"DUŠA"

[STEPSKI VUK]

A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postaneš noćas kraljica,
da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, kliču i pišu stihove o tvojim očima i tvojoj kosi.

[Amazonka]

Bila sam svugdje,
ponekad sama a ponekad i ne


Gledala sam izlaske i zalaze sunca,
razmišljala o prolaznosti


Plakala sam,
s razlogom ili bez
to mi nikad nije bilo važno


Proganjale su me slike iz prošlosti,
dani su mi tekli sporo

Danas gledam u svoje oči,
istina je - one su ogledalo duše
pomalo sjetne s iskrama optimizma...

[vučica]

[vučica]

..Sreli smo se negdje,
između svjetova ...
U malom prolazu,
gde sudbine se
ukrštavaju u vremenu...
Kada svemir utihne...
.. Da se šapati Duša čuti mogu...

[STEPSKI VUK]

Kada čovjek dublje zagleda u dušu svijeta
lako shvati da na svijetu uvijek postoji
jedna osoba koja čeka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva prošlost i sva budućnost
gube svaki značaj...
i samo postoji taj trenutak...

[vučica]

...kako bi bilo ,moje milo,
da samnom pođeš ti,
u vatru sreće,u vatru želja,
u vatru ljubavi...
..pogledima,osmjesima,osvajaš me ti,
poljubcima,dodirima sve možemo mi...

[STEPSKI VUK]

NISAM TE DOTAKAO

A ipak, mislim, obilježio sam te
da me se sjetiš kad dodirneš moj znamen.
Samim svojim postojanjem, svojom ljubavi.
O čemu je lako razmišljati u ovo sumorno
jesenje veče. Zato je svejedno
jesi li ikada namjerno prošla mojom ulicom.
Ili, vjerojatnije, namjerno nisi njome prošla.
I ako se držiš posve izvan toga - nije bitno.
Jer postojim i u svijetu nailaziš na moje znakove.
A da me nema - opet bi ih nalazila. Slučajno
i nepredvidivo, kao što se baš sada spušta magla
iz naizgled vedrog neba.

[vučica]

Još jedan,
prošao je dan,
tvoje oči mi opet
...misli kroje...
Čak i vjetar
na trotoaru,
lišćem ispisuje
ime tvoje...
Ne vrijedi
da stavim oklop
na sebe,
i Duši svojoj
kažem:
Ne veni...
Od svijeta da se branim?!
Ne mogu ni od tebe...
Jer, prava se bitka
odvija u meni....

[STEPSKI VUK]

Sva je moja duša ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Ko večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađas se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O, ljubljena zeno, silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve duge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.

Jovan Ducic

[STEPSKI VUK]

[vučica]

‎.....svoju
ljubav dokazujem tepanjem,
svoje osjećaje milovanjem
...svoju sreću pripijanjem
uz tijelo tvoje
...a uzdasi moji broje trenutke
koji ostaju sad i zauvijek,koji
bježe vrtlogu vremena....

[STEPSKI VUK]

Sanjalica iz inata

Sanjam tvoje usne na udubini mog vrata
Tople
Mirišeš na pokošenu travu
Svježe
I kako postoji neka pjesma
Naša
Ali ne pripada ni tebi ni meni jer je
Svoja
Šapućeš da samo moje uho može čuti
Riječi
Koje se nitko nije sjetio napisati
Za nas

Sanjam da su naši prsti isprepleli most
Neobičan
Preko bezdana koje je Gospod stavio
Između nas
Sanjam da ima nekog smisla
Nježnost
Koju je Svevišnji zaboravio
Ovdje
Iz nekog nepoznatog razloga
Nevažnog
Il' sasvim običnog nemara, tek tako..
Zaboravio


Negdje u zabačenom kutku misli
Sebi kažem
Kako imamo još deset života
Barem
U kojima možemo naći jedno drugo
Nekad
Ako još budemo htjeli
Znali
Snove ostvaruju jedino 'sanjalice iz inata'
Kao ja
I samo zato što se boje
buđenja

Otvorim oči nekad pred zoru
Nerado
Oćutim miris pokošene trave
U daljini
Pjesma u pozadini jutra
Tuđa
Poznata udubina mog vrata
Topla
Na život bez tvojih usana
Zauvijek
Tako nepravedno, tako nemilosrdno
Osuđena

[STEPSKI VUK]

Kao kap vode
Slijevaš se u mene
Puneći prazninu moje duše
Ti znasšzapočeti ljubavnu igru

Moja duša čezne za tobom
Da te dodirne
Osjeti toplinu
Koju nemam

Svaki njen uzdah
Sidro je moje ljubavi
Bačeno daleko
S onu stranu tuge

Njen strašni sud je
Da voli tebe
Slatka ženo
A sama nikada
Ne bude voljena
Da ne zna šta je to sreća

Kap po kap
U meni si sve više
Velika ljubav
A neizmjerna bol
Čovjek sa dva srca
Živi dva života

[vučica]

...NOSTALGIJA ZA NEOSTVARENIM SNOM....
..u jednom srcu prepunom snova,ostala je samo priča ova.Priča o nekoj ljubavi bajnoj,u početku možda i trajnoj.U njoj se radnja odvijala sretno,sve dok jedan lik nije nestao bijedno.Tada je ljubav postala varka,i jedna osoba ostala sama.U ovoj priči sunce nije ostalo sjati,jedno srce nije prestalo da pati.U ovoj priči ni kiša nije prestala da pada al je ipak ostala nada.Ostalo je malo zrno pijeska i priča bez sretnog završetka

[STEPSKI VUK]

U meni lom nemira

i skup stihova svih mojih nestrpljenja i čežnje za tvojim toplim riječima

U tebi nepovjerenje

i studene brazde išibane injem zagušenih emocija

nestajemo u tamnom, strahom ispletenom tkanju prostora...

