Demografske statistike u BiH

[Socrates]

Slovenci, Hrvati i Makedonci izvoze ajvar, a našeg nigdje nema.

Pa dokle ja da čekam na ajvar, jbt?

Hoće oni da.me ubiju sa onim bananicama, ali zasad hrabro odolijevam.

[Socrates]

Ne znam ni čije su one bananice.

[navika]

Ne znam ni čije su one bananice.

Ja mislim Hrvatske.

[Vrag]

tako je
evo recimo ti

Pa meni dovoljno da statistike izvadim.

To još nisam potegao.

Jebeni Vardar iz Skoplja prvak Evrope u rukometu, a sigurno im nije bolja situacija nego u Bosni.

Dakle, kako rade, recimo, ti sportski stručnjaci? Ne može se reći da nemamo talenta.

Teško rade?

Je li ti znas da je kosarkaska reprezentacija bila prvak evrope ili da je RK Bosna dolazila do polufinala(kad si se vec uhvatio rukometa) ?

[Duminjo]

Bez privatnih vlasnika i bez love

[Socrates]

Pa meni dovoljno da statistike izvadim.

To još nisam potegao.

Jebeni Vardar iz Skoplja prvak Evrope u rukometu, a sigurno im nije bolja situacija nego u Bosni.

Dakle, kako rade, recimo, ti sportski stručnjaci? Ne može se reći da nemamo talenta.

Teško rade?

Je li ti znas da je kosarkaska reprezentacija bila prvak evrope ili da je RK Bosna dolazila do polufinala(kad si se vec uhvatio rukometa) ?

Koja bolan košarkaška reprezentacija? Neki omladinci? Pa to i jeste problem, kad treba doći do profesionalizacije, nigdje nas nema.

Polufinale ti je k'o i Željo, posrećilo im se jednom i hajmo svi u kolo sljedećih petsto godina.

Nemoj me bolan gnjaviti budalaštinama.

Niko ne porice da smo talentirani za mnogo sta, ali kad javasluk uzme pod svoje, rasturiće sve da ne ostane kamen na kamenu. Pa zato i idu ljudi.

Političari su dio naroda. I nista ne rade već 30 godina. Pa kad uzmeš koliko su uhljebasa uzeli pod svoje, sve to nista ne radi.

To su naprosto činjenice. Hajde dobro, nema forumasa uhljebasa, i svi rade teško.

Ali braniti sve ostalo je suludo.

[Duminjo]

Sad se prebacuje sa naroda na politicare. Bilo je da je narod vaki naki. Sad su politicari narod.. Na kraju cemo opet doci Do toga da je drzava kurac od ovce i vrti u Krug.

[Socrates]

Pa ako je državni aparat toliki, političari i ti oko njih su ne samo narod nego i jedino što je ostalo od naroda.

Ostatak će pobjeći.

[Socrates]

Eto, jednostavno guglanje.

Al Jazzera pred kraj 2017-te javlja da je pola BIH građana na budžetu na ovaj ili onaj nacin.

Tih 50% nisu narod?

Biće da je i više od toga sada jer ljudi iseljavaju.

[Duminjo]

Mislim da malo mijesamo stvari. Jedno je biti glup a drugo je biti neradnik. Nazvat prosjecnog ili vecinu Bosanaca neradnikom/cima, nema bas nekog smisla.

[Socrates]

Pa nije ih baš ni navika nazvala neradnicima.

Ona je rekla da ona radi onako kako se radi u Bosni ne bi imala ništa u USA.

Kad je rekla o "učenju o radu i redu", to se može protumačiti na vise načina.

Ja nikog nisam nazvao neradnikom. Nisam ih nazvao ni glupim.

[Duminjo]

Nesto je izazvalo reakciju.. Nije niko reagovo onako bezveze.. Ne možeš bocnuti i uz to pisati neistinu pa se praviti lud da nisi nista uradio. Ne ide

[Socrates]

Pa reaguju jer je ona iz dijaspore to rekla. Kad istu stvar kaže neko iz Bosne, onda niko ne reaguje.

