Život sa decom sa smetnjama u razvoju

[nida]

Citamo ko fol.

preeeponosna #nemajka :bubica

[srculence7]

nido, meni drago da vidim ovo, borite se lavovski i to je za svaku pohvalu

Mislim i šta se dešava kod mentaliste

[nida]

nido, meni drago da vidim ovo, borite se lavovski i to je za svaku pohvalu

Mislim i šta se dešava kod mentaliste

Guramo pomalo. Sta god uspijemo dobro je.

Njega bas odavno nema.

[srculence7]

Jako je bitno ustanoviti pravu dijagnozu, a i imati dobrog lekara koji će savetovati kako raditi sa detetom.
Kod nas ima specijalnih škola, koje imaju baš dobre timove stručnjaka, defektologe, psihologe, socijalne radnike, fozioterapeute, lekare, a i dobro opremljene prostorije za rad sa decom sa potrebom za posebnom društvenom podrškom. Potrebno je uz roditelje i da se čitav taj tim uključi, kako bi se postigli neki efekti.

[srculence7]

Ima ustanova, daleko bilo... Od uslova do tretmana ali govorim o školama, u toku sam kako rade jer sarađujemo sa njima i izuzetno cenim te ljude koji su tamo angažovani.

[nida]

Mi srecom nismo imali problema sa agresivnošću i samoozljedjuvanjem.... a sto ne znaci da se možda nece pojaviti.

Dva puta me je udario. Jednom ispred Historijskog muzeja, jer je htio tamo da ide (sjetio se kad smo bili na izlozbi), a mi trebali prema Vilsu. I tu počinje da se ljuti, i ja se spustim na njegovu visinu i objašnjavam, a kad me samo “zveknu” čelom u nos. A to ne da boli, mislila sam da mi je nos polomio, s obzirom koliko je snažan.

Drugi put u čekaonici kod psihologa mi je opalio samar. Htio je da se penje po stolicama, ja mu nisam dopustila.

Sad sto je prestao? Možda sto je vidio sto sam plakala, il možda sto sam mu objasnila da to mamu boli, da je mama tuzna kad je udari, da on mamu voli.

Nije vise nikad me udario.

Kad se naljuti, zna da rukicama udara od vrata, zid, prozore, balkonska vrata, ogledalo. Reagujem odmah, il da ga zagrlim, il sklonim il mu odvucem paznju, nekad i zagalamim..... il samo ga postavim na “hlađenje” da sjedi ili “u sobu” dok ga jednostavno ne prodje - taktika ignorisanja.

Sa sekom se zna zaganjati, počupaju se, poguraju al sa drugom djecom u parku, igraoni ama bas nikad nije bio agresivan.

Eto prije nego će krenuti ovo ludilo s koronom, krenuo je u redovni vrtic.

Nije ovo lako uopste prolaziti, nekad hiljadu puta kazem “Boze vrati mi ga” bez obzira sto je i ovako poseban savršen. Sto sam luda za njim, ali slomi to nekad sve. Treba imati neko ludilo i snagu da sve ovo nekako prolaziš s njim s jedne strane, a sa druge da drugo tipično dijete opet odgajaš, i da njih dvoje funkcionisu zajedno. Nekad malecka zna pitati “to je ljut, to pače” i onda objašnjavaš da je braco mrvu drugaciji, da ga mi puno volimo, a ona hvala Bogu sto pitanja zareda.

Sto se tiče stručnjaka, da ispočetka smo isli i kod psihologa , psihijatra (kad smo prvi put bili kod psihijatra nakon svega, on govori da li zelim da mu uključi terapiju ja ne, drugi put me pita onako malo šokiran ja opet ne, boricemo se bez lijekova) i tako je i dan danas. S vremena na vrijeme dobije neki suplement tipa tečni b komplex, kalcij i magnezij, omegu 3, i to je to. Dalje, logopeda.... na kraju smo samo ostali na NFB i za to svo vrijeme traženja nekog ko bi nam i dalje davao upute i umio raditi s njim, eto u ove tri godine uspjela sam ljetos da nadjem logopedicu koja ne samo da je stručna nego je i puna ljubavi za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.

Dovoljno da kazem da moje dijete kad bi ušlo kod nje u ordinaciju, fino sjedne na stolicu gdje rade i čeka je da počnu raditi.

Pored te stručnosti, našu djecu treba upoznati, kako im priči, kako raditi s njima.... kako ih privoljeti da rade.

