Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Dust]

Nisam kršćanin, ni židov, ni musliman,
nisam ni hindu, ni budist, ni sufi, ni zen.
Nisam iz bilo koje religije ili tradicije.
Nisam s istoka ni zapada,
nisam iz oceana ni tla,
nisam materijalan ni eteričan,
uopće me elementi ne čine.
Ja ne postojim, nisam entitet od ovoga svijeta, pa ni idućega,
ne potičem od Adama i Eve niti iz bilo koje druge priče o postanku.
Moje mjesto je bezmjesto, moj trag je bestrag.
Nisam ni tijelo ni duša.

Pripadam voljenome,
dva sam svijeta vidio kao jedan,
tom se svijetu utječem i poznam ga,
prvi je i posljednji, izvana je i iznutra,
samo dah koji ljudskim bićem uzdiše.

Onaj koji čini što Prijatelj želi
nikada prijatelja trebati neće.
Postoji gubitak koji je čisti dobitak.
Mjesec sja punim sjajem kada ne izbjegava noć.
Najrjeđi ružin miomiris živi u trnu.

Rumi

[Johny]

Posle bezbroj rodjenja i nekih sitničavih smrti, kad jednom budeš shvatio da sve to što si disao ne znači jedan život, stvarno naidji do mene da te dotaknem svetlošću i pretvorim u misao.

.......................................................................................................................

Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati I najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike I neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled I lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta…

[Dust]

Kada je jedna djevica,
samo onako,
sa nekoliko u srcu ptica,
voljela mene,
snijeg, po Bjelasici i Komovima,
gubio je sebe polako,
i niko nije smio da krene,
obali drugoj, gazeći matice Lima.

Prokišnjavali su svodovi kućnog krova,
gnijezdo lasta njima bi plovilo,
a proljeće je donosilo,
mirise prvih behara sa Obrova.

Sada njeno lice, mini i maksi haljine,
izblijeđeli su od daljine,
i ko zmije iz košuljica kad izgmižu.
iz Bijelog Polja,
pisma mi stižu,
da čekaju vremena, malo bolja.

Dolje počivaju slane i magle jesenje,
Hadžija vrtuljke spakovao
i prodaje kestenje,
što se pucanjem buni,
skačući po furuni,
koju je rahmetli Omer,
danima i noćima kovao,
prije nego mu je kretanje,
promijenilo smjer,
odvodeći ga na dvometarsko imanje.

Dok se meni ta pisma pišu,
pijani sokacima psuju kišu,
koja im pri padajućem hodu,
sipa u alkohol vodu;
a oko podne iz Bijelog Polja,
ljudi dok ručaju i psi činije ližu,
meni duga, duga, pisma stižu
da crkavaju vremena bolja.

Uskoro će sa Bjelasice i Komova snjegovi,
majci se već po kostima razilaze bolovi,
ocu su šuplje obadvije cipele,
kući propadaju crepovi
a njih dvoje sa temelja,
jedino smrti mogu da isele,
ali tu mora, mora, nekako da se isprti,
makar do iduće pite od zelja.

I stoji u pismima iz Bijelog Polja,
da moja djevica radi što joj je volja,
a sigurno nije, ono što je bila prije,
iza šetnje sa drugima, po parkovima i ćoškovima,
luda istina se krije, stoji velikim slovima.

Prijatelji ne znaju,
da kod nje bar nema,
šta da se žali ni želi,
mi kada smo ljubav počeli,
bili smo već na kraju.

Samo tužan sam, što kiša,
kuću mi rasprema,
kroz šupljine krova,
jedući majkine jastuke od pliša,
i čekajući smjenu,
od posnježenog Obrova,
slavu joj njenu,
tužan što u pismima,
miješaju ljude sa ničijim psima;
a nema rađanja ko talasa Lima;
tužan što crkavaju vremena bolja,
na maršu, sredinom Bijelog Polja.

[komsija]

Sergej Jesenjin

PISMO MAJCI

Jesi li živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene onako zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne videvši tebe.

Kao nekad, i sada sam nežan,
i srce mi živi samo snom,
da što pre pobegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cveta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko pre osam leta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek’ miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina uteha si moja,
svetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

[Heidi]

Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

[Heidi]

Ja živim u krugovima koji se sire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Rainer Maria Rilke

[silence]

Biti srećan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hesse

[Johny]

SKITNICE

O cemu pricamo dok lutamo
u predvecerje gradom?
U stvari:mi samo cutimo...cutimo
i gledamo se kradom.
U stvari mi se u sebi pitamo
nesto sto nikom nije jasno.
Sanjarimo i skitamo...skitamo
i katkad smrknemo glasno.
A kad se nebo skoro vec smraci
i od svetiljki grad pozuti
odjednom znamo sve sta znaci
to sto se ovako cuti.
U stvari mi to u sebi slutimo
reci narasle u bezmerje,
pa nam je dosta i da cutimo
i lutamo kroz predvecerje.....

[Heidi]

Jesenji dan


Gospode, čas je. Ljeto b'ješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.

Zapovijedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južnija dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
sagradit neće. Tko je sada sam,
ostat će sam, da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Rainer Maria Rilke

[Heidi]

Pjev duhova nad vodama

Ljudska je dusa
Slicna vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vjecnoj mijeni.

