Kako i gdje ste proveli rat

[komunist]

Prvo da kažem, potresla me ova Majina priča, nažalost takvih priča ima previše na ovom prostoru.

Kod nas je počelo 91., znam da se nikako ne možemo usporediti sa strahotama rata koje ste vi preživjeli, hvala bogu, kod nas je to sve brzo prošlo, pa evo, kako se ja toga sječam.

Završio sam 7. osnovne, pa na raspust ošli na neko brdo, iznad Ljubljane,neki naučni tabor, neka grupa najboljih učenika, plus ja se tu ušvercao. Iz tog brda se naveče fino videlo svetlo jedne kasarne i tenkove, kako izlaze preko kapije, u tom momentu jedna učiteljica vikala, samo bez panike deco, samo bez panike i u roku 5 minuta plakala ko malo dete sva panična
Tog istog dana su po nas došli autobusi i odveli nas kuči, pa sutra dan na tomos automatik i klinci malo po gradu, pa na barikade, bilo mi zanimljivo, kako me milicajci uopšte ne primječuju, a do tog dana me stalno jurili radi vozačke i kacige.
U zgradi gdje živim, imamo dole sklonište još po zakonima iz SFRJ, pa smo dane proveli u tom skloništu, dok su nam iznad glave letali čelična krila naše armije, ponosne. Dole ispred zgrade bila jedna mala trgovina i čovek u paniki zaboravio da zaključa skladište, a mi tamo našli pun karton smokija i čipsa i fabrike PIK Čačak, nako providna kesa, tad sam ga zadnji put jeo, posle ga više nije bilo. Bilo malo ganjanja po gradu, pokušaj probijanja barikada i čak su oborili jedan helikopter u gradu. Posle se smirilo i tako završilo, život se vratio u normalu.

[KOMESAR]

protiv-zaborava.jpg

[Cvrle]

Sedmi razred osnovne skole nisam ni zavrsila. U martu 1992. godine su pocele barikade na ulicama, protesti gradjanstva, neko ludilo u zraku. Skole su zatvorene, prodavnice su bile poluprazne. Sjecam se da je bio Ramazan i da sam isla sa drugaricama na teraviju u dzamiju. Ljudi su bili zabrinutih lica, svi su saptali, niko nije smio na glas da prica. Osjecalo se u zraku da dolazi zlo.
Al' ja to nisam shvatala. Iako sam pokusavala uhvatiti po koju rijec nisam uspjevala, jer se sve tako tiho pricalo kao da se rijeci nisu ni izgovarale.
Nekad u drugoj polovini aprila mjeseca, jedan komsija je dosao na vrata i pozvao mog oca na sastanak kucnog savjeta. Otisao je bez rijeci. Nakon sat vremena se vratio i mami rekao da su dogovorili straze na ulazu. Svaku noc ce po dvojica strazariti u smjenama svakih 3 sata.
Djelovalo mi je kao u filmovima. Cuj to, sto ce strazariti na ulazu? Moj otac nije imao nikakvog oruzja. Ali isao je s komsijom da strazari.
U Sarajevu je pucnjava vec pocela uveliko. Bilo je i poginulih. Svaku noc smo iscekivali dnevnik da vidimo sta se desava. Ali vijesti su bivale sve gore i gore.
1992. godina je bila pocetak moga sazrijevanja. A to se desilo jako brzo i jako rano. Ipak imala sam nepunih 14 godina. Poceo je kosmar.
Dobro se sjecam da je bio mevlud u dzamiji i da sam se zadrzala duze nego je trebalo. A dogovorila sam se s roditeljima da cu ici kod sestre da ostanem s njenim curicama a da ona ide s muzem u grad. Kad sam dosla kod nje, na njenom licu se jasno ocitavala zabrinutost. Samo je tiho rekla "hvala Bogu kad si dosla" zagrlila me i rekla da idem s curicama leci spavati. Oni nece izlaziti u grad. Pitala sam je sta se desava na sto me je samo pomilovala po glavi i rekla: "Idi spavaj!"
Otisla sam u sobu ali sna nije bilo. Provirila sam iz sobe i vidjela da nesto gleda na tv-u. Lagano sam se skirla u cosak u hodniku i napregla sva cula sluha da skontam o cemu pricaju na tv-u. Nisam bas sve razumjela ali sam cula da spominju Sarajevo, da je neko nekoga ubio, da su neke barikade, da su ljudi raspameceni. Slike koje su se smjenjivale na tv-u su bile uzasne. Tijela ranjenih i ubijenih su se smjenjivala jedna za drugim. Uhvatila me je jeza i brzo sam pobjegla u sobu.
Sutradan me vratila kuci roditeljima i nesto su pricali sto nisam razumjela. Spominjali su neki rat, neke neprijatelje, neko klanje... Nisam imala pojma o cemu pricaju ali sam osjecala da je to nesto jako strasno.
Mama je plakala. Znam da je rekla: "Ne, ja necu nigdje. Nemojte me molim vas goniti nigdje iz kuce. Ono sto ce biti, bit ce ja bila u kuci ili ne znam ti gdje drugo, ono ce biti!"
Otisla sam u sobu i zavukla se pod jorgan jer mi je najednom bilo uzasno hladno. Moji medici koji su bili poredani po regalu su mi se smjeskali, posteri na zidovima su me gledali sa osmijehom. Moja skolska torba jos od petka je neraspakovana, zadaca nije uradjena. A ja nisam mogla ni da se pomaknem.
Tog 03. maja 1992. godine, svi su bili uzurbani, zabrinuta lica. Kao da niko nije imao glasa, svi su saputali, mama je plakala.
U 12 sati je zvala tetka na telefon. Plakali su i oni. Cula sam oca kako govori da cemo mi ici, a oni ako nece, ne moze ih natjerati.
Spustio je slusalicu i znacajno pogledao mamu.
Vrijeme je - rekao je tiho kao da nije zelio da ga cujemo.
Uzeli smo dvije male torbe i krenuli iz kuce. Mama je jecala sada vec glasno. Moji roditelji, sestra sa dvije male curice od kojih je jedna imala 5 godina a druga 3 godine. I ja. Ispred ulaza nas je cekao sestrin muz koji nas je odvezao s autom na autobusku stanicu. Tu smo se cutke pozdravili s njim. Sjeli smo u autobus i krenuli put Visegrada. Nasa putanja je trebala biti preko Visegrada do Titovog Uzica gdje bi nas cekao zetov tetak, a onda bi svi zajedno otputovali za Bec - Austrija. U 13 sati smo krenuli. Sjedila sam do prozora. Na Ustipraci su nas zaustavili i malo su se nesto prepirali vozac i neki vojnik, nakon cega su nas ipak pustili dalje. Put je protekao u mukloj tisini. U Visegrad smo stigli na autobusku stanicu gdje su nam rekli da je putovanje zavrseno. Na pitanje kako to misli, vozac nam je odgovorio da se nigdje dalje ne ide iz Visegrada, da je put zavrsen. Mama je rekla da u blizini autobuske stanice ima rodicu koja tu zivi. Otisli smo do njene kuce. Nije bilo nikoga. Sjedili smo u basti ispred kuce ne znam ni sama koliko, kada se pojavio muz od mamine rodice. Covjek je gledao sa nevjericom.
- Vi niste normalni - kratko je progovorio.
Usli smo u kucu gdje nas je kratko upozorio da su svi preselili u Nezuke, mjesto na samom ulazu u Visegrad. Ako hocemo mozemo ostati tu u kuci, ali nije nam sigurno ni malo, ili mozemo krenuti s njim u Nezuke kod ostalih. On je dosao samo da uzme nesto hrane. Naravno krenuli smo i mi s njim.
U Nezucima nas je docekala mamina rodica sa suzama.
- Pa draga moja, gdje cete u ovaj pakao?! - rekla je kroz suze, grleci cas mene, cas djevojcice moje sestre.
- Ah, mislili smo ici dalje, ali ne daju nam. - odgovorila je moja mama.
Kratko su ispricali jedni drugima sta se dogadja u Gorazdu odnosno kakva je situacija u Visegradu.
Ponudili su nam da ostanemo tu kod njih dok nesto ne skontamo. Ili da se vratimo u Gorazde ili da pokusamo ici dalje.

NASTAVICE SE...

[spacebound]

Procitah Majin post, poceh plakati, onda me Behkov post dotukao.Ne mogu vise.Kasnije.

[Cvrle]

Tog 04. maja 1992. godine u Gorazdu je poceo rat.