Ja nekad znam dušu ispustiti dok sjedne da pisemo, a kad prelomi da hoce onda sam traži.

To zna biti cirkus, napise jedno slovo i ode, onda vratis hajde ako napises sve dobiješ poljubac. Onda napise dva slova ode. Pa nece, pa lezi, ljuti se u hodniku. Onda opet daj rukicu hajde sa mamom. Onda opet nešto napise a ja jeeeee, tapsem da mu bude smiješno. I onda ode opet.

Puzzle dok ih krenemo slagati, moram nekad da ih kupimo po kuci. Uzme odnese, pobaca..... pa onda idi donesi, pa donese jednu. Pa hoce nani, pa hoce dedi. Eh onda kad sjedne slozi ih sad pa sad.

Romobil da vozi? Ma hajde... on je služio za okretanje, izvrtanje, il samo stane...sad vozi.

I opet jeste teško, ali kad pogledam koliko smo napredovali u ove tri godine, da ti snagu za dalje. Znaš da može ali to njegovo “može” znaci sto puta vise “moje”.
Upiranje nam ne gine.

I sto ovoliko upirem, da ga bar koliko toliko osposobim za samostalan život.... jer sta kad mene ne bude, i bez obzira na seku - njoj ne mogu natovariti obavezu da brine o njemu cijeli život, ona treba biti tu za njega, ali i ona ima pravo na svoj život.

Taj strah da bi mogao završiti u nekoj ustanovi i da bude ovako kao sto je Sheval napisao “nisu ga oni udarali, sam je”. To je uvijek nekako u podsvijesti. Sta kad mene ne bude tu za njega da “guram”.

Al.... eto nadam se da jednog dana će ovo biti sve iza nas. I da ću mu pricati kako me je “zaHebavao”.

[Salko]

Mi srecom nismo imali problema sa agresivnošću i samoozljedjuvanjem.... a sto ne znaci da se možda nece pojaviti.

Dva puta me je udario. Jednom ispred Historijskog muzeja, jer je htio tamo da ide (sjetio se kad smo bili na izlozbi), a mi trebali prema Vilsu. I tu počinje da se ljuti, i ja se spustim na njegovu visinu i objašnjavam, a kad me samo “zveknu” čelom u nos. A to ne da boli, mislila sam da mi je nos polomio, s obzirom koliko je snažan.

Drugi put u čekaonici kod psihologa mi je opalio samar. Htio je da se penje po stolicama, ja mu nisam dopustila.

Sad sto je prestao? Možda sto je vidio sto sam plakala, il možda sto sam mu objasnila da to mamu boli, da je mama tuzna kad je udari, da on mamu voli.

Nije vise nikad me udario.

Kad se naljuti, zna da rukicama udara od vrata, zid, prozore, balkonska vrata, ogledalo. Reagujem odmah, il da ga zagrlim, il sklonim il mu odvucem paznju, nekad i zagalamim..... il samo ga postavim na “hlađenje” da sjedi ili “u sobu” dok ga jednostavno ne prodje - taktika ignorisanja.

Sa sekom se zna zaganjati, počupaju se, poguraju al sa drugom djecom u parku, igraoni ama bas nikad nije bio agresivan.

Eto prije nego će krenuti ovo ludilo s koronom, krenuo je u redovni vrtic.

Nije ovo lako uopste prolaziti, nekad hiljadu puta kazem “Boze vrati mi ga” bez obzira sto je i ovako poseban savršen. Sto sam luda za njim, ali slomi to nekad sve. Treba imati neko ludilo i snagu da sve ovo nekako prolaziš s njim s jedne strane, a sa druge da drugo tipično dijete opet odgajaš, i da njih dvoje funkcionisu zajedno. Nekad malecka zna pitati “to je ljut, to pače” i onda objašnjavaš da je braco mrvu drugaciji, da ga mi puno volimo, a ona hvala Bogu sto pitanja zareda.

Sto se tiče stručnjaka, da ispočetka smo isli i kod psihologa , psihijatra (kad smo prvi put bili kod psihijatra nakon svega, on govori da li zelim da mu uključi terapiju ja ne, drugi put me pita onako malo šokiran ja opet ne, boricemo se bez lijekova) i tako je i dan danas. S vremena na vrijeme dobije neki suplement tipa tečni b komplex, kalcij i magnezij, omegu 3, i to je to. Dalje, logopeda.... na kraju smo samo ostali na NFB i za to svo vrijeme traženja nekog ko bi nam i dalje davao upute i umio raditi s njim, eto u ove tri godine uspjela sam ljetos da nadjem logopedicu koja ne samo da je stručna nego je i puna ljubavi za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.

