Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Shadow]

[Shadow]

[Shadow]

Gospođo Vineti, sve što sam vam do juče pisao
ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem:
vi ste neponovljivi.
Pronalazim vas čak i u travi. To je tamo, levo
od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu,
ali nisam mogao. Udisao sam je.
Imala je miris
vaše kose.

Čitave noći lutao sam oko stanice, i razgledao vozove
što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena
da mirno o svemu razmislim.
Gospođo, ja sam u vas
neizlečivo zaljubljen...

Mika Antić

tumblr-ppdcxtzdxb1qahuhjo1-1280.jpg

[Shadow]

Mali

Treba završiti,
a ne znam kako da počnem.
Počinje kraj, Mali.
Šta god da počne nakon kraja
za mene će to biti
tek pokušaj življenja
nakon života
koji smo jedno drugom poklonili.
Sebičan sam,
najradije bih da je kraj samo moj.
Moj kraj.
Kraj mene.
Time bih bio pošteđen bola
koji živ čovek jedva podnese
i ako je nebeske pravde,
bio bih tvoj anđeo čuvar
(manje anđeo, više čuvar),
da te čuvam od ovakvih
kad te, po zemaljskoj nepravdi,
ne mogu čuvati onako kako
muškarcu dolikuje da čuva ženu.

Biće bolje, Mali,
ne znam kako, ali mora biti.
Život će ti objasniti
ono što ljubav i ja nismo.
Proći ću te.
Najpre ću boleti kao da sam umro,
nebrojano puta ću ti kapnuti iz očiju,
bićeš besna što nisam tu
da me izudaraš i da mi svašta kažeš,
jer sam bitanga i đubre
što sam dopustio da me zavoliš.
Kad prestanem da klizim niz tvoje obraze,
grlićeš jastuk, reći ćeš
izvini, znaš da ne mislim tako,
jednostavno, nisam znala
da umem ovoliko da volim,
nije do tebe, đubre jedno.
Na kraju će od mene ostati uspomena,
a i nje ćeš se kad tad morati odreći,
jer će te kao sidro vezati za jedno mesto
i neće dati šansu novim jedrima
da te odvuku u nova prostranstva.

Ne bi bilo u redu,
da kažem ono što želiš da čuješ
(ono što mi kažeš, pa pitaš a ti mene),
znaš da te... i kad ne kažem.
Faliće mi život,
al’ teši me to što će ga za tebe biti.
Falićeš mi, Mali,
a ne znam šta će me utešiti.
Ne bih te više zadržavao.
Jebiga, Mali, počinje kraj.

Goran Tadić

images.jpeg

[Shadow]

STRAH

Pitas me čega se bojim,
prijatelju ja ću ti reći.
Ne bojim se mraka,
podruma ni tavana,
ni stare oronule peći.

Ne bojim se babaroge,
ni vestice namrgođene i stroge.
Ne bojim se ni vilenjaka sto viri iz mraka.
Ni gladi, ni zime,
ni žabe ni daždevnjaka.

Ne bojim se ni lava ni tigra,
ni Nilskog konja,
koji se u plićaku igra.
Ne bojim se ni vatre ni vode,
ni kašlja - jer popijes čaj i brzo ode.

Ne bojim se ni snega ni kiše,
ni deda mraza koji deci deli slatkiše.
Ne bojim se ni dobre vile,
ni patuljaka, ni neke druge nepoznate sile.

Evo čega se bojim.
Ljudskih lica sumornih i praznih,
bez topline mračnih očiju,
i okrutnih pogleda koji streljaju
i neko zlo u odajama svojim kriju.

Bojim se i ljudskih reči,
hladnih kao stenje,
jezika kao noževa oštrih,
koji seku rečima,
drvlje i kamenje.

Zato često ulicom spustim glavu,
da ne gledam u ta lica i te oči,
koja užas u duši mi stvaraju,
već upirem pogled u barice,
sa kojima se kapi kiše igraju, i razgovaraju.

Često zapušim i uši,
da ne slušam reči,
hladne kao stenje,
koje kao noževi seku,
drvlje i kamenje.

