Četnici - Draža Mihailović

[Mutevelija]

Jesu bili jer to simbolizira puštanje brade nestanak Kraljevine Srbije, kad vazdigne se Carska Srbija onda će brade obrijati

[Rum]

Kazu da je Draza babo od Dzon Lenona

[Krokodil Behko]

NJEGOVO IME SINONIM JE ZA GENOCID, NAREDIO JE KLANJA KAKVA NE MOŽETE NI ZAMISLITI: Srbi ga i danas slave, ne želeći se suočiti s BOLNOM ISTINOM

Glavni lik naše današnje priče je Dragoljub Draža Mihailović, četnički vojvoda poznat i pod nadimkom Čiča.

Bio je komandant kraljevske Jugoslovenske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu, a osuđen i strijeljan 1946. zbog ratnih zločina i suradnje s okupacijskim vlastima.

Nakon završetka gimnazije 1910. g. Draža Mihailović pristupa 43. klasi Niže vojne akademije u Beogradu. Nakon šest mjeseci dobiva čin pitomca-kaplara, a dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin pitomca-podnarednika. Izbijanjem Balkanskih ratova u ljeto 1912., cijela 43. klasa prebačena je na bojišnicu.

Poslije Kumanovske bitke, Mihailović je unaprijeđen u čin narednika, a nakon bitke dodjeljena mu je srebrena medalja za hrabrost. U borbi protiv Bugara 1913. bio je ranjen. Nedugo poslije unaprijeđen u potpukovnika i dodjeljena mu je zlatna medalja za hrabrost. Poslije kratkog rata s Bugarima 1913., Draža Mihailović odlazi Beograd na doškolovljavanje.





OD RATNIKA DO ZLOČINCA

Već u ljeto 1941. Mihailović je dostavio izbjegličkoj vladi u Londonu program četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. U njemu, između ostalog stoji:

-Omeđiti srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj

-U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi

-Izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice

-Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom





Koncem iste godine Draža Mihailović je četnicima dao "Instrukcije" u kojima jasno iznosi plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na ubijanju i protjerivanju nesrpskog življa.

U Instrukcijama nalaže:

“... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke...”

“... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata...”

“... Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa...”

Iako se mnogi povjesničar slažu da su pobili oko 250.000 ljudi u Drugom svjetskom ratu, konačan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su za vrijeme rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen.





Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tokom Drugog svjetskog rata su:

-juli 1941., Bileća i Stolac - oko 1.150 pobijenih Hrvata i Muslimana

- 27. juli 1941., pokolj kod Drvara - 568 poimenice imenovanih žrtava

-27. juli 1941. pokolj u Bosanskom Grahovu - 62 hrvatske žrtve



-9. i 10. oktobar 1941., Pokolj u Krnjeuši - oko 240 pobijenih Hrvata

-oktobar 1941., Brkovci u Istočnoj Hercegovini- oko 300 Muslimana

-ljeto 1941., selo Boričevac i Kulen Vakuf - oko 2.500 Hrvata i Muslimana

-novembar 1941., kraj Donjeg Lapca - 44 Hrvata

-decembar 1941. i januar 1942., Foča i Goražde - oko 5.000 uglavnom Muslimana Srebrenica oko 1.000, Vlasenica oko 3.000,

Rogatica i Višegrad po oko 1.000 Muslimana

-oktobar 1942., Istočna Bosna i dio Sandžaka - oko 1.000 Muslimana

- juli 1942., Ustikolina, Jahorina - oko 2.500 uglavnom Muslimana

- ljeto 1942., Foča - oko 2.200 Muslimana

- ljeto 1942., Zabiokovlje - oko 160 Hrvata

-oktobar 1942., Mostar - oko 200 Hrvata i Muslimana

-oktobar 1942., Prozor-Rama - oko 1.250 Hrvata i Muslimana

-oktobar 1942., Zagora - oko 240 Hrvata

-februar 1943., Foča, Čajniče, Pljevlja - oko 9.200 Muslimana

-januar i februar 1943., Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski - 140 Hrvata

-ljeto 1943., središnja Bosna - 42 Muslimana

-maj 1944., Goražde - oko 50 Muslimana

-do ljeta 1944., okolica Rogatice – 4.635 uglavnom Muslimana

-oktobar 1944., sjeveroistočna Bosna - 25 Hrvata

-januar 1945., Kladari, Carevac - 27 Hrvatica

Brojni zločini koje su četnici počinili tokom Drugog svjetskog rata počinjeni su izravno ili neizravno prema uputama dobivenim od vođe pokreta, Mihailovića.