Dovoljno da kazem da moje dijete kad bi ušlo kod nje u ordinaciju, fino sjedne na stolicu gdje rade i čeka je da počnu raditi.

Pored te stručnosti, našu djecu treba upoznati, kako im priči, kako raditi s njima.... kako ih privoljeti da rade.

Ja nekad znam dušu ispustiti dok sjedne da pisemo, a kad prelomi da hoce onda sam traži.

To zna biti cirkus, napise jedno slovo i ode, onda vratis hajde ako napises sve dobiješ poljubac. Onda napise dva slova ode. Pa nece, pa lezi, ljuti se u hodniku. Onda opet daj rukicu hajde sa mamom. Onda opet nešto napise a ja jeeeee, tapsem da mu bude smiješno. I onda ode opet.

Puzzle dok ih krenemo slagati, moram nekad da ih kupimo po kuci. Uzme odnese, pobaca..... pa onda idi donesi, pa donese jednu. Pa hoce nani, pa hoce dedi. Eh onda kad sjedne slozi ih sad pa sad.

Romobil da vozi? Ma hajde... on je služio za okretanje, izvrtanje, il samo stane...sad vozi.

I opet jeste teško, ali kad pogledam koliko smo napredovali u ove tri godine, da ti snagu za dalje. Znaš da može ali to njegovo “može” znaci sto puta vise “moje”.
Upiranje nam ne gine.

I sto ovoliko upirem, da ga bar koliko toliko osposobim za samostalan život.... jer sta kad mene ne bude, i bez obzira na seku - njoj ne mogu natovariti obavezu da brine o njemu cijeli život, ona treba biti tu za njega, ali i ona ima pravo na svoj život.

Taj strah da bi mogao završiti u nekoj ustanovi i da bude ovako kao sto je Sheval napisao “nisu ga oni udarali, sam je”. To je uvijek nekako u podsvijesti. Sta kad mene ne bude tu za njega da “guram”.

Al.... eto nadam se da jednog dana će ovo biti sve iza nas. I da ću mu pricati kako me je “zaHebavao”.

Ti si HEROJ ocm

[spacebound]

Starim...cak se vise ni ne sjecam jesam pisao ili ne.
Sta pogresna dijagnoza moze uraditi, faktički unistiti zivot, kako samog bolesnika, tako i svih koji su u blizem kontaktu sa njim.
E pa, moj rodjo, dijete rodjeno sa hendikepom...pomalo se vraca u normalu, koliko je to moguce.
Dugogodišnje lijecenje pogresnom terapijom, zamalo je zavrsilo kobno. Bio je na rubu smrti.
Doslovno je imao 30kg...sa svojih sada vec 27 g...sa ogromnom dozom agresije...24h vezan za krevet.
Od jednog doktora do drugog, nista.
Sve do jedne umirovljene doktorice...koja mu promijeni terapiju...i evo...Bogu hvala...ide na bolje.
Dobio na kilazi, agresivnost iscezla...onaj horor od proteklih godina nestao
Hendikep je naravno ostao, autizam i sve ostalo...ali je ipak puno lakse.
Ko ce vratiti sve te godine patnje...niko...kad se treniraju na jadnoj djeci ko da su pokusni kunići

Nije to samo kod nas. Nigdje nisu nepogresivi, nazalost.
Imal smo mi jednog pacijenta, '96 g. Sef cuo za njega, plucni bolesnik, na masini za disanje i otisao da ga vidi. Imao je 18 kg, tad 19 godina. Nije uopste pricao i bio jako razdrazljiv i zlovoljan. Mali ima trahelanu kanilu, sef malo pogledao i rekao da ne prica jer mu kanila nije odgovarajuce velicine. Posvadjao se sa doktorima, na svoju ruku promijenio kanilu i momak progovorio. Doveo ga u nas centar, dobio vise od 20 kg i postao jako veseo momak, koji nas je vazda terorisao, posebno na pauzi

[Barba]

Mi srecom nismo imali problema sa agresivnošću i samoozljedjuvanjem.... a sto ne znaci da se možda nece pojaviti.

