Krenimo redom (ovo je pod uslovima da je drzava normalna, sa normalnim zakonima):
Obezbjediti neku vrstu socijalne pomoci, ukljucujuci besplatno zdravstvo i neku vrstu novcanog primanja, tek onoliko da bude dovoljno.
Stanove podijeliti, bez naplacivanja stanarine i komunalija.
Ovo isto za radno sposobne (a siromasne), s tim da se njihovo dzabalesku provlacenje ogranici na period dok ne dobiju posao. U trazenju posla, pored pojedinca, aktivno treba da ucestvuje i Ured za socijalna primanja. U slucaju da pojedinac odbije posao, oduzeti mu beneficije ili iste poceti naplacivati.
Za one koji se pitaju, kako obezbjediti to sve, a jos besplatno, odgovor je od poreza onih koji vec rade. Osim toga, koliko je dijaspora spremna pomoci i pomaze, sigurna sam da kada bi se pokrenula neka akcija u prikupljanju novca za takve stvari ili recimo za kupovinu zemljista i izgradnju stanova, dijaspora bi pomogla opcinama u snosenju velikog dijela troskova.
Da novac ne bi isao tamo gdje ne treba i da se to sve ne bi oteglo po xyz godina, opcinari bi se obavezali potpisivanjem ugovora kojim bi ne ispostivanje istog dovelo do oduzimanja opcinskog vlasnistva i isto bi se aukciniralo.
Prije nego me popljujete, vratite se na drugu recenicu ovog posta