Četnici su činili zastrašujuće zločine, silovali, klali, pljačkali, ljude žive spaljivali.



Podređeni četnički komandanti redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih muškaraca i žena, katoličkih svećenika, muslimanskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela. Ti zločini nisu bili stihijski i povremeni nego isplanirani s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža Mihailović iznio u svojim "Instrukcijama". Većina tih zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i u Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije. Naročito su obilježja genocida imali brojni i zločini nad Hrvatima Dalmatinske zagore te istočne Like i zapadne Bosne, te nad Muslimanima istočne Bosne i Sandžaka.

Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju Draža Mihailović izbjegava zarobljavanje u aprilskom ratu i s grupom oficira i vojnika jugoslavenske kraljevske vojske probija sa na Ravnu Goru u Srbiji. Ondje 8. maja osniva "Komandno mesto" i svojoj vojsci daje ime „Četnički odredi jugoslovenske vojske“. Počinje prikupljati pristaše s područja Srbije i Crne Gore, a u oktobru 1941. osniva Centralni nacionalni komitet. Tako nastaje Ravnogorski pokret, koji ima svoju vojnu i političku organizaciju.

Dana 29. oktobra Mihailović sklapa tajni sporazum s Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade, te uspostavlja vezu s Britancima i izbjegličkom vladom u Londonu. Nedugo nakon toga dobija čin generala.

Zapadni Saveznici isprva četnike smatraju snagama koje se bore protiv okupatora. U medijima u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno se promovira junaštvo četnika i osobito lik njihovog vođe, Draže Mihailovića.

Dana 19. oktobra Mihailović naređuje napad četnika na Foču koju je tada držala vojska NDH. Nakon zauzimanja grada četnici su počinili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Pobijeno je između dvije i tri hiljade Muslimana.

U martu 1943. Mihailović lično naređuje četničkim snagama, koje su tada brojale oko 20.000 ljudi, da se stave na stranu Nijemaca, Talijana i ustaša u borbi protiv partizana na Neretvi. Nakon što su partizani zavarali Nijemce i prešli na lijevu obalu Neretve Nijemci su očekivali od Mihailovića i njegovih četnika da ih unište. No u borbama kod Kalinovika i Nevesinja četničke snage bivaju potpuno razbijene i trpe veliki poraz. Zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, general Alexander Löhr je izvjestio njemačko Vrhovno zapovjedništvo da Draža Mihailović snosi glavnu krivicu za neuspjeh i da je kao vojni komandant potpuno zakazao.

Među Saveznicima raste spoznaja da se četnici ne bore protiv okupatorskih snaga, nego naprotiv s njima surađuju protiv NOP-a. Savezničke vlade vrše pritisak na izbjegličku jugoslavensku vladu da utječe na Mihailovića. Vlada u maju iste godine šalje instrukcije Draži Mihailoviću o obustavljanju suradnje s okupatorom i kvislinškom Nedićevom vladom i o uspostavljanju mirnih odnosa s partizanima, a zapadni Saveznici odlučuju uskratiti pomoć Mihailoviću i njegovim četnicima, te pružiti punu pomoć Narodnooslobodilačkom pokretu na čelu s Josipom Brozom Titom.

Uviđajući da se četnici uopće ne bore protiv Nijemaca, nego s njima surađuju, Saveznici vrše snažan pritisak na kralja Petra i izbjegličku vladu u Londonu da se odreknu Mihailovića i sklope sporazum sa Titom. Kralj popušta i u ljeto 1944. imenuje za predsjednika vlade Hrvata Ivana Šubašića, sa zadatkom da sklopi sporazum s NKOJ.