Dva puta me je udario. Jednom ispred Historijskog muzeja, jer je htio tamo da ide (sjetio se kad smo bili na izlozbi), a mi trebali prema Vilsu. I tu počinje da se ljuti, i ja se spustim na njegovu visinu i objašnjavam, a kad me samo “zveknu” čelom u nos. A to ne da boli, mislila sam da mi je nos polomio, s obzirom koliko je snažan.

Drugi put u čekaonici kod psihologa mi je opalio samar. Htio je da se penje po stolicama, ja mu nisam dopustila.

Sad sto je prestao? Možda sto je vidio sto sam plakala, il možda sto sam mu objasnila da to mamu boli, da je mama tuzna kad je udari, da on mamu voli.

Nije vise nikad me udario.

Kad se naljuti, zna da rukicama udara od vrata, zid, prozore, balkonska vrata, ogledalo. Reagujem odmah, il da ga zagrlim, il sklonim il mu odvucem paznju, nekad i zagalamim..... il samo ga postavim na “hlađenje” da sjedi ili “u sobu” dok ga jednostavno ne prodje - taktika ignorisanja.

Sa sekom se zna zaganjati, počupaju se, poguraju al sa drugom djecom u parku, igraoni ama bas nikad nije bio agresivan.

Eto prije nego će krenuti ovo ludilo s koronom, krenuo je u redovni vrtic.

Nije ovo lako uopste prolaziti, nekad hiljadu puta kazem “Boze vrati mi ga” bez obzira sto je i ovako poseban savršen. Sto sam luda za njim, ali slomi to nekad sve. Treba imati neko ludilo i snagu da sve ovo nekako prolaziš s njim s jedne strane, a sa druge da drugo tipično dijete opet odgajaš, i da njih dvoje funkcionisu zajedno. Nekad malecka zna pitati “to je ljut, to pače” i onda objašnjavaš da je braco mrvu drugaciji, da ga mi puno volimo, a ona hvala Bogu sto pitanja zareda.

Sto se tiče stručnjaka, da ispočetka smo isli i kod psihologa , psihijatra (kad smo prvi put bili kod psihijatra nakon svega, on govori da li zelim da mu uključi terapiju ja ne, drugi put me pita onako malo šokiran ja opet ne, boricemo se bez lijekova) i tako je i dan danas. S vremena na vrijeme dobije neki suplement tipa tečni b komplex, kalcij i magnezij, omegu 3, i to je to. Dalje, logopeda.... na kraju smo samo ostali na NFB i za to svo vrijeme traženja nekog ko bi nam i dalje davao upute i umio raditi s njim, eto u ove tri godine uspjela sam ljetos da nadjem logopedicu koja ne samo da je stručna nego je i puna ljubavi za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.

Dovoljno da kazem da moje dijete kad bi ušlo kod nje u ordinaciju, fino sjedne na stolicu gdje rade i čeka je da počnu raditi.

Pored te stručnosti, našu djecu treba upoznati, kako im priči, kako raditi s njima.... kako ih privoljeti da rade.

Ja nekad znam dušu ispustiti dok sjedne da pisemo, a kad prelomi da hoce onda sam traži.

To zna biti cirkus, napise jedno slovo i ode, onda vratis hajde ako napises sve dobiješ poljubac. Onda napise dva slova ode. Pa nece, pa lezi, ljuti se u hodniku. Onda opet daj rukicu hajde sa mamom. Onda opet nešto napise a ja jeeeee, tapsem da mu bude smiješno. I onda ode opet.

Puzzle dok ih krenemo slagati, moram nekad da ih kupimo po kuci. Uzme odnese, pobaca..... pa onda idi donesi, pa donese jednu. Pa hoce nani, pa hoce dedi. Eh onda kad sjedne slozi ih sad pa sad.

Romobil da vozi? Ma hajde... on je služio za okretanje, izvrtanje, il samo stane...sad vozi.

I opet jeste teško, ali kad pogledam koliko smo napredovali u ove tri godine, da ti snagu za dalje. Znaš da može ali to njegovo “može” znaci sto puta vise “moje”.
Upiranje nam ne gine.

I sto ovoliko upirem, da ga bar koliko toliko osposobim za samostalan život.... jer sta kad mene ne bude, i bez obzira na seku - njoj ne mogu natovariti obavezu da brine o njemu cijeli život, ona treba biti tu za njega, ali i ona ima pravo na svoj život.

Taj strah da bi mogao završiti u nekoj ustanovi i da bude ovako kao sto je Sheval napisao “nisu ga oni udarali, sam je”. To je uvijek nekako u podsvijesti. Sta kad mene ne bude tu za njega da “guram”.