[vučica]

‎...noćas sklopi oči i
zamisli usne moje,
u poljupcima vrelim
nek usne gore,
zagrli me i nježno privuci sebi,
da makar u snu ja pripadam tebi...

[STEPSKI VUK]

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!

[vučica]

U grudima postoji jedno mesto.
To je ono mesto na koje često stavljamo dlan.
Možda zato što tu "živi" Duša.
...Niko ne zna kako Duša izgleda, niko sa sigurnošću ne može da tvrdi da postoji a ipak, tu na tom mestu u grudima nečeg ima.
Ničim se ne mogu zabeležiti procesi koji se tu odvijaju.
Ne postoji uređaj koji će očitati informacije koje sa tog mesta dolaze.
Ponekad se na tom mestu stvori praznina.
Stvaranje obično rezultira nečim konkretnim, samo stvaranje praznine u Duši rezultira ničim.
Duša ima sopstvenu logiku.
Ako imamo sreće, logika Duše uglavnom bude u skladu sa logikom uma.
Ili bar dovoljno dobro sarađuju, pa ne živiš konfliktan i frustrirajuć život.
Međutim, ponekad Duša preuzme kontrolu.
Ponekad to učini um.
To je ok.
Posmatraš procese koji se odvijaju u tebi.
Zanima te ko je moćniji.
Čija je reč poslednja.
Um kalkuliše.
Običan digitron.
Duša svoje procese obavlja u tišini.
I nepoznanica je, ma kako dobro čovek bio sa sobom.
Čini se da je Duša ta koja donosi konačan sud.
Mudrija je od uma.
I ume da stvori prazninu.
Kako, kada i zašto Duša tako odreaguje na određene pojave, misterija je.
Um može da pokuša da da odgovor na pitanje.
Ali nikada dovoljno dobar.
Jer je slabašan, neuk i sićušan pred silinom kojom Duša "lupi pesnicom od sto".
I kaže da je kraj.
Kakva i kolika je ta praznina ne znaš.
Ako se dovoljno dugo baviš tim pitanjem može da ti se desi nesvakidašnje iskustvo.
Umiriš um, izvadiš mu baterije da ne ometa proces stupanja u kontakt sa sopstvenom Dušom.
To nisu nikakve razrađene tehnike, to se prosto desi, ako si dovoljno otvoren za iskustva tog tipa.
I onda se desi nesto predivno.
Dobiješ sliku tamno-sivog, gotovo crnog, malog ali beskrajnog prostora, magličastog, potpuno praznog a opet tako ispunjenog "nečim".
To "nešto" osetiš na koži.
Kako...ne znaš.
Onda se u tom prostoru nađes ti.
Vidiš sebe kako ležiš na ničemu sa rukama ispod glave i dobro ti je.
Ni previše, ni premalo, dobro ti je taman koliko treba.
Odakle se stvorila ta slika, pojma nemaš.
Možda to i nije bila slika.
Možda si to bio u svojoj Duši da vidiš prazninu koja te je zanimala.
I naposletku, možda si niko i ništa u odnosu na silu koja živi u tvojim grudima.
Vratiš umu baterije.
Jadno izgleda svaki pokušaj da se objasni emocija koju si imao tada.
Zato nećeš više ni pokušavati.
Da ne pokvariš ono što si osetio.
Zaključićeš tada samo, da ništa što je čovek u stanju da smisli, nije ni do kolena, svemu što je u stanju da oseti.
Ako to sebi dozvoli....

..nepoznati autor...

[STEPSKI VUK]

Ako ti priznam da te volim
Više od života,
Hoćeš li doći do mene da me zagrliš?
Ako ti pokažem
Koliko mi značiš,
Hoćeš li na tren pogledat u moje oči?
Ako ti dam
Sve što mogu,
Hoćeš li me i dalje voljeti?
izgubim se na onom dijelu gdje misli postaju riječi,
a osjećaji pokreti.
ili se jednostavno gubim u tebi.
ni sam više ne znam.
nikad neću shvatit šta je to ljubav...

[STEPSKI VUK]

Ostavljam za sobom trag rasutih bisera
da ti bude putokaz u vrelim noćima
kad ruka zaluta ispod jastuka
a tuga se ugnijezdi u ludim snovima
Rušim pješčane gradove
samo za nas zidane
i lažem godine da jednom proći će
da će zaborav doći po svoje
da ništa neće ostati od nas dvoje
osim ptica selica
koje dolijeću na tuđe prozore
usne koje tišinom govore
u jedno ljeto sanjivo i sneno ...