Mihailović se potajno sastaje s predstavnicima Njemačke komande u Srbiji te s Milanom Nedićem sklapa novi sporazum o zajedničkoj borbi protiv NOVJ-a.

Pod daljim pritiscima, kralj 29 oktobra ukida četničku Vrhovnu komandu u zemlji; Mihailović je nekoliko dana kasnije umirovljen. Kralj je preko BBC-a uputio poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima „da se ujedine i stupe u Narodnooslobodilačku vojsku pod vodstvom maršala Tita“.

Mihailović je u Srbiji imao pod svojim zapovjedništvom oko 60.000 ljudi pod oružjem. Četnici imaju teške gubitke u bitkama na Kopaoniku i Zlatiboru, velik broj ubijenih i zarobljenih, ali i dezertera. U oktobru, Mihailović se s preostalom vojskom preko Sandžaka povlači u Bosnu. Draža provodi zimu 1944./1945. na području sjeverne Bosne, koja je pod kontrolom Nijemaca.

Dimitrije Ljotić, koji s ostacima svojih jedinaca boravi u Istri, gdje su se sklonili i četnički komandanti Momčilo Đujić, Dobroslav Jevđević i Miodrag Damjanović poziva Mihailovića u Istru, kako bi odatle započeli borbu za osvajanje zemlje od komunista, no Draža oklijeva krenuti na zapad, preko teritorije pod kontrolom NDH. Konačno će se odlučiti na vraćanje u Srbiju.

Vjerovao je da će u Srbiji na proljeće doći do ustanka protiv komunističke vlasti. Presudnu ulogu u tome imale su obavijesti koje je dobivao preko radio stanice iz Beograda, vjerujući da ih šalju njegovi oficiri koji organiziraju ilegalni otpor komunistima. Međutim, OZNA je bila uhvatila jednog četničkog radio-telegrafistu koji je odao šifru. Aleksandar Ranković organizirao je slanje lažnih izvještaja, da bi Mihailovića namamio u Srbiju. Draža je čak slao diverzante njemačkim avionima, s njemačkom opremom, koji su se trebali pridružiti antikomunističkoj borbi u Srbiji. Naravno, svi su odmah padali u ruke Ozne.

Početkom marta, članovi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta dolaze kod Mihailovića i predlažu mu da okonča kolaboraciju s Nijemcima i pokuša se sporazumjeti s novom Titovom vladom. Mihailović to odbija i predlaže da se četnici umjesto toga vrate u Srbiju.


Sredinom aprila Mihailovićeve čete su krenule desnom stranom Save prema ušću Vrbasa, ali su ih razbile ustaške jedinice. Skreću na jug prema Travniku i Zenici, a zatim prema Konjicu, uz stalne borbe s partizanima, s namjerom da se preko Drine prebace u Srbiju. Jedinice Jugoslavenske armije opkolile su ih na području Sutjeske, gdje su dvije godine ranije partizani vodili odlučnu bitku. U borbama između 8. i 13. maja četnici su gotovo potpuno uništeni. Pobijeno je oko 7.000 četnika, a spasilo ih se samo oko 400. S manjom grupom Mihailović uspijeva umaknuti.





KONAČAN KRAJ

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Mihailović se skrivao u istočnoj Bosni, i za razliku od drugih četničkih vođa nije prebjegao na zapad. Uz pomoć Mihailovićevog nekadašnjeg odanog suradnika Nikole Kalabića, agenti Ozne, hvataju Dražu Mihailovića 12. marta 1946., munjevitom akcijom na planininama u okolici Višegrada. Akciju uhićenja je operativno koordinirao Jovo Kapičić, general UDBA-e.

Mihailović je optužen za izdaju i ratne zločine. Nakon što je odbijena žalba, Mihailović je zajedno s još osam oficira pogubljen u Beogradu.