Vec pogledom tražim društvo ptica,
i često pričam sa golubovima i vranama,
i slušam njihovo čavrljanje,
dok stoje na granama.

Eto toga se prijatelju bojim,
sa čime se moje misli,
na životnom putu bore,
strah sam po sebi ne postoji,
osim onoga koga sami ljudi stvore.

Kristijan Flecer

showpic-php.jpg

[jelena...]

VERMER

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredsređenosti
iz dana u dan sipa
mliјeko iz bokala u činiju,
sviјet ne zaslužuje
smak sviјeta.

⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓

TRI NAJNEOBIČNIJE RIJEČI

Kada izgovaram riječ Budućnost,
prvi slog već odlazi u prošlost.

Kada izgovaram riječ Tišina,
narušavam je.

Kada izgovaram riječ Ništa,
stvaram nešto što se ne smiješta
u bilo kakvo nepostojanje.

⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓ ⁓

ULJUDNOST SLIJEPIH

Pjesnik čita stihove slijepima.
Nije pretpostavio da će to biti tako teško.
Drhti mu glas.
Drhte mu ruke.

Osjeća da je svaka rečenica
ovom prilikom stavljena na probu tame.
Da će morati sama da se snalazi,
bez svjetlosti i boja.

Opasna avantura
za zvijezde u njegovim stihovima,
za zore, duge, oblake, neone, Mjesec,
za ribe ispod vode, do tog vremena srebrne,
i za jastreba koji tako tiho, tako visoko leti nebom.

Čita – jer je prekasno da ne čita –
o dječaku u žutoj jakni na zelenoj livadi,
o crvenim, prebrojivim krovovima u dolini,
o pokretnim brojevima na majicama igrača
i o neznanki među odškrinutim vratima.

Htio bi da prećuti – iako je to nemoguće –
sve svece na stropu katedrale,
oproštajni gest s prozora vagona,
staklo mikroskopa i zračak u prstenu
i ekrane i ogledala i album s likovima.

Međutim, velika je uljudnost slijepih,
velika je uviđavnost i velikodušnost.
Slušaju, smješkaju se i pljeskaju.

Neko od njih čak prilazi
s knjigom otvorenom naopačke
moleći za autogram koji neće vidjeti.

[dadojović]

SAN MRAČAN I TEŽAK

San mračan i težak
na život mi pade:
spavajte: sve želje,
spavajte: sve nade!

Već ne vidim ništa
ni lijepo ni ružno,
ne sjećam se više,
o povijesti tužna.

Kolijevka sam samo
koju ruka njiše,
u podrumu tamnom:
tiho, samo tiše!

VERLAINE

[jelena...]

Crnci na mletačkom Torre Dell' Orologio

Već stoljećima stoje na tom tornju
Držeći bat sa obadvije ruke.
Nepòmični, dok svijet ispod njih vrvi
I brodovi se ozivlju iz luke.

Kadikad samo probudi ih Vrijeme.
Tad pokrenu se, udare o zvono,
Bešćutno, hladno. Tek vremenu služeć
Ravnodušni su, kakvo je i ono.

Od sunca vrúći il od kiše mokri,
Jednako revno svoje sate biju,
A kad u tami sve oko njih spava,
Na svojoj kuli oni sami bdiju.

Već stoljećima stoje na tom tornju
Držeći bat sa obadvije ruke.
I stoput više mrtvih nego živih
Čulo je njinih udarace zvuke.

[Shadow]

[Heidi]

Umihana, lijep ti je nick.

Umihana Čuvidina je prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku.

Rođena je u Sarajevu, na Hridu, oko 1794. godine. Rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom.

Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813. godine, za srpskog ustanka, poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zaručnik.

Mnoge Umihanine pjesme se danas smatraju narodnim.

Umrla u Sarajevu oko 1870. Mezar joj je "pod gajem na Hridu".





“Čamdži Mujo i lijepa Umma” :

“Vino piju age Sarajlije,
vino piju Zašavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: “Jallah moja majko,
Čamdži Mujo: “Jallah moja Ummo!”
Čamdži Mujo družini govori:
“Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit će me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b'jela dana!”
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
“Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka!”
Govori joj ostarjela majka:
“Što ti žališ tuđina junaka,
Nije ti ga majčica rodila?”
“Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol'ko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!”

