Život sa decom sa smetnjama u razvoju

[mentalist]

Hvala svima na podršci
Ide polako na bolje sa povremenim padovima

Imamo dvije godine da ga spremimo za školu

[srculence7]

[srculence7]

Autizam pogađa jedno od 45 dece, ali poremećaj je teško rano prepoznati jer još uvek ne postoji jedinstven obrazac koji bi bio adekvatan za svu decu.
Ne postoji medicinski test kako bi se autizam dijagnostikovao, a kako je to poremećaj kog karakterišu teškoće u društvenoj interakciji, komunikaciji i sklonost repetitivnom ponašanju, lekari moraju da proučavaju ponašanje deteta kako bi postavili dijagnozu.

Studija iz 2012. ističe da je u više od 50 odsto slučaja autizam dijagnostikovan kod dece koja su bila starija od 5 godina, dok je samo u 20 odsto slučajeva poremećaj dijagnostikovan kod dvogodišnjaka.

Stručnjaci tvrde da upravo kašnjenje pri postavljanju dijagnoze sprečava dobijanje pomoći u ključnom trenutku. Takođe, mnogo je teže dijagnostikovati poremećaj kod devojčica nego kod dečaka, pošto su kriterijumi rađeni uglavnom na muškom uzorku.

Vođa studije doktor Volter Zahorodni ističe da je njegov tim prikupljao podatke od oko 2.000 dece stare od jedne do tri godine, a povod su bili roditelji koji su rekli kako žale što ranije nisu prepoznali poremećaj kod svoje dece.

Deca koja na takozvanom PDQ-1 testu (Psychological Development Questionnaire-1) imaju loše rezultate smatraju se rizičnom grupom, pa je preporučeno da se podvrgnu daljim pretragama.

Ovaj test navodno je 88 odsto tačan kada je reč o identifikovanju dece s autizmom, što znači da je većini dece koja su na testu imala "pozitivne" rezultate, otkriven autizam.

"Tačna dijagnoza može da bude potvrđena samo kroz sveobuhvatnu procenu stručnjaka", pojašnjava dr Zahorodni, ali dodaje da je ovaj test prvi korak u dijagnozi i da, ukoliko se želi povećati broj rano prepoznatog autizma kod dece, "ovaj jednostavan test mora da bude u širokoj upotrebi".

Na test se odgovora sa "da", "ponekad" ili "ne". Ukoliko je većina odgovora "ne", treba obratiti više pažnje na ponašanje deteta, a po potrebi potražite lekarsku pomoć.

Moje dete...

1. gestikulira kako bi pokazalo interes ili privuklo pažnju

2. normalno reaguje na zvukove (čini se da čuje normalno, nije preosetljivo ili da pak preterano reaguje)

3. smeje se i redovno uspostavlja kontakt očima s drugima

4. reaguje kada ga zovete imenom

5. pokazuje interes za igru

6. uživa u igrama, poput žmurke

7. povezuje se s drugima blebetanjem, gestikuliranjem, pričanjem ili menjanjem izraza lica

8. koristi više od tri reči često i ispravno

9. spaja reči (npr. "hoću sok", "ići pa-pa")

10. smeje se kad se i drugi smeju

*Test se odnosi na decu staru od 18 do 36 meseci.

(zelenaucionica.com)

[Ommadawn]

Pratim.
Odlična tema.

[Zagorka]

Hvala svima na podršci
Ide polako na bolje sa povremenim padovima

Imamo dvije godine da ga spremimo za školu

Imam iskustva kod pomaganja u jednoj udruzi, i od rodice mali je bio u spektru, ona zivi na zapadu i ima sve privilegije pa je dobar rezultat rada terapeuta.

Reći ću ti ono koliko znam iz svog rada s tom djecom premda uopce nisam od te struke.

Prvo ti čestitam na stavu jer sam se nagledala roditelja koji sebe sazeljevaju. Uvijek treba poći od stava da je njemu teže nego tebi.

Naučiti se nositi je dobar dio posla. Sad kad se nauce roditelji tek predstoji borba.

Imam iskustva s radom s penzionisanom defektologinjom, koja je za nekih 100 djece koja su dosla s dijagnozom autizma, odbacila 90 bar tih dijagnoza.