Tijela su pokopana u neobilježenom grobu na mjestu pogubljena.

Nakon demokratskih izbora u Srbiji pokrenute su brojne inicijative za rehabilitaciju četničkih zločinaca, što je još jedan dokaz kako vlast u Srbiji negira genocid i ne želi se suočiti s bolnom prošlosti.

(SB)

[Julia-Klara]

govno cetnicko

[Mutevelija]

[Hurija]

Izraz Bula i Balija upotrebljavali su i u ovom ratu sva se naježim

[Hurija]

Jucer sam čitala o istaknutim Muslimanima koji su služili vjerno četnicima u drugom svjetskom ratu ne znam je li legenda ili mit ali stoji da su bili odvažni ratnici

[Pasaga]

uvjek su najgori oni koji se dokazuju..
...bilo ko....

[Krokodil Behko]

Jucer sam čitala o istaknutim Muslimanima koji su služili vjerno četnicima u drugom svjetskom ratu ne znam jeli legenda ili mit ali stoji da su bili odvažni ratnici

Bilo je nekih.
Bilo ih je i u zadnjem ratu, mahom iz Semberije i Posavine. Ljudi bre mnogo vole svoj rodni kraj, pa su pristali na mobilizaciju, samo da ih ne pretjeraju preko Majevice. Mene ako pitaš, žalim za svakog od njih, što ga nisam sreo negdje na ratištu. Ne bih mnogo razmišljao oko tih govana. Mamu im j...., ko da niko nije kuću imao, samo oni. Radije bih da umrem, nego da samo prođem pored četničke zastave, a o oblačenju njihove uniforme da i ne govorim.

[Hurija]

Sama riječ me asocira na neuredne brade ,kosu i opšti izgled prijatelj mi je pričao da se borio protiv jedne jedinice Muslimana koja je bila na drugoj strani u prošlom ratu kaze da nisu propustili i njegova Viteška jedinica nije probila liniju a on je bio strahovito dobar borac ,uzgred nosioc je najvišeg odličja u A RBIH

[lejlamo]

sta znaci rijec "pogrom"?

i meni je nepoznata, pa nađoh u klaićevom rječniku,
organizovani napad na nenaoružano stanovništvo, masovno strijeljanje, hajka na ljude.

[Tierra Caliente]

Jel bila ova

https://www.klix.ba/vijesti/bih/ucitelj ... /190929042

[Mohr]

Izvanredna primjedba 12:09 - 13:47

[Japrak]

Jucer sam čitala o istaknutim Muslimanima koji su služili vjerno četnicima u drugom svjetskom ratu ne znam je li legenda ili mit ali stoji da su bili odvažni ratnici

Gledajući sliku s lijeva na desno: lijevo major Fehim Musakadić, major Zaharije Ostojić, nepoznati, četnik Radunović. Slika je nastala negdje u zimu 1942./1943.

Fehim Musakadić - Musa bio je nosilac spomenice ”Solunskog fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević. Do početka Drugog svjetskog rata bio je šef policije u Sarajevu. Bio je član Glavnog odbbora Srpsko-muslimanskog prosvjetno-kulturnog društva Gajret. Čim je izbio Drugi svjetski rat Fehim Musakadić se povezao sa Dražom Mihailovićem koji ga raspoređuje u Istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Kasnije odlazi u Konjic gdje je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon. Zarobili su ga partizani 1943. godine u Stranama kod Uloga, zajedno sa još nekoliko četnika. Prema riječima jednog četnika koji je uspio umaći, navodno je neposredno prije strijeljanja uzviknuo „Živio kralj! Živio Draža Mihailović! Dole Tito!“

Dvadeset osmog januara 1943. major Ostojić depešom đeneralu Draži Mihailoviću:

»Pavle je kod mene. Dogovaramo se o slobodnim akcijama u Bosni sa crnogorskim snagama... Udesićemo sa Pavlovim ljudima čišćenje cele Bosne... Slažem se da Musu [major Fehim Musakadić] postavimo za komandanta muslimanskih četničkih jedinica Jugoslovenske vojske. Musa mora postati najveća (muslimanska) veličina jer je Jugosloven i Srbin od glave do pete.«

[Krokodil Behko]

Nišda čudno. Musliman može biti i isilovac i sam sotona, ali ako se izjasni kao Srbin, sve je u redu.