(Izvor: Abdurahman Nametak,
Hrestomatija bosanske
alhamijado književnosti,
Sarajevo, 1981, str. 76-79).

[Hurija]

Plač do ludila

Enes Topalović

Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.
Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se žestoko razljutio i istjerao sirotog mladića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.
Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”
Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”
Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obližnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.
Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.
Tri je puna mjeseca Smailbeg tražio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridžijama bio u Solunu.
I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.
Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.
Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.
A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.
Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.
Misleći da nikakvo zlo ne može doprijeti do Hanina i Durmova skloništa, u stogodišnjom šumom okruženoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakvo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog života nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav život. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.
Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.
Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraže joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i požuri da založi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , žutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koža u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio život i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produžetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i razgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okružila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno žensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .
Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom božanskom ljepotom.
Noževima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zarežaše u hordi zla.
Nemoćna, obnažena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čejrečili njeno tijelo i ispijali njen život. Sa neba nije dolazila pomoć.
U obližnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto žbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom žuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. Težak dječiji jecaj utihnu.
Pred kolibom, užas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. Ležala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je sažaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahnito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim nožem.
- Sad ćemo da koljemo kurban. – povika promuklo zlo iz njegova pijana grla.
- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.
- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.
- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše,a oči, uprte u nebo, se ugasiše.
Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoživljen život i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad života ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi životu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandant čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekažnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dželata. Priđe žustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom životu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareža.
- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.
Momak ga samo sažaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh dijelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov nož zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komandantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaženim osmijehom na usnama dječačkim.
Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.
Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika držeći u ruci krvavi nož. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.
- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadžbinu! – derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.
Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su žurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoživljen život.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kolona zamače u gustu šumu u pravcu orohnulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beživotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.
Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.
Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oživjelih mrtvaca.
Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.
Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.

[jelena...]

NAŠA KUĆA

Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko duša se kod nas u kući tali,
a ljudi očajno viču po stubama u spirali.
Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozničave zublje!
I viču grozne crne stube,
u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.
Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
i bijesovi se biju u dušama ljudi;
na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokućstvo se lomi,
i ljudi se svađaju,
a rodilje viču.
Već opet se negdje škrofulozni gnomi
rađaju
i novi martiri niču.
I negdje brenči harfa.
To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.
I to je Sve.

Miroslav Krleža

[jelena...]

...

tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke

...


DAŽD

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada


Mak Dizdar

[jelena...]

Odbrana zemlje

U srcu ljubav jača od smrti
U glavi misao veća od glave
I to je odbrana zemlje

Strašni su ratnici pod zemljom, vojnici
odbrane
Zaliha snage spremna ako živi klonu
I to je odbrana zemlje

Velika reč ni iz srca ni iz glave
Već iz zemlje ko biljka ili cvet
Raste, i to je odbrana zemlje

Namučeno zrno misli cvet
Dan misli sunce
I to je odbrana zemlje

Koliko je zemlje iza nas
Toliko je snage u nama
I to je odbrana zemlje

Branko Miljković

[Heidi]

OCVALE PRIMULE

I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.



Skender Kulenovic

[jelena...]

https://vdocuments.mx/skender-kulenovic ... gledi.html

[medvjed23]

jest lijepo vidjeti riječi lijepo posložene u sonete.. to, barem meni, pruža vizuelnu ugodu, bez obzira na značenje stihova.. a u tom, značenjskom smislu, bliska su mi skenderova pisma, kao i par šantićevih soneta..

[medvjed23]

jeeeeloooo, je l vo džaba ovo skidanje knjige na linku koji si postavila? ako jeste, kako da zaobiđem expired error?

[jelena...]

jeeeeloooo, je l vo džaba ovo skidanje knjige na linku koji si postavila? ako jeste, kako da zaobiđem expired error?

Jašta je nego džaba, 464 stranica velikog Skendera...sunce me ogrijalo kad sam vidjela

Kakav error...ništa ja to nisam skontala, a skinula...

[medvjed23]

pa kliknem na skidanje, sačekam da istekne vrijeme i dočeka me taj error..