Al.... eto nadam se da jednog dana će ovo biti sve iza nas. I da ću mu pricati kako me je “zaHebavao”.

Ti si HEROJ ocm

Bravo Nido

[nida]

Ti si HEROJ ocm

Jasta sam, bizi goni. Vise sam ovako

[Zizi]

Nido, jesi li se možda u vezi dječaka konsultovala i s Nirvanom Pištoljević?

[nida]

Nido, jesi li se možda u vezi dječaka konsultovala i s Nirvanom Pištoljević?

Od septembra 2017 je pohadjao Edus, i nazalost od februara ove godine nisu krenuli iz vec svima dobro poznatih razloga.

Svi mi roditelji, I ja medju njima smo se toliko borili da djeca sto prije krenu al nas sistem....

[Čupava]

Nido, svaka cast za ljubav, strpljenje... Za pozitivu koju zracis..

[nida]

Nido, svaka cast za ljubav, strpljenje... Za pozitivu koju zracis..

[mentalist]

kod mene je situacija dobra..
usprkos prestanku terapija zbog ove situacije

[Nice try]

Citamo ko fol.

preeeponosna #nemajka :bubica

Sve najbolje želim

Čuj, nemajka

[Nice try]

kod mene je situacija dobra..
usprkos prestanku terapija zbog ove situacije

Nadam se da ćete ubrzo nastaviti s terapijama

[srculence7]

kod mene je situacija dobra..
usprkos prestanku terapija zbog ove situacije

Drago mi je da to čujem

nido

[nida]

Moj rodjo je bas najvecu agresiju ispoljavao prema majci.
I tako mrsav, neuhranjen, zavezan...imao je neku nadnaravnu snagu.
Samo jedan trenutak nepažnje, i problem.
Uhvati majku za kosu, i ne pusta kao pit bull...nema pustanja. Koliko je uhvatio kose, toliko i iscupa. Pa joj jednom izbio 7 zuba. Pa joj otkinuo komad uha. Nevjerojatna agresija i snaga.
Evo, srecom popravlja se...ali moja strina, pa ta zena je naprosto unistena.
Ali dobro, sta imam tebi pricati...
Sretno i svaka cast

Da toga ima bas puno, da prema majkama bude najviše agresije, sve ovisi koji je oblik iz spektra. Jedna od mama s kojima se družim, kad mi je pokazala modrice to je uzas. Ugrizi to je bolno bilo za vidjeti.

Eto osim ove dvije situacije, nismo imali vise. Da imao je fazu da se samara, al proslo je. Evo i fazu s udaranjem u vrata smanjujemo. Pridje vratima pa stane. Ima toliko nekih stvari koje ovako i zaboravim.
Kad se sa sekom “pomlati” on nju gurne, uzme joj ruku i gnjeci.... al nema nista vise. A ja tu odmah reagujem.

U suštini on je jedna maza, toliko voli da se grli, ljubi, mazi..... nekad ima faze samo tog ljubljenja i grljenja. Upravo je sad opet imamo. Jucer toliko smo se ljubakai i grlili da je moja mama rekla “Aman vise podavicete se od te ljubavi, da ne pretjerate”

Mada vriske imamo još al polako i to suzbijamo.

Snaga. To je za nepovjerovati koliko su jaki. Svaki put kad je bio prehladjen i kad smo otišli doktoru, sutradan ja sam imala upalu misica, jer jedino ga ja znam držati i “obuzdati” da bi mu pregledali uši, grlo.... kad smo radili bris grla za upis u vrtic, da nas sestra nije uhvatila izvrnuo bi nas oboje sa stolice jer smo sjedili u krilu.
Dzaba i pričanje i objašnjavanje prije svega toga. Jel vidi “bijelo” imamo lom, ok i tipična djeca reaguju na doktore ali ovako burno....

Jednom u Hitnoj doktorica stala ne zna sta će. Samo vi svoje, ja ću ga držati.

Drago mi je cuti da ide nabolje , a strini zelim da bude jaka.

[nida]

Mrzim ove promjene vremena.

Nervozan je uzas.

Sinoć jedva zaspao, pa se budio, vrtio....ljutio.

Danas nikako da se “dogovorimo”. Nit’ je htio u basti nista da se igra, nije htio da jede. Sta god sam pokusala ljutnja i vriska.

Zaspao je maloprije. Za nadati se da će kad se probudi biti bolje volje.