Konkretan primjer, hmmm... Zapamtila sam jednu situaciju, u jednoj sportskoj radnji (da ne navodim detalje iz ličnog života)... Tinejdžer, nekih 12-13 godina kupuje patike s majkom.
Vidi se ono da su dobrostojeći, gospođa traži najnovije i najskuplje modele... Mali isproba sve to, ali šeta se radnjom i uzme patike, mislim da su bile Hummel - one rukometaške, na sniženju, oko stotinjak maraka... Hoće da proba, proba, sav zadovoljan, odmah se izjašnjava da će uzeti te...
Ali, mami to nikako ne odgovara
Da ne povjeruješ, ubjeđuje ga - nemoj te, uzmi neku poznatiju marku, vidi ove su bolje (mislim čak da je rekla skuplje), svi tvoji prijatelji nose adidas, ili je rekla skechers, nebitno...
Nije imalo efekta, taj mali (sad kontam bio je moje visine

), imao je čvrst stav, ono kratko i jasno - uzeću ove koje mi odgovaraju, mene ne interesuje šta drugi nose, kupujem ono što mi odgovara...
Kao u nekom paralalenom svemiru - mama je bila veći snob od svog teen sina...
Eto, po meni, je to dijete skromno...
Skromna je i osoba koja ima znanje ali ne ispravlja druge svako malo, u svemu, ne glumi sveznalicu... Skroman je, po meni, čovjek koji svoja dobra djela ne kači po facebooku, da drugi vide... Skromna je i djevojka koja nema potrebu hodati polugola da bi pokazala/dokazala da je zgodna i lijepa...
Sorry, ina, ispade kilometarski post...
Sve mi se čini da je tuzlak u pravu, skromnost ispade nešto normalno i dio opšte kulture, primjetiš više kada je nema...
Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom, a zemlja obnavlja proljećem...