"DUŠA"

[vučica]

..kako sam sretna kada te sanjam,
znam da mi osmjeh ne silazi s lica..
...sve oko nas je lijepo,znam da se to događa
u mom snu,da smo blaženi među blaženima...
..ma neka sanjam ali želim da znaš
koliko mi fališ....
pa te molim bar svaki drugi dan
u snove da mi svratiš...

[STEPSKI VUK]

Ovo je tvoj sat, o dušo, tvoj slobodni let u stanje bez
riječi,
daleko od knjiga, daleko od umjetnosti, pošto je dan
ugašen, rad savršen. Te se ti potpuno uzdižeš,
šutljiva, zadubljena, misleći o predmetima koje najviše voliš:
a to su: noć, spavanje, i zvijezde.

[STEPSKI VUK]

Pokrenut ću
ustaljeni ritam
stvorit ću zvukove
u njihovim odjecima
nezamislivom snagom
ovdje
uhvatit ću vjetar
u beskraju
slova riječi
boje mirise
ukrasti ću njegovu vještinu
zagrliti horizont i prostrti pučinu
za miran san
za raskoš slobode

[vučica]

Voljela bih da jednom,
Samo ja i ti,
Negdje u napuštenom proplanku,
Dočekamo zajedno,
Preliepo svitanje ispod snijega,
...Onako zagrljeni,sasvim sami,
Samo mi i naše zaljubljene sjene,
Samo naše jedine i smrznute ruke,
Nasi slatki i rumeni obrasčići...
Samo mi,
Nitko pored nas,
Čak ni ovaj šapat vjetrova što nam kroz uši zuji,
Neće nas spriječiti,
U našoj tajanstvenoj misiji,
U našem poljupcu,
Koji je zatrpan ispod milion pahulja...

[STEPSKI VUK]

Boja plava i breskvinog cvijeta,
ljubičica i crveno vino.
Tako je cvala,
tako je plamtila
tvoja vatra u meni!

Kasno se vraćam u svoj dom
i dugo kraj prozora bludim,
osjećam da san mi dolazi
a moje srce strepi.

Strepi od obilja i života.
Treperi duša u meni.
Kome da je poklonim?
Tebi, najdraža moja.

[vučica]

Dan bez tebe je...... kao
ljeto bez sunca,
duga bez boja,
prometna gužva,
besane noći.
...nebo bez plavetnila,
duša bez osjećaja,
zima bez snijega,
srce što ne kuca,
knjiga bez ljubavnih nota,
cvijeće sto ne cvjeta,
kišne kapi što ne padaju,
dragulji bez sjaja,
lice bez osmijeha.
Dan bez tebe
jednostavno je
...prazan.

[Amazonka]

POSLJEDNJI TRZAJ TIJELA

Posljednji atom snage
utrošit ću na tebe
moleći Oče naš,
posljednji u mojoj karijeri..
Zamolit ću Boga
da mi te čuva
u dobru i u zlu.
I da se u tvojim očima
tuga ne stvori,
dok bježim od tuge
i od svih boli...

Vedro je nebo,
zvjezde osvjetljuju
moje napaćeno, krvavo lice.
I brojim zvijezde!
Bezbroj ih je,
toliko ti i osmijeha želim
i svega dobrog u životu.

Sada već...
moje tijelo preplavljuje
plavetnilo,
hladnoća,
sve postaje mrtvo...
Samo srce...
Ono živi...
I uvijek je živjelo za tebe...

I ovaj kamenčić sreće,
što držah u rukama,
želim sa sobom povesti,
u zemlju bez povratka
gdje vlada zakon ljubavi i dobra!

TAMO PRIPADAM!

[STEPSKI VUK]

Tvoje vatre su prisutne.
Danas. Davno prije danas.
I dugo iza svih danas.
Uvijek ćemo se sretati.
Moraš mi jednom objasniti
kakav si ti to vrag
kad puhneš u pčelu na dlanu
i pretvoriš je u zvijezdu.
Jer čime ljubiti svijet
ako su jedina usta
vječito zauzeta
izgovaranjem ljubavi?
S tobom je opasno htjeti -
ti nikada ne odustaješ.
S tobom je opasno voljeti -
ti se nikad ne zaboravljaš.
S tobom je opasno ići,
ti se nikad ne umaraš.
Živjeti se može
il' zagonetno, il' nikako.
Ugradjeni u prostor,
ne umiremo to mi.
to se rasteže nebo
i uzdiže nas ka zvijezdama!