Ona je stara škola, genijalna je, (na žalost više nigdje ne radi), i kaze da je nervira sto danas apsolutno svaki poremecaj trpaju u autizam.

Jedno je imati ponešto iz spektra drugo biti autističan. Džeri Sajnfild ima nešto iz spektra.

Drugo, rad, rad i rad. To je krvav rad. Ok neurofidbek, ali ne drzi se toga.

Znam šta je kad počneš raditi od potpuno prazne ploče. Ne mozes djetetu u spektru reći:donesi svoje cipele.

Prvo sto ne zna šta su, a ako je zahtjev veći puno od mogućnosti to ga frustrira. A ako je puno manji, nista ne postižeš. Pazi na mjeru.

Dijete se nauči šta je cipela. Digne se cipela. Kaze glasno :ovo je cipela.

Onda se isprinta mnoštvo slika i kazes mu :pokaži mi cipele.
Kad pokaže to je savladana lekcija ali iz prve ne ide.
(Ovo pišem da se shvati koliko truda treba dok usvoji običnu radnju).

Još da kažem da puno različitih dijagnoza ima iste smetnje, manje-više.

To valjda kako koji terapeut napiše. Nije ni važno šta piše, drži se rada. Svakako će se mijenjati dijagnoza, vidjećeš. Kako napredujes dijagnoza ce se mijenjati.

Nekad dođu djeca s malim oštećenjima pa se odu u veća a neka od kojih se ne očekuje mnogo čudo se napravi.

Za plej terapiju je velik, ona ide kad je skroz mali da privučes paznju. Sad bih ti svakako savjetovala ABBA metodu, dobro je istraži. Jedina pokazala rezultate.

Ne oslanjaj se samo na terapeute. Ti si terapeut. Edukuj se. Radi. Svaki dan.

Piši mi kakav je motorički? Govori li? Koliko? Kakav je bio na početku? Koliko je sad star a kad ste počeli?

Imaj na umu da će neke smetnje potpuno nestati, neke u pubertetu tek, a neke vjerojatno nikada.

Možda će malo odskakati od standarda i kad bude momak. Nije važno. Ti ćeš primjećivati više od okoline.

Koliko je socijaliziran? Je li regulisao kontrolu i sfinktera i kada?

Ajde za početak ovo pročitaj i piši.

I ne odustaj. Znam neke što su fakultete završili.

P.s..ima li dar neki, naginje li ka nečemu?

Obično roditelji ovakve djece kad dođu u udrugu pa vide celebralne paralize isl, shvate da uvijek ima gore.

Nije jednostavno ali nedaj se. Sretno i piši nam.

I ti Nida isto. Ako hoćeš.

[mentalist]

Imam iskustva kod pomaganja u jednoj udruzi, i od rodice mali je bio u spektru, ona zivi na zapadu i ima sve privilegije pa je dobar rezultat rada terapeuta.



Reći ću ti ono koliko znam iz svog rada s tom djecom premda uopce nisam od te struke.

Prvo ti čestitam na stavu jer sam se nagledala roditelja koji sebe sazeljevaju. Uvijek treba poći od stava da je njemu teže nego tebi.

kao prvo hvala ti

Naučiti se nositi je dobar dio posla. Sad kad se nauce roditelji tek predstoji borba.

slažem se..

Imam iskustva s radom s penzionisanom defektologinjom, koja je za nekih 100 djece koja su dosla s dijagnozom autizma, odbacila 90 bar tih dijagnoza.

Ona je stara škola, genijalna je, (na žalost više nigdje ne radi), i kaze da je nervira sto danas apsolutno svaki poremecaj trpaju u autizam.

Jedno je imati ponešto iz spektra drugo biti autističan. Džeri Sajnfild ima nešto iz spektra.
imamo sličnog defektologa koji ga prati i ima isto mišljenje

Drugo, rad, rad i rad. To je krvav rad. Ok neurofidbek, ali ne drzi se toga. mislim da je to odrađeno dosta dobro, da ne treba više

probali smo sa raznim vitaminima i mineralima-ima rezultata-smiruju ga

Znam šta je kad počneš raditi od potpuno prazne ploče. Ne mozes djetetu u spektru reći:donesi svoje cipele.

