nida wrote: 07 Apr 2020, 08:41
Mi srecom nismo imali problema sa agresivnošću i samoozljedjuvanjem.... a sto ne znaci da se možda nece pojaviti.
Dva puta me je udario. Jednom ispred Historijskog muzeja, jer je htio tamo da ide (sjetio se kad smo bili na izlozbi), a mi trebali prema Vilsu. I tu počinje da se ljuti, i ja se spustim na njegovu visinu i objašnjavam, a kad me samo “zveknu” čelom u nos. A to ne da boli, mislila sam da mi je nos polomio, s obzirom koliko je snažan.
Drugi put u čekaonici kod psihologa mi je opalio samar. Htio je da se penje po stolicama, ja mu nisam dopustila.
Sad sto je prestao? Možda sto je vidio sto sam plakala, il možda sto sam mu objasnila da to mamu boli, da je mama tuzna kad je udari, da on mamu voli.
Nije vise nikad me udario.
Kad se naljuti, zna da rukicama udara od vrata, zid, prozore, balkonska vrata, ogledalo. Reagujem odmah, il da ga zagrlim, il sklonim il mu odvucem paznju, nekad i zagalamim..... il samo ga postavim na “hlađenje” da sjedi ili “u sobu” dok ga jednostavno ne prodje - taktika ignorisanja.
Sa sekom se zna zaganjati, počupaju se, poguraju al sa drugom djecom u parku, igraoni ama bas nikad nije bio agresivan.
Eto prije nego će krenuti ovo ludilo s koronom, krenuo je u redovni vrtic.
Nije ovo lako uopste prolaziti, nekad hiljadu puta kazem “Boze vrati mi ga” bez obzira sto je i ovako poseban savršen. Sto sam luda za njim, ali slomi to nekad sve. Treba imati neko ludilo i snagu da sve ovo nekako prolaziš s njim s jedne strane, a sa druge da drugo tipično dijete opet odgajaš, i da njih dvoje funkcionisu zajedno. Nekad malecka zna pitati “to je ljut, to pače” i onda objašnjavaš da je braco mrvu drugaciji, da ga mi puno volimo, a ona hvala Bogu sto pitanja zareda.
Sto se tiče stručnjaka, da ispočetka smo isli i kod psihologa , psihijatra (kad smo prvi put bili kod psihijatra nakon svega, on govori da li zelim da mu uključi terapiju ja ne, drugi put me pita onako malo šokiran ja opet ne, boricemo se bez lijekova) i tako je i dan danas. S vremena na vrijeme dobije neki suplement tipa tečni b komplex, kalcij i magnezij, omegu 3, i to je to. Dalje, logopeda.... na kraju smo samo ostali na NFB i za to svo vrijeme traženja nekog ko bi nam i dalje davao upute i umio raditi s njim, eto u ove tri godine uspjela sam ljetos da nadjem logopedicu koja ne samo da je stručna nego je i puna ljubavi za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.
Dovoljno da kazem da moje dijete kad bi ušlo kod nje u ordinaciju, fino sjedne na stolicu gdje rade i čeka je da počnu raditi.
Pored te stručnosti, našu djecu treba upoznati, kako im priči, kako raditi s njima.... kako ih privoljeti da rade.
Ja nekad znam dušu ispustiti dok sjedne da pisemo, a kad prelomi da hoce onda sam traži.
To zna biti cirkus, napise jedno slovo i ode, onda vratis hajde ako napises sve dobiješ poljubac. Onda napise dva slova ode. Pa nece, pa lezi, ljuti se u hodniku. Onda opet daj rukicu hajde sa mamom. Onda opet nešto napise a ja jeeeee, tapsem da mu bude smiješno. I onda ode opet.
Puzzle dok ih krenemo slagati, moram nekad da ih kupimo po kuci. Uzme odnese, pobaca..... pa onda idi donesi, pa donese jednu. Pa hoce nani, pa hoce dedi. Eh onda kad sjedne slozi ih sad pa sad.
Romobil da vozi? Ma hajde... on je služio za okretanje, izvrtanje, il samo stane...sad vozi.
I opet jeste teško, ali kad pogledam koliko smo napredovali u ove tri godine, da ti snagu za dalje. Znaš da može ali to njegovo “može” znaci sto puta vise “moje”.
Upiranje nam ne gine.
I sto ovoliko upirem, da ga bar koliko toliko osposobim za samostalan život.... jer sta kad mene ne bude, i bez obzira na seku - njoj ne mogu natovariti obavezu da brine o njemu cijeli život, ona treba biti tu za njega, ali i ona ima pravo na svoj život.
Taj strah da bi mogao završiti u nekoj ustanovi i da bude ovako kao sto je Sheval napisao “nisu ga oni udarali, sam je”. To je uvijek nekako u podsvijesti. Sta kad mene ne bude tu za njega da “guram”.
Al.... eto nadam se da jednog dana će ovo biti sve iza nas. I da ću mu pricati kako me je “zaHebavao”.
.... a prstića 
Al samo sa onim s kim osjeti povezanost. Evo s mojom mamom je ludnica, al sa tatom- njemu rijetko kad hoce prici. Daidza mu je isto glavni. Kad im ja dosadim, onda nabraja nana, daidza.... tLci, igLa se. 
