Tatini roditelji su još živi. Dido ima 86. godina, nana 82.. Uz njih sam odrasla, i dido mi je pružio puno toga. Jedino unuče sam bila 10. godina, tako da su bili moji i samo moji. Dido je trenutno bolestan, a on je glavnik lik u mojoj priči, i nešto mi teško pada da sad o njemu pišem. Do skoro je bio aktivan starac. Koliko znam za sebe, imao je vitko i čvrsto tijelo. Pazio je šta jede, fizički radio, u slobodno vrijeme vozo bicklo, šetao, ljeti plivao, zimi skijao, igrao šah, pravio na kifle i kruhove, slikao našu čaršiju itd.. Pun energije, života. Prvi put ove godine ja se nisam najela kestena. Moj dido nam ih je redovno pripremao, ranije ih je išao i kupiti, zadnjih godina ih kupi, ali uvijek ih je on pržio, gulićao i unučad okupljao..... On me naučio plivati, skakati na glavu, voziti biciklo, kupio mi prve role, vodio me po Karlovcu, Zagrebu kupujući mi odjeću i ostale potrepštine, vozao me o cijloj Jugi (kupio je sebi ranoa 4 taman kad sam se rodila, i služilo nam je do rata), ukazivao na prednosti poštenja, iskrenosti, rada, nesebičnosti ......... Uh, baš mi je teško. Možda nekad u budućnosti otvorim ovu temu i nešto dopišem ... koliko god se spremali da nekog izgubimo jer tako mora biti, ipak je teško, preteško ....