Prvo sto ne zna šta su, a ako je zahtjev veći puno od mogućnosti to ga frustrira. A ako je puno manji, nista ne postižeš. Pazi na mjeru.
to već zna kao i puno stvari, znači sluša dosta naloga

Dijete se nauči šta je cipela. Digne se cipela. Kaze glasno :ovo je cipela.
dosta razumije i čak ponavlja, ali malo upotrebljava, znači tu je "lijen"

Onda se isprinta mnoštvo slika i kazes mu :pokaži mi cipele.
Kad pokaže to je savladana lekcija ali iz prve ne ide.
(Ovo pišem da se shvati koliko truda treba dok usvoji običnu radnju).
svijesni smo toga
Još da kažem da puno različitih dijagnoza ima iste smetnje, manje-više.

To valjda kako koji terapeut napiše. Nije ni važno šta piše, drži se rada. Svakako će se mijenjati dijagnoza, vidjećeš. Kako napredujes dijagnoza ce se mijenjati. znam, zato i nemamo još pravu dijagnozu po savjetu defektologa

Nekad dođu djeca s malim oštećenjima pa se odu u veća a neka od kojih se ne očekuje mnogo čudo se napravi.

Za plej terapiju je velik, ona ide kad je skroz mali da privučes paznju. Sad bih ti svakako savjetovala ABBA metodu, dobro je istraži. Jedina pokazala rezultate.

Ne oslanjaj se samo na terapeute. Ti si terapeut. Edukuj se. Radi. Svaki dan. da, sve sami nažalost jer drugi roditelji su rezervirani

Piši mi kakav je motorički? Govori li? Koliko? Kakav je bio na početku? Koliko je sad star a kad ste počeli?
motorički je odličan, jer je to odradio sa dvije godine, trebalo ga je i tu pogurati
sad će brzo 5 godina, zato nam je malo panika
on nema autizam ni spektar, mada nekad tako izgleda (nekad se isključi, mada ima tu dosta genetike , to je sve kraće)

mislimo da ima ADHD sa poremećajem pažnje

sve je počelo prije godinu i pol dana, dakle imao je 3 i po godine
imao je jako dobar govor, motoriku i socijaliziranost
krenuo je u vrtić i onda je počeo padati, prestao sa govorom i počeo sa krikovima sa povremenim ispadima bijesa
dakle mislimo da ga je vjerojatno cjepivo vratilo nazad (BCG)
morali smo ga ispisati iz vrtića jer nije mogao
sada govori po jednu-dvije do tri riječi razgovijetno, ostalo mumlja
odavno ima pokaznu gestu
komunicira licem u lice, kontakt s očima sve duži, smije se i plače sa razlogom



Imaj na umu da će neke smetnje potpuno nestati, neke u pubertetu tek, a neke vjerojatno nikada.

Možda će malo odskakati od standarda i kad bude momak. Nije važno. Ti ćeš primjećivati više od okoline.

Koliko je socijaliziran? Je li regulisao kontrolu i sfinktera i kada?
dosta dobro, ganjamo ponovo vrtić jer mislimo da bi mu koristilo
to je regulirao prošle godine s povremenim "nezgodama" i to po danu -više zbog "lijenosti"
po noći je suh

Ajde za početak ovo pročitaj i piši.

I ne odustaj. Znam neke što su fakultete završili.

P.s..ima li dar neki, naginje li ka nečemu? zasada sport (lopta sa rukom i voli se rvati) i dobra memorija, drugo se još ne vidi, sluša glazbu, ne voli još crtat i pisat

Obično roditelji ovakve djece kad dođu u udrugu pa vide celebralne paralize isl, shvate da uvijek ima gore.
znam
Nije jednostavno ali nedaj se. Sretno i piši nam.
hvala puno

taman je jedan odlični defektolog odradio 2 i po mjeseca sa njime, sad je otišao, ali rezultati se već vide
uglavnom, mislimo da je spreman za vrtić, ali je problem što nema asistenata, a ima masu drugih problema u organizaciji vrtića
također je spreman za logopeda, počeo je listati slikovnice
evo sad smo na nekoj prekretnici, pa ćemo vidjeti...


