Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

Uzgoj filozofije, Z. Herbert


Posadio sam na glatkoj njivi
drvenog stoca
ideju beskonačnosti
pogledajte kako mi ona raste
- govori filozof trljajući ruke

Zaista raste
kao grah
Za tri a možda i četiri
četvrti vječnosti
prerast će čak
i njegovu glavu
Napravio sam također valjak
- govori filozof

na vrh valjka klatno
razumijete već o čemu se radi
valjak je prostor
klatno je vrijeme
tik – tik – tik
- govori filozof smijući se glasno

maše malim ručicama
izmislio sam na kraju riječ bit
riječ tvrdu i bezbojnu

treba dugo živim rukama razgrtati toplo lišće
treba pogaziti slike
zalazak sunca nazvati pojavom
da bi se ispod svega toga otkrio
mrtvi bijeli
kamen mudrosti

očekujemo sada
da filozof zaplače nad svojom mudrošću
ali ne plače
jer bit se ne uzbuđuje
prostor se ne razlijeva
a vrijeme neće stati u zagubljenom toku

[Heidi]

Crveni oblak, Z. Herbert

Crveni oblak prašine
dozivao je onaj požar–
zalazak grada
za vidokrug zemlje

treba srušiti
još jedan zid
još jedan ciglani koral
da se podnese bolni ožiljak
između oka i sjećanja

jutarnji radnici
iz bijele kafe i šuškavih novina
otpuhali su svitanje i kišu
što zvoni u olucima umrlog zraka

čeličnim užetom
nabreklom šutnjom
uvlače jarbol
pometenog prostora

pada oblak crvene prašine
prelet pustinje
u visini sniženih spratova
izgorjeli su prozori bez ramova

kad ruši se
posljednja strmina
pada ciglani koral
ništa ne urušava snove

o gradu koji je bio
o gradu koji će biti
kojeg nema

[Heidi]

Gatanje, Z. Herbert


Sve linije udubljuju se u dolini dlana
u maloj jami gdje izbija izvorčić sudbine
evo linije života pogledajte prolazi kao strijela
vidokrug pet prstiju razjašnjen potokom
koji buja naprijed rušeći prepreke
i nema ništa ljepše ništa moćnije
od te težnje naprijed

kako je bespomoćna kraj nje linija vjernosti
kao krik u noći kao rijeka pustinje
začeta u pijesku i ponire u pijesku
dublje pod kožom možda se i produžava ona
rasklanja tkivo mišića i ulazi u arterije
da bismo sretati mogli u noći naše mrtve
u unutrašnjosti gdje teče sjećanje i krv
u oknima bunarima komorama
punim tamnih imena

ovog brežuljka nije bilo – ipak dobro pamtim
tamo gdje je bilo gnijezdo nježnosti tako okruglo kao da
olova suza vrela pala je na ruku
ipak pamtim kosu pamtim sjenu obraza
krhke prste i teret pospane glave
ko je srušio gnijezdo ko je nasuo
humku ravnodušnosti koje nije bilo

zašto stišćeš dlan na oči
gatamo Koga pitaš

[Heidi]

Gospodin Cogito. Trenutni položaj duše, Z. Herbert

Od izvjesnog vremena
Gospodin Cogito
dušu nosi
na ramenu
označava to
stanje pripravnosti
postavljanje
glave na rame
delikatna je operacija
treba da se desi
bez opscene žurbe
scena poznatih
iz rata
evakuacije
opsjednutih gradova
duši se sviđalo uzimati
različite oblike
sada je stijena
zarila je kandže
u lijevo rame Gospodina Cogita
čeka
možda napusti
tijelo Gospodina Cogita
u snu
ili pri punom svjetlu dana
pri punoj svijesti
nastupit će opraštanje
kratko kao pucanj
ogledala
zasad
sjedi na ramenu
spremna na let

[Heidi]

Gospodin Cogito. Ars longa 1


Napuhani manifesti
građanski ratovi
sveopšte bitke
kampanje
napajali su Gospodina Cogita
dosadom

u svakoj generaciji
pojavljuju se oni koji
s upornošću dostojnom višeg dobra
žele iščupati poeziju
iz kandži
svakodnevnice

još u mladosti
pristupaju redu
Presvete Suptilnosti
i Vaznesenja

naprežu duh i tijelo
da izraze ono što je
iza –
ono što je iznad – – –

ne predosjećaju čak
koliko obećanja
čari
iznenađenja
krije u sebi jezik
kojim ćaskaju
svi
šintor i Horacije