Mene ovo podsjeća na Lulica koji reče da se na pripremama reprezentacije ustvari odmara, teferici se i jedu se kolači. On kao profesionalac to ne može da shvati.

Svi na njega drvlje i kamenje, a čovjek rekao sta je vidio.

I taj Dzeko, naprimjer, je vrijedan igrač, ali to ne znači da je njegov odnos u reprezentaciji potpuno profesionalan.

Možda je mogao 100 puta bolje da je profesionalniji.

Al' neka, nama dosta i ovo.

[lejlamo]

Pa nije ih baš ni navika nazvala neradnicima.

Ona je rekla da ona radi onako kako se radi u Bosni ne bi imala ništa u USA.

Kad je rekla o "učenju o radu i redu", to se može protumačiti na vise načina.

Ja nikog nisam nazvao neradnikom. Nisam ih nazvao ni glupim.

A lupila bez veze budalaština, pa se ti našao pozvanim da te budalaštine interpretiraš.

Istrolao si, a nisi ti baš toliko nesposoban da ne vidiš da je dosta.

[storm]

tako je
evo recimo ti

Pa meni dovoljno da statistike izvadim.

To još nisam potegao.

Jebeni Vardar iz Skoplja prvak Evrope u rukometu, a sigurno im nije bolja situacija nego u Bosni.

Dakle, kako rade, recimo, ti sportski stručnjaci? Ne može se reći da nemamo talenta.

Teško rade?

Rukomet je sport, gdje sa deset milijuna nečega, osvojiš Europu... Ruski zeljezarski magnat to je učinio. A ponajmanje ima Makedonija i makedonski igrači sa tim i njihov neki talent (mislim da su čak dva ili tri hr igrača u glavnim ulogama, nisam siguran ne pratim više toliko)

Pa nije ih baš ni navika nazvala neradnicima.

.

Ona je rekla da ona radi onako kako se radi u Bosni ne bi imala ništa u USA.

Ovo dvoje baš i ne ide skupa...
Žestoko se radi u bih, a sad oko države bi mogli u slojevima raspraviti u hiljaditoj raspravi od Daytona dalje, što ljudi mogu promijeniti u sustavu itd... A ne ići sa "kartonskim kutijama" na ljude...

[Socrates]

Pa ne znam kako to dvoje ne ide zajedno.

Žena je jednostavno konstatirala da su standardi rada u USA takvi da si beskućnik ako ne radiš, barem je tako za imigrante.

Koliko ljudi u Bosni može da postane beskućnicima? Eto, guglao sam i to su neki minorni brojevi. S obzirom koliko je ljudi nezaposleno, sasvim je jasno da to nije neka realna opasnost koja prijeti bosanskim građanima.

Pa ljudi ne samo da ne mogu ništa promjeniti oko citave politicke situacije nego ih oko 50% učestvuje u čitavoj toj situaciji.

Bosanski Bog Budžet - napisano 12 maja 2019.

Piše: Danijal Hadžović

Na suđenju grupi koju predvodi Amir Zukić, bivši generalni sekretar SDA i jedan od bitnijih čimbenika postdejtonske političke scene u BiH,  svjedok sarajevskog Kantonalnog tužilaštva Mehmed Mandra otkrio je kako je posredovao kada je optuženom  Safetu Bibiću dato 15.000 konvertibilnih maraka (KM) za zapošljavanje medicinske sestre u Općoj bolnici “Abdulah Nakaš” u Sarajevu. Prema optužnici, Bibić je kao glavni tehničar na Klinici za otorinolaringologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu bio jedan od kotača u koruptivnoj partokratskoj mreži Amira Zukića u kojoj su se budžetska radna mjesta pod kontrolom vladajuće stranke prodavala za novac.

Proces na kantonalnom sudu protiv Zukića i ekipe samo je djelić  raskrinkavanja masovnog stranačkog biznisna, raširenog od državnog do općinskog nivoa, od mjesta u državnoj firmi do mjesta na šalteru u opštini, u kojoj se radna mjesta na budžetu kupuju od političkih moćnika.