I ti Nida isto. Ako hoćeš.
Nida

[Veca]

...Mentalisto, jesu li tvome sinu dijagnosticirali ADHD ili vi to samo mislite?

[mentalist]

Nije još dijagnosticirano osim jednog mišljenja

[Krokodil Behko]

mislimo da ima ADHD sa poremećajem pažnje

Nisam stručan, ali mislim da ja od malena imam taj poremećaj, bar u širem kontekstu. Znači, mozak vječito na 110%. Međutim, nisam imao takve motoričke ispade, niti bilo kakve druge. Samo sam bio povučeniji, od drugih i znatno zamišljeniji. Odnosno, duhovno ispred, a ti znači u socijalnom smislu, iza svojih vršnjaka.
Naši doktori u ovoj oblasti su katastrofa. Oni samo sve kvalificiraju, kao anksiozni depresivni poremečaj i hajd dalje.

Nije smak svijeta, ako je ADHD poremećaj. Evo citat s wikipedije.

ADHD najčešće nestaje nakon puberteta, ali kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.

Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD: Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins, Brendon Urie i Will Smith samo su neki od njih

[Veca]

...mi to ovdje zovemo ADHS...i znam iz prve ruke o cemu se radi, mom starijem sinu je dijagnosticiran...ja sam te probleme kod njega rano primijetila, ali ga nisam htjela tako malenog, dati u doktorske ruke, najlakse je djetetu prikaciti dijagnozu i udarit pecat na celo................ja sam s njim radila, a roditelji se moraju dobro naoruzati sa razumijevanjem i strpljenjem nisam puno pogrijesila, mozda nisam uopce pogrijesila, a to mogu ovako otvoreno i direktno reci posto mu je poslije puno godina dijagnosticiran ADHS (od psihoterapeuta sam samo komplimente dobivala)...hvala bogu, eno ga, skolu zavrsio, zvanje stek'o, radi...sa 18 godina vozacki polozio, cura se naim'o sa curom zivi, prijatelje super ima jos iz djetinjstva, jako je omiljen u drustvu, humor 200 na sat ...jest da sam ga, minimalno 10x u zivotu htjela ubiti al' na srecu nisam ...nek' mi je ziv i zdrav!

...ako se kod vaseg sina dijagnosticira ADHD, ja na vasem mjestu se, ne bih bas puuuno sekirala

[Ommadawn]

Neki roditelji, s kojima imam “čast” da radim su se ogradili od odgovornosti (da, dobro ste pročitali!) da pomognu vlastitoj djeci (da, opet ste dobro pročitali) kojima je dijagnosticiran ADHD. Djeca naravno koriste tu dijagnozu kao ispriku za svaki pogrešan postupak koji urade u školi.
Zamislite roditelja (jedini staratelj) koji ostavi svoja dva sina sama kod kuće (jednom je 16 a drugom 14 godina) i ode na putovanje s rajom u inostranstvo. I naravno da se desi par incidenata u tih sedam dana, dijete se osjeća zapostavljeno i misli da su mu skroz odriješene ruke da radi šta hoće.
Kada sam ja postavio jasne rutine pri obavljanju nastave i da ukoliko neće učestvovati, može izaći van - šutio je i durio se pet minuta da bi učestvovao, odrađivao sve kako treba, briljirao pri obavljanju zadatog zadatka (nakon čega je dobio pohvalu) i osjećao se super da je ostatak dana vikao “Ko je kralj? Ja sam kralj! Haha!!”.
Naravno da sam ga par puta pustio vani da se malo istrči ali je uvijek došao na vrijeme i radio kako treba.
Čim se roditelj umiješa - nastane haos. I ponovo ispočetka ispravljaj, obrađuj, dorađuj...

[Veca]

...takvoj djesi su granice, a onda pohvale, zakon! ...bogumi sam, ruku podruku sa nastavnicima!

[Zagorka]

Behko, ne bih rekla da si "imao" adhd pa te prošao, al hajde.
Najviše bi voljela reći mentalistu da je adhd, ali teško.
Oni su prvenstveno velike pričalice. Dječak s 5 godina koji neartikulisano izgovara nije samo adhd-ovac.
Artikulacija se uči. Tipa vjezbe, kako kaze patka pa onda glasno :ga, da oponaša itd. (Ovo je za mentalista, naravno ako su iskljucene fizicka ostecenja koja bi uzrokovala neartikuliranost ili kako kazes "mumljanje")

Jedno bih zamolila samo. Znači molim vas (i vas i ako neko bude guglao) nemojte govoriti roditeljima :"proći će, nije ništa, ni moj rođak nije pričao do 6 godina".

