ljudi moji sto sam danas bio na belaju. odem ti ja na dzumu u jednu dzamiju u kojoj do sad nikad nisam bio. razlog tome jeste sto sam morao na posao. a dzamija u koju inace idem je previse daleko, tako da ne bi mogao otici na dzumu odnosno na vrijeme stici na posao.
prije nego nastavim dalje. kod te dzamije se nalazi jos jedna dzamija - za siite. tu sam i prvo usao. pa mi je covjek jedan objasnio da se turska dzamija tj. za sunnite nalazi malo dalje.
dosao sam na vrijeme, tj. nekih 7 - 8 minuta prije. na moje cudjenje, bio sam prvi. nekako mi to sumnjivo bilo, al hajd. znam da ih je bilo pred dzamijom nekolicina. nakon 3 - 4 minute udje jos jedan covjek i on onako iznenadjen pita me je li dzuma vec bila

rekoh, nije. sad bi trebala poceti. prolazi minuta za minutom, ono jos uvijek prazno. cak ni hodze nema. kontam, sta je ovo. nastupilo je cak i vrijeme dzume, nista. sa zakasnjenjem od nekih pet minuta ulazi hodza i jos njih par. hajd rekoh, evo ih napokon. pripremio se hodza. ja ocekujem ezan, kad on nesto drugo. ja se opet kontam sta se ovo desava
ni alisa u zemlji cudesa mi nije bila ravna

nakon toga on poce drzati vaz. "kako bolan vaz sad?!" - ja cu ti u sebi. hajd, rekoh, strpi se. mozda je to ovdje takav obicaj, sta li. imam jos vremena. prolazi 5, 10, 15 minuta - nikad covjek da zavrsi. ja sve nervozniji i nervozniji. obazirem se na ostale, svi mirni

pitam se jesam li ja dobar. da se nije pomjerio sat. ma nije. znam da nije. to mi potvrdjuje analogni sat na zidu i onaj digitalni sa namaskim vremenima. na tom digitalnom jasno pise da je dzuma vec trebala poceti, ali niko nista. sta cu?! da idem? kako cu "bjezati" sa namaza?! znam da nije bjezanje, ali se uzasno osjecam. moram na posao. trebao sam vec poceti raditi. primaknem se do jednog dide da ga pitam zna li on kad ce poceti dzuma. jedva smo se skontali, posto slabo razumije njemacki. kaze za pola sata. ZA POLA SATA?!!! ja se sokirao. odmah sam ustao i izasao. kako sam bio ljut i iritiran, uh! uputim se ja kod brace siita i pitam ih da li kod njih mogu obaviti molitvu - sto su mi i odobrili. tu sam sam klanjao dzumu-farz i uputio se na posao.
tek sam kasnije saznao od jedne prijateljice da oni u toj dzamiji kasnije pocinju sa dzumom. kao cekaju na ljude iz prve smjene. nigdje veze stvarno. hajd odgoditi, 5 - 15 minuta, ali preko sat vremena
eh. sad da pitam.
mogao sam ja i ovo skratiti sve, ali sam se morao istresti

ovo mi je cijeli dan pokvarilo.
da li covjek moze sam dzumu klanjati, ukoliko je sprijecen doci u dzamiju - odnosno da li je moj dzuma-namaz danas bio ispravan. nekako sumnjam da jeste, jer mislim da nije valjan bez imama. poslije posla sam kod kuce naklanjao podne za svaki slucaj.
ovo me iznenadilo skroz, jer se jos nikad nisam nasao u takvoj situaciji - pa se i nisam pozabavio tim pitanjem. inace na vrijeme stignem u dzamiju kad namjeravam u njoj klanjati. nekad se desi i da zakasnim minimalno, ali se uspijem ukljuciti.
kad sam vec kod pitanja.
kako je ispravno postupiti kad se zakasni na klanjanje u dzamiji - i to u sljedeca dva slucaja.
prvi:
zakasnio sam na farz. tj. ulazim a farz je vec u toku?
drugi:
zakasnio sam. klanja se sunet. pocnem klanjati sunet i prije nego uspijem zavrsiti - oglasava se ikamet za farz. da li je u redu prekinuti sunet i prikljuciti se farzu ili treba zavrsiti - pa se tek onda prikljuciti.