I vjerovatno ništa slikovitije od navedenog primjera ne daje politički, ekonomski i društveni portert Bosne i Hercegovine nakon rata. On nam otkriva ključne konture našeg društva: potpunu prevlast stranaka nad društvom, nezajažljivu pohlepu i osionost političkih moćnika, kriminal, korupciju, nepotizam i iznad svega – budžet. Sve karakteristike, motivi, sukobi, ciljevi daytonske Bosne i Hercegovine mogu se svesti na budžet. Zbog njega se ulazi u politiku, za njega se bori, njemu se teži, zbog njega se izdaje, za njega se, kako vidimo, plaćaju i iznadprosječne godišnje plate samo da bi se na njega sjelo.

Laiku, koji ne živi u BiH, ovo bi sve na prvi pogled moglo izgledati nadasve apsurdno. Jer ko bi, a da ima zdrave pameti, u ovozemaljskoj realnosti u kojoj važi pravilo da svoj rad razmjenjujemo za novac, plaćao nekom da radi? I ako su, uostalom, političari već i spremni budžetska radna mjesta pod političkom kontrolom prodavati za novac, ko bi normalan bio spreman za njih platiti pored drugih radnih mjesta u realnom sektoru?

Kada zamišljate mogućnosti karijere ili napredovanja u SAD-u, je li razmišljate o poslu u kojekakvoj vladinoj agenciji ili državnoj bolnici, ili na Wall Streetu, u Appleu, Tesli i Hollywoodu? Ima doduše, i država poput Njemačke u kojoj je rad u državnoj službi visoko cijenjen i unosan, no čak i tu vjerujemo da bi vam znak BMW-a ili Siemensa bio primamljivi od kakvog državnog ureda.

No u BiH ne postoji ništa primamljivije od posla na budžetu. On je toliko tražena i dragocjena roba da su ljudi za njega spremni, kako viditie, izdvojiti i dvije desetine hiljada KM da do njega dođu, pa makar radili i naredne 2,3 godine samo da podmire svoj trošak.

Da bismo shvatili zašto je to tako, dovoljno je da bacimo samo letimičan pogled na stanje u bh. ekonomiji. Krajem 2018. godine prosječna neto plata u BiH prvi put je premašila 900 KM. Ipak, ovaj podatak daje iskrivljenu sliku. Neslužbeni podaci (a službeni nisu jer ih nadležne institucije skrivaju kao zmija noge tvrdeći da se podaci ne vode odvojeno za javni i privatni sektor) govore da prosječna plata u javnoj upravi u Federaciji BiH iznosi 1250 maraka, a u realnom sektoru, dakle proizvodnji, ona je oko 530 KM! Drugim riječima, onaj koji radi na budžetu može računati na više nego duplo veću platu u odnosu na onoga koji mu tu platu obezbjeđuje. No, za bh. prilike unosna primanja nisu jedina privilegija. Posao u državnom sektoru vam garantuje skoro i nemogućnost da dobijete otkaz jer ste zaštićeni kolektivnim ugovorom i strankom. Suštinski jedini ozbiljni i organizovani sindikati u zemlji upravo su oni koji zastupaju državne službenike, većina poslova je lagana i nezathjevna, a nerijetko i potpuno suvišna i doslovno izmišljena kako bi se stanoviti stranački udarnik uhljebio. S druge strane, u privatnom sektoru vas u mnogim slučajevima, pored niske plate, očekuju teški uslovi rada, prekovremeni neplaćeni sati, demonstracija sile osiljenih gazdi s često sumjivim izvorima bogatstva i, ako vam se sve to ne sviđa, mogućnost vrlo lakog dobijanja otkaza bez da istinski možete računati na zaštitu bilo koga.

Navedeno su mnogi domaći kritičari i teoretičari skloni navoditi kao primjere sve pošati i nepravde koju je sa sobom kapitalizam donio u BiH. No stvar je upravo suprotna. Sve navedeno posljedica je što se u našoj zemlji moderna tržišna ekonomija u pravom smislu riječi nikad nije ni uvela. Šta mislimo pod tim?