[Maja]

Bacanje živih Bošnjaka u jamu Čavkaricu: Pogledajte svjedočenje Hadžere Bijedić o zločinu četnika



U hercegovačkom kršu, u Planoj, nedaleko od mjesta Bileća, nalazi se jama Čavkarica. Dana, 3. septembra 1941. godine lokalni četnici su počinili jedan od najzloglasnijih zločina nad 450 Bošnjaka Bilećkog kraja, kada su žive Bošnjake pobacali u lokalnu jamu, koja je dobila naziv po tome što su čavke u njoj pravile gnijezda. Svjedok ovog događaja je bila i Hadžera Bijedić koja je opisala ovaj zločin.

“Kada su nas četnici uhvatili, tj. komšije Srbi, kazali su da će nas odvesti u obližnji Stolac. U pitanju je bila cifra od oko 600 žena, djece i staraca, te pokoji mladić, koje nisu mogli ubiti u nedostatku metaka. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratiše govoreći da će nas povratiti kući, dok su oni u stvari tražili jamu, u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu, koja im je bila po volji. Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali, da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako, da mi, koji smo ovamo ostali, nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene. Povedoše me sa jednom ženom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od prve partije mene su bacili prvu. Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka, ja sam se od strana onesvijestila. Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame je bilo malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu, da me ne bi udarili oni što će doći iza mene, što su ih bacali. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa i jedna žena, isto Ćatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan. Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom, kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili i mnogi od nas. Dosta sam našla hljeba i u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi i čobani bacali malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kilograma, dok sada imam blizu 70.”

[Mutevelija]

Treeba reći da su svo vrijeme dok je Hadžera bila u jami sa stotinama leševa, srpska čobančad obigravala oko jame i govorila kako se iz nje čuje đavo koji zaziva muslimanska imena (to je očito nesretna Hadžera jadikovala nad svojim mrtvima). Jedini se Đorđo odvažio da pokuša izvući Hadžeru i samo zahvaljujući njemu ona je preživjela i doživjela duboku starost i drugi progon 1992. od strane potomaka onih koji su je u jamu bacili.

Prema istraživačima, za ovaj zločin počinjen 1941.smatraju se odgovornim četničke jedinice, ali su mnogi od umiješanih u zločine kasnije prešli u partizane te su poslije Drugog svjetskog rata obavljali visoke funkcije u istočnoj Hercegovini. Neki su dobili i status narodnih heroja i ulice, što je uglavnom bio razlog da se ovaj zločin zataškavao i svi koji su o njemu govorili i pisali bili su pod udarom jugoslavenske tajne policije.
Hadžeru je agresija na BiH 1992. godine dočekala u Lastvi kod Trebinja gdje je bila udata. Na vrata su joj ponovo zakucali zlikovci... potomci istih zlikovaca koji su je 1941 bacili u Čavkaricu.
Sve detalje o Čavkarici možete pogledati u subotu, 22. augusta u 20:00​ sati u emisiji “Sasvim iskreno” na MTV Igman. Gost emisije je Tahir Pervan.

[Maja]

Sad mi je zao sto nismo otisli do Cavkarice kad smo isli u Bilecu.
Bila sam ubijedjena da je jama kod Nevesinja a ne u Planoj.

Imam knjigu od ovog Tahira al je nisam procitala.

[Krokodil Behko]

[Hurija]

Gledam i jutros onu slicnost iz Bljeljine i filma o Jasenovcu i u mom kraju ima jama gdje su četnici u 2 svjetskom ratu bacali žive žene i djecu,nikada nisu žrtve ekshumirane a zločinci su bili amnestirani ili su proglašeni neuračunjivim .