madam Bovary wrote:pa gdje su?
ja sam voljela zeke-peke,dok nisam cula da se razmnozavaju s misevima

Morala sam ih se rijesiti, njih onoliko, neplanski, i ... taj prokleti problem - prostor :-(
Prvo sam imala malog zeku.
Bio je oko dvije godine sam, i to mi je jako tesko padalo :-( Toliko je vec bilo ocito da treba zenku, da je postao agresivan; taj kad ugrize otkida
ali, Bozee ...
Igrom slucaja dobi Bani partnerku, umiljatu mirnicu Pupi. Nije taj gubio vrijeme; vec nakon mjesec dana Pupi donese na svijet dvije bebice (vec ih je cetvoro), da bi nakon samo mjesec dana dobila prinovu, taj drugi put pet bebica. Cetvoro bijeli (na nju i na Bandju), jedno sivo (onaj sto sjedi "u tuti"

) i da li zbog toga sto je drugaciji, odmah ga po okotu izdvojila na drugu stranu kaveza, kao da ga je odbacila. Naravno, morala ga je prihvatiti pod hitno, svojski sam se trudila. Muka bjese kad vidim da su ogladnili a ona ne da da sisaju. uh, zavalim ti ja svoju Pupi na bok, i prinesem dojencad, k'o sardinice ih slozim; hehe, nezaborana slika mi pred ocima, kako s uzitkom pune majusne stomacice, vrte nozicama od uzitka

Kad su vec malkice porasli, pocela sam ih dohranjivati hranom za zeke, vitamin-bombonice, malo salatice, malo jabucice, kasnije sijeno, mrkvica, ...
Znaci, devetoro ih
I tako ... rasputih ih :-(
Utjesno mi je jedino sto znam da je Bani ostavio potomke. Dok je bio sam, znajuci za njegove muke, grizla me savjest a kastraciji ga nisam mogla podvrgnuti, bjese mi zao, zao da jedan tako lijep kunic ne zaima potomke.
Na mobitel displeju mi je slika malog Bandje (jedan od tih petoro, koji je naslicniji bio chachi Baniju xD), gdje ga ljubim, pozdravljajuci se za zbogom
Moji kunici su kucni ljubimci; dakle, nemaju genetsku vezu sa stakorima