Znam o čem govorim. Očajni, isprepadani, samo čekaju da im to neko kaže, pa odu.

Onda se pojave nakon godinu ili dvije. S istim problemom i protraćenim vremenom. A tad već bude kasno. Ključno je rano početi s vježbama.

Nek se oni isprepadaju. Pusti. Pa ako budu bezveze paničili, neka. A prije da jest nego da nije.
Nane su najgore. Pedijatri tik do njih.
Samo stručnjaka ganjati.

Eh tu dolazimo do glavnog problema. U našoj zemlji fali stručnjaka. U nekim gradovima maltene ih nema nikako.

Roditelji se bukvalno nemaju kome javiti. Prvo pedijatru, dalje bi trebalo specijalisti, ali kome?

Da se ne sjete roditeljo da nešto organizuju, tuga i strahota.

Imate dijete koje pije hranu na stomak. Specijalnu hranu.

Neće ga bolnice. Nema udruge. Nemaju starci više para za tu hranu.
Samo jedno radi jer djetetu treba 24/7 neko uz njega. Imaju još djece. Onda daj vrtići, daj organizacije. Ajmo napravit kakvu udrugicu, daj papir za nju, e ne može.
Ako dođe kakav humanitarac iz moderne zemlje, fata se za glavu.

I još nešto. Kako fali terapeuta, u školama, svugdje, kako općenito fali dobrovoljaca za ikakav rad s tom djecom, stvarno ako neko čita a ima vremena velika je stvar ako se uključite u bilo šta.

Darovati vrijeme, nesto novca, položiti kurs za plej terapiju isl (seminari).

Nije teško kako se čini a znači puno.

Ako ne znate od čega početi, uključite se u jedan projekat, jedan vuče drugi.

Prvenstveno mislim na mlade ljude s viškom vremena. Samo da recimo toj majci koja mora biti 24/7 s djetetom, kazete aj paziću ga ja sat vremena, ti iziđi na kafu, to je vama malo a njoj vjerovatno prva kafa u sedam godina koju je sama popila.

Ja sam s nekim ženama uhodala stvari od kojih nisam imala pojma. Na žalost, bilo poremećaj ili operacija, terapije, roditelji su prisiljeni tražiti od običnih građana nekakvu pomoć.

[mentalist]

Zagorka,
često čujem tu rečenicu, defektolog mi rekao isto da se ne držim toga.
Nijje mi nešto jasno, koliko djece nikad ne progovori?
Znam jednu djevojčicu, ne sjećam se drugog primjera.

[nida]

Zagi hvala ti.

Ja ću onako ukratko..
Dan kad su nam rekli da je u spektru, stao je svijet. Urlala sam bukvalno na ulici, sa hiljadu zašto njemu, zašto meni... mrzila sam sve. Gledala u svoje dijete, i pitala se sta sad. Trebalo mi je da prihvatim.... dok sam u toj svoj mržnji bila, svi su me nervirali nije to nista, ma kakav autizam, pa ne vidi se na njemu...bilo je svega.
Onda opet sta sad? Zajmi po literaturi, ganjaj, pitaj istražuj, nepospavanih noći.... toga je bilo na pretek.

Hvala Bogu sto sam ja onako ko mazga uporna, pa i prije dijagnoze sam isto sve kao i sa tipicnim djetetom radila.

Danas nakon godinu i po, od dobijanja dijagnoze naši rezultati imamo:
Pokaznu gestu - za 10 dana smo je dobili. Al bukvalno gdje god sam sta vidjeli, dodirnuli ispruzim mu prstić i pokazujemo. Razumjevanje mu je super.
Kontakt ocima smo vjezbali, tako sto sam mu pokazala da lijepi ili odljepuje stikere sa mog lica. Ili mu dala da mi boji lice temperama.
Imitaciju / životinje imitira i sve ih zna bolje nego ja
Piški na solju/ s kakom se još borimo
Progovorio je. Dva jezika miješa.
Ne gledamo tv, nema tableta, nema mobitela.
Uvijek su svugdje sa mnom, more, planina. Igraonice, ručak, kafe koje nekad mi znaju iskocit na nos, al ja ne odustajem.
Naučio je da vozi romobil, biciklo.
Voli djecu, gleda sta rade, imitira ih.

