Nora Ibsenova wrote: ↑13 Feb 2020, 00:01
Mislim, bez veze je to.
Ne mogu ja naravno sa sigurnošću znati da ću moći bez AD-a, šta mi ustvari sigurno i znamo u životu? Vrlo malo stvari.
Mogu imati samo određene pretpostavke zasnovane na nečemu.
Odakle mi pretpostavke?
- Prije nego sam počela piti AD testirala sam sve moguće stvari koje bi mogle uticati na pojavu depresije (poput štitne žlijezde, spolnih hormona, itd) i sve je u normalnim granicama. Dakle, nema nikakvog fizičkog poremećaja.
- Uspjela sam, kroz dvije i više godine tereapije, otkriti uzrok svojih problema. Šta sam ja to potiskivala u sebi što je nabilo toliki pritisak da sam ja jednostavno odlučila da sve to ignorišem i ugasim se na svim nivoima. onda kada sam postala svjesna toga, kad sam prošla kroz svoj život od onog momenta od kojeg ga se sjećam pa do sada, i razumjela šta se dogodilo, zašto i kako je to uticalo na mene, i kada sam to razrješila sa sobom (i sa onim osobama sa kojima sam morala razrješiti, poput svoje mame) shvatila sam odakle ustvari meni depresija i anksioznost.
- Kada sam sve to prošla, naučila sam, i počela koristiti metode koje ranije nisam koristila, a koje štite mene, moj mir, moje emocije, moje zdravlje i sad uviđam razliku između mene koja nije znala da odgovori na pritisak i mene koja zna kako da ... čuva cjelovitost svoje ličnosti (tako ja to zovem).
- Dakle, osim razlike u osjećaju, ja uviđam i veliku razliku u ponašanju, u samim postupcima i mojim odgovorima na pritisak, stres, na pokušaje zlostavljanja kako fizičkog tako i emotivnog.
Ništa od toga ne bi bila u stanju uraditi da nije bilo AD jer ja doslovno nisam bila u stanju da ustanem, nisam bila u stanju da mislim ni na šta drugo osim na svoju želju da me nema, da ne postojim, da me nikad nije ni postojalo.
I ako budem morala da ih pijem čitav život da se ne bih tako osjećala? Piću ih čitav život. Radije ću trpiti sve eventualne nuspojave AD (pa čak i nemogućnost da imam djecu) nego živjeti mrzeći sam svoj bitak, samo postojanje.
Ali imam osjećaj da sam puno odmakla od toga i da mogu bez njih i želim bez njih čisto zato što će to meni biti moje lično dostignuće. Osjećaj da mogu sama, da mi ne treba pomoć hemije. Ne mislim da oni koji ne mogu i ne žele bez njih su išta manje vrijedni ili sposobni, već će meni lično to biti veliko dostignuće. Kao što je nekome prvo mjesto na maratonu dostignuće života a neko je totalno nezainteresovan za to.
Ali ako ne budem u stanju da ostvarim taj svoj cilj? Neće mi biti teško da se pomirim da ga nisam ostvarila na uštrb normalnog života.
@noro, to je to, nadam se da cesh istrajati
samo, ne prekidaj naglo, nego smanji..mada vjerujem da ti to vec znash, al' et' da spomenem
obicno depresija nije samo kao jedna "stvar/dijagnoza...nego vishe'uvezanih"
neke kombinacije kao sa" bipolar disorder" zahtijevaju tretmane/hemiju i to je za citav zivot, gdje se prvo mora stabilizovat.
Nazalost, mnogi ljekari i pacijenti preskacu faze i bave se samo posljedicom, a ne uzrokom...
problem u tim situacijama, kada je pacijent "high" i kada je "low"
obicno, nakon prve, izbjegavaju bilo kakvu vrstu terapije jer
kada su "high" sve je super osjecaju se nadmocni, nadrealni, sve mogu, niko im nije ravan, ne spavaju (u zavisnosti od "ciklusa" ) i lako ih je prepoznati
hemija ih vraca u realnost gdje shvataju da su prosjek, ne odgovara egu i vracaju se u svoju "superiornost", na kraju neminovo vodi prema hospitalizaciji
kombinacija sa depresijom (gdje idu "low") je veoma opasna kombinacija, podobni su samoubistvima
narocito u danashnje vrijeme interneta (foruma/facebook) sve im je "dostupno", nazalost ne mogu se kontrolisati.
Prepoznati takve osobe i ne podrzavati taj ego je od velike pomoci, mada oni te ne vide i ne priznaju
Pravilna dijagnoza, adekvatna terapija , koji ce pacijent koristiti je jedini i pravi put.
Sve ostalo vodi dublje u probleme