U Evropi možemo generalno prepoznati dva osnovna tipa tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Prvi bi bio onaj kakav su provele države poput Češke i Estonije. Te države, tj. njihove vlade uz široku podršku stanovništva znale su šta neće – da i dalje žive u socijalizmu. To je značilo da su uglavnom preferirale sve suprotno od toga. Reforme koje su one provele podrazumijevale su radikalno i bespoštedno smanjivanje administracije (uz lustraciju komunisitčkih kadrova), temeljito provođenje privatizacije i otvaranje ka tržištima Evrope i Zapada.

Drugim putem su krenule države Zapadnog Balkana. Ovdje početak tranzicije nije bio uslovljen borbom i rušenjem socijalizma koliko oružanom borbom nacionalizama i pokušaja velikodržavnih projekata. Na poratnim ruševinama i haosu valjalo je graditi nove države, no balkanske glavešine su imale drugi plan – kako provesti tranziciju koja to nije tako da sva moć i kontrola nad resursima ostane u rukama političkih stranaka? Lijepo: strateške kompanije zadržat ćeš i dalje u državnom vlasništvu, upravo pod krinkom „javnog interesa“ i čuvanja “porodičnog srebra”. Sačuvat ćeš, čak dodatno i proširiti golemu državnu administraciju, za šta će ti daytonska ustavna struktura s jednom državom, dva entiteta, deset kantona i sve zajedno preko 180 ministarstava dati i više nego pogodno tlo. Sve njih ćeš onda natrpati vlastitim stranačkim članstvom, rodbinom i poznanicima.Privatizaciju ćeš provesti tako da dotadašnje firme u društvenom i državnom vlasništvu razdijeliš ratnim profiterima, švercerima i gospodarima donacija, drugim riječima, stranačkim udarnicima kojima si planski odredio sudbinu tranzicijske elite. Naravno, dok slušaju stranku i daju pare kad treba, nećeš se kao država previše petljati u njihovo poslovanje, posebno ne u uslove u kojima im rade zaposleni. Dapače, nastavit ćeš održavati njihovo poslovno carstvo preko javnih nabavki, državnih subvencija i ostalih mehanizama poluplanske privrede burazerskog kapitalizma, a oni će ti zauzvrat vjerno služiti i „finansirati“ kampanju kad god zatreba. Političke stranke u BiH međusobno možda imaju dijametralne poglede glede političkih i nacionalnih ciljeva, no ovaj partokratsko-uhljebljeničko-burazerski model su sve objeručke prigrlile. I ne samo prigrlile, nego, uprkos svim silnim sporovima po drugim pitanjima, uspjele uspostaviti prilično efikasan mehanizam rastaljivanja javnih kompanija i bužetskih pozicija. Možda se SDA i HDZ godinama ne uspijevaju dogovoriti oko izbornog zakona, no zna se kome ide Bh. Telecom a kome Aluminij (vlasništvo Vlade Federacije u potonjem je spalo na 44% i, kao i mnoge kompanije u vlasništvu države došao je u finansijsku dubiozu i pred bankrot).

S druge strane, ni pokretanje privatnog biznisa u BiH nije nimalo poželjan posao. Sistem je skrojen tako da ga učini što nepoželjnijim. Za pokretanje biznisa očekuje vas procedura koja u prosjeku traje 40 dana, 14 adresa vladinih koje morate promijeniti, nekoliko hiljada KM samo za troškove registracije, a to je tek početak problema, jer vas po pokretanju firme, posebno ako niste politički uvezani, očekuju prilično visoki nameti, samovolja inspekcija i mnoge zakonske kočnice za slobodni razvoj.