Tece s visoke,
Strme hridi
Cisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblacnom valu
Spram glatke stijene
I, lako docekan,
Prozracan, struji
Tiho sumoreci
U daljinu.
Strse li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.

U plitku koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva zvijezdja.

Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna mijesa
Zapjenjene vale.

Duso covjecja,
Kako si slicna vodi!
Sudbo covjecja,
Kako si slicna vjetru!


Johann Wolfgang Goethe

[Heidi]

[ytube][/ytube]

[Jaca]

ČEKAJ ME

Gdje god se okrenem
vidim ljepotu
Vrhovni rasčešljava eno
vunu nebesku
na plavim plahtama
i velikim žutim okom
viri u svijet

Vodu u kojoj se kupa
dodiruje prstom
i odjednom se uzziba more
šaljući poljupce valovite
obalama

Negdje na ovom dlanu njegovom
u jednoj od crta na njemu
vjerujem da postojiš
zajedno sa mnom
iako se nismo sreli

Možda si sad negdje na malom prstu
a ja na palcu
i tko zna kad ćemo se poljubiti
Eh kad bi htio bar
stisnuti šaku
pa da ispadnemo
na istu livadu

Ali možda i jeste u tome čar
i smisao i ljepota
da smo tu
tako blizu
a tako daleko
jer osjećam da me osjećaš
isto kao što i ja tebe
kad se probudim iz sna

Čekaj još malo
Hoćeš li
Ti ne vidiš da se ne želim smiriti
na jednom mjestu
Kako bih te inače našao
Moj je dom lutanje
Pjesme su karte mojih putovanja
u jednom smjeru

Sada koračam
linijom srca
putevima dlana
na kojima još nisam bio
Ti ostani mirno na jednom mjestu
i čekaj me
da se opet ne izgubimo

Jer znam
prije ili kasnije naći ću te
Ti samo čekaj
i broji latice do mog dolaska
Toliko ćeš dobiti poljubaca
kad te sretnem

Nadoknadit ću ti stostruko
sve ovo vrijeme
kad me nije bilo

Nosim ti breme želja
na leđima
i tople riječi u naramku

svu nježnost svijeta
u očima

i grlice u kosi

( Opinian )

[mailed]

Moj grob

Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.

Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.

Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.

Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.

[Johny]

CEKAJ ME

Čekaj me i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
i kada mećava briše
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakom koji čeka

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu
Neka povjeruju sin i mati
da više ne postojim
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta
Čekaj. I nemoj sjesti snjima
i nemoj piti ništa

Čekaj me i ja ću sigurno doći
sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svijetu

[Johny]

"Nije to nikakva bajka..."

Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igračkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.

[Heidi]

lisi me vida: gledacu tvoj lik,
zapusi usi moje: slusacu te,
onijemi me, al' zvacu te kroz krik,
bez nogu jos cu k tebi naci pute.
slomij mi ruke: hvatacu te srcem;
zaustavis li srce meni, sam
moj mozak tad ce kucati i bdjeti,
a ako mi i mozgom uzgas plam -
na krvi svojoj ja cu te ponijeti.



rilke

[dacina_curica]

Stopping by Woods on a Snowy Evening

Whose woods these are I think I know.
His house is in the village, though;
He will not see me stopping here
To watch his woods fill up with snow.

My little horse must think it queer
To stop without a farmhouse near
Between the woods and frozen lake
The darkest evening of the year.

He gives his harness bells a shake
To ask if there is some mistake.
The only other sound's the sweep
Of easy wind and downy flake.

The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

Robert Frost

[Johny]

NE BUDIM TE TEK TAKO -Rade Serbedzija
Nocas je ulicama nasega grada
Prolazila kocija bijela,
I bijela mecava vije
Mutan dan...
Do u tajne sobe nase stare ljubavi
Trpim svoje i tudje sto me bije,
I mrzlo mi je u srcu...
Ne treba rakije - ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove rijeci.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Kao uzarenu kuglu djetinjstva,
Kao ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana skoljka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.
Predlazem da saberemo nase siromastvo
U dodir koji lijeci nasa srca,
U koja je rdja pala sa bijelom igrom u samoci.
Moj kriz placa racun ove noci.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna
Oguli narandzu, operi lice.
Otvori se utjeho
Zagrli me jako
I probudi se
Ne budim te tek tako.
Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana skoljka u kamenu,
Za tebe sto u toplim rukama nosis ruze nijeme,
I prosipas ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima...
Ne budim te tek tako.
Otvori oci ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorcine,
Tumaraju pomrcine i studen
I bijela mecava u gradu vije
Mutan dan...
Pa i srce je pocelo sumjeti: "Divljak - ovdje je kvar!"
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je.
Gledaj!
Nemoj da ti trazim oci
Primakni se blize...jos blize
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako,
probudi se........

[dacina_curica]

Johny

[Heidi]

Predlazem da saberemo nase siromastvo
U dodir koji lijeci nasa srca,

i tako me zafijori....i letim, letim, leeeeetim....pa lupim u fucking stvarnost
ebo me neptun, zivim u fantaziji

dzoni