2
godinama unazad
Gospodin Cogito učestvovao je
na Festivalu Poezije Obje Polutke
mjesto događaja
– bivša Jugoslavija
u blizini jezera Ohrid
nad rječicom Strugom

po obje obale
posjedalo
preko 30 hiljada
obožavatelja poezije

lirik iz Pariza
Le Bon Mot
umalo ne poludi od sreće
(kući ga je slušala
vlastita žena
i isterorizirano potomstvo)

askete
bičevatelji
isposnici
čiste poezije
valjali su se u izobilju
žednih duša

po silasku
sumraka
razgorila se pucnjava
na nebu buknuše
umjetne vatre
činilo se
da je to novi balkanski rat

sutradan je
izlovljeno iz rijeke:
četvoricu muškarca
žensku
novorođenče
nebrojenu količinu praznih flaša
vrata štale
protezu bez vlasnika
oko 20 metara
lanca

3
u ritmu je svirao
porodični kvartet Wunderlich
otac Hansi
– računovodstveno violončelo
majka Truda
– knjigovodstvo na violini i duhači
sin Rudi
–višestrani
prirodna kćerka djeda Wunderlicha
ergo Hansijeva sestra
kćerka Rudija
ona što budi slatku stravu
užasavajuća
Marija Haos

[Rum]

Gospodin Cogito. Ars longa 1


Napuhani manifesti
građanski ratovi
sveopšte bitke
kampanje
napajali su Gospodina Cogita
dosadom

u svakoj generaciji
pojavljuju se oni koji
s upornošću dostojnom višeg dobra
žele iščupati poeziju
iz kandži
svakodnevnice

još u mladosti
pristupaju redu
Presvete Suptilnosti
i Vaznesenja

naprežu duh i tijelo
da izraze ono što je
iza –
ono što je iznad – – –

ne predosjećaju čak
koliko obećanja
čari
iznenađenja
krije u sebi jezik
kojim ćaskaju
svi
šintor i Horacije


2
godinama unazad
Gospodin Cogito učestvovao je
na Festivalu Poezije Obje Polutke
mjesto događaja
– bivša Jugoslavija
u blizini jezera Ohrid
nad rječicom Strugom

po obje obale
posjedalo
preko 30 hiljada
obožavatelja poezije

lirik iz Pariza
Le Bon Mot
umalo ne poludi od sreće
(kući ga je slušala
vlastita žena
i isterorizirano potomstvo)

askete
bičevatelji
isposnici
čiste poezije
valjali su se u izobilju
žednih duša

po silasku
sumraka
razgorila se pucnjava
na nebu buknuše
umjetne vatre
činilo se
da je to novi balkanski rat

sutradan je
izlovljeno iz rijeke:
četvoricu muškarca
žensku
novorođenče
nebrojenu količinu praznih flaša
vrata štale
protezu bez vlasnika
oko 20 metara
lanca

3
u ritmu je svirao
porodični kvartet Wunderlich
otac Hansi
– računovodstveno violončelo
majka Truda
– knjigovodstvo na violini i duhači
sin Rudi
–višestrani
prirodna kćerka djeda Wunderlicha
ergo Hansijeva sestra
kćerka Rudija
ona što budi slatku stravu
užasavajuća
Marija Haos

heidi ajde na crtu friska

[Heidi]

Izabranici zvijezda

to nije anđeo
to je pjesnik

nema krila
ima samo pernatu
desnu ruku

udara tom rukom o zrak
uzlijeće tri palca visoko
i odmah iznova pada

kada je sasvim nisko
odbija se nogama
na trenutak se kači gore
mašući pernatom rukom

ah da se bi otrgnuti privlačenju gline
mogao bi se nastaniti u gnijezdu zvijezda
mogao bi skakati sa zrake na zraku
mogao bi –

ali zvijezde
na samu misao
da mogle bi mu zemljom biti
preneražene spadaju

pjesnik prekriva oči
pernatom rukom
ne mašta više o letu
nego o padu
što povlači poput munje
profil beskonačnosti

[Rum]

moc sadasnjeg trenutka

[Rum]

Boze moj ,zar se ne sjecate kada ste prvi put otisli u skolu i kada ste otisli u vrtic. I u vrticu ,ideja je bila da se gurate naprijed da bi dosli u prvi razred .Zatim ste opet gurali da bi usli u drugi razred,treci razred i tako dalje, samo naprijed i naprijed.
I onda ste otisli u srednju skolu i to je bila velika tranzicija u zivotu i tek sada pritisak krece.Morate da idete naprijed ,morate da imate sto bolje ocjene i konacno da budete dovoljno dobri za fakultet . I kada dodjete na fakultet
i dalje idete korak po korak ,korak po korak , sve do velikog trenutka u kome ste spremni da odete u svijet.I kada ste otisli u taj cuveni svijet dolazi borba za uspjeh u profesiji ili biznisu i opet cini se da stoje ljestve ispred vas nesto sto dostizete svo vrijeme ..
Onda iznenada , kada dozivite 40 ili 45 godina ,sredinu zivota ,probudite se jednog dana i kazete A STIGAO SAM . i osjecam se poprilicno isto kao sto sam se uvijek osjecao.
U stvari nisam siguran da se ne osjecam malo prevarenim.Vidite ,vi ste prevareni , uvijek ste zivjeli negdje gdje niste bili. I dok,kao sto sam rekao da je od velike koristi za nas biti u mogucnosti da gledate unaprijed u tom smjeru i da planirate ,nema koristi od planiranja buducnosti za koju
kada dodjete do nje i postane sadasnjost ,vi necete biti tu, zivjecete u nekoj drugoj buducnosti koja jos nije stigla.I tako na tom putu ne mozete nikada da nasljedite i uzivate u plodovima svojih akcija.Ne mozete zivjeti uopste .Osim ako mozete da zivite u potpunosti sada

[Rum]

Krisnamutri kaze ljudima ,slusajte ne postoji nista sto mozete da uradite da bi ste se oslobodili ,jer svi vasi napori u pravcu oslobodjenja su lazni , oni su zasnovani na zelji da pojacaju i produze vas Ego,i to nikada nece dovesti do oslobodjenja ,sve sto mozete da uradite kaze on je da budete svjesni sebe takvi kakvi ste bez presude ,saznajte tko ste i onda ako to mozete da uradite vise necete imati problem

[Heidi]

Nemoj bolan ovo je poezija

[Heidi]

SVAKODNEVNOST DUŠE, Z. Herbert

Ujutro miševi
trče po glavi
na podu glave
ostaci razgovora
otpaci pesme
ulazi
sobna muza
u plavoj kecelji
mete

mome gospodinu
dolaze gosti
recimo jedan Heraklit iz Efesa
ili prorok Isaija

gospodin
nervozno šeta
govori sam sebi
cepa novine
papire

uveče odlazi u nepoznatom pravcu

muza otkopčava plavu kecelju
oslanja laktove na prozorsku dasku
ispruža vrat
čeka
svoga žandarma
plavih brkova

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO MISLI O POVRATKU U RODNI GRAD, Z. Herbert

Kad bih se tamo vratio
sigurno ne bih zatekao
nijednu senku svoje kuće
ni drveće detinjstva
ni krst s metalnom pločicom
klupu na kojoj sam šaptao magične formule
kestenove i krv
niti ikoju stvar koja je naša

sve što je preostalo
jeste kamena ploča
s krugom kredom
stojim u sredini
na jednoj nozi
trenutak pred skok

ne mogu da narastem
mada prolaze godine
a u visini bruje
planete i ratovi

stojim u sredini
nepomičan kao spomenik
na jednoj nozi
pred skokom u krajnost

krug kredom postaje crvenkast
kao stara krv
unaokolo rastu humčice
pepela
do ramena
do usta

[Heidi]

PONOR GOSPODINA KOGITA

Kod kuće je uvek sigurnije

no odmah ispred praga
kad ujutro Gospodin Kogito
izlazi u šetnju
nailazi na – ponor

nije to ponor Paskalov
nije to ponor Dostojevskog
to je ponor
po meri Gospodina Kogita

njegova posebna odlika
nije ni bezdan
ni buđenje strave

vuče se za njim kao senka
zastaje pred pekarom
u parku preko ramena Gospodina Kogita
čita s njim novine

mučan kao ekcem
veran kao pas
previše plitak da bi progutao
glavu ruke i noge

jednom će možda
ponor narasti
ponor sazreti
i biti ozbiljan

kad bi se samo znalo
kakvu pije vodu
kakvim ga hraniti zrnom

sada bi
Gospodin Kogito
mogao skupiti
nekoliko šaka peska
i zasuti ga
ali to ne čini

nego
kad se vrati kući
ostavlja ponor
iza praga
pažljivo ga prikrivajući
komadićem stare tkanine

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO ČITA NOVINE


Na prvoj strani
izveštaj o ubistvu 120 vojnika

rat je trajao dugo
moguće je naviknuti se

tu odmah izveštaj
o senzacionalnom zločinu
s portretom ubice

oko Gospodina Kogita
ravnodušno prelazi
preko vojničke hekatombe
da bi se s nasladom udubilo
u opis svakodnevnog užasa

tridesetogodišnji poljoprivrednik
pod dejstvom nervnog pritiska
ubio svoju ženu
i dvoje sitne dece

dat je tačan
tok ubistva
položaj tela
i druge podrobnosti

120 palih
uzaludno je tražiti na mapi
prevelika razdaljina
pokriva ih kao džungla

ne govore mašti
ima ih previše
brojka nula na kraju
pretvara ih u apstrakciju

tema za razmišljanje:
aritmetika saosećanja

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO – POVRATAK

1

Gospodin Kogito
odlučio je da se vrati
na kameno krilo
otadžbine

odluka je dramatična
gorko će je požaliti

ne može ipak više
da podnese kolokvijalne obrte
- comment allez-vous
- wie geht’s
- how are you

pitanja na izgled prosta
traže složen odgovor

Gospodin Kogito kida
zavoje blagonaklone ravnodušnosti

prestao je da veruje u progres
tiče ga se sopstvena rana

izlozi izobilja
napajaju ga dosadom

vezao se samo
za dorski stub
crkvu San Klemente
knjigu koju nije stigao da pročita
i nekoliko drugih sitnica

znači vraća se

već vidim
granicu
uzorano polje
ubistvene stražarske kule
guste čestare žice

bešumna
oklopna vrata
polako se zatvaraju za njim

i već
je
sam
u riznici
svih nesreća

2

pa zašto se vraća
pitaju prijatelji
iz boljeg sveta

mogao bi tu da ostane
nekako da se sredi

ranu da poveri
hemijskim čistačima

da je ostavi u čekaonicama
velikih aerodroma

pa zašto se vraća

- u vodu detinjstva
- u spletene korene
- u zagrljaj sećanja
- u ruku lica
spaljenih na roštiljima vremena

pitanja naizgled prosta
traže složen odgovor

možda se Gospodin Kogito vraća
da bi dao odgovor

na došaptavanja straha
na nemoguću sreću
na iznenadni udar
na ubistveno pitanje

[Heidi]

ONI KOJI SU IZGUBILI, Z. Herbert

Oni koji su izgubili igraju s praporcima na
nogama
u okovima smešne odeće u perju crknutog orla
diže se prašina saosećanja na malom trgu
i filmska puška puca blago i precizno

podižu limenu sekiru lukom lakim kao obrva
ubijaju
lišće i senke
te samo bubanj huči i podseća na stari ponos i
gnev

dali su istoriju i ušli u lenost vitrina
leže u grobnici pod staklom pored vernog
kamenja

oni koji su izgubili - prodaju pred guvernerovim
dvorcem

u Santa Feu
(duga prizemna zgrada topao ispečeni oker mrki
drveni stubovi
isturene tavaničene grede o kojima visi oštra senka)
prodaju staklene bisere amulete boga kiše i vatre
model Kivinog hrama
sa štrčećim uvis dvema slamkama lestava niz
koje silazi letina

kupi boga odjeka jeftin je i rečito ćuti
kad se koleba na ispruženoj prema nama
ruci iz neolita

[Heidi]

ZID

Stojimo pred zidom. Skinuta nam je mladost kao osuđenicima košulja. Pre no što nam ugojen metak zasedne na vrat, protiče deset, dvadeset godina. Zid je visok i jak. Iza zida su drvo i zvezda. Drvo korenima podriva zid. Zvezda nagriza kamen kao miš. Za sto, dvesta godina biće već mali prozorčić.

[Heidi]

RIBE

Nemoguće je zamisliti san riba. Čak u najtamnijem uglu jezera, u trsci, njihov počinak je bdenje: večno isti stav i apsolutna nemogućnost da se o njima kaže: položile su glave.

I njihove suze kao krik u pustoši - neizbrojne.

Ribe ne mogu gestikuliranjem pokazati svoje očajanje. To opravdava tupi nož koji skače po njihovim leđima skidajući s njih cekine ljusaka.

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO POSMATRA UMRLOG PRIJATELJA

Teško je disao

kriza je imala da nastupi u noći
sada je bilo dvanaest u podne
Gospodin Kogito izašao je na hodnik
da popuši cigaretu

pre toga je popravio jastuk
i nasmešio se prijatelju

ovaj je teško disao

na jorganu su se
pomerali
njegovi prsti

kad se vratio
prijatelja već nije zatekao
na njegovom mestu

ležalo je nešto drugo
iskrenute glave
i iskolačenih očiju

normalna užurbanost
dotrčao lekar
uvukao špric
koji se napunio
crnom krvlju

Gospodin Kogito je
sačekao još trenutak
zagledao se u ono što je ostalo

bilo je prazno
kao vreća
grčilo se
sve više
stiskano nevidljivim kleštima
mrvljeno drugim vremenom

kada bi se pretvorio u kamen
u teški mramorni kip
ravnodušan i dostojan
kakvo bi to bilo olakšanje

lešao je na uskome rtu
uništenja
otrgnut od stabla
odbačen kao čaura

ručak
tanjiri su zvonili
na Zdravomariju
anđeli nisu silazili odozgo

Upanišade su tešile
kad njegov govor
uđe u misao
misao u disanje
disanje u vrelinu
vrelina u najviše božanstvo
tada se već poznati
ne može

te nije mogao da ga pozna
i bio je nedokučiv
sa čvorom grube tajne
pred vratima doline