Cinjenica je da ja vise nemam ni snage ni zivaca da pokusavam na razne nacine probuditi osecanja koja bi vec (po mom misljenju) trebala biti usadjena u tim ljudima. Ne radi se o tome da li sam ja njima nesto duzna, ili oni meni, da sam ocekivala da budu za mene tu kao roditelji, jesam. Bili su povrsno. U svakoj situaciji kad mi je trebala njihova moralna podrska i razumevanje okrenuli su mi ledja i bila sam prepustena sama sebi.
I opet, posle toliko godina, ostvarila sam kontakt s njima, pokusavala otvorenim razgovorom, jer sam se nadala da je vreme otvorilo oci i njima i meni, koliko toliko, al' jok.
Ne mogu ja preneti osecanja i misli ovde u par recenica, tako da bolje da ne davim vise
Samo cu se osvrnuti na Socov post
Kad ih starost slomi, i kad budu nemocni onda ce se setiti da imaju dete?Socrates wrote: 11 Nov 2018, 22:43 Ma na kraju uvijek možeš sjesti sa ljudima i razgovarati. Ako ni zbog čega drugog, zato što stare i sto počinju preispitivati svoj život.
A onda mora razgovor odrasle osobe sa odraslom osobom, pa da su ti sto puta roditelji.
Kasno.

![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)