1.jpg

Na vijestima su javili da su pale prve granate, da su pale prve zrtve, da je nastao haos u gradu.
Znaci kuci se nismo mogli vratiti. Idemo dalje.
Muz od mamine rodice je nazvao autobusku stanicu i pitao da li ima linija prema Uzicu, na sto je dobio odgovor da u 12 sati krece autobus. Pojurili smo prema autobuskoj stanici. Prelazeci preko Visegradske cuprije primjetili smo dosta cetnika. Na samoj sredini mosta zaustavili su nas. Dvojica bradonja su stali ispred moje sestre koja je nosila mladju kcerku a stariju vodila za ruku i ludjacki se smijuci pitali kuda je pozurila?!
- Idem na autobus, idem za Uzice - odgovorila je moja sestra.
- Hoces da vas posaljemo kraticom ili ces pozuriti? - pitao je provokativno pokazujuci na Drinu.
- Ipak bih voljela autobusom - hrabro je odgovorila.
- Pustite ih neka pozure da stignu na autobus - cuo se glas iza nasih ledja.
Sestra se lagano okrenula i prepoznala jednog sportistu koji je trenirao s njenim muzem u istom klubu, koji je godinama dolazio kod njih i nocevao pod istim krovom, jeo iz istog tanjira.
Dalo se primjetiti da je imao neki cin, jer su se na njegovu pojavu ostali povukli. Prosli smo i jos hitrije pozurili prema autobuskoj stanici.
Tamo smo zatekli mnogo ljudi koji su pokusavali uci u autobuse. 10-ak autobusa su skoro pa bili prepuni. Djeca su vristala i plakala, zene su jecale. Muskarci su se plahovito osvrtali oko sebe pitajuci se da li da udju u autobuse ili ne. Oni koji su usli...
Otac je shvatio da nesto nije u redu, pa je lagano sapnuo mami da mi idemo, valjda nas nece dirati, a on ce se vratiti u Nezuke. Izljubio nas je sve redom i krisom nestao iza kuca.
Mama je tiho plakala i jos cvrsce stegla moju ruku i povukla me u autobus. Usli smo i sjeli na preostala slobodna mjesta. Za nama je usao vozac autobusa, ironicno se smjeskajuci i trljajuci dlanove.
- Pokret!!! - culo se naredjenje ispred autobusa.
Krenuli smo.
Ne znam koliko smo se vozili, znam samo da je krajolik bio prekrasan. Zelena suma i lisce na granama kao da su mahali u pozdrav. Dosli smo do nekog mjesta koje se zvalo Dobrun. Sjecam se sa desne strane da se prostiralo neko polje. Cinilo mi se da je nepregledno, da mu nigdje kraja nema. S lijeve strane je bio sumarak i potok. Autobus je stao. I svi ostali autobusi su stajali na sred ceste. Vidjeli smo da iz autobusa koji su ispred nas, cetnici izvode muskarce. Djecake, momke, oceve, bracu, muzeve. Izvodili su ih i redali ispred autobusa prema onom polju.
Mama je plakala i cinilo mi se da se gubi. Bila je blijeda i tiho je rekla mojoj sestri:
- Zlo mi je, onesvjestit cu se!
Sestra je ustala sa svoga sjedista, stavila kcerkicu u moje krilo i tiho prosaputala da budemo mirni. Izasla je iz autobusa.
- Kuda balinko??? - cula sam jednog cetnika koji se okrenuo prema njoj i uperio pusku u nju.
- Mami je lose, hocu samo pokvasiti maramicu - odgovorila je uplaseno - vidjela sam ovdje potocic pa ako mogu samo da malo pokvasim maramicu?
- Kvasi - grubo je odgovorio i okrenuo se postrojenim mladicima.
Pretrcala je preko ceste do potocica, a mama je vec gubila svijest gledajuci za njom.
Srce mi je stalo. Molila sam Boga samo da se vrati u autobus.
Kao da je bila neprimjetna za njih, vratila se u autobus. Brisala je mamino lice tiho je dozivajuci. U jednom momentu se okrenula prema meni i samo mi je sapnula:
- Sele, molim te, zagrli mamu i zazmiri, molim te nemoj gledati vani, molim te.
Uzela je svoje curice u zagrljaj i spustila glavu medju njihove glavice.
U tom trenu culi su se rafali. Vriska, plac, jauk se prolomio kroz autobuse.
Drhtala sam kao list na vjetru. Nisam smjela otvoriti oci, niti podici glavu. Cekala sam sta ce slijedece biti. Osjecala sam samo vrele suze kako se slijevaju niz lice. Plakala sam bez glasa.
Cula sam zvuk motora i osjetila da je autobus krenuo.
- Otvori oci - cula sam mamu kako me tiho doziva.
Vracali smo se istim putem kojim smo prije samo sat vremena prosli. Vratili su nas u Visegrad.
Iz autobusa su izasle samo zene i djeca zenskog spola. Niti jednog muskarca nije bilo.
Pognute glave smo ubrzanim koracima otisli u Nezuke.
Od kako znam za sebe bila sam vise privrzena ocu nego mami. Ne znam iz kog razloga, da li zato sto je mama bila uvijek strozija, sto je bila ljuta, sto je otac puno vise oprastao i dozvoljavao, ne znam.
Iduci cestom prema Nezucima molila sam Boga u sebi da ponovo vidim oca, da ga zagrlim i da mu kazem da ga volim. Osjecala sam da bi svaki strah nestao samo da vidim njegove plave oci. Cutke smo isli cestom. Nekih stotinjak metara prije prvih kuca u Nezucima, zaustavila nas je grupica ljudi.
- Kuda zene idete?
- Kuci - odgovorila je sestra.
- Ma kakvoj kuci zeno draga, pa jutros su sve pobili u kucama sto su nasli zivo.
Svijet mi se rusio. Noge su mi drhtale. Osjetila sam da su mi suze nakvasile lice. Podigla sam glavu, prvo pogledala u tog covjeka koji nam je rekao uzasnu vijest, a onda sam okrenula pogled prema kuci koja je bila vec na vidiku.
- LAZES!!! - zavapila sam i potrcala prema kuci.
Noge kao da nisu bile moje. Kao da nisam doticala zemlju. Kao da sam letila.
Utrcala sam u kucu i vristala:
- Baaaaboooooooo!!!! Baaaaaboooooo!!!!
Odgovora nije bilo. Samo tisina. Otrcala sam do druge kuce trazeci oca, ni tamo ga nisam nasla. Ni u trecoj kuci, ni u cetvrtoj... Pala sam na sred avlije i gledala u nebo. Suze su umivale moje lice. Mama je konacno dosla do mene i tiho me dozivala moleci me da se priberem. Sestra je plakala cvrsto drzeci svoje djevojcice.
Aksam je poceo da lagano sakriva sunce koje je zarilo taj dan. A onda mi je na um palo da od kako smo dosli tu pred kucu, niti jednom nisam cula pse da laju koji su bili svezani iza kuce. Rekli su mi da su jako ljuti, dva ista cuka, ne znam koja je rasa bila. Nikad niko nije prisao ni blizu kuce sto nisu najavili svojim lavezom.
Ustala sam i lagano krenula iza kuce. Nije ih bilo. A onda sam cula tiho komesanje u polju koje se prostiralo iza kuce do sume. Osluskivala sam jer vec se toliko smracilo da nisam bas najbolje mogla vidjeti sta se desava tamo. Odjednom, cula sam tiho cviljenje.
Polako sam krenula prema tom zvuku. Razmisljala sam, ako su ona dva cuka pustena s lanca, ako su oni tamo u onoj visokoj travi, ako su tako ljuti kao sto kazu, gotova sam. Ali opet s druge strane, ako je vjerovati mome ocu koji mi je citav zivot govorio da se ne bojim psa, jer oni osjete taj hormon straha, ne smijem trcati niti biti nagla, pa mozda i pobjegnem.
Lagano sam prilazila dijelu polja gdje je trava bila visoka skoro do moga pasa. Odjednom me nesto uhvatilo za nogu. Pala sam i nekako sam uspjela da se okrenem prema onome sto me povuklo na tlo. Mojoj sreci nije bilo kraja. Moj otac i jos par muskaraca iz okolnih kuca, lezali su jedan pored drugog. U momentu sam pomislila da su mrtvi, ali nisu bili. Sklonili su se cim ih je Semi (jedan od cuka) opomenuo svojim lavezom da neko dolazi.
Lagano smo ustali i u zagrljaju moga oca vratili smo se kuci.

NASTAVIT CE SE...

[Cvrle]

Ne znam koliko je proslo od kako smo boravili u kuci mamine rodice. Poceli smo zamracivati prozore cim bi poceo prvi mrak da pada. Slusali smo svake vijesti, nadali se bilo kakvim novostima iz Gorazda. Svaka nova vijest stvarala je sve vecu i vecu bol u nama. Izvjestaji su bili katastrofalni. Granate, pucnjave, ubijeni, ranjeni... Tesko mi je bilo slusati to, pa bih svaku noc u 19 sati cim bi pocele vijesti, odlazila u sobu da legnem i pokrivala bih se preko glave da ne cujem niti jedan zvuk oko sebe. Vracala sam se kuci u snovima i ponovo se igrala sa svojim medama koji su ostali poredani na regalu u mojoj sobi. Slagala sam postere i slicice grupe "New kids on the block" ciji sam bila fan.
Nekih 10-ak dana boravka u Nezucima, probudila me neka tutnjaza ispod kuce. Imala sam osjecaj kao da je zemljotres. Prepala sam se i potrcala mami u zagrljaj. Pitala sam je sta se desava.
- Tenkovi odlaze na Gorazde - kroz suze mi je odgovorila mama.
Orila se pjesma cetnika, nesto u smislu kao osvojicemo Gorazde, Drina ce biti crvena, pobicemo sve balije... Poklopila sam usi rukama da ne cujem tu grozotu.
Cijeli dan smo proveli u tisini, moleci Boga da pomogne nasem narodu. Negdje oko 18 sati ponovo se osjetilo podrhtavanje tla. Opet sam se prepala. Otac je provirio iza zavjese i uskliknuo.
- E jesu vas naprasili - mogao se osjetiti uzdah olaksanja u glasu moga oca.
Isti oni tenkovi od jutros, vracali su se kao olupine. Nije bilo pjesme niti one radosti u glasu cetnika. Pogete glave su se vracali sa pitanjem na licu "kako su balije mogle odbiti ovakav njihov napad?"
Otac je sa vidnim olaksanjem na licu sjeo ispred moje mame, uzeo je za ruke i tiho progovorio:
- Ti znas da te ja volim?!
- Da, znam. Volim i ja tebe.
- Znas da bi zivot dao za tebe i djecu?!
- Da, znam. Al' zasto mi to govoris?
- Ne mogu ovako sjediti skrstenih ruku. Ne mogu podnositi da sam ovdje, skrstenih ruku, a mogao bih biti tamo medju nasim momcima.
- Hahah, de ne budali, nisi ti vise momak, pomiri se s tim. - mama je htjela malo opustiti situaciju. A niz lice su joj potekle suze.
- Necu ti reci ni ostani ni idi. Ti znas sta ti je ciniti. Nikada u zivotu pogrijesio nisi, znam da neces ni ovoga puta. Samo ako odlucis da ides, molim te cuvaj se i gledaj da prezivis. Na nas zaboravi dok ovo ludilo ne prodje. Nemoj da te misao o nama muci i dovede u neugodan polozaj. Samo prezivi.
Zagrlili su se i plakali tiho.
Tu noc otac se dogovorio sa ostalim muskarcima iz Nezuka da krenu preko brda prema Gorazdu. Jedan od ljudi je rekao da je nacuo da postoji mogucnost da ce sutra vece doci grupa nasih vojnika da vode sve muskarce koji hoce da se bore. Otac je odmah rekao da hoce ici. Dosao je u kucu i sve nam objasnio kako i sta treba. Rekao je da cemo morati i mi preci iz te kuce u jednu kucu na vrh Nezuka, jer postoji vjerovatnoca da ce cetnici doci, a sta bi mogli uraditi ne zelim ni zamisliti. Spremili smo samo najosnovnije stvari i lagano u grupicama po 3-4 prebacili se u kucu na vrhu sela. Vidjela sam jos 2 zene sa 2 male djecice od po 2-3 godine kako nose ogromne torbe stvari. Bilo mi je zao pa sam pomogla zeni da iznese jednu torbu. Imala sam osjecaj da mi je dusa u grlu. Mrak je vec poceo da obavija Nezuke. A onda je sestra primjetila da je zaboravila flasicu i cuclu za malenu. Htjela je ici sama, ali nisam je pustila. Otrcala sam za njom, da joj pomognem. Kad je vec bila na pola puta do kuce, primjetila me i vec je kasno bilo da me vraca.
- Samo budi tiha i nemoj mi nositi nikakve gluposti. Hajde vec kad si krenula, ponijet ces hljeb sa stola i ponesi nesto odjece da vam ne bude zima nocas.
Usle smo u kucu i popele se na sprat. Taman kad sam htjela zaviti hljeb u krpu cula sam neko komesanje u prizemlju. Sestra me preplaseno pogledala i ni sama ne znam kako, spretno mi je pokrila usta rukom i povukla me u cosak kuhinje. Tu je bio jedan mali zidic koji je pravio sjenu u kuhinji tako da smo nas dvije stajale u toj sjeni. Gusila me je svojom rukom jer je nesvjesno stavila ruku ne samo preko usta nego i preko nosa. Cula sam srce kako mi lupa u glavi. A naslonjena na sestru, mogla sam osjetiti kako drhti.
Culi su se koraci ispred kuhinje. Jak udarac vratima je ucinio da smo obje strecnule. Osjetila sam da je sestra prestala da dise. Onako ukocena jos vise je stegla moje lice. Pred ocima su mi se javili svici. Od kuda svici na jednom u sobi - pomislila sam.
Iako je bio vec uveliko mrak vani, mjeseceva svjetlost je obasjavala jedan dio kuhinje. U jednom momentu sam ispred sebe ugledala cijev puske.
- Izgleda da nema nikoga, pobjegose balije, majku im njihovu - cula sam komentar.
- Ni 'ljeb nisu ponijeli, zato nama vise hahahahahah - cerekao se jedan od cetnika.
Ne znam da li je bas toliko bio mrak vani, ili je to meni mrak pred ocima bio, vise nisam vidjela ni svjetlost mjesecine, ni nista. Samo mrak. I osjecaj sestrine ruke. Ta me ruka malo smirivala. Kao da me uspavljivala. Htjela sam spavati, noge su mi bile teske i htjela sam samo leci.
"Pusti me da spavam" - htjela sam reci sestri ali glasa nije bilo. Ipak, zaspala sam...

[spacebound]

Cvrle Ne ponovilo se nikad i nikom.

[Cvrle]

U kuci u kojoj smo se sklonili bilo nas je preko 30-oro. Samo djece je bilo 11. Najinteresantnija od sve djece je bila mala M koja je jela samo jaja. Dorucak - jaja, rucak - jaja, vecera - jaja. Nista drugo nije htjela da jede. Njeni roditelji su davali sve od sebe samo da joj zbave jaja.
Moj otac je otisao. Jecala sam u noci kada svi zaspu. Molila sam Boga da ga cuva i da nas opet jednog dana spoji.
Dani i noci su prolazili jednolicno. U toku dana bi silazili kucama, skuhali hrane i opet s prvim aksamom vracali se na vrh sela da cekamo novi dan.
Jedno vece bilo je jako toplo pa smo izasli na koji minut ispred kuce. Bili smo tihi, svak zaokupljen svojim mislima, kada smo zaculi neku dreku i viku. Pokusavali smo shvatiti odakle taj plac dolazi, da bi jedna od majki primjetila da se u Duscu preko Drine nesto desava. Zauzeli smo bolji polozaj da vidimo, ali smo se ubrzo pokajali zbog toga. Jer to je bio prizor koji se ne zaboravlja. Cetnici su izvodili ljude, zene, djecu iz kuca u Duscu i postrojavali na obali Drine. Zene su plakale, djeca su vristala. Sjecam se da sam vidjela jednu zenu kako drzi bebu u narucju. Prvo su strijeljali muskarce i gurnuli u Drinu. A onda su razdvajali djecu od majki da bi ih na njihove oci klali i bacali u Drinu. Na kraju bi i zenama pucali u potiljak te bacali ih u Drinu.
Sestra je nakon tog prizora samo tiho rekla:
- Idemo odavde.
Vratili smo se u kucu i uzele nase stvari. Spakovale smo sve sto smo imale i krenule lagano. Nismo znale kuda i kako da idemo, ali nadali smo se da cemo naici na nekoga ko ce nam reci kuda da idemo.
Kad smo dosle u kucu gdje su bili ostali, da se oprostimo od njih, vlasnik kuce je rekao da on zna put do Holujaka, selo s druge strane brda, te da ce nas on odvesti tamo, a da poznaje momka koji zna put do Gorazda.
Tako smo i krenule. Ja, mama, sestra, njene dvije princeze i M, covjek kod kojeg smo bili vec danima.
Do Holujaka smo dosli putem. Nije bilo puno tesko, samo sto je bilo naporno ici uz brdo. Cim smo se poceli spustati niz brdo ukazale su se prve kuce. A onda je mama rekla da joj je ovaj teren poznat. I tada se sjetila:
- Hej, pa ja znam hodzu iz ovoga sela. On je s nasih krajeva, ozenio se ovdje. Koje li je njegova kuca?!
- Evo ova velika ovdje. - pokazao nam je M na prekrasnu kucu koja je odisala starinskim stilom, ali bilo je ocito da je napravljena ne tako davno.
- Sta mislite djeco da mu se javim, mozda ce nam moci pomoci? - pitala je mama.
- Pa ako je to taj hodza kojeg ti znas, hajde da se javimo, mozda nam kaze kome da se obratimo da nas odvede u Gorazde. - rekla je sestra.
Pokucali smo na vrata. Otvorila je prelijepa zena, pokrivena, nekih 30 i nesto godina. Glas joj je bio tako umiljat i njezan.
- Izvolite, koga trazite? - pitala je.
- Jeli hodza tu?
- Jeste, a ko ste vi?
- Reci ti njemu samo da ga trazi drugarica njegova iz djetinjstva, zovem se D, znat ce on ko sam ja - sa osmijehom i sigurnoscu da ce je prepoznati, odgovorila je mama.
Ubrzo se pojavio i hodza. Bio je smrknut i djelovao mi je tada kao neki div. Ogroman covjek sirokih ramena. Jos kad je progovorio, djelovao mi je visi nego kuca.
- Ne poznajem ja nikakvu D. To si ti zeno zalutala - ljutito je odgovorio.
- Ali kako me bolan ne prepoznajes? Dobro mozda te ova marama buni - rece mama i skide maramu - Jel me sada poznas? Kako neces znati kad smo u istoj klupi sjedili na Tamburu! - jos uvijek kroz osmijeh mama je govorila. Ali dalo se primjetiti da je taj osmijeh sada postao nesiguran.
- Ne ja te ne znam. I de molim te, vidis kakvo je vrijeme, idi zeno skloni se negdje, vodi tu djecu. Kud si posla uostalom? Mislis u Gorazde preko brda? Ma neces ti ni do Orahovica doci. De, de, hajde maknite se, ja vam nista nemam da pomognem.
I zatvori vrata.
Gledala sam zbunjena u mamu. Drhtala je. Nije mogla progovoriti od soka. Njene oci bile su uprte u zatvorena vrata. A onda kao da je neko ponovo pokrenuo zaustavljeni film, naglo se okrenula i rekla:
- Idemo djeco. Ne treba nama nicija pomoc. Nama ce dragi Bog pomoci. Budite sigurne. I da znate, dobro zapamtite sada sta cu vam reci, od ovoga momenta, imamo samo jedna drugu. Niko, ali bas NIKO, nam ne treba da nadjemo put kuci. I niko nam ne treba pomagati, snacicemo se same! Jasno?!
Samo smo klimnule glavom. M je sve to gledao sa strane i odmahnuo je glavom.
- Sta cete sada? - upitao je - Ja bih se trebao vratiti kuci?!
- M, tebi hvala i na ovome. Ako prezivimo i ako se ikada u zivotu sretnemo, da znas da cemo ti se oduziti kako tako. Ako ti kad sta zatreba, slobodno nas potrazi. Da te dragi Bog sacuva i tebe i djecu i zenu i sve tvoje. Cuvaj se i hajde ti svojoj zeni i djeci, mi cemo dalje same. - odgovorila je mama.
I krenusmo dalje
Okrenule smo se i krenule niz put koji je vodio u selo. Kao da nigdje nikoga nije bilo, kao da su sve kuce bile napustene. Odjednom ispred nas se pojavio mladic nekih 15-17 godina. Imao je simpaticno lice. Zaboravila sam kako se zvao.
- Kuda ste vi krenule?
- Idemo za Gorazde - odgovorila se mama.
- Pa znate li puta?
- Ne, ali pitacemo nekoga ko zna. Znas li ti mozda nekoga ko bi nam mogao pomoci?
Gledao je prvo mamu, pa sestru, pa mene i djevojcice. Kao da je htio nesto reci ali se bojao. Tek ispod puta primjetismo zenu koja je izlazila iz stale sa kantom svjeze pomuzenog mlijeka.
Podigla je glavu i gledala u nas kao da smo vanzemaljci.
- Kuda zene?
- Idemo za Gorazde, znas li koga da nam pokaze put?
Pogledala je u mladica sa pitanjem u ocima "jesi sta rekao?" a on je samo blago skoro pa neprimjetno slegnuo ramenima.
- Jesul' ta djeca sta jela, bljedunjavi ste svi?! Hajte dole u kucu da prvo sta prezalogajite pa cemo vidjeti za dalje. - pozvala je zena.
Zgledale smo se i krenule prema kuci jedna za drugom.
Malena starinska kuca mirisala je svjeze ispecenim hljebom, varenim mlijekom. Bilo je pretoplo unutra jer ipak bio je juni mjesec a pec je bila usijana od vatre. Prozori su bili zastrti starinskim malenim storama. Prostorija je bila relativno mala, ali prijatna. S lijeve strane se protegla secija sa tkanim prostirkama. S desne strane je bio veliki drveni kredenac, sa mnostvom suda u kojima se kiselilo mlijeko. Tegle sa kajmakom i dzemom su bile uredno slozene.
- Sjedite kao da ste u svojoj kuci. Hej majko rodjena kako ste svi blijedi. Sjedi dijete jesi puno gladna? - pitala je u isto vrijeme milujuci me po kosi.
Samo sam klimnula glavom.
Inace u zivotu nikada nisam voljela slatko mlijeko. Mama bi sjedila pored mene sa prutom sve dok ne bih popila casu mlijeka i to na nacin da zacepim nos (kao da ce mi to nesto pomoci) i da salijem mlijeko u grlo. Onda bih pola sata podrigivala sa nagonom za povracanje, ali nisam smjela povratiti. Da ne govorim za kajmak.
Tog jutra miris mlijeka mi se uvlacio u nos kao najljepse pice na svijetu sto postoji. Imala sam osjecaj da cu se onesvijestiti od gladi dok mi zena naspe ono mlijeko.
Doruckovali smo svi. Ja sam cak popila 2 case mlijeka na iskap. Mama je gledala u mene sa nevjericom. A ja sam se zadovoljno naslonila i kulturno se zahvalila zeni na mlijeku.
Samo se nasmijesila i pitala me ako mogu jos da mi naspe, ali nisam mogla.
Mama je ispricala nas plan, na sto je zena rekla da njen sin (mladic koji nas je presreo) i jos jedan mladic znaju put do Medjedje, pa ako nam to sta znaci mogu nas odvesti.
Naravno pristali smo.
Spakovala nam je nekoliko kriski hljeba namazanih kajmakom i dzemom da nam se nadje u putu, nasula jednu malu flasu mlijeka i zazeljela nam sretan put.
Ne znam kako se zvala, ne znam da li je prezivjela. Mogu samo Boga moliti da joj podari najbolje.

[Chloe]

Nisam ja za čitati ovo ... ne danas ...

[Veca]

...eto, kome krivo, a kome pravo-tom sam hodzi ebala sve po spisku!

[Cvrle]

Torba koju sam nosila bila je skoro veca od mene. Nisam marila sto je bila i jako teska. Samo sam mislila na to da svaki novi korak je u stvari korak blize ocu. Pitala sam se sta je s njim. Da li je ziv, da li je stigao u Gorazde, da li je dobro? Joj kako sam ga pozeljela...
Mladic nas je poveo kroz selo putem. Kada smo krenuli uz brdo pridruzio nam se i drugi mladic. Bio je jako simpatican. Oci su mu bile prijateljske, vesele i izrazito crne. Sam je bio visok i mrsav, ali prijatnog lica. Stalno se smijao. Nasili smo na jednu livadu gdje je mladji covjek cuvao ovce. Gledao je u nas tiho.
Objasnili su nam da idemo prvo do drugog sela koje se zove Orahovice, gdje cemo malo predahnuti, a onda idemo preko brda do Crijepa, odakle cemo se spustiti u Medjedju. Oni znaju taj put, a iz Medjedje da se snalazimo. Nama je odgovaralo i tako. Ih da nam je stici do Medjedje lahko bi mi ostatak puta. Ali nismo htjeli razmisljati o tome sada, kako iz Medjedje dalje, neko kako cemo do nje doci.
Lagano smo isli zbog djevojcica. Starija je isla svojim nogicama, a mladju je nosila moja sestra.
Vec nakon pola sata naisli smo na prve kuce u Orahovicama. Ali nesto nije bilo u redu. Nesto smo predosjecali da nije kako treba.
Mladici su usporili i poceli nesto saptati. Odjednom su stali i tiho nam rekli da sacekamo malo. Stali smo pored jedne kuce koja je imala starinsku drvenu ogradu tzv. parmaci. Naslonili smo se i cekali sta ce biti.
Odjednom smo culi rafal. Zenski vrisak od kojih se jezila svaka dlaka na glavi. Opet rafal... Tisina... Sutili smo i gledali jedna u drugu. Cucnuli smo iza ograde kao da bi nas mogla zastititi. Kad eto njih dvojice, trce koliko ih noge nose. Lica su im izbezumljena. U trku pored nas samo su rekli:
- Bjezite!!! Bjezite!!! Eto cetnika!!!
Projurili su pored nas kao dvije formule.
Gledale smo jedna u drugu bez ijedne rijeci.
Odjednom iznad nasih glava preko ograde pojavila se baba.
- Sta radite tu? Bjezite... Bjezite koliko vas noge nose... Pobice vas sve... Bjezite!!!
Ustale smo i potrcale kao lude. Nismo znale ni kuda da trcimo ni kuda da bjezimo, samo smo trcale.
Stigli smo do one livade gdje je covjek cuvao ovce i dalje je stajao na istom mjestu. Zbunjeno nas je gledao i doviknuo:
- Sta vam je, sta trcite tako ludo???
- Cetnici... - zadihano smo izustile.
Istog momenta se zacuo rafal iz pravca hodzine kuce. Pogledali smo prema kuci, vec se mogao vidjeti dim. Kuca je gorjela, a vidjeli smo cetnike kako su izveli hodzu i njegovu porodicu ispred kuce. Njega su dvojica drzala dok su na njegove oci zaklali mu djecu i zenu. A onda su na kraju njemu odsjekli glavu.
- Dole, u potok!!! - zavristao je covjek. - Silazite dole, ima siblja i guste trave, uz Boziju pomoc nece nas vidjeti.
Srozali smo se u potok. Bilo je relativno gusto siblje i bilo je dosta drveca, tako da je bas stvaralo jedno prirodno skloniste. Poredali smo se kao sardine, jedno do drugug. Moja sestra, njena najstarija kcer, mama, ja i sestrina mladja kcerka u mom krilu, covjek koji je cuvao ovce, a malo dalje od njega ugledali smo onu dvojicu mladica sto su isli s nama. Tresli su se jedan kraj drugog. Ovaj mladic sto smo bili kod njega tog jutra, plakao je i gledao u pravcu svoje kuce. I ona je vec bila u visokom plamenu. Culi su se jauci i krici koji paraju vec dimom obavijeno nebo.
Nesvjesno sam pocela uciti sve sto znam, sve sto sam do tada ucila u mejtefu. A onda sam pocela uciti Ja'sin. Dok sam pohadjala vjeronauku u mejtefu zadnja zadaca pred sami rat bilo je da naucim Ja'sin napamet. Uspjela sam nauciti prvu stranicu. I ucila sam.
Rafali su se culi na sve strane. Miris paljevine se osjecao i zavlacio u nozdrve.
Interesantno, djevojcice su bile jako mirne. Kao da su znale sta se desava. Cutali smo svi i cekali sta ce se desiti.
U jednom momentu, podigla sam glavu i ugledala nasu torbu koju sam nosila. Ostala je na livadi. Taman kad sam htjela to reci sestri, naisli su cetnici. Jedan od njih je primjetio torbu.
- Od kud sad ovo ovdje??? - poceo se okretati oko nje.
- Bas vidi, da nisu ovce krenule na krstarenje, hahahahahah... - rekao je drugi. Onda se i on okrenuo i bas kao da mu je neko rekao gdje smo, pogledao nas je i zloslutno se nasmijao.
- Nisu ovce, nego ovcice - gledajuci u nas, skinuo je pusku s ramena, repetirao i uperio u nas.
- Zoka, cekaj, da vidimo mozda su vec mrtvi. Ako ste zivi dajte nam znak! - rekao je jednom. - Ako ste zivi odazovite se! - ponovio je. - Ako niste mrtvi ja cu pucati i onda cete biti mrtvi - nasmijao se i repetirao pusku.
- Stani!!! - zavapio je onaj mladi covjek sto bijese do mene. - Stani covjece ako Boga znas. Molim te!!! Molim vas!!! Nemojte pucati.
- Sta radite tu??? - upita jedan od cetnika.
- Ma covjece sta cu raditi, cuvao ovce, zena mi donijela da jedem, u tome ste vi naisli i sklonih ovu djecu od metaka - izbifla u jednom dahu kao da je to stvarno istina.
Tisina. Gledase jedan u drugog, pa opet u nas, cijelo vrijeme drzeci na nama nisane.
- Mamicu ti balijsku, ako ti je stalo do te djece, kupite se odavde i mars. Gubite se dok vas sve nisam pobio - rece onaj sto ga je drugi oslovljavao kao Zoka.
Covjek ustade i krenu prema njima.
- Kud ces sad budalo??? - zbunjeno ga gledase.
- Pa da uzmem stvari - covjek pokaza na nasu torbu.
- Ja budale. Ajde, kupi prnje i gubi! - rekose obojica, okrenuse se i odose.
Za ne povjerovati. Covjek se nekako dovuce do torbe, prebaci je preko ramena i mahnu nam rukom da ga pratimo.
Kretali smo se kroz siblje koje je grubo udaralo po nasim licima. Osjecala sam svaku ogrebotinu na rukama. Svaki treci - cetvrti korak siblje bi me cupalo za kosu. Ali zelja da se sklonimo i pobjegnemo sto dalje od smrti bila je jaca od boli. Nisam obracala paznju na bol i na krv koji se pojavljivao na mom tijelu.
U jednom momentu covjek je skrenuo u lijevo penjuci se uz padinu. Kad je dosao na vrh, usporio je i provirio da vidi sta ga ceka naprijed. A nama je mahnuo rukom da se primirimo. Kao u filmovima, cucnuli smo i cekali na njegov znak.
Mahnuo je rukom da krenemo. Popeli smo se jedno za drugim i izasli na cistinu. Ispred nas bila je manja livada, a na kraju livade bila je kuca uplamenu. Ispod nje je vjerovatno bila stala koja je vec skoro pa sva izgorjela. Nije bilo nikakvih znakova da ima zivih ljudi u blizini.
Tiho nam je rekao da prodjemo do sumarka koji se nalazio iza te kuce u plamenu i da se sklonimo, a da ce on pokusati izviditi sta se desava i kakva je situacija. Ako mogne otici do kuce donijet ce nesto za jelo.
Poslusale smo ga i otrcale do sumarka. Primjetili smo da je relativno gusto i da se mozemo skloniti da prenocimo.
Nasle smo najgusce siblje i tu je sestra rukama napravila prostor da se mozemo zavuci ja i njene dvije djevojcice. Torbu je ubacila prvu da nam bude kao krevet. Djevojcice su legle jedna kraj druge i odmah zaspale. Ja sam sjela na cosak torbe ali sam brzo osjetila kako me san obara. Vjerovatno je i ono siblje stvaralo osjecaj zatvorenog i toplog, pa sam i ja ubrzo zaspala. Mama i sestra su se scucurile ispod nasih nogu da strazare, da nas cuvaju. Ona dvojica mladica otisli su svojim kucama. Ili tacnije receno onome sto je ostalo od njihovih kuca.
Trznula sam se i primjetila da je mrak. Pitala sam se da li je tek noc pala ili je to pred zoru bilo. Pokusala sam ustati ali me sestra uhvatila za nogu i stavila prst na usta:
- Psssst! - pokazala mi je prstom iznad glave. Polahko sam podigla glavu i skontala da je seoski put iznad nasih glava, a da tim istim putem prolaze cetnici. Pocela sam drhtati i osjetila sam da mi se suze slijevaju niz lice. Ali nisam pustala glasa. Sestra me je blago pogledala i namignula kao "sve ce biti u redu samo suti".
Bila sam tako ukocena ne znam ni sama koliko. Cinilo mi se da u momentima niko od nas ne dise.
Pojavili su se prvi znaci zore. Tamna noc je lagano prelazila u sivo, da bi vrlo brzo osvanulo sunce. Oko nas se samo culo tiho pucketanje gradje na kucama koje su dogorijevale.
Sestra je lagano provirila iz naseg skrovista.
- Mislim da vise ovdje nema nikoga. Ja cu ustati i idem vani, vi sacekajte nekih 5 minuta, ako ne bude nista, izadjite i vi i protegnite se.
Tako i bi. Izasla je i oprezno se okretala oko sebe. Razgledala je i provjeravala svaki sum koji se cuo. Nakon i vise od 5 minuta pozvala nas je da izadjemo.
Ali belaj. Nisam mogla ustati. Noge su mi bile protrnule, tako da mi je mama morala prvo izmasirati noge da proradi cirkulacija, da bih mogla ustati. Djevojcice su i dalje spavale.
Izasle smo i nas dvije iz sklonista i mama je rekla da mora obaviti nuzdu. Gledala sam u njenom pravcu dok je sestra kao cuvala strazu. Posmatram mamu, obavila je sta je trebala i onako ustala i oblaci se, a u tom momentu gledam ali ne mogu da reagujem, zid kuce koja je dogorijevala iza njenih ledja, padao je u njenom pravcu. Gledam i osjecam da mi srce staje. Zazmirila sam i ne smijem da otvorim oci. Bojala sam se prizora koji me ocekivao nakon zvuka obaranja kuce.
Sestra je zavristala i cula sam da je otrcala prema mami. Djevojcice su zaplakale iza mojih ledja. Ja sam bila sledjena. Nisam se mogla pomaknuti.
A onda sam osjetila dobro poznati njezni dodir na mom licu:
- Hej mala, u redu je. Ne moze meni biti nista - cula sam najnjezniji glas na svijetu, glas moje mame. Otvorila sam oci i vidjela je kako sva blijeda stoji ispred mene i sa blagim osmijehom pokusava da me utjesi. A ja sam briznula u plac. Drhtala sam i plakala. Osjetila sam olaksanje jer je ziva.
Do nas su dosle i djevojcie i sve pet smo tako stajale zagrljene i plakale.
Odjednom se iza nasih ledja pojavila neka zena. Stajala je tako gledajuci u nas i plakala. A onda je tiho progovorila:
- Hajte djeco moja, hajte ovamo, evo sam vam donijela malo da jedete. Ja sam majka onog momka sto vas iz potoka izvede. On je moj sin jedinjak i zahvaljujuci toj djecici spasili ste mu glavu. Sve mi je ispricao. Hajte ovamo, gladni ste sigurno.
Pogledale smo se i krenule za njom. Tek tada su djevojcice progovorile i rekle da su zedne. Duse drage, iako su bile jako male, bile su tihe i nisu ni glasa pustale. A nisu nista ni trazile. Trpile su i glad i zedj bas kao da su znale da o tome niko i ne razmislja. Vec samo kako sacuvati zivu glavu.
Otisle smo za majkom i ponovo smo ga vidjele. I on je bio sav izgreban po licu isto kao i mi. Kuca im je spaljena, a njegova majka se sakrila u sumarku dok su cetnici prosli. Odmorili smo se i jeli kod njih, a onda se dogovorili da se ponovo vratimo u Nezuke, jer ocito nismo mogle nastaviti put. Srce mi se cijepalo.
Kako je jos uvijek bilo rano jutro, odlucile smo da pohitimo da ne bi smo nabasali opet na cetnike. Vracale smo se seoskim putem. Kad smo prolazile pored ostataka hodzine kuce ugledali smo manji kamion, tzv. "Tamic". Cerada je bila prebacena preko. U momentu dok smo prolazile pored njega, bacili smo pogled unutra sta se nalazi.
Prestrasene smo ustanovile da je "Tamic" bio pun pjanih i usnulih cetnika. Spavali su i nisu nas culi kad smo prosli. Zurili smo da sto prije odemo odatle. Trudile smo se da ne pravimo buku i da budemo sto brze ali sto tise.
I eto, opet se vratismo u Nezuke, u onu istu kucu gdje su bili svi mjestani Nezuka. I svi su plakali kada su nas ugledali.
- A mi vicemo blago se njima, one su garant vec u Gorazdu, a vidi njih opet ovdje! - rekao je jedan covjek kroz suze u ocima.
I opet spavanje kao sardine, i opet tuga, i opet zal za ocem, za gradom, za mojom sobom i mojim medicima koji su ostali poredani na regalu.
Dani su se smjenjivali, strah, glad, zedj, zelja za suncem, za slobodnom igrom svakodnevno je rasla. Stariji su u toku dana odlazili do svojih kuca i donosili nam hrane za tu noc.
Cini mi se 10. juna 1992. godine, dosla je jedna zena sva zadihana. Kad je dosla do daha, rekla je da su u njenoj kuci bili neki vojnici, nije bila 100% sigurna ali kaze da bi mogli biti nasi vojnici. Da su dosli kao izvidnica preko brda iz Gorazda i da vide ima li naseg naroda da evakuisu iz Visegrada. Kao pronasli su put kojim bi mogli izvesti visegradjane do slobodne teritorije. Stariji su vijecali cijeli dan, koliko je to istina, kako sta. Uglavnom, zena je rekla da ce oni naici pored nase kuce tu noc i ako neko zeli da ide s njima za Gorazde, neka bude spreman. Pokret je u 22 sata. Mama i sestra vijecale su da li da idemo ili ne. Na kraju je odluka bila da idemo.
- Nemamo sta izgubiti. Ako ostanemo cetnici ce nas kad tad pronaci. Ako krenemo mozda i uspijemo doci do kuce, ko zna - rekla je mama. - S bissmillom djeco, hajmo svojoj kuci.
U 21:30 sati stvarno cetvorica vojnika su naisli ispod kuce. Imali su oznake ARBIH. Bili su vidno iscrpljeni ali puni nekakvog elana. Krenuli smo za njima.
- Idemo gore na vrh ovoga brda, na prelaz prema Holujacima. Tu cemo se okupiti, docice jos naroda iz Visegrada. Ocekuje se izmedju 500 i 700 ljudi da ce biti. Veceras je zadnja sansa da se izvucete iz ove klaonice. - rekao je jedan od njih.
Sestra mu je ispricala da smo prije samo par dana pokusale same ici, na sto je on odgovorio da smo vjerovatno bile na pravom putu, ali su cetnici saznali za tu putanju pa su presjekli. Medjutim tu noc ce nasi napasti s druge strane da im odvuku paznju da bi izveli ljude iz Visegrada. Kad smo dosli na prevoj koji razdvaja Nezuke i Holujake docekalo nas je vec preko 300 dusa. Pretezno su bili zene i djeca, ali je bilo dosta i starijih muskaraca.
Helem, malo prije 22 sata, jedan vojnik je prosao pored svih nas koji smo cekali pokret, objasnio da je put poprilicno dug, da je uzak, u pitanju je kozija staza, nema odmora do Medjedje, ne smijemo pricati nikako, haman da ne disemo. Moramo se drzati za ruke jer ako jedno ispusti gotovo je. Niko nikoga ne ceka da smo na cisto.
I krenusmo.
Ponovo smo prosli kroz spaljene Holujake. Dodjosmo i do Orahovica koje su ovoga puta bile do temelja spaljene i porusene. Prosli smo i tik iznad brane. A onda smo usli u sumu i stvarno put kojim smo isli cinilo mi se da bi i kozama bilo preusko da prodju.
Isli smo u koloni jedan po jedan. Ispred mene je isla sestra koja je nosila stariju kcerku, onda sam isla ja i nosila na ledjima (krkace) mladju sestricnu, a onda je isla mama. Desnu ruku sam dala sestri, da bih lijevom drzala mamu. Sestricnu sam nosila tako sto sam gornji dio trenerke prebacila preko njenih ledja, rukave svezala ispod svoga vrata, a oko struka zakopcala rajfeslus. Njene nogice sam ovila oko svoga struka a rukicama me drzala oko vrata. U neko doba sam osjetila da je zaspala jer me udarala glavicom po ramenu, ujednaceno sa mojim korakom. I sada mogu osjetiti njen zagrljaj, njeno ujednaceno disanje. Njen miris...
Uglavnom, noc je bila toliko tamna da se nije vidjelo apsolutno nista.
Odjednom sam osjetila kako je mama skliznula i pala. Izgubila sam njenu ruku.
- Mama, mama - prosaputala sam, da bi istog momenta ispred sebe zacula - Pssssssst...
- Mama je pala, stanite! - prosaputala sam ponovo.
Niko nije stao, sestra je pustila kolonu i glasno rekla:
- Stanite mama mi je pala!
Odjednom kolona je stala. Svi su sutali i ocekivali sta ce se desiti. Svima je u glavi bilo isto pitanje: "da li su nas culi???"
Pronasla sam mamu, tiho je plakala, izvrnula je nogu, ali je hrabro ustala i krenuli smo dalje.
S vremena na vrijeme bih pogledala u nebo i molila Boga da nam pomogne, da nam da snage da izdrzimo do Medjedje, da mi ispuni jedinu zelju koju imam, a to je da ponovo zagrlim svoga oca.
Odjednom svjetlo. Kao da smo izasli iz predugackog tunela, pred nama se prostrla poljana. Izlazli smo oprezno jedno po jedno, a sabah je poceo da svice. Pred nama su se poceli pojavljivati jasni izgledi lica, namucenih i napacenih, umornih i iscrpljenih putnika.
Vojnici koji su bili ispred nas, lagano su docekivali jedno po jedno na izlazu iz sume i govorili da smo skoro na slobodnoj teritoriji. Tu cemo malo predahnuti i silazimo u Medjedju.
U Medjedju!!! Na pola smo puta!!! Uspjeli smo!!!
Ljudi su popadali umorni od puta. Niko nije pricao, niko nista nije pitao. Neki su halapljivo jeli komadice hljeba koje su nam vojnici dali, neki su pili vodu, neki su jednostavno dolazili do daha.
A onda mi kroz glavu prodje da je danas Bajram.
- Bajrambarecola mama - uzeh njenu umornu ruku i spustih poljubac na istu, te prislonih je na celo. S osmijehom se okrenuh i sestri i jos glasnije rekoh:
- Bajrambarecola sestro - i poljubih i njenu ruku isto kao i maminu i prislonih na celo.
One su me gledale s nerazumjevanjem a suze su se slivale niz njihova lica. Okrenula sam se oko sebe, svi su plakali. Svi su tek shvatili da je danas Bajram.
Uslijedila su cestitanja i rijeke suza.

[spacebound]

Draga Cvrle, sta si sve propatila Cesto se pitam kako ste vi, koji ste svjedocili i koji ste bili zrtve, a dovoljno odrasli da vecinu ili sve razumijete ostali normalni.Ja mogu Bogu zahvalit sto sam bila premala da shvatim sta se to oko mene desava.
Sva sam se najezila, dusu isplakala citajuci ovo.
Nikom se nikad ne ponovilo.

[Cvrle]

Draga Cvrle, sta si sve propatila Cesto se pitam kako ste vi, koji ste svjedocili i koji ste bili zrtve, a dovoljno odrasli da vecinu ili sve razumijete ostali normalni.Ja mogu Bogu zahvalit sto sam bila premala da shvatim sta se to oko mene desava.
Sva sam se najezila, dusu isplakala citajuci ovo.
Nikom se nikad ne ponovilo.

Vjeruj, milon puta to isto sama sebe pitam, kako sam ostala u pameti...
Moja prica ce se zavrsiti sa hepi endom, za razliku od mnogih

[spacebound]

Hvala Bogu vama je ostala glava na ramenima, ali nijedno dijete na svijetu ne bi trebalo da vidi sve ono sto si ti i sto su jos mnogi vidjeli

[KOMESAR]

Muhamed Kovačević: Legenda o Seji Hasiboviću

Husein Sejo Hasibović, spada u sami vrh plejade ličnosti bh. društva, koje su obilježile burne 90-e godine i koje su aktivne i danas, ali o kojima se vrlo malo piše ili zna.

Organizovana bratska pljačka Krtelja

U trenucima kada su barikade već uveliko iscrtale buduću podjelu grada Sarajeva, te kada su tenkovi Jugoslovenske narodne armije uperili cijevi u nebodere u sarajevskom naselju Alipašino Polje, desit će se historijska pljačka magacina specijalne jedinice milicije kao i jedinica za podršku, koji se nalazio u Lukavici. Desilo se to dana 4. aprila 1992. godine u predvečernjim satima, nakon što će se prije toga, baš tog istog dana, u sarajevskom hotelu Bristol sastati Alija Delimustafić sa Žepinićem i dogovoriti mirni razlaz milicijske straže koja je čuvala taj magacin. Taj dogovor je aminovao i Avdo Hebib i ostalo je samo da se već utvrđenim kanalima obavijeste zainteresovane strane, spremne na akciju. Upravo će taj kurir biti Samir Ćajić, tadašnji specijalac koji će svojim prisustvom obavijestiti tim ljudi koji se nalazio u mjesnoj zajednici Butmir, a kojeg su sačinjavali lokani mještani na čelu sa Halidom Čenanovićem, predsjednikom tadašnje narodne odbrane i Edinom Mlivićem, direktorom milicijske uprave na Ilidži. U dramatičnom tijeku događaja u kojem se nije uspjela povesti ozbiljna organizacija, teret za početak inicijative na sebe preuzima Eniz Skejić, tadašnji visokorangirani član Patriotske lige i sa specijalcem Čajićem odlazi ka Krteljima, pritom obavijestivši tadašnje visokorangirane osobe iz patriotske lige i teritorijalne odbrane, kao što su Kerim Lučarević, Jusuf Prazina, Muhamed Švrakić, Husein Mahmutović, o početku akcije. Od svih nabrojanih jedino se Husein Mahmutović izričito protivio toj akciji, ali to nije utjecalo na njen tok. Akcija je trajala tu noć i sutradan. Pored Bošnjaka učestovali su i lokalni Srbi iz obližnjih mjesnih zajednica Vojkovići i Grlica, uz odobravanje i aplauz vojnika JNA čija se kasarna nalazila tik do spomenutog skladišta. Pljačkano je sve, od pištolja, pušaka, malokalibarske municije i baruta do ručnih bacača, plastičnog eksploziva, milicijskih džipova, ali i jako luksuznih automobila, čak i policijskih transportera. Ukradena roba se uglavnom odvozila na već planirana mjesta, osim u jednom slučaju u kojem je Salem Bilalović odvozio naoružanje i skrivao ga u jednoj kući u Butmiru. Bila je to kuća Huseina Seje Hasibovića u kojoj će on započeti svoju buduću političko–vojno–poslovnu karijeru, a taj ukradani asortiman naoružanja iz magacina u Krteljima koji je bio skrivan u toj kući, kasnije će se za masnu cijenu prodavati prvim pridošlim arapskim borcima, koje će svega nekoliko mjeseci kasnije na tom istom mjestu, u samoj blizini magacina, uspješno “zavaliti” Nezir Halilović poznatiji kao Muderis.

