Mr. Marjan Hajnal, bosanskohercegovački intelektualac u Izraelu
Upravo u Izraelu se nalazi ključ rješenja bosanske krize
Dragi i poštovani prijatelju i suborče! Evo, nije prošla ni godina dana, a nas dvojica ponovo razgovaramo za javnost. Naravno, uvijek imamo o čemu, smatrajući da je zanimljivo za čitatelje, ali je pravi povod činjenica da sam Tebe s velikim razlogom svrstao u svoj skromni “klub” jubilarnih sugovornika. Dobrodošao u redni broj 400
...
Jednostavno, samo se po sebi nametnulo da ovaj razgovor započnem sa onim sto se Tebi i našem Ibrahimu desilo jednog augustovskog dana u historijskom Varcar Vakufu. Kako se rodila ideja da odete kod zgrade u kojoj je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i tamo istaknete zastavu s ljiljanima, te izjavite nekoliko rečenica koje ste izjavili i koje su već publicirane?
M. HAJNAL: Bio je to 6. august 2012. Na isti dan 1945. godine nad Hirošimom je aktivirana atomska bomba. Sigurno je da ta dva događaja nemaju nikakve međusobne veze. Međutim, na mene je poražavajuće kao nuklearna eksplozija djelovalo saznanje da sam tretiran kao obespravljeni stranac u vlastitoj zemlji, i da meni i mom domaćinu može neki nadmeni kriminogeni kabadahija u policijskoj uniformi „republike srpske“ (u daljem tekstu „rs“, pišem malim slovima i s navodnicima, jer kao što vlasti te samoproglašene „republike“, uspostavljene democidom, kulturcidom i ekocidom omalovažavaju i negiraju nezavisnu i međunarodno priznatu državu RBiH, zašto bih ja prihvatio izmišljenu tvorevinu i uklopio njen naziv u pravopis bosanskog jezika?), prijetiti zbog legitimne zastave RBiH. Da li svjesnom ili slučajnom greškom nastavnika i upravnog osoblja škola koje sam završio u Bosni, nikada niko nije pomislio da povede nas učenike do kuće u kojoj je rođena moderna Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, država u kojoj smo svi složno živjeli poslije Drugog svjetskog rata. Nisu nas vodili ni u Jablanicu, ni na Sutjesku, ni na Kozaru, u Drvar… Ne vjerujem u slučajnost, pa zaključujem da nekome namjerno nije bilo stalo do toga da se njeguje tradicija NOB-a. Čini se mogućim da već davno prije nego što će se rat ponoviti, neko nam nije htio uliti poštovanje prema povijesti i osjećanju zajedništva. Zato mislim da sam samo zahvaljujući božanskom proviđenju stekao prijatelja iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, novinara po vokaciji, gospodina Ibrahima Halilovića, koji me pozvao u goste, i poslije ugodnog domaćinskog prijema u domu Ibrahima i njegove supruge Hajre, u porodičnoj atmosferi koju ja malo naruših jer je bio Ramazan, uputih se sa Ibrahimom u pravcu kuće u kojoj je 25. novembra 1943. održano povijesno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, kao najvišeg zakonodavnog i izvršnog tijela Narodno-oslobodilačkog pokreta. Planirao sam vidjeti tu kuću koju sam zamišljao kao muzej. Ibrahim je došao na ideju da kad već idemo tamo ponesemo kamere i zvaničnu zastavu RBiH sa ljiljanima, da bismo napravili kratki film o tom događaju, što sam oduševljeno prihvatio. Ta zastava, odnosno ljiljani na njoj, imaju moć koje se plaše samo oni koji ne poznaju neuništivost prirode i cijelog Univerzuma. Lijepa i skladna, bila je nenadmašni dekor našeg posve nenapadnog i bezazlenog performansa u kom su nam u par minuta snimanja pomogla čak i neka znatiželjna djeca. Poredio sam grb na toj zastavi sa prethodnim grbom SRBiH i odbacio sam pomisao da smo mogli imati i taj simbol, iz dva razloga: prvi je razlog što su jedino na grbu SRBiH bili fabrički dimnjaci, dok su na grbovima ostalih socijalističkih republika bili uglavnom lijepi simboli. Ustvari, ne znam kako se nije razmišljalo o tome da je grb Srbije sadržavao četiri „s“, po čemu je to bilo nacionalno, ili, preciznije formulirano, nacionalističko obilježje. Crnogorci, također, šta bi oni prikazali ako ne Lovćen i kapelu svoga Njegoša? To je bio još jedan bitan pokazatelj da je Bosna žrtvovana, da bude industrijska, kontaminirana, zaostala, bezobzirno tlačena, ponižavana i eksploatirana od strane susjeda (takva joj je sudbina dodijeljena po ko zna koji put u njenoj tragičnoj povijesti). I u onom ratu je žrtvovana sa svim ofanzivama. Dodatno, izabrana je od strane maršala Tita da u slučaju nuklearnog napada na Jugoslaviju, opet Bosna bude najsigurnije mjesto, o čemu svjedoči tajno građeno basnoslovno skupo podzemno više-etažno atomsko sklonište kod Konjica. Na drugi razlog se obično i ne pomišlja, a on je vidljiv već u naizgled idiličnim Odlukama ZAVNOBiH-a. Nažalost, napravljen je krupan propust time što su uz tri konstitutivna naroda zanemareni tzv. „ostali“. Istini za volju, Tito je u svojim govorima naglašavao „ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti“. Ipak, bilo je nečeg fingiranog i samo nominalnog u tom naglašavanju ravnopravnosti. U praksi je dominirala Srbo-majorizacija, Bošnjaci se nisu mogli izjašnjavati kao Bošnjaci, Bosanci nisu imali status nacije. U tom kolopletu apriorno hipostaziranog budućeg seperatizma glavne uloge su imali Ivan Krajačić i Edvard Kardelj. Time što se u Odlukama ne pominju narodnosti, ili „ostali“, neopredijeljeni, i sl. ostavljen je prostor za presedane i nepravdu prema brojnim pojedincima i čitavim zajednicama protiv kojih je vođen genocid. Zato je s naše, Ibrahimove i moje strane, taj gest sa zastavom na kojoj su simboli nečeg mnogo starijeg od Titove Jugoslavije, imao posebnu simboliku i značaj. Pred neuglednom kućom koja je trebala biti uzoran i čuvan muzej, mi smo spontano i bezazleno završili što smo željeli, međutim, u drugom krugu naše male misije, u povratku od mjesta srušene džamije (mi smo prethodno već ostavili zastavu u automobil) obratio nam se policajac Dragan Kaurin, iako nije postojao nikakav trenutni vidljivi razlog za to, i saopštio nam da im je javljeno da se „bune neki građani zbog zastave sa ljiljanima“. Tvrdio je da smo imali ratnu zastavu Armije BiH, što nije tačno, a i da smo imali tu zastavu, i ona bi bila legalna jer je simbolizirala otpor okupaciji i agresiji. To obraćanje preraslo je u verbalni napad i prijetnju. Mi nismo izazivali nered, nismo nikog provocirali. Ali, epilog je poznat. Poslije mog odlaska, sve se kao lavina sručilo na Ibrahima kom se prijeti hapšenjem, čak i smrću, kotinuirani su napadi na njegov posjed, nakon što mu je vikend-kuća opljačkana, srušena i spaljena, sada isti neprijatelji Bosne i Bošnjaka napadaju Ibrahima kao povratnika, i dalje napadaju i oštećuju njegovu imovinu, a mrkonjičke vlasti ne preduzimaju ništa, što je i jasno nakon prijetnji od strane policajca da će nas uhapsiti, „da nas neće moći osloboditi ni Silajdžić ni Dodik ako opet istaknemo zastavu sa ljiljanima, da će srušiti Bosnu“. Kao da već nisu dovoljno srušili. A ta jadna mala neugledna kuća na kojoj nema ni najmanjeg znaka koji bi ukazivao na njenu prošlost, da se u njoj dogodila povijesna odluka o suživotu bosanskih naroda, zahvaljujući gradskoj upravi Mrkonjić Grada, a i vladi tzv. „republike srpske“, prepuštena je zaboravu, prozori s bočne strane su otvoreni, na zidu su postavljeni oglasi…
M. HAJNAL:Poruku smo htjeli poslati svima, međunarodnoj zajednici, Visokom predstavniku OHR-a Valentinu Inzku, stranim ambasadorima, ali i našoj uspavanoj bosansko-hercegovačkoj javnosti kojoj još, ni nakon skoro dvije decenije, ne dopire do uma i srca da je Dayton prevara, sramna kapitulacija i da su veleizdajničkim činom prihvatanja nametnutog daytonskog grba i daytonske zastave, sve stradale nedužne žrtve i razaranja Bosne, svi ti pogubni rezultati agresorskog nepravednog genocidnog rata zapravo anulirani, kao da genocida i razaranja nije ni bilo. Ibrahim i ja nismo žalili svog zdravlja, vremena i truda, prešli smo hiljade kilometara, stavljajući se u rizičan i nezahvalan položaj. Zar je potrebno da Ibrahim dođe od daleke Kanade i Marjan iz Izraela da nemarnim Bosancima i Hercegovcima pokažu šta im je činiti? Mi smo uradili kako dolikuje patriotima, ne razmišljajući gdje su nam kuće u egzilu, nismo ni mislili na njih. Tad smo se osjećali isključivo i jedino kao bratski susjedi, Bosanci, domaćin Ibro iz Varcara i Mario kao gost iz Sarajeva. A na dušu nek ide svima kojima je kuća izgorjela, a oni mirno kafenišu sa počiniteljem te sramne paljevine. Njima smo, i jednima i drugima, pokazali da sjaj i miris ljiljana, tih kraljevskih simbola srednjevjekovne Bosne ne tamne i ne gube od svoje univerzalne vrijednosti. O negativnim implikacijama nismo ni htjeli razmišljati. Vidjeli smo policajce, oni su vidjeli nas i nisu ništa preduzimali sve dok se, vjerovatno, nisu konslutovali sa komandirom stanice koji im je naredio da nas zaustave, opomenu, priprijete hapšenjem. Mi smo se u po bijela dana prošetali sa legalnom zastavom koja nikada nije parlamentarno osporena, jer simboli Daytona, kao ni sam samoinicijativni daytonski sporazum-veleizdaja, nisu nikada ni prošli zakonitu parlamentarnu proceduru usvajanja. Zato ti daytonski simboli nisu zakoniti i nisu važeći, i gdje god da su istaknuti podrazumijevaju izdaju teritorijalnog integriteta i nacionalnog interesa Republike Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda i narodnosti. Onaj ko zaista drži do političkog ugleda i jedinstva svoje države i osjeća se Bosancem/Hercegovcem, skrenuće pažnju (kao što sam ja to svuda činio tokom mojih boravaka u Bosni, na ulici, u kancelarijama, bibliotekama, u planinarskim domovima i drugim prenoćištima, prodavnicama, na fakultetima, benzinskim pumpama, u knjižarama, autobusima…) svima koji promoviraju te simbole da se solidarišu i svjesno ili nesvesno izražavaju podršku rušiteljima Bosne i da, ustvari, što predstavlja tragični nonsens, pomažu svojim krvnicima Dodiku, Čoviću, Tihiću, Lagumdžiji i svima drugima koji održavaju plaćenika Inzka u glavnom gradu RBiH, da te države ne bude. Upadljivo je da i mediji poput „Slobodne Bosne“ i „Avaza“ u svom reklamnom zaglavlju ne pišu Republika, već samo BiH. Iza čelnika svih partija, skoro bez izuzetka, šepuri se daytonski grb. Na zgradi Predsjedništva, Parlamenta, na školama, sudovima, svuda na javnim institucijama i na uniformama službenika u Sarajevu je taj izdajnički grb. Čak i pored najvećih patriota koji nisu svjesni svoje uloge i odgovornosti koju su na sebe preuzeli. U samom Varcar Vakufu ni na jednoj zvaničnoj instituciji nisu istaknuti čak ni simboli daytonskog sporazuma, ni grb, ni zastava, da se ne govori o zastavi sa ljiljanima. Ali zato je istaknuta zastava Srbije na restoranu Srbija, koji je podignut na mezarluku pored ostataka srušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar Vakufa, na zidu kuće velikim slovima piše Srbija. To ne iritira gradsku upravu i policiju, ali je jasno kakvu poruku ima za Bošnjake. Policajac nas je lažno optužio, sujetan i bijesan što smo držali zastavu RBiH. U pitanju je trostruki delikt od strane policajca Kaurina kao predstavnika vlasti „rs“: prikriva stvarne krivce koji atakuju na život i na privatno vlasništvo bošnjačkog povratnika Ibrahima Halilovića, lažno optužuje Halilovića, i treće, ne štiti zakon države niti poštuje sam dogovor o miru potpisan u Daytonu, kojim se garantuje fizička sigurnost i sloboda povratka svim građanima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ibrahim Halilović i ja nismo napravili nikakvu nezakonitu radnju, nismo počinili nikakav prekršaj. Naprotiv, prekršaj i zloupotrebu položaja napravio je predstavnik egzekutivne vlasti „rs“, policajac, koji bi trebao da štiti građane i javni poredak države čiji je i on sam građanin. Ne postoji zakon koji zabranjuje građanima da se pojave sa bilo kojom zastavom. Ja sam isto tako mogao držati u rukama i izraelsku zastavu, palestinsku, malezijsku, japansku ili argentinsku, ali bi policiji „rs“ možda sve to više smetalo, nego da smo imali rusku, ili kinesku zastavu. I svaka bi zastava u Mrkonjiću-Varcaru bila prije poželjna, nego li zastava RBiH. To dovoljno govori o kakvoj je aparthejdskoj politici riječ kad je u pitanju politika tzv. „republike srpske".
S obzirom da vas dvojica imate državljanstva i nekih drugih zemalja, može li se maltretiranje od strane tamošnje policije koje ste doživjeli i dokumentirali smatrati i međunarodnim skandalom, bez obzira koliko su zemlje, čije pasoše također imate, spremne da vas u konkretnom slučaju pravno zaštite?
M. HAJNAL:Nama je upućena ozbiljna prijetnja od strane izvršilaca političke vlasti „rs“ koju zastupa Milorad Dodik. Prema tome, u krajnjoj konzekvenci, odgovornost za pretrpljene uvrede snosi on. Međutim, nisu u pitanju samo uvrede i maltretiranje povratnika, u pitanju je nešto mnogo ozbiljnije, a sadržano je u izrečenom i registriranom stavu: „Ako vi srušite Dayton, mi ćemo srušiti Bosnu!“. Treba li što više od ovoga da bi se zaokružila kompletna slika o kadiji koji i tuži i sudi, a spreman je i da hapsi (primjena fizičke sile nad povratnicima), zatvara bez mogućnosti intervencije nadležnih institucija, i da ruši? Nije li krajnje vrijeme da se sruši taj despot Dodik iza kojeg stoje najcrnje figure već osuđene za genocid? Doduše, ogromna je šteta što toj galeriji još nisu priduženi Dobrica Ćosić, Amfilohije, Filaret, Kačavenda i brojni srpski generali koji nedotaknuti zakonom još uvijek slobodno uživaju u rezultatima genocida. A s obzirom da smo mi i građani sa državljanstvima drugih zemalja, Kanade i Izraela, vjerovatno je da se lakomisleno iskompliciran slučaj s eventualnim epilogom našeg hapšenja mogao pretvoriti u skandal s međunarodnim predznakom. U tom smislu ja sam za štampu izjavio da je donekle šteta što nas policija nije uhapsila. Ne znam kako bi reagiralo veleposlanstvo Kanade. Izraelsko veleposlanstvo figurira samo simbolično, uzgredno. U njemu sjedi otvoreni simpatizer „rs“, David Kohen (učestvovao je u prijemu Milorada Dodika sa državničkim počastima u Izraelu) i čini se sasvim vjerovatnim da bi se takav veleposlanik potrudio, umjesto da mi pomogne, da ja u zatvoru ostanem što duže.
Da li je ovaj skandal kojeg je izazvala lokalna policija u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad) iole adekvatno medijski tretiran u bh. medijima te bh. asocijacijama i njihovim glasilima u zemlji i inozemstvu?
M. HAJNAL: U prvom redu zahvalan sam Tebi jer si Ti reagirao na FB i na svom Blogu, sa preciznim instrukcijama kojim se institucijama možemo žaliti. Neki mediji su prenijeli, prvo „Avaz“ u dva nastavka, a poslije sam i ja novinaru istog lista dao izjavu za javnost, međutim, danas su najjači mediji Facebook i YouTube, prema tome, siguran sam da su informacije o ovom incidentu dobile širi publicitet nego što se na prvi pogled čini, a, s druge strane, to nije nešto što će se olako završiti. I Ibrahim i ja smo kao ljudi, patrioti i kao novinari, suviše tvrdi orasi za daytonske zube. To se neće zaustaviti samo na nivou medija.
Dok nas dvojica razgovaramo, našeg Ibrahima čeka prva sudska rasprava u Varcar Vakufu nakon što je on prijavio nasilnička ponašanja i prijetnje nekih svojih sugradjana, da bi sistemom klasične zamjene teza on u tom predmetu od tužitelja postao tuženi. Komentar?
M. HAJNAL: Ibrahim je prekaljeni patriot, izdržaće uspravan i ovaj namet. On je posebno eksponiran, a ujedno je simbol ne samo naše Grupe koja se bori za povrat legitimnog Ustava RBiH, Ibrahim Halilović simbolizira status Bošnjaka koji je pod smrtnom prijetnjom morao napustiti svoj grad i svoju otadžbinu, a smrtno mu se na najvulgarniji način prijeti i sada. Lično sam snimio verbalni napad na njega od strane komšija koji ga optužuju što je pisao protiv njih. Čuvam taj snimak kao corpus delicti. Šta je Ibrahim trebao da čini? Da ćuti o agresiji, o pogromu nad sunarodnicima-Bošnjacima, a novinar je? Ma koliko bilo neugodno za Ibrahima, on sada ima u rukama čvrste dokaze o nastavku nesankcionirane agresije prema povratnicima i dokaze o napadima na njihovu imovinu. Te nepobitne argumente treba upotrijebiti za protiv-tužbu i uzvratni postupak čiju suštinu treba podignuti na razinu političkog procesa protiv „rs“ i njenog rukovodstva. Pošto je u pitanju niz pogromaških incidenata započetih još u ratu 1992. godine, a posljednji sa zastavom je samo finale, Ibrahim ima puno načina da uspješno brani svoju ljudsku čast, čast i pravo svoje porodice, i, šire gledano, s obzirom da u svakom zlu ima nešto kao impuls za buduće dobro (kao u funkcioniranju Yin-Yang principa), sve ovo bi trebalo pomoći svima koji sebe nazivaju Bosancima/Bošnjacima da se definitivno probude iz kataleptičke ukočenosti i hipnotičkog zombi-transa u kom ih drže razbijači Bosne. Ibrahimu sam predložio i ovo rješenje: treba pokrenuti kontra-tužbu i ispolitizirani postupak protiv njega pretvoriti u političko oružje našeg Pokreta za obaranje Daytona kojeg sami daytonisti/daltonisti ne poštuju. Treba se pozvati na njihov Dayton koji ih obavezuje prema ovoj odredbi:
Član V stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
i Član 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika
http://www.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=1322
Kako komentiraš činjenicu da je na antidejtonskom skupu u Sarajevu, na kojeg si stigao bukvalno sa aerodroma, prisustvovao katastrofalno mali broj ljudi? Da li naš glavni grad i njegove žitelje zanima sadašnjost i budućnost vlastite zemlje?
M. HAJNAL: Stigao sam doista u zadnji čas, uspjevši ipak da progovorim par riječi. Skup je bio možda i brojniji, ali je kiša rastjerala jedan dio okupljenih. Ali, kiša nije razlog. Sarajevo ima svoje paradokse. Okupiće se Sarajlije na derneku u „Zetri“ da slave rođendan Gorana Bregovića, okupiće se na stadionima, što donekle mogu i razumjeti, narodu treba panem et circenses. I poslije takvog rata, za koji mnogi tvrde da je bio gori od onog koji se vodio protiv nacista, zar još neko može, bez pomisli o bojkotu, slijediti dekadenta Bregovića po čijem je bolećivom uvjerenju, psihijatar-ekspert za genezu kolektivnog zločina, R. Karadžić, bio jadan?
“Da nije bilo rata, on bi ostao jedan pjesnik, psihijatar, kao što je bio i dotad. To su bili mali ljudi i političari u središtu velikih historijskih događanja. Jadni ljudi. On nije bio Tito da bi se mogao nositi s tom situacijom.”
To je sva osuda ratnog zločinca koju Bregović može izreći? Ali, šta je sa ostalim Sarajlijama koji nisu fanovi putujućeg alkoholičarsko-antibosanskog šumadijsko-romanijskog turbo-folk kluba za „svadbe i sahrane“, šta je sa onima koji nisu dio gladijatorskog miljea „hordi zla“?
Pitam se, koliko bi mogao biti posjećen jedan patriotski anti-daytonski skup ako bi ga organizirala naša Grupa naredne godine? U tom slučaju ne bismo se ni trebali okupiti pred BBI centrom, već na Marin Dvoru pred Skupštinom RBiH, pa se onda nakon mitinga uputiti prema zgradi Predsjedništva, blokirajući glavne saobraćajnice. Bez publiciteta i dobro odabranih medija, bez velike buke, vatre i dima nećemo istjerati iz brloga čuvare Daytona. Ovo su samo neka moja razmišljanja, a inicijativu bismo trebali već sada pokrenuti, ne oslanjajući se više ni na kakve anti-grupe koje nas samo limitiraju i otupljuju naš elan. Idu sve do pojedinačnih napada na članove Vodstva naše Grupe. Smeta im istina, smeta im svako prirodno normalno prijateljstvo i ljudska i komšijska solidarnost, a posebno im smeta ZAVNOBiH. Jasno je o čemu se radi. Njihov egocentrični prozirni krivokletnički kvazi-patriotizam i prividni anti-daytonizam u službi su svemu samo ne u službi stvarnih interesa Republike Bosne i Hercegovine. Demagozi pričaju, podmeću nogu, a spremni su i napasti. Da li su to bosanski patrioti, ili su „patrioti“, sluge raznih mecena u crnim jezuitskim mantijama što na udice svojih prljavih stipendija pecaju mlade bosanske talente?
Naci-nostalgija ne samo da nije prevladana, ona se neprekidno podgrijava. Treba samo zaviriti u virtualne elektronske katakombe ekstremnih nacističkih organizacija (uvjerio sam se lično, neke od njih, nažalost okupljaju i dio ekstremnih Bošnjaka prilagođenih sintezi islamskog i krstaškog terorizma). Zato sam već neke zabludjele i u naše redove zalutale demagoge podsjetio na čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu. Lako je mondenski interpretirati i žvakati prežvakano. Stvarnost se mora humanistički-revolucionarno-epohalno mijenjati. Samo tako će Bosna stati na svoje noge. Mora se razdvojiti žito od kukolja, moraju se iskorijeniti nepotizam, korupcija, organizirani kriminal, sprega sa ultradesničarskim nacionalistima svih boja. Ukratko, vlast treba biti stvarna vlast, sa nepotkupljivim profesionalnim kadrom. Ali, da bi se do tako uređenog društva došlo, potrebno je pokrenuti mase ljudi koji su demoralizirani i dezorjentirani, prevareni i ostavljeni na milost i nemilost mafiji, malicioznim poltronima i profitofilnim demagozima. U svrhu preventivnog prosvjetljenja umova potrebni su dobro organizirani skupovi, tribine, okrugli stolovi, nastupi u medijima, rad na terenu, prosvjećivanje na svim nivoima školstva i kulturnog djelovanja. Potrebna je organizirana i sinhronizirana politička infrastruktura. Mi smo tek na početku, pa, ili ćemo nastaviti bitku protiv vjetrenjača, ili će nas i tako i tako one samljeti. Jasno je da nemamo puno izbora.
Veoma eksponirani Dervo Sejdić, jedan od dvojice iz priče Sejdić-Finci, nije se udostojio da Tebe i Ibrahima primi i razgovara s vama za medije. Kako to komentiraš?
M. HAJNAL:Bili smo razočarani, ja posebno, tim više što smo Dervo i ja susjedi. Tradicionalni sam prijatelj Roma, njima sam posvetio neke svoje pjesme i eseje, družio sam se s njima od djetinjstva. Možda smo stigli u krivo vrijeme na Goricu, u toku je bio Ramazanski post, ili, možda, Dervo ima svoje neke razloge da izbjegava novinare. Drugi jedan ugledni Rom kojeg poznajem nekih 35 godina imao je sasvim negativna određenja u pogledu Sejdića, ali ne bih svoja uvjerenja želio formirati na osnovu tog što sam čuo, makoliko izgledala vjerovatnom priča o bivšem policajcu koji je, navodno, izdao Rome.
A da li je “maslo za ramazana” drugom iz te priče – Jakobu Finciju?
M. HAJNAL:Jako sam kritičan prema Jakobu Finciju. Za razliku od Derve Sejdića, on ima svoju „rezervnu“ domovinu, Izrael. Dervo Sejdić je predstavnik Roma, a Romi nemaju svoju državu. Zato slučaj Fincijevog pridruženja tužbi-zahtjevu Derve Sejdića za priznavanjem statusa „ostalih“ u RBiH tretiram odvojeno. S jedne strane dobro je što je podnesena i pozitivno riješena tužba Sejdić-Finci. S druge strane, nisam ubijeđen da je Finciju uopće stalo do inplementacije rješenja te tužbe. Ako mu je to važno, kako to da se ni jednom rječju nije oglasio protiv audijencije koju predsjednik Izraela Šimon Peres ukazuje Miloradu Dodiku, ključnom razbijaču jedinstvene RBiH? Nisam pročitao nigdje da je tužitelju svoje nominalne otadžbine zasmetalo što je rusko-jevrejski kriminalac, ministar inostranih poslova Izraela, Avigdor Liberman, često i rado viđen u Banja Luci u kojoj lagodno provodi godišnji odmor, i osjeća se sigurnije i bolje nego u Izraelu. Šta je to što povezuje Libermana i Dodika? Islamofobija. O tome Finci „mudro“ ćuti. To je ćutanje lažnog Bosanca.
Na kraju, ja u Izraelu kotiram lošije nego što su Jevreji kotirali u uvjetima poslijeratnog europskog liberalizma nakon 1945. Jakob Finci bi zasigurno imao bolji status u Izraelu zahvaljujući lobiju koji ga i pored njegovih sasvim prosječnih intelektualnih odlika održava na površini političkog života. Međutim, neka pokuša samo jedan dan u Izraelu preživjeti usamljen kao što sam ja, potonuće. Jer, on je osrednji aristokrat koji ne prlja ruke „prljavo-židovskom praksom“, kako bi se izrazio jedan od najznamenitijh predstavnika jevrejskog naroda, Heinrich Mordechei, poznatiji kao Karl Marx. Nenaviknut na aparthejd, bezobzirnu eksploataciju i fizički rad, takav nekreativan i nesposoban tip kakav je Finci, brzo bi svoj spas potražio u „nekoj tamo“ Bosni, makar bila „tamni vilajet“ o kojoj nimalo ne brine da li njom upravljaju domaći ljudi ili neki nečasni lobisti. Bila bi s moje strane usluga Finciju kada bih mogao njega kriviti za sve ono što sam doživio u Izraelu, a ne bih htio biti ni pakostan pa mu poželjeti isto u Bosni, jer, ja sebe smatram istinskim humanistom i kao što u prošlosti nisam bio ničiji pijun, i ubuduće ću biti srećan što sam slobodan čovjek i što s pravom mogu sebe smatrati istinskim patriotom, kako u Bosni, tako i u Izraelu, a to znači da sam bio i ostaću zagovornik koegzistencije naroda i najoštriji protivnik aparthejda, podjela, zidova, bodljikavih žica, genocida, terora, nasilja i otimanja tuđeg.
Kakve utiske nosiš iz Domovine koju si ljetos posjetio, generalno?
M. HAJNAL: Naša FB Grupa živi, upoznao sam se sa prisutnima na Anti-Dayton skupu podrške RBiH, uspostavili smo kontakte i prijateljstva. To je najvažnije. Čak i sve neprijatnosti u Varcar Vakufu samo su pojačale moje uvjerenje da smo na dobrom putu. Bilo bi loše da su neprijateljske tenzije ostale prikrivene. Ovako, znamo na čemu smo. Kao i uvijek mnogo putujem, mnogo vidim, razgovaram sa ljudima. Ovoga puta sam uz tradicionalnu posjetu svom rodnom Visokom obišao Bugojno i okolinu, prijatelji su me lijepo primili, odveli do jedne skrivene bogumilske nekropole na visokom brdu iznad grada, dobio na poklon knjige, proveo sam nezaboravne dvije noći u Dubokoj pored malog vodopada, družio se sa borovima, leptirima, pčelarima i čobanima, obišao Kuprešku visoravan, zaputio se poslije prema Bihaću i Lici, u povratku poslije kratkog zadržavanja u Šibeniku krenuo prema Čapljini, Počitelju, Konjicu, noćio u Ostrošcu kraj Jablaničkog jezera, u Buturović Polju bio ugošćen uz domaću hurmašicu, sam se popeo do opservatorije na Bjelašnici, i svuda govorio o zastavi sa ljiljanima, o mojim dragim prijateljima Ibrahimu, Esadu, Bedrudinu, Besimi, Kadri, Suadi… Imam i negativnih dojmova o požarima i nebrizi vlasti za društvenim vlasništvom, o siromaštvu i nesaniranim posljedicama rata, još je puno ruševina koje kao da nikoga ne uznemiravaju, mnogo je plodne zemlje neobrađeno i zapušteno. Nasuprot blagoslovu velikih količina vode kojima Bosna obiluje, suša uništava ljetinu. Odgovorne vlasti bi pod hitno morale poslati u Izrael agro-tehničare da nauče kako se od minimuma vode može na pijesku i kamenu stvoriti žitnica. Nije potrebno toliko novca koliko treba volje i rada. Ali, čini mi se, naši ljudi, ogromna većina njih, nemaju ni motiva, ni volje da se okrenu nezavisnoj proizvodnji. Omladina izgleda kao i uvijek otmena i lijepa, ali se truje po kafićima i raznim drugim narkoticima. A ljepota kratko traje. Uz otrove zdravlje lako posrne. Previše se puši, javno, svuda, bez stida, kao da je intoksikacija nešto sasvim prirodno. A u suprotnosti je i sa vjerom. Pravio sam slobodnu statističku procjenu: žene puše deset puta više od muškaraca. I alkohol se nemilice javno ili prikriveno troši, što je stara boljka naših ljudi, koji nikako da shvate da je i to oblik perfidne destrukcije bića i duha naroda. Sudeći prema informacijama iz štampe, nasilje, kriminal, narkotici, prostitucija i trafiking su u žalosnim razmjerama uzeli maha.
Mnogi maštaju o napuštanju Bosne, ne videći koliko su, i pored svega negativnog što prethodno pobrojah, ipak srećni dok su na svom, jer, eno primjera iz „najsigurnije“ Norveške. Neka se ne zavaravaju iluzijama o Zapadu. Moraće se osamostaliti, postati zreli samosvjesni ljudi i patrioti. Dobro im je dok ih oblače i školuju roditelji. Ali, moraće se naučiti da rade, nema kruha bez motike, a ako i ima, ne može taj kruh biti sladak i zdrav, niti iko može obećati da će ga sutra uopće biti.
...
Na samom kraju: imaš li neku poruku za naše suborce iz FB grupe, te sve dobronamjerne Bosansce i Hercegovce, kako u zemlji, tako i diljem svijeta?
M. HAJNAL: Osim loših iskustava koja sam, podrazumijeva se, protiv svoje volje stekao u Izraelu, naučio sam i mnogo dobrog, prije svega o patriotizmu. Mnogo puta su tokom povijesti vjetrovi ratnih pustošenja gasili milenijumski stara ognjišta jevrejskih plemena, ali ih nikada nisu pogasili. Jevreji su se uvijek vraćali. Ako se na trenutak zanemari ružna palestinsko-izraelska svakodnevnica, moglo bi se reći, u kontekstu zbivanja u okolnom arapskom svijetu, a to sam ne jednom čuo i od samih Palestinaca, da uprkos svim progonima i aparthejdu, ogradama i getoizaciji, genocidu i judeonacizmu, na čudan način Izraelci pomažu Palestincima da se ne istrijebe međusobno ili u borbama sa okolnim arapskim plemenima (kao što je slučaj sada u Siriji). Jasno je da je u oficijelnim arapskim krugovima Izrael, uz Ameriku, označen kao glavni faktor nestabilnosti, ali, to baš nije sasvim tako. Istina je složena, okrugla, nema samo dva lica. Od Izraelaca se može naučiti da nemaju alternativne države i da se u kritičnom trenutku ne može računati ni na koga. Štaviše, postoje predskazanja da će se Amerika u potpunosti okrenuti protiv Izraela. Jevreji u to vjeruju i toga su svjesni.
Analogno, ni Bošnjaci/Bosanci nemaju alternativnu državu. Mogu se razlikovati kao Palestinci i Izraelci, ali, u suštini, bosanski/hercegovački Muslimani, hrišćani, kršćani, Jevreji, Romi i svi ostali, ne mogu izbjeći činjenici da su samo bosanska braća. I, to je moja centralna poruka-zaključak: kao što se Jevreji vraćaju u Izrael, i Bosanci će se morati vraćati u svoju Bosnu. Što prije to bolje, uprkos svim preprekama sa kojima će se morati suočiti. Dio svoje dedovine/babovine/očevine moraće otkupiti, ili zakonski vratiti, ili preoteti od onih koji su im uzurpirali ono što je njihovo, kao što ovih dana Fata Orlović poručuje da će sama početi rušiti pravoslavnu crkvu baspravno sagrađenu u njenom dvorištu u Konjević Polju… Sve oteto je prokleto. Drugo – nikada ne odustati od presude za genocid. Za stanje u kom se od sila agresije, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ne potražuju ratne odštete, kriva je sadašnja bh vlast. Njih se mora nedvojbeno srušiti, sami otići neće. Dakle, Bosanci/Bošnjaci – vraćajte se svojim ognjištima, čuvajte izvore voda kao oči u glavi i ne zagađujte ih, čuvajte šume i nemojte slijegati ramenima ako je požar zahvatio drugu stranu planine i nemojte reći, kao što sam ja čuo, „Neka gori, nije naše!“ Čuvajte blago ne samo svoje, već i blago svoga komšije. Jer nema većeg dobra od dobrog komšije, niti većeg zla od zlog komšije. Sve je naše, i svaki mali plamen može preko noći kao veliki nezaustavljivi oganj osvanuti na našem krovu. Vraćajte se Bosanci/Bošnjaci, od Bosne ljepše zemlje nema, a to i sami ili već znate, ili se još niste uvjerili da ste u carstvu privida koji će se rasprsnuti kao mjehur sapunice. Vratiti se treba ne samo fizički, već i svojim tisućljetnim duhovnim korijenima, bogumilstvu i Bogumilima, njihovoj kulturi i njihovoj plemenitoj tradiciji. Ako stvarno želite i pokušate, oni će vam pomoći. A sve što se svima nama negativno dogodilo, najvećim je dijelom posljedica zaborava njih Dobrih. Sjetimo ih se, i oni će blagodarno i blagorodno oživjeti u nama.
(RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ)
