Chloe wrote: 17 Oct 2018, 21:46
Sinoć nisam bila dobro, pa sam rano zaspala, ustajala svako toliko i nisam puno sa starijom kćerkom komunicirala da bih se oko dva probudila i natjerala da ij odem obići.
Stariju sam zatekla da crta nekakve slike za biologiju.

Vrijedna, odgovorna, organizovana nisam uopće posumnjala u nju nego mi je kroz glavu prošao lik profesora biologije... Dokazuje vażnost svog predmeta.
Sjednem kraj nje i pomognem joj crtati. Nekako smo do 3 h završile, ali mene je već obuzela briga za dijete koje treba u 6 h ustati i provesti sedam časova u školi, bijes na profesora, jesam bila pod temperaturom da nisam mogla oka sklopiti do jutra.
Ujutro ona silazi niz stepenice i zaljulja se, sreća da sam bila blizu. Doşlo joj slabo. Nije ni čudo. Tri sata sna, stres, pritisak, trening od dva sata, učenje, učenje...

Odvedem je fino u krevet i ostavim kući.
Spavala je do 14 h ja je probudila telefonom.
Kad sam došla kući, ona plače...
Profesor biologije joj dao trojku danas.

Juče su imali čas, zadao je te slike i najavio ocjenjivanje. Imali su prvi čas biologiju danas na koju nije doşlo njih 11 računajući nju.
On joj je dao ocjenu sa jučerašnjim datumom, umanjujući jer nema uvida u njenu svesku tj. te crteže i opaskom da je svima koji su pobjegli ide još ocjena manje.
Tek me iznerviralo. Ostavila sam da prenoći da vidim šta ću poduzeti.
Osjećam se odgovornom jer nije otišla u školu, došlo do svega toga... A nisam je mogla u onakvom stanju pustiti.