Propala deblokada sarajevskog aerodroma i izbjegnut međubošnjački masakr

Niko ne zna tačan datum kada se Sejo Hasibović pojavio u sarajevskom naselju Butmir, ali se pouzdano zna da to nije bilo prije početka maja 1992. godine. To, kako je on sletio na sarajevski aerodrom u maju 1992. godine i bez problema se nakon toga našao u Butmiru, govori samo da je Sejo već tada bio pod “debelom” protekcijom obavještajnih službi ili je pak, možda, koristio uticaj svog vrlo poznatog i uglednog daidže Adil–bega Zulfikarpašića da neometano prolazi tadašnje punktove JNA. No, bilo kako bilo, Sejo Hasibović će zbog činjenice da mu je Adil–beg bliski rođak, ali i zbog 500 do 600 njemačkih maraka kojima je častio tadašnje već etablirane vojnike na području Butmira, postati komadantom Butmira i kao takav skupa sa već spominjanim Halidom Ćenanovićem, zatim Fadilom Ičinđićem, te Ibrom Stambolićem pokrenuti pregovore sa dijelom komande tadašnje JNA o preuzimanju kontrole nad pistom i skladištima aerodroma Sarajevo. Naime, grupa od 15-ak vojnika, uglavnom Slovenaca i Hrvata, bila je spremna napustiti svoje položaje kako bi ih mogla preuzeti Patriotska liga i Teritorijalna odbrana BiH, u zamjenu za ličnu sigurnost i deportaciju iz Sarajeva, kao civilnih osoba. Pisani dokument će sa svim potpisima u oktobru 1992. godine u Ljubljani uručiti Ibrahimu Polovini, koordinatoru za prikupljanje humanitarne pomoći ratne općine Ilidža, Franc Kehel, tadašnji poručnik JNA u jedinici koja je obezbjeđivala aerodrom. Treba li napominjati da do dogovora nije došlo. Zato će do dogovora doći početkom juna mjeseca 1992. godine, kada Hasibović, kao komadant Butmira, naređuje svojim podređenim vojnicima koji su sebe nazivali „vojnom policijom“ da ako treba i preko nišana pogledaju lokalnu banditsku grupu, koja je bila pod komandom Fikreta Prevljaka, a koja se uveliko već tada bavila sistemskom pljačkom napuštenih bošnjačkih kuća i stanova kao i srpskih stanova, te silovanjem i ubistvima srpskog civilnog stanovništva, posebno iz Bradine, koji su tada bili zarobljeni i sprovedeni u zatvore u naselju Hrasnica. Krvavi obračun dviju grupa, do zuba naoružanih, spriječen je prije svega zahvaljujući prisebnosti Eniza Skejića i Enesa Zukanovića. Svega mjesec dana nakon ovog incidenta upravo će Fikret Prevljak postati vojni komadant cjelokupne ratne općine Ilidža, a lično će Omer Behmen narediti hapšenje i uklanjanje Seje Hasibovića.

Raketni lanseri za početnike

No, od hapšenja nije bilo ništa. A jedino što je Sejo Hasibović uspio zaraditi bio je premještaj iz vojne komande u logistički centar. Tada će opet iskoristiti uticaj svog bliskog rođaka Adil–bega i postati glavni pregovarač sa jednom od najvećih kompanija za prodaju oružja u Njemačkoj za nabavku raketnih lansera za tadašnju, već formiranu, Armiju BiH. Operacija „Jemen“, kako su je tada nazivali u general-štabu Armije BiH u Sarajevu, podrazumijevala je da njemačka kompanija u jemenskoj luci Eden obezbijedi utovar raketnih lansera izuzetne vatrene moći i što je još važnije, preciznog daljinskog gađanja. Cjelokupan posao je bio vrijedan oko 50 miliona njemačkih maraka od kojih je lično Adil–beg na ime garancije uplatio 25, a ostatak je trebalo da bude uplaćen u luci u Jemenu, tik prije utovara. U tu svrhu Alija Izetbegović i Sefer Halilović će u Jemen poslati Arifa Pašalića i Džemaludina Latića da osiguraju zaključenje posla. Međutim, dolaskom u Jemen umjesto da zaključi posao, Latić će pokrenuti kampanju prikupljanja novčane pomoći za „bosansku braću“, a Pašalić će umjesto raketnih lansera u BiH poslati brod lahkog naoružanja, a zatim prikupljenu novčanu pomoć helikopterom dopremiti na heliodrom u Bihaću i predati ga nikom drugom do Irfanu Ljubijankiću, koji će nedugo nakon toga izgubiti život u raketnom napadu na njegov helikopter, dok će džip iz Neretve skupa sa tijelom Arifa Pašalića biti izvučen nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog (Deyton) sporazuma.

Nestanak humanitarne pomoći

Sejo Hasibović je zajedno sa Dževadom Hodžićem, Rifetom Gilićem, Fadilom Haverićem, Zijadom Ćosićem, Sejom Spahićem, Fikretom i Husom Prevljakom, Ibrom Džinom i Enverom Čenanovićem, zvanim Ture odgovoran za nestanak humanitarne pomoći za ratnu općinu Ilidža i to u ovim nominalnim vrijednostima za period od 1. 6. 1992. do 1. 6. 1993 godine:

1. 60.000 kg brašna
2. 40.000 kg šećera
3. 30.000 kg konzervi s mesom
4. 30.000 kg dječije hrane
5. 500 vodootpornih uniformi za vojnike
6. 2000 termičkih deka

kao i novčane pomoći u iznosima :

1. 250.000 američkih dolara, donacija udruženja turskih zubara
2. 45.000 kanadskih dolara, donaciju predao Salih Fočo
3. 145.000 američkih dolara, milanski Karitas
4. 600.000 američkih dolara, kuvajtski Igass
5. 1.200.000 njemačkih maraka, humanitarna pomoć koju je u Ljubljani prikupio Ibrahim Polovina.

Prema zvaničnoj dokumentaciji, poslanoj general-štabu Armije BiH, dotična skupina je preko firme „Poljičanke“ humanitarnu robu koja je stizala u luku Ploče, transportovala u unaprijed isplanirane magacine na potezu Gradac – Split, odakle joj se gubio svaki trag. Također, novčane donacije su primane bez valjanih priznanica, ali i bez računa u šta su utrošene.


Poslijeratni ugledni poslovni čovjek i slobodni ucjenjivač

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog (Deyton) mirovnog sporazuma, Sejo Hasibović će kuputi Bjelašnicu, firmu za proizvodnju namještaja i stolarije iz Hadžića, jednu od najjačih fabrika iz te industrijske oblasti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga izvršit će kupovinu i GP Igman, a nakon što je u obje fabrike rasprodao sve resurse, on će ih nedugo zatim i ugasiti. Potom će osnovati GP Butmir i kao vlasnik te firme doći u žižu interesovanja javnosti nakon što ga je poznati sarajevski biznismen, tadašnji direktor “Preventa” Nihad Imamović optužio, zajedno sa Zlatkom Lagumdžijom i Damirom Hadžićem, za reketarenje. No i pored snimaka koji inkriminišu Hasibovića, optužnica za taj slučaj nije nikada podignuta i on danas predstavlja aktivnog poslovnog čovjeka čija firma GP Butmir i dalje sudjeluje u kontroverznim poslovnim poduhvatima, a nakon smrti njegovog sina Kenana, Husein Sejo Hasibović odlučio se povući iz javnog života.

[Cvrle]

