Post
by Pape » 16 Apr 2020, 02:44
Copor, ...
Brojim rupice na nevjesto sklepanom plameniku kroz koje izlazi plavicasti plamen. Kao da je to nesto vazno, a vazno je samo to da mi je toplo.
Ovi "njihovi" ili "nasi", danas su nas postedili sa svojim zajebancijama oko zavrtanja ventila.
Struja je dolazila u prekidima, posljednji put negdje prije sumraka, a rano se smracilo.
Mir je, ... tisina. Ponoc je odavno prosla. Osjecam umor i bilo bi pametno otici kuci i odmoriti se.
Oblacim jaknu, provjeravam svoje dokumente, na snazi je policijski sat. Izlazim u hladnu zimsku, sarajevsku ratnu noc.
Pujdo, a kako bi se drugacije mogao nazvati pas lutalica u Sarajevu. On ustvari i nije bio klasicna lutalica. Bio je pas kojeg su djeca jos kao shtene negdje pronasli, napravili mu kucicu na travnjaku pored zgrade, i postao je njihov mezimac. Bila su pasja vremena, ... gladi i smrti, ali za Pujdu se uvijek naslo nesto za gricnuti. Brzo je rastao, svi smo ga pazili i mazili. Docekivao nas je i ispracao svakodnevno. Bio je potpuno crn, sa izuzetkom karakteristicne bijele "fleke" iznad njuskice. Lijep pas.
Zadizem kragnu preko usta i spustam se na cestu. Ulicna rasvjeta, ono sto je od nje ostalo ispravno, radi. Pokusavam se kretati u sjeni jer je linija razdvajanja vrlo blizu. Trenutak nepaznje moze lako zavrsiti tvojom smrtovnicom na banderi. Kretanje izmedju zgrada i po travnjacima je sigurnije.
Za desetak minuta bih trebao biti kuci. Osjecam glad, a mati je sigurno nesto spremila za jelo i to me ceka no stolu.
Blizu sam, skracujem put pored nekih garaza i izlazim na ravninu pored zgade sa dva ulaza. Sa ledine naspram zgrade cujem lavez koji se sve vise pojacava i primjecujem copor od sedam-osam pasa koji se priblizava u mom pravcu. Medju njima prepoznajem i Pujdu.
U prvi momenat se ne snalazim, prislanjam se uz zgradu. Ne shvatam sta se desava, do trenutka kada su mi se priblizili u polukrugu na nekih par metara i postaje mi jasno da sam u problemu.
Horor, ... kao u filmovima, lavez, rezhanje, para iz nozdrva, celjusti pune ostrih bijelih zuba, bijesni pogledi i zrtva pred njima.
Drhtim, ... paralisan sam. Znam da ne smijem napraviti nikakav pogresan potez. Jedino sto mi preostaje, pokusati se domognuti vrata na haustoru.
Strah i jeza, a to psi jako dobro osjete. Lagano, ledjima oslonjen na zgradu, pomjeram se prema haustorskim vratima i hvatam za steku. Zakljucano.
Drugi haustor je desetak metara dalje, nemam izbora, na isti nacin se priblizavam. Prate me u stopu sa svojim jezivim zlokobnim "ritualom".
Ponovo zakljucano.
U svom tom bunilu, pokusavajucu da sklonim ruke, nisam bio ni svjestan da uz sebe imam pistolj. Napipam ga pod jaknom i lagano izvucem.
Repetiram, i nevjerovatno se desi, .... u istom momentu copor prestaje sa svojom igrom i rasprsi se u mrak. Psi su jako inteligentne zivotinje.