[vučica]

Kada bi mi zatvorili oči
ja bih te opet pronašla
i kada bi mi zarobili dušu
opet bi se zvala tvojom....
svi putevi me samo tebi vode
sve što vidim si samo ti
nebo je bez mjeseca i zvijezda
ako te nema tu...
samo ti mi venama kružiš
svuda te ima u svakom dijelu mene
moje si jučer i danas,
moje si sutra....moje si sve...
ako postoji mir na ovom svijetu
taj mir si ti u meni
nemirne su noći kada mi u san ne dođeš
još nemirniji su dani kada te nema...
hvala ti što postojiš
hvala što si dio moje stvarnosti
moj pratioc na životnoj stazi
moj dosanjani san...
pogledom me rastopi
usnama zarobi
dušu zovi svojom
samo ti to možeš, samo ti to znaš...
uzmi me za ruku,
i odvedi tamo, daleko, daleko
samo ti znaš put...

[STEPSKI VUK]

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg' svjetlost je izašla,
Kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

[Amazonka]

Da ljudi znaju jedni drugima čitati misli, na ovom svijetu ne bi bilo prijatelja.
Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i Srce ne mogu zajedno.
Kod zaljubljenog čovjeka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, nerijetko gine, samo da bi osjetio malo parčence ljubavi, možda samo naznaku.
Ništa više.
Sa druge strane, razuman čovek ne dozvoljava Srcu da prevagne, već umno korača kroz život.
Odmjereno, pažljivo, naposljetku, postane bogat i uspješan.
Obično doživi duboku starost.
Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak?
Nije.
Ja, opet, ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se emocijama.
I dok je tako sjedio u sobi, trudeći se da tuga što pre prođe, bio je sve tužniji.
Nekad, kada je bio sretan, a sam, sreća se nije množila, nego dijelila.
Nevjerovatno, koliko su jednostavna pravila prirode.
Ako tugu podijelimo sa nekim, smanjiće se, ako sreću dijelimo, udvostručiće se.
A opet, mi ljudi, često postupimo suprotno...

[Cici]

Opet mi nedostajes. Opet ovo srce nije moje.Istina kuca, ali kuca samo za tebe. Mene je davno izdalo. Ne borim se vise protv njega, kao sto se i ti Maleno moje ne boris protiv nas.Prepustila si se. Ili samo zelis da ja vjerujem u to. Nije mi vazno.Nije dok si tu. Nisam znala da zelja moze da nanese fizicku bol. Nisam znala da mozes nekoga tako voljeti da izgubis sebe. Sad znam.

[vučica]

Čovjek ne gospodari sobom,
a najmanje zapovijeda
svojim osjećanjima.
Ne želim da ti zavodim um
i imam te na tren,
hoću da ti zavedem dušu
i imam te zauvijek.

[STEPSKI VUK]

Za jedan pogled, jedan svijet;
za jedan osmjeh, jedno nebo;
za jedan poljubac... Ne znam
šta bih ti dao za jedan poljubac!

[vučica]

Trebaš mi...
da ti pružim ono
čega sam puna:
..pažnju, nježnost,
ljubav, poljupce, sreću...
.. čekam i čuvat ću sve
ovo za tebe ,
.. jer mislim da ti to zaslužuješ!
...Dušo moja...

[STEPSKI VUK]

Daljina....
Neki čudan prizvuk,
čudan miris vremena...
Isprepleten u mojim mislima....
Odjek u meni....
Tek me ponekad okrzne....
Onako u prolazu, kao slučajno...
Predajem misli i rasipam ih
neka sipe poput pjeska....
...neka se ugnijezde....
negdje....duboko....
u hodnike moje duše..

[vučica]

Dođi u moju postelju,
pokloni mi simfoniju
od svojih dodira,
dopusti mi da se
u tvom zagrljaju budim,
dopusti mi da za tobom
poludim....

[STEPSKI VUK]

Ti i ja, moja ljubavi, stojimo na rubu neba, na mjestu na koje se ne stiže putujući, na mjestu koje se nalazi izmedju dva koraka.

Stojimo tamo, Ti i ja, i promatramo svijet. Zastao je na trenutak, usred udisaja i usred izdisaja. Hoće li tako zauvijek stajati, ili ćemo ga opet pokrenuti?

Ti i ja, moja ljubavi, stigli smo na rub neba baš sada - eto, upravo ove vječnosti! Ne, ne mislimo se dugo zadržati. Samo smo iskoristili trenutak kad se vrijeme spotaknulo i pomiješalo jedno sada s drugim sada.

Stojimo tako, Ti i ja, na rubu neba, na mjestu izmedju dva mjesta, u vremenu izmedju dva vremena. Ipak, moramo odlučiti, i to brzo. Jer ova će vječnost začas proći.

Što li će biti, moja ljubavi?
Na rubu smo neba; hoćemo li se vratiti...ili ćemo ga prekoračiti?

[vučica]

hmmm...mogli bi prekoračiti da vidimo što nas čeka...

[STEPSKI VUK]

Ko zna gdje je to moje mjesto.
Kakvo je, kakvog mirisa i kže li se disati dok se penjemo uzbrdo.
Koliko je na tom mjestu toplo kad je najtoplije
i koliko je hladno kad je najhladnije.
I ima li ljudi u blizini
ili je to samo moje mjesto