Kao rijeka, ljudi se spustise niz padinu do ceste u Medjedji. Neko ode tamo, neko ode onamo, neko sjedi, neko bi isao dalje al' nema kud. Ali nije bitno, tracak olaksanja na licima ljudi je ocigledan.
Mi smo dosle do neke cesme i navalile na vodu kao da nismo pile 10 dana. Sestra je umivala djevojcice. Opustile smo se kao da je rat stao.
Kad iz kuce koja je bila preko ceste, neki covjek poce nas dozivati:
- Zene, heeeej zene, maknite se odatle. Snajper puca tu s onog brda tamo. Bjezite odatle i maknite tu djecu. - galamio je na nas.
Ponovo osjetivsi strah, potrcale smo prema njegovoj kuci. A iz kuce izadje visok mladic, crnih ociju i crne kose kao gar. Odavno nisam vidjela ljepseg muskarca. Imao je tako jasne crte lica, odisao je hrabroscu i imao je gard pravog vojnika.
- Ulazite u kucu brzo - povikao je na nas.
Usle smo i pocele razgledati. Tek tada smo shvatile da nismo vidjele niti jednog stanovnika Medjedje osim njih dvojice.
- Od kud vi ovdje? Odakle je sav onaj narod odjednom se stvorio? Ko ste vi? Kuda idete? Kud ste se uputile s tim maksumima? - pitanja je redao ne cekavsi na odgovor.
- Krenule smo za Gorazde, idemo iz Visegrada. Sav ovaj narod je izbjegao nocas iz Visegrada. A gdje su vasi stanovnici? - upitala je sestra.
- Svi su gore u Crijepu. Ovdje snajper ne da oka otvoriti. Tamo su preko Drine, ono brdo vidis (pokazivao je kroz storu na prozoru), tamo su cetnici. A kako ste zamislile do Gorazda, jer put je pod stalnom paljbom, ne moze ni mrav proci, a preko brda (mahao je glavom) ne vjerujem da cete izdrzati.
- Izdrzale smo evo iz Visegrada, a koliko me sjecanje sluzi ovo je pola puta do Gorazda - rece mama.
- Da pola puta ako ides cestom, a inace ovo vam nije haman ni trecina ako idete preko brda.
Vidjela sam zbunjenost i tugu u ocima moje mame i sestre.
- Nema veze, izdzat cemo mi to - hrabro je odgovorila mama.
- A koga imate u Gorazdu? - upitao je odjednom kao da nesto konta.
- Mi smo inace iz Gorazda, ali nas sudbina odvede u Visegrad, pa smo krenule kuci - malo tisim tonom odgovori mama kao da je primjetila da on nesto konta.
- Ova djeca su sigruno gladna. Ja i babo smo dosli da uzmemo hrane pa idemo opet u Crijep. Babo, uzmi ti sta mozes ponijeti i reci ostalima da cu ostati ovdje dok ne skontamo sta cemo s njima - rekao je blagim glasom.
- Nemoj ti radi nas ostajati, mi cemo samo malo odmoriti i mi odosmo dalje - rece mama.
- Ne, nema govora. Djeca su iscrpljena i nema sanse da idete dalje dok se dobro ne odmorite. Djecice sta bi ste mogli da jedete? - upitao je gledajuci u mene i djevojcice.
- Tresnje!!! - sve tri smo zavapile jer smo vidjeli ogromnu tresnju ispred kuce.
- Sad ce vama braco donijeti tresanja - blago nam se nasmijesio i nestao iza vrata.
Mama i sestra su nam rekli da malo legnemo i da se odmorimo. Cini mi se da sam utonula u san cim sam dohvatila jastuk glavom. Ne znam koliko sam spavala, ali kad sam se probudila vani je bio mrak. Ispred mene na stolu je bila naaaaaajveca tepsija na svijetu sto postoji prepuna tresanja. Pocela sam jesti kao da ih nisam jela godinama. A vojnik se samo tuzno smjeskao. Nesto je tiho pricao sa mamom i sestrom. Cula sam da govori da mozemo ostati koliko hocemo, ali da nema skoro nikoga u Medjedji. Da su i oni ljudi koji su s nama dosli iz Visegrada vec otisli dalje. Dogovorili su se da prespavamo i da cemo odluku donijeti ujutro, kad budemo odmorni.
A ja sam i dalje jela tresnje.
U Medjedji smo proveli 3 dana. Covjek koji nas je pozvao da budemo njegovi gosti, ucinio je sve da se osjecamo kao pravi gosti i kao da rat ne bjesni oko nas. Otac mu se vratio kuci sa sestrom, te su zaklali kurban povodom Bajrama i svi smo se ugostili. Bilo nam je predivno kod njih.
Treci dan covjek je dosao od nekud i rekao da je skontao prevoz za Gorazde.
- Kako mislis prevoz? - upitala je sestra.
- Prevoz, znas sta je prevoz, hahahah... Auto!
- Ne kontam te, kako mislis auto?
- Aj zeno, jesi ikad vidjela auto?
- Ma jesam vidjela, vozila, ali ne kontam kako mislis da idemo s autom kad je put za Gorazde neprohodan, to mi nije jasno? - jos uvijek zbunjena sestra pokusavala je da skonta.
- Vidi, kad sam rekao jaranu cija si zena, on zna tvog muza i kaze da bi za njega i zivot dao ako treba. I za njega i njegovu porodicu. Nabavili smo 5 litara goriva, on ima "limuzinu" i on ce vas odvesti do Ustiprace. Inace je profi vozac, tako da ne brines. A i ja cu krenuti s vama za svaki slucaj. - objasnio je malo detaljnije.
Hajd kontamo pa i jeste bolje s autom ako vec moze i umije. Hem je brze, hem je lakse, a i Boga pitaj kako bi djeca izdrzala put preko brda ponovo.
Spakovali smo stvari i krenuli na dogovoreno mjesto, prema "limuzini".
Sisli smo od kuce do ceste i dok smo se priblizavali dogovorenom mjestu vidjeli smo samo jedno auto. FICU!!!
Bijeli "fico" je bio uglancan i spreman.
- Cekaj malo, jel ovo neka zezancija ili ??? - pitala je sestra - Kako mislite da svi stanemo u "ficu"?
- Nista se ne brini i samo slusajte sta vam govorimo. Obzirom da cemo morati proci jedan dio puta koji je pod snajperskom vatrom, morat cete nas slusati i kad kazemo da se sagnete, tako i uradite.
Nakon male stanke, potrpali smo se u "ficu". Na zadnje sjediste smo sjeli: ja i malena djevojcica do prozora lijevo, u sredini mama, a desno do prozora sestra i starija kcerka. Naprijed je sjeo nas domacin i vozac. Domacin je nosio pusku. Cijev je probacio izmedju sjedista, preko naslona vozacevog sjedista pa kroz prozor pored moje glave.
- S bissmillom! - nasmijao se hrabro i vozac je stisnuo gas.
"Fico" je pojurio najbrze sto je mogao. Prosli smo prvi tunel, drugi tunel, a onda... stijencuga desno, "fico" ide lijevo, stjencuga i drvece lijevo, "fico" ide desno.
Juuriiiimoooooo!!!
Domacin je u jednom momentu rekao "eh sad pazite!"
Pocele smo sve tri da ucimo sta smo znale i umjele. "Fico" vise nije vozio, letio je. Vozac je bio tako spretan da mu ni Shumaher ne moze parirati, sigurno.
Jos jedan tunel i stigli smo. Ustipraca!!!
Stigli smo na Ustipracu zivi i zdravi. Neki ljudi koji su bili u blizini cekajuci na podjelu humanitarne pomoci, cudom su se cudili kada smo poceli izlaziti iz auta. Jedan covjek je doviknuo: „Ima li vas jos u gepeku?!“ Smijeh se prolomio i svi smo se smijali. Zahvaljivali smo Bogu sto smo dobro stigli, zahvaljivali domacinu na svemu, vozacu sto nas dovede na odrediste zdrave i citave. A u mojoj glavi je brundalo, jos samo da predjem preko mosta i dodjem do sela. Nadala sam se da mi je babo u vikendici i da nas ceka. Ovaj put sam uzela torbu od sestre, a ona da ponese kcerku. Stajala sam na pocetku mosta sa lijeve strane rijeke Drine i gledala u njeno zelenilo. Srce mi je tuklo kao ludo.
Podigla sam glavu i pogledala na drugu stranu mosta. Stajao je covjek. Visok i zgodan. Stajao je on, stajali smo mi. U jednom trenutku kao da i je ptica utihnula, nista se nije culo. Samo je uz Drinu prhnuo krik: „Baaaaaaaaaaaaaboooooooooooooooooooo!!!!“
Ljudi koji su stajali i pricali, zanijemili su i okrenuli poglede prema nama. Svi su plakali.
A ja sam bacila onu torbu koja je svakako bila veca od mene i trcala sam koliko me noge nose. Trcao je i on. Svijet je bio moj. Imao je najljepsi glas na svijetu. A tek kad me zagrlio.
To je bio moj babi. Moj otac, moj svijet, moj zivot. Moje sve.
- Hvala dragom Bogu na nebesima, zive ste - grlio je sad mene, sad sestru sad mamu. Grlio je i djevojcie i ljubio njihove malene umorne glavice.
- Hvala Bogu da smo konacno zajedno. A upravo sam krenuo po vas.
- Kako mislis krenuo po nas? - pitala je mama.
- Pa fino. Nisam mogao zivjeti bez vas, pa sam odlucio vratiti se istim putem kojim sam i dosao i traziti vas dok vas ne nadjem. A vidi, vi dodjoste meni - sav presretan i dalje nas je grlio.
Uzeo je torbu i poveo nas kuci. Uz put nam je pricao svoje dogodovstine. Presao je preko brda i stigao do nase vikendice u kojoj sada zivi. Nabavio je nesto hrane i sve je spremio samo da mi dodjemo. To jutro je krenuo s namjerom da ide po nas, ali u putu ga je srela jedna stara rodica koja nije dala da ide dalje dok ne popije mlijeka i ne doruckuje. A kaze ono mlijeko nece da se skuha ni naopako. Vatra kaze dobra sve bi izgorelo, ali mlijeko nikako da se skuha. Bas je kaze i ta stara nana prokomentarisala: "kao da nekoga ceka". I da, eto cekalo je nas. Cekalo je da mi dodjemo na Ustipracu da se ne mimoidjemo sa babom.
Niko na svijetu nije bio sretniji od mene. Neka grmi sada koliko hoce, ja sam opet sa svojim babom, opet mi je porodica kompletna. Bila sam smirena.

[spacebound]

[Cvrle]

