazujuci rukom na uzvisicu iznad Kolijevki odakle je tenk gadjao.
Kolijevke je naselje koje se nalazi u brdu iznad bolnice. Nekih 500 metara od centra grada. To je inace i prije rata bilo gradsko groblje. Pola muslimansko, pola pravoslavno. A sada su nasi uzeli taj dio i napredovali su prema Cajnicu.
Dok smo stajali tako ispred ulaza vidjeli smo zeleni "TAM-ic" koji je ludjacki dojurio ispred bolnice. Obzirom da mi je babo radio u bolnici, vidjela sam ga da je pritrcao tom kamionu sa jos par ljudi. Otvorili su stranicu kamiona i tada... vidjela sam ga... vidjela sam njegovu crnu dugu kosu koja se prosula preko stranice. Kada su ga stavili na nosila, vidjela sam baba kako ga nosi trceci koliko ga noge nose prema ulazu u bolnicu. U istom momentu iznad mene, na balkonu cula sam vrisak i prepoznala glas moje sestre. Vristala je dozivajuci svoga muza, moga svaka, nadimkom.
Cini mi se nije proslo ni 5 sekundi projurila je pored nas i otrcala prema bolnici. Stajala sam skamenjena, a pred ocima mi je bila slika njegove rasute crne kose.
Nedugo zatim dosao je babo i poveo me u stan. Vidio je da sam u soku. Obzirom da nemam rodjenog brata, on, moj svak mi je bio kao brat. A i on je mene tretirao kao mladju sestru. Jer i jesam bila dijete kada su se vjencali on i moja sestra.
Bio je tesko ranjen. Doktori su rekli da ima 1% da prezivi. Metak PAM-a mu je prosao kroz pluca.
- Ma nema sanse, umrijet ce, ali oni nas to samo tjese. Budite spremne na vijest da ga nema - smrknuta lica i suzama tiho je rekao babo.
Sestra nije izlazila iz bolnice. Bila je cijelo vrijeme pored svoga muza. A to nam je davalo nadu da je jos uvijek ziv. Borbe su nastavljene i dalje.
18.09.1992. GODINE GORAZDE JE OSLOBODJENO!!!