Da naučili smo na crvenom se stoji, na zeleno se prelazi.

Danas je izgovorio prvu rečenicu.
Crta sam... a bacao ih je na sve strane.
Sa sekom se igra, svadja.... pomlate se.
Idemo na NFB.
Pohadja vrtic za djecu iz spektra.
Imamo i nekog ko nam puuuno pomaze savjetima. I mala seka, ona je tu vodeći terapeut, ne da mu da zapadne u sanjanje. Blago njemu sa nas dvije.

Samo kad sad nakon ovog vremena se sjetim eto npr pranje ruku. Koliko je to “teško” i sve se razlaže:
Otvorimo česmu, uzmemo sapun, trljamo ruke, peremo vodom, zatvorimo česmu, obrišemo ruke.

I sve tako, dok ne nauci. Dok ne predje u vještinu.

I dan danas je tako, ali mi to nekako u letu sve, hajde postavljamo sto... ovo je tanjir. Gdje stavljamo tanjir? ...

Sto se tiče ishrane/suplemenata. Pucamo omegu i maslinovo ulje, jedemo skoro sve, vratila sam ga opet u normalu da jede jer je počeo da zajebava tipa može voda iz supe, al tjesteninu pljuje. Pa nece nista... al nisam mu dala. Dreka vriska... al nisam popuštala. Malo mucakamo i sa bio ishranom, slatkiša nema... et ponekad možda boba il čokolada bez šećera.

Imamo problema sa ljutnjom uzas, dreka vriska, lupanje rukama u vrata zidove, ali i to nekako smirujeMo polako.

Ima i razmaženosti da se odmah razumijemo.

Nekako, sad sam već prihvatila da živimo s tim, i da se borimo. Vjerujem u njega, i vjerujem da nekad ovoga ćemo se sjećati kao lošeg iskustva, a isto tako znam da rad i samo rad može pomoći mu da ispliva. Al nekad moram ga pustiti da bude i dijete.... Da je teško jeste, al ta naša ljubav.... ta naša vezanost.... to njegovo kad me zagrli da sav treperi, izbriše sve ono loše sto smo prošli.

Imala bih još tonu stvari pisati, sad sam onako sve zbrda zdola.

[Ommadawn]

Imao sam učenika sa spektrom kojem je bilo teško uopšte biti u školi na industrijskom smjeru. Nova sredina i novi zadatci pred njim.
Prvih par sati nismo uspjeli ostvariti neku laganu komunikaciju dok nismo počeli pričati u autima i traktorima. Najviše o SAABu.
Ostali učenici u razredu su imali razumijevanja za njega - jedan od onih najaktivnijih je čak pustio pjesmu njegovog omiljenog benda.
Problem je bio kod tehničkih crteža i prljavštine koja je neizbježna u prostoru s mašinama koje obrađuju metal.
Tehnički crteži zahtijevaju poznavanje barem osnove matematike i razvijeno logičko razmišljanje - njemu je to sve bila ogromna zbrka i rezultiralo bi stresom i panikom.
Nakon što bih mu pomogao da pročita crtež, dao sam mu predmet koji je trebao da odradi. Prvi rad se radi ručno - rezanje, brušenje, bušenje i pravljenje navoja. On je to uradio sa takvom preciznošću i perfekcijom da mu nisi mogao naći grešku sve i da si tražio. Evo ga, pomislih, možda ga motiviše.
Ali već drugi dan je prestao opet dolaziti u školu i razlog je bio strah od crteža i prljavštine.
Onda se odlučio da bude kuhar i prešao je na taj smjer. Ja ga naravno nisam mogao pratiti tamo, iako moje kolege na tom smjeru su stvarno fantastični ljudi - njegovo odsustvo sa nastave je rezultiralo otpisom
iz škole.
Sreo sam ga nakon nekog vremena sasvim slučajno vozeći se kroz šumu i naletjevši na kuću i farmu. Stajao je sa svojim malim psima i kad sam izašao iz auta da se pozdravim s njim, prepoznao me i sa osmijehom mi prišao i zagrlio me. Taj momenat neću zaboraviti dok sam živ.

