Bude tako neka tema koje se dotaknem u radu sa starijima i mnogi od njih upravo navode da im je smisao života baš to - imati decu. Jednom smo imali diskusiju, a šta sa ljudima koji ih nemaju? Nađu li oni taj smisao. Ili oni koji ih ne žele?
I tu se potegla slična rasprava, kao sad na temi,između vas...Neki su čvrsto branili taj stav da ih treba imati, da su baš ona taj smisao, da je život bez njih nepotpun, da ako ih nemaju, kao da nisu ni postojali, znate već i priče o produžetku vrste, natalitetu...
I onda navedem ja njima primere poznatih ljudi koji nisu imali decu a ostavili iza sebe nešto po čemu će ih ljudi pamtiti, gde svi o njima negde nešto čuju, nauče u školi i slično, neka dostignuća, bilo po pitanju nekih bitnih pronalazaka, muzike, sporta, književnosti...I kažem ja njima, eto "njihove dece", to su njihova dela kroz koja oni nastavljaju da žive...
I kao majka, znam kakva je radost dete za mene, kakva je to ljubav i povezanost ali daleko da bih se usudila govoriti drugačije za ljude koji ne misle da su za takve odgovorne i značajne uloge, u razloge ne zalazim.
Što reče jedan kolega, nismo mi tu da osuđujemo nego da razumemo ili bar da pokušamo.
Što se samog slučaja tiče, čovek kaže da voli dete i da mu pruža i ljubav i negu, najbitnije u svemu je kako će ono doživeti roditelje, hoće li se osećati prihvaćeno i voljeno. A za pitanje zašto neki ljudi imaju potrebu da dele svoja osećanja i misli na ovaj način, pametan komentar nemam. I ja sam ponekad u pogledu toga grešna

Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.