I eto, konacno smo dosli makar do vikendice. Desetak minuta voznje autom do nasega stana, sat vremena laganog hoda do naseg doma. Tako blizu a tako daleko.
Narednih mjesec dana smo bili u vikendici gdje smo imali i hrane i pica i svega. Babo je svaki dan isao na brdo jer su ga odmah rasporedili na liniju. Ipak hvala Bogu taj dio nije bio pod direktnom paljbom. Tek po koja zalutala granata bi nas podsjetila da je rat jos uvijek u toku.
Nekad pocetkom jula 1992. godine javili su nam da bi se trebali maci iz vikendice u selo jer je sigurnije, kao planirali su oslobadjanje releja, pa za svaki slucaj. Tako smo i uradili. Otisli smo u selo, kod nene. Kuca je bila puna. Nena, daidza, dainica, babo, mama, ja. Uglavnom, lakse je bilo i za hranu, dijelili smo zajedno i vise se stedilo.
Jedno jutro oko 5:30 kroz san sam cula mamu kako doziva baba, budi ga. Probudila sam se i ja.
- Cujes li, avioni??? – pitala je mama.
- Ma visoko je, ne brini, spavaj. – odgovorio je babo.
- Ma slusaj, ima ih puno – mama je bila uporna.
- Ma nije bona, cini ti se. Ovo su oni mlazni putnicki.
- Kakav putnicki, bo'me ce nas ovi tuci!
- Lezi spavaj, pusti to dijete da spava, ne budi naporna. Rekao sam ti da ovo nisu...
Prasak lomljenja stakla po nama, jaka detonacija i grmljavina je prekinula baba u sred recenice. Svi smo iskocili iz posteljine i onako u pidzamama poceli bjezati prema jednoj betonskoj garazi. Kao eto, ona je od betona pa ce nas zastiti bolje nego kuca.
Za vrlo kratko vrijeme svi koji su zivjeli u selu su se skupili u toj betonskoj garazi. Drhtala sam privijena uz majku ne shvatajuci sta se desilo. Jake, prejake detonacije su odjekivale. Tlo je drhtalo kao i ja.
- Boga mi nas bombardovase! – u jednom trenu babo progovori.
- Maaa jooookkkk ovo su PUTNICKI!!! – ljutito je odgovorila mama.
Nekih sat vremena smo bili u toj garazi dok su avionske bombe padale s druge strane Drine. Taj dan je u Kopacima bomba pogodila kucu u cijem podrumu su bili ljudi, zene i djeca. Interesantno, kako je bomba udarila u kucu, da je krov kuce u kompletu spao na zemlju. Zidove kuce bomba je raznijela, a krov se samo „spustio“ na tlo, odnosno pokrio je podrum u kojem su bili ljudi. Prema nasim informacijama, niko od tih ljudi nije povrijedjen.
Ulaz u garazu je bio zasticen debelim balvanima, naslonjenim na ulaz. Samo u jednom cosku je bio otvor tek toliko da covjek moze proci. Gledala sam prema tom otvoru ocekivajuci svaki momenat da ispred padne bomba i da nas sve pobije unutra. Medjutim, u jednom momentu sam vidjela jednu kravu da je prosla ispred. Mislila sam da mi se ucinilo. Ali prosla je i druga, a za njom i treca. Da bi iza tih krava koje su isle jedna ispred druge, isla jedna zena i pjevala:
- Aviooooonuuuu slooomicuuu ti krillaaaaaaaa, da ne leeeeetis ona bi tu bilaaaaaaa!!! Joj ako ti uhvatim pilotaaaaaaa, lisicu ga njegovaaaaaaa zivotaaaaaaaaaa!!! – pjevala je zena, ne obracajuci paznju na zbivanje okolo.
- Hej majko mila, pukla totalno – cula sam jednu zenu kako tiho govori, a suze joj se slijevaju niz lice.
Ode zena za kravama, avioni odose i prestade tutnjaza.
- Idemo kuci, nasoj kuci, u stan! – cula sam baba kako govori mami. – Ovdje nije sigurno sekunde. Necu da razmisljam vise, idemo.
Spremili smo se vrlo brzo, ionako nismo imali puno toga za ponijeti. Tek malo nesto garderobe i puno vise hrane. Obzirom da je babo isao u stan nekoliko dana prije, objasnio nam je put. Nismo mogli ici cestom kao sto smo zamisljali, vec kroz sumarke i livade, izmedju kuca.
Krenuli smo. Do Kopacanskog mosta smo isli putem i bilo je bez problema. Eh od mosta je postalo gusto. Morali smo se popeti malo u brdo da bi prosli kroz sumarak iza izgorelih kuca. A onda se opet spustili u Hubjere i tako izmedju kuca, pognutih ledja, nekad brzo nekad sporo i lagano, nekad smo morali sacekati da vidimo situaciju da li pucaju ili spavaju. Na babov znak bi poceli trcati, pa stati, pa opet trcati, pa polahko hodati, pa se uspraviti, pa se opet sageti...
Kad smo dosli do Luke, babo nam je rekao da kad izadjemo na ulicu moracemo sto prije pretrcati do zgrada jer su cetnici s druge strane Drine, preko mosta i imaju taj dio kao na dlanu. Snajper nas moze "poskidati" kako hoce.
Poceli smo trcati koliko nas noge nose. Pod nogama se culo pucanje stakla, granja, kojekakvih ostataka.
Jos samo 20-ak metara.
Trcali smo za babom i nije mi bilo jasno kuda nas vodi iza zgrade kad je ulaz u zgradu sa druge strane?!
Ali nije bilo vremena za postavljanje pitanja, nego samo trci.
Prosli smo iza zgrade da bi usli u "propust" (dio u zgradi kroz koji se moze prolaziti s jedne strane zgrade na drugu). Babo se zaustavio i poceo otpuhivati.
- Stigli smo, odmorite se malo.
U "propustu" su bili neki ljudi, nisam ih poznavala. Nesto su se smijali.
- Hajte sada ovamo - pozvao nas je babo kroz nekakvu ogromnu rupu u zidu.
Nisam se mogla orijentisati jer je bila mrkla noc, mislim da je bilo oko ponoci, ali pratila sam baba u stopu. Zamnom je isla mama. Popeli smo se preko dvije cigle pa kroz tu ogromnu rupu, pa kroz neki hodnik da bi se odjednom nasla u haustoru. Kada sam prepoznala haustor u kome sam odrasla pocela sam trcati na sprat. Zeljela sam sto prije da udjem u stan, da osjetim dobro prepoznatljiv miris naseg namjestaja, nasih prostirki, naseg stana, nase porodice.
Usla sam u svoju sobu. Na regalu su me docekali moji medici.
Dani su prolazili, granatiranje je bilo svakodnevno. Snajper nije dozvoljavao da se priblizimo prozoru ili da izadjemo na balkon.
Akumulator je davao sve od sebe da mozemo slusati vijesti na radiju. "Uljarice" su pravile koliko toliko svjetlosti u stanu kad bi pala noc. To je u stvari bilo ulje nasuto u soljicu za kafu, pomijesano s vodom, u koje smo stavljali komadic zavoja ili kakve krpice kao fitilj i to bi gorilo i davalo svjetlost.
Babo je nabavljao drva kako je znao i umio. Kad bi nestalo drva, prelazili smo na nasu "kucnu biblioteku". Najteze mi se bilo rastati sa "Vinetu"-om, ali i on je bio zrtvovan.
Baba su rasporedili u bolnicu da radi kao pomocni radnik, jer je bio relativno u godinama a i puno im je znacio za odrzavanje agregata i struje jer je bio jako cijenjen elektricar u gradu. I danas je
Ja i mama bi bile u stanu, odnosno ona bi pokusavala od onoga sto ima u kuci da napravi kakav takav obrok. Kad smo se vratili u stan odmah je dosla i sestra sa djevojcicama jer je bilo puno sigurnije u zgradi nego u kuci, tako da smo ponovo svi bili na okupu.
Jedan dan, ne sjecam se tacno, ali mislim da je bila polovina augusta, razboljela sam se. Znam samo da sam zaspala od nekog cudnog umora i kao u filmovima, sjecam se samo momenata kad bih otvorila oci na kratko i opet bih tonula u san. Jednom sam otvorila oci, bila sam na podu u hodniku gdje sam inace spavala, komsinica je bila pored mene. Nesto me je pitala ali je ja nisam cula. Utonula sam u san. Sve je bilo crno. Ponovo sam otvorila oci, mama je plakala iznad mene. Opet crnilo. Otvaram oci i smeta mi jacina svjetlosti. Kontam u svojoj sam sobi, dan je, mama i dalje sjedi pored mene i place, ali je ne cujem.
A onda glas. Ah taj predivni glas.
- Mila hajde, molim te, duso babova, hajde probudi se molim te - glas mu je bio njezan ali se mogla osjetiti zabrinutost. Ma ne, plakao je.
- Molim te, hajde zbog mene, zbog mame, probudi se mila tako ti Boga.
A onda sam pocela osjecati da mi obrazi bride. Samarao me je. Ne jako, ali ne ni blago.
- Boli me babo - odgovorila sam ne otvarajuci oci.
Osjetila sam da me naglo uzeo u narucje i uzbudjenim glasom zavristao:
- Evo jeeeee!!! Evoo jeeeee!!!!
Nosio me je negdje. Osjecala sam da trci. Otvorila sam oci i vidjela da silazimo niz stubiste, nosi me u bolnicu, doktori... Opet crnilo.
Moje slijedece budjenje je bilo u bolnickom krevetu, sestrica koja mi daje inekciju, doktor koji se smije iznad mene i govori mom babu:
- Ma zilava je ona, na tebe nalik - salio se.
Kasnije su mi ispricali da sam bila na ivici smrti. Izgladnjela i zedna dobila sam temperaturu. Cak su mjerili 42 stepena. Tri dana sam bila u nekoj vrsti kome. A meni se cinilo kao da sam odspavala tri sata. Kad sam se malo oporavila, babo me je ponovo odnio kuci. Od tog dana mi je donosio ekstra rucak. Zena koja je radila u bolnickoj kuhinji svaki dan bi mi krijuci od nadleznih slala ekstra krisku hljeba da jedem.
Inace, hrana je bivalo sve manje i manje, tako da smo dnevno dobivali krisku hljeba po osobi, "namazanu" feta sirom. To mazanje se svodilo na brisanje noza od krisku. Ali meni je bila preukusna.
Hrane je bivalo sve manje i manje. Za kilogram brasna moralo se odvojiti ili 100 DEM ili dobar komad zlata, ili 5 cigareta. O seceru i slatkisima mogli smo samo da sanjamo. Postoje mnoge anegdote za voce, pa je tako jedan otac nekako nabavio svom petogodisnjem sinu bananu, da bi je dijete gledalo i zagledalo i zagledalo i na kraju reklo: "Babo, ovo je super samo je kospica velika!". Ili kad je jedan otac nabavio narandzu i dao malenom trogodisnjaku, on se igrao s njom misleci da je lopta. A kada je majka uzela i ogulila da podijele i pojedu tu istu narandzu dijete je cijeli dan plakalo "pojeli mu loptu".
Dosao je spetembar. Umjesto da djecaci krecu u skolu, spremali su se na odbrambene linije.
Tu noc dosao je i moj svak. Jedno vrijeme je proveo sa mojom sestrom a njegovom zenom, na samo, ispred vrata, u haustoru. A onda je pozvao i nas ostale da se "poselamimo"?! Nije nam bilo jasno o cemu govori, ali shvatili smo da ce se nesto desiti.
- Cut ce se - samo je rekao i sve nas izljubio kao da nas ljubi posljednji put. Okrenuo se i otisao. Sestra je plakala tiho da je niko ne cuje.
To jutro, u rani sabah, 14.09.1992. godine nebo iznad Gorazda se zapalilo. Granate su padale na sve strane, pucnjava je bila izludjujuca. ARBIH je krenula u oslobadjanje Gorazda. Dio na lijevoj obali Drine koji se zove Povrsnica, vec nekoliko dana je bio pod kontrolom nase Armije. Ali desna strana, samo 100 metara od bolnice je bila cetnicka linija. A tog jutra samo 200 metara od nasega stana pocele su borbe na "sve ili nista".
Kako se dnevno svjetlo sve vise i vise prikazivalo tako su i borbe bile sve dalje i dalje od nas. Nekad oko podne sisla sam niz haustor da vidim ima li kakvih informacija kako "oslobadjanje" napreduje. Obzirom da je Povrsnica "pala" sada smo smjeli izaci ispred ulaza, jer vise nije bilo bojazni od snajpera. Na samom ulazu sam srela dva druga.
- Sta se desava, ima li kakvih novosti? - pitala sam.
- Joj, izgleda da nasi pravo napreduju. Uzeli su Kolijevke i mozes misliti onaj tenk gore, znas sto nas je cijelo vrijeme tukao, unisten je - rekao je jedan od njih pokazujuci rukom na uzvisicu iznad Kolijevki odakle je tenk gadjao.
Kolijevke je naselje koje se nalazi u brdu iznad bolnice. Nekih 500 metara od centra grada. To je inace i prije rata bilo gradsko groblje. Pola muslimansko, pola pravoslavno. A sada su nasi uzeli taj dio i napredovali su prema Cajnicu.
Dok smo stajali tako ispred ulaza vidjeli smo zeleni "TAM-ic" koji je ludjacki dojurio ispred bolnice. Obzirom da mi je babo radio u bolnici, vidjela sam ga da je pritrcao tom kamionu sa jos par ljudi. Otvorili su stranicu kamiona i tada... vidjela sam ga... vidjela sam njegovu crnu dugu kosu koja se prosula preko stranice. Kada su ga stavili na nosila, vidjela sam baba kako ga nosi trceci koliko ga noge nose prema ulazu u bolnicu. U istom momentu iznad mene, na balkonu cula sam vrisak i prepoznala glas moje sestre. Vristala je dozivajuci svoga muza, moga svaka, nadimkom.
Cini mi se nije proslo ni 5 sekundi projurila je pored nas i otrcala prema bolnici. Stajala sam skamenjena, a pred ocima mi je bila slika njegove rasute crne kose.
Nedugo zatim dosao je babo i poveo me u stan. Vidio je da sam u soku. Obzirom da nemam rodjenog brata, on, moj svak mi je bio kao brat. A i on je mene tretirao kao mladju sestru. Jer i jesam bila dijete kada su se vjencali on i moja sestra.
Bio je tesko ranjen. Doktori su rekli da ima 1% da prezivi. Metak PAM-a mu je prosao kroz pluca.
- Ma nema sanse, umrijet ce, ali oni nas to samo tjese. Budite spremne na vijest da ga nema - smrknuta lica i suzama tiho je rekao babo.
Sestra nije izlazila iz bolnice. Bila je cijelo vrijeme pored svoga muza. A to nam je davalo nadu da je jos uvijek ziv. Borbe su nastavljene i dalje.
18.09.1992. GODINE GORAZDE JE OSLOBODJENO!!!

[storm]

Cvrle
Jedna od naoptuzujucih osuda rata, koju sam procitao...
Toliko boli, patnje, straha, strepnje ali i radosti...malih i velikih, u jednom nasilno prekinutom djetinstvu, sazela si u tako malo riječi...nakon sto ovo procitas, moras se osjecati loše, razboljeti, pa i dobiti temperaturu...ali takva reakcija je jedina nada u zdrav i normalan svijet nekad
(Ovo zadnje citiram Sven Hassel)
Moćna ženo

[Cvrle]

Nekad pomislim zasto mi je ovo trebalo da zapisem, da se sjecam, da me opet boli... Ali treba. Ne iz mrznje, radi osvete ili nesto slicno, vec radi sebe same. Da se shvatim ko sam i sta sam kad mi dodju neki likovi koji nemaju pojma o zivotu i pocnu da trune ovo ono. Ja se samo nasmijem i precutim, jer ja znam ko sam i sta sam. Pitanje je znaju li oni.
Da, puno je boli i patnje, stradanja... Ali uvijek posle kise dodje sunce. Mi smo ti koji ne smijemo dozvoliti da kisa neprestano pada. Ja barem ne dozvoljavam i uvijek kad kisa pocne gledam iza oblaka i ocekujem sunce. Nadam se... Dozivam... I vjerujes mi, uspijem.