[Zagorka]

Nida

Ti pokrivaš ženo za 4 terapeuta. To samo mame mogu.

Ne sumnjam ja uopće da ćeš uz taj tempo riješiti bar 90 % smetnji.

Ovo ti najozbiljnije govorim. Bravo za tebe.

Samo tu i tamo nađi sebi ispušni ventil. Znam da kompletan život okrećeš oko njega. Ali čisto da ne poklekneš kad bude u pubertetu.

I super je sto imas jedno dijete urednog razvoja. To puno pomaže.
Sretno

[Zagorka]

Zagorka,
često čujem tu rečenicu, defektolog mi rekao isto da se ne držim toga.
Nijje mi nešto jasno, koliko djece nikad ne progovori?
Znam jednu djevojčicu, ne sjećam se drugog primjera.

Možda nekakvih 6-7 %,barem koliko ja znam.
Ali to nije slučaj kod djece koja imaju ponešto iz spektra već sa baš potpunim autistima ili pervazivnim, sa oštećenjima mozga isl.
I obično su to djeca koja su došla prekasno i sa njima niko ništa nije radio.
Čak i djeca s retardacijom progovore i nauče svašta.
Samo kad se radi s njima.

[nida]

Nida

Ti pokrivaš ženo za 4 terapeuta. To samo mame mogu.

Ne sumnjam ja uopće da ćeš uz taj tempo riješiti bar 90 % smetnji.

Ovo ti najozbiljnije govorim. Bravo za tebe.

Samo tu i tamo nađi sebi ispušni ventil. Znam da kompletan život okrećeš oko njega. Ali čisto da ne poklekneš kad bude u pubertetu.

I super je sto imas jedno dijete urednog razvoja. To puno pomaže.
Sretno

Joooj Zagi, eto nikad prije nesto nismo puno se “sudarile” al vala da znas da si “vjetar u ledja”

Hvaaalaaa ti puuuno!!! Al iskreno da sam bar samo pola od terapeuta super bi bilo, al samo sam majka, koja se trudi da dijete osposobi koliko toliko za normalan zivot.
Na pocetku sam onako “napala” sa svih strana, vidim da moze, zna.... sad vec malo sam popustila jer sam upoznala svoje dijete, mada s ljutnjom i vriskom i dalje se bas borim.
Naravno uz sve ovo, veliku pomoc imam od mame, brata, prijatelja, i jos jedne osobe koja me gura, daje zadacu, pa me naruzi I to da valja kad zabusavam.

A ventil? Ovako dodjem na forum, ismijem se, zezam...

Na stranu sve, jeste tesko, ima dana I kad se isplacem, pa nekad i galamim... pa nekad hocu da pobjegnem od svega, pa se onda dohavizam gdje cu u qlinac...

Zna biti svega. Eh pubertet.... to znam da ce biti zajebanoooo... al hajd valjda cemo i to nekako predeverati... imamo jos do tog, 4,5 mu je godine.

I onako roditeljima uvijek savjetujem prihvatite autizam kao osobinu, ne kao nesto strasno I to je to. Radite s djecom, budite uporni, ne odustajte I da jako vazno, ne drzite dijete stalno pod lupom, jer nije svako ponasanje autizam... I tipicna djeca vriste, imaju tantrume, zaHebavaju. Tvrdoglavost, lijenost, razmazenost.
Da se naoruzaju s ljubavlju, paznjom, strpljenjem....i zapnu, kroz svakodnevne aktivnosti, situacije, dijete ni pod razno drzati izolovano. Ja sam luda po tom pitanju (hodali smo po zaledjenom jezeru ), I ne odvajajte svoje dijete, sve isto kao da je I tipicno.

A da ne zaboravim, jedina pozitivna strana autizma po meni je da me je ucinio boljom osobom.

Tu sam ako treba za neki savjet, pomoc, da podijelim ono sto znam.

[Ommadawn]

A za šta pokazuje najviše interesovanja?