Ovako postavljen sistem u konačnici je doveo do toga da je posao u administraciji ili državnoj firmi postao najpoželjniji mogući cilj svakog mladog čovjeka koji ulazi na tržište rada. Učlanjenje u neku od parlamentarnih stranaka i dobijanje adekvatne diplome (uslijed čega u dejtonskoj BiH imamo i poplavu privatnih fakulteta sumnjivog kvaliteta  kao tvornica za štancanje diploma) otvara vam vrata zaposlenju na budžet. Kao što su nekoć članstvo i visok položaj u Partiji garantovali društveni ugled, status i uspješnu karijeru, najčešće kroz funkciju u nekom državnom organu ili nekoj od velikih socijalističkih firmi, tako vam i danas stranačka knjižica predstavlja jedan od nužnih preduslova za manje ili više visoku funkciju u državnoj administraciji ili nekoj od državnih firmi. Nekoć je možda posao i životni uspjeh osiguravala jedna partija. Danas ih ima mnoštvo, manje ili više moćnih, koje u daytonskoj glomaznoj političko-birokratskoj strukturi uzimaju svoj dio kolača. Kao što je socijalistički ideal bosanskom čovjeku predstavljao da čitav radni vijek provede na sigurnom radnom mjestu radeći jedan te isti siguran posao uz sigurna primanja, tako i danas daytonski ideal bosanskom čovjeku predstavlja provesti radni vijek na sigurnom budžetskom poslu ili budžetu bez posla, sa redovnim primanjima, ma koliko da se ova logika bosanskog čovjeka kosi sa elementarnom logikom kapitalističkog društva.

Posao u administracij obezbjeđuje visok položaj, dobra primanja, sigurnost radnog mjesta i nikakve kriterije za valoriziranje vašeg rada. S njim postajete dio vladajućeg političkog establišmenta, pa politički uspjeh stranke koja vam je omogućila to radno mjesto time direktno postaje vaš lični i egzenstencijalni interes. Odnos je uzajaman, pa je i stranci koja vas zapošljava u interesu da budete lojalni, te vašu odanost kupuje upravo dobrim primanjima, dobrim radnim uslovima i niskim poslovnim očekivanjima, što sve skupa najčešće ne prati vašu stvarnu efikasnost i uspješnost u poslu, te nanosi golemu ekonomsku i socijalnu štetu.

No nisu samo oni direktno zaposleni na budžetu ti koji se njime koriste. U doslovno svim slojevima, od demobilisanih boraca preko penzionera, sportskih klubova, kulturnih radnika do privatnih firmi, traje kontinuirana i bjesomučna borba u kojoj svako od njih nastoji za sebe i svoj rad ili nerad obezbijediti budžetska sredstva. U to se ime vlastite aktivnosti biranim kampanjama nastoje predstaviti kao “vitalne po društvo”, vrše se organizovani napori, lobiranja, nerijetko i protesti da se dođe do većih budžetskih primanja pod krinkom višeg društvenog interesa. Političari im uglavnom svima nastoje udovoljiti. Iako su budžeti mali i neodstatni za sve, vladajuće političke garniture svjesne su da partokratski sistem zahtijeva da se što širi opseg interesnih grupa podmiri budžetskim novcem, za koji se kupuju lojalnost i socijalni mir.

Tako budžet postaje jedno od vodećih božanstava postdejtonske BiH. Bilo da ste student koji sanja sigurno zaposlenje na budžetu, umjetnik koji traži sredstva za svoj projekat, sportski klub koji očekuje finansiranje, osoba koja razmišlja o ranoj penziji, biznismen koji hoće da širi svoj posao ili demobilisani borac kojem su odmah nakon završetka rata poručili da ne mora da radi, vaši oči uprte su prema budžetu kao rješenju za probleme.

Naravno, posljedica ovakvog stvorenog društvenog ambijenta je, prije svega, potpuna prevlast onih koji kontrolišu budžet i koji preko njega dolaze u mogućnost kontrolisati i najširi spektar društva – dakle političkih stranaka, koje tako ostaju neprikosnoveni gospodari ekonomskog, kulturnog i socijalnog života.

Budžetska zavisnost u čitavom društvu kreira mentalitet podaništva, političkog poltronstva, podobnosti a ne sposobnosti kao glavne vrline, ona ubija kreativnost, individualizam i ambiciju u pojedincu. Umjesto države kao servisa za građane ograničenog na pružanje onih funkcija koji sami sebi na tržištu ne mogu obezbijediti, država postaje premoćna krava muzara za sve aktivnosti, za čija vimena traje neprekidna i bjesomučna borba svih slojeva društva i u svako doba, dok same krave, tj. političari, za to vrijeme mirno leže i namještaju sise podobnim, znajući da to donosi i moć i vlast.

Najveće žrtve u tako skrojenom sistemu vrijednosti i upravljanju ostaju oni koji do vimena ne mogu doći, odnosno svi oni nevidljivi mali i srednji poduzetnici i radnici koji kravu i sve njene zavisnike tove, a da pri tome od nje ne dobijaju ništa zauzvrat. Oni, za razliku od sisadžija, najčešće ne komuniciraju jedni s drugima, nisu organizovani u bilo kakvu društvenu interesnu grupu, kao takvi nisu prepoznatljivo glasačko tijelo, pa stoga ni nemaju svoju političku partiju koja bi nastojala zastupati njihove interese.

American Dream, ta personifikacija kapitalizma koja u sebi sažima ideal američkog društva, u svojoj utopijskoj poruci podrazumijeva ideju da su SAD obećana zemlja koja mnogom zanesenjaku koji počinje od nule otvara širom vrata da uz dobru ideju, naporan rad ili izuzetan talenat ostvari multimilionsko bogatstvo i neograničen ugled.

Bosnian Dream, ako bismo ga pokušali definisati, značio bi nešto sasvim drugo: da se se učlanite u stranku, pokupite diplomu na kakvom besmislenom privatnom fakultetu, dobijete posao na budžetu i onda tu primate platu do kraja radnog vijeka. Kakav je to kapitalizam?

[storm]

Čekaj malo Soc...
Pa svim je migrantima od svukud i svugdje ista najava tj ako ne stvore nešto, ulica, karton, ispod mosta...
Tako ni mojim roditeljima tu, nitko ništa nije ostavio, ni tvojima u Kanadi... Već ti i ja dobiti ćemo nešto iza njih, trebali / ne trebali, nebitno.
Spletom nekih okolnosti postojala je mogućnost da završe na ulici, ti i ja teško ćemo... Pa tako to prenesi i u bih. Svi imaju nekoga barem.
To oko budžeta, ustroja, sustava bi se i složio. I to stalno i svi pišemo tu...
Nismo trebali naviku za prosvijetljenje... (kakvo je ona doživjela)

[Socrates]

Pa ja se slažem da je tako svim migrantima.

Da li navika to ima pravo da kaže ili ne, to ne znam ko odlucuje.

Ona sama kaže da bi voljela da joj djeca hoće izabrati Bosnu za življenje.

Ne znam uopste sta tu ima sporno.

Ako 50% ljudi učestvuje u uhljebljenjima i svemu ostalom, ne znam brate onda kako možemo generalno govoriti o nekom pretjeranom radu svih Bosanaca.

Ne možemo govoriti ni o lijenosti svih Bosanaca.

Jedino sto možemo reći sa sigurnošću da oni koji se ne snađu u svoj toj korupciji idu izvan zemlje.

Vani sigurno nisu lijeni.

[storm]

Pa ja se slažem da je tako svim migrantima.

Da li navika to ima pravo da kaže ili ne, to ne znam ko odlucuje.

Ona sama kaže da bi voljela da joj djeca hoće izabrati Bosnu za življenje.

Ne znam uopste sta tu ima sporno.

Ako 50% ljudi učestvuje u uhljebljenjima i svemu ostalom, ne znam brate onda kako možemo generalno govoriti o nekom pretjeranom radu svih Bosanaca.

Ne možemo govoriti ni o lijenosti svih Bosanaca.

Jedino sto možemo reći sa sigurnošću da oni koji se ne snađu u svoj toj korupciji idu izvan zemlje.

Vani sigurno nisu lijeni.

Pa to i jest point...
Nisu lijeni, a njen je post sugerirao upravo to... Zato i reakcije.

[lejlamo]

Eto ga..imamo zaključak.