MODERNI PJESNICI/INJE REGIJE

[dadojović]

SAN JEDNE LAĐE

Vidjeh jednu nesretnu lađu
Na obali rijeke Save stoji
I posve nijemo galebove broji
Dok jutarnje hrđe ju glođu.

Tako nepomičnu kiše ju peru
Ili prže žarke zrake sunca,
A ona stalno škrguće, bunca
Htjela bi još zaploviti zeru.

Gleda kako putuju vode
Podno mostova u daljini
Širokim koritom ka modrini
I čezne samo za malo slobode.

Katica BADOVINAC

[dadojović]

Po preporuci naše drage Sanje Atanasovske. predstavljamo vam Nikolu Madžirova, još jednog sjajnog autora iz Makedonije. Nikola Madžirov rođen je 1973 u Strumici. Autor je nekoliko zbirki poezije, te jedan od najprevođeniji makedonskih autora današnjice.

ČUPANJE

Glasom svetice
zamolila si me
da iščupam
sedu dlaku
koja ruži
tvoju kosu
Kao da sam vadio
slomljeni ključ iz brave
kroz čiju sam ključanicu
video tvoju baku
kako staloženo
steže jedinu
crnu dlaku u belini
da joj ne bi upala
pravo u ručak
čiji me je miris
pozivao da to uradim
najbrže što mogu.

Nikola MADŽIROV

[dadojović]

DOĐOH SA DRUGOG SVETA

"Sigurno je pobegla
iz nečijeg kaveza"
kaže moja devojka
za šarenu pticu na lipi

Kasnije saznajem
da je ptica došla sa drugog sveta
po svoju ljubav
zatvorenu u nečijem kavezu

Gledam svoju devojku,
i metalne senke kaveza na njenom licu.

Nikola MADŽIROV

RASTEM

Došle su srne ispred moga kreveta
i zečevi
u stvari
i konji i ovce
i koze su bile tu
a onda je ispod kreveta
počela rasti trava


Eto ja još uvek rastem
i dodirujem stomak
pticama što su zaboravile letiti.

Nikola MADŽIROV

[Umihana]

Jedna moja, davno napisana, ali odgovara trenutnim osjećajima...

*****
I riječi su nemoćne pred očajem mojim
Strepim, drhtim,
i u snovima se bojim...
Klonule ruke pružam ka nebu
I umjesto jezikom, srcem molim
da čuva, da pazi,
da od zla štiti,
onoga koga najviše volim!

[Sanja Atanasovska]

jednog dana ćeš me zaboraviti

Jednog dana godine će biti samo brojevi
a mi ćemo se voditi mojim satom.
Sve riječi iz moje poezije
naći će srodnu dušu.
Briga će roditi brige
i borit će se zajedno
da unište moju nesavršenost.

I uskoro ćeš me zaboraviti
sat vremena prije
dan ranije
i pamtit ću te godinama
sve do mog ponovnog spajanja sa smrću.

[dadojović]

jednog dana ćeš me zaboraviti

Jednog dana godine će biti samo brojevi
a mi ćemo se voditi mojim satom.
Sve riječi iz moje poezije
naći će srodnu dušu.
Briga će roditi brige
i borit će se zajedno
da unište moju nesavršenost.

I uskoro ćeš me zaboraviti
sat vremena prije
dan ranije
i pamtit ću te godinama
sve do mog ponovnog spajanja sa smrću.

"Sve riječi iz moje poezije
naći će srodnu dušu..."
Predivno. Moćno.

[dadojović]

Nikica Klobučar (1977), Zagreb.

GLAVA

otac
kao i svake nedjelje
jede svinjsku glavu

odjednom mi se obrati
i pita znaš li za svjetska čuda

znam za svjetionik s Farosa
Semiramidine vrtove
i Kineski zid

ali ti studiraš povijest umjetnosti
i trebao bi ih znati više
nego ja

ima ih sedam
a kao osmo navodi se novinarstvo
ni to ne znaš

u sobi su ti enciklopedije
uzmi pronađi i pročitaj

imaš pravo
sjedi i dalje jede svoju glavu
nudi me da uzmem komad

pita hoćeš li da ti naručim jednu

čovjek
koji mi je često prije spavanja pričao
kako je čuvao krave

Pijan. Nerazumljiv.

Nikica KLOBUČAR

[dadojović]

INTUICIJA

danas sam umro
jednom od tisuću smrti

činila se
lijepa i pravedna

ležao sam
bez pretvaranja

kao sve dobre
jednostavne stvari

nisam imao ništa protiv koga
drugi su još stajali živi pored mene
i gledali da nešto nije u redu

nisam se umislio zbog toga
samo sam želio pričati kao nikad

Nikica KLOBUČAR

[dadojović]

ČETVORICA GA VUKU

zvone
čujem ih na stepenicama
ja otvaram vrata
oni uđu na vrata
i njega vuku

četvorica ga nose
on pada
dvojica ga drže
dvojica ga dižu

prvi put vidim
kolika je gromada
moj stari

izgleda izmiren
sa svime oko sebe

ukočen je
i težak kao mramor

ja ga se ne bojim

- vodite ga u krevet
najbolji je kada spava!

Nikica KLOBUČAR

[ina]

RASTEM

Došle su srne ispred moga kreveta
i zečevi
u stvari
i konji i ovce
i koze su bile tu
a onda je ispod kreveta
počela rasti trava


Eto ja još uvek rastem
i dodirujem stomak
pticama što su zaboravile letiti.

[dadojović]

S posebnim zadovoljstvom predstavljam poeziju Slavonske pjesnikinje Nikoline Peterlik.

OČARANA LUNOM

Noćas je Luna
posebno sjajna
na nebu južnom,
spavaćicom noći ogrnuta.
Misli lete,
nošene vjetrom sjevera
u duboke vode
vječitih pitanja.
Pitanja poput:
"Tko joj dade sjaj?"
"Koliko će još sjati?"
"Hoće li njen kraj
biti i naš?"
Možda mi završimo
daleko prije.
Većina nas hoće.
A ako nekolicina
dočeka vidjeti pad
tog prekrasnog nebeskog tijela,
ili gašenje njena sjaja,
svoja će tijela izgubiti.
Tako bar znanstvenici vele.
A svi se pitaju
što će biti poslije.

Nikolina PETERLIK

[Sanja Atanasovska]

Сјеме раздора

Мрзим сувишне разговоре
за станице у пустињи.
Мој скуп речи је минско поље.
Између просјака и лажне авангарде
семе раздора је посејано.
Желим да будем мач
да пресече тај чвор.

[dadojović]

OČi OD STAKLA

tijelo je blago povila naprijed
dok rukama čvrsto steže butine

ne pomaže

znoj sa lica polako se cijedi
i nestaje iz klokot
u odvod umivaonika

ogledalo puca
točno po sredini
savršena geometrijska crta
poput baterijske lampe
osvjetljava
njeno desno oko

Melida TRAVANČIĆ

[dadojović]

Irena Skopljak Barić (1982), Zenica.
Irena Skopljak Barić profesorica je hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Živi u Vrbovcu.

TRI

Sinoć su u našem dvorištu narasla tri
mjeseca.
Stajala su tako tri krznena klupka
rađajući plodove.
Jedan. Dva. Tri.

S prozora visoke kuće ubirao si debele
breskve.
I na svaki zub zasadio jednu mutnu
fotografiju svemira.

U dvorištu su tri mjeseca, pomislila sam.
I baš lijepo izgledaju: ništa nije tako
otmjeno,
kao nebeska tijela u nečijem dvorištu.

Ipak, naše dvorište nije veliko pa sam
jedan mjesec iščupala
i prije noći sakrila pod jastuk.
Pod glavom sam ujutro vidjela ružičasto dijete.
Dva.
Tri.

Irena SKOPLJAK - BARIĆ

[ina]

Irena Skopljak Barić (1982), Zenica.
Irena Skopljak Barić profesorica je hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Živi u Vrbovcu.

TRI

Sinoć su u našem dvorištu narasla tri
mjeseca.
Stajala su tako tri krznena klupka
rađajući plodove.
Jedan. Dva. Tri.

S prozora visoke kuće ubirao si debele
breskve.
I na svaki zub zasadio jednu mutnu
fotografiju svemira.

U dvorištu su tri mjeseca, pomislila sam.
I baš lijepo izgledaju: ništa nije tako
otmjeno,
kao nebeska tijela u nečijem dvorištu.

Ipak, naše dvorište nije veliko pa sam
jedan mjesec iščupala
i prije noći sakrila pod jastuk.
Pod glavom sam ujutro vidjela ružičasto dijete.
Dva.
Tri.

Irena SKOPLJAK - BARIĆ

[dadojović]

NOĆAS SAM SANJALA

Noćas sam sanjala da su me htjeli ubiti.
Strah se duboko usjekao u moje kosti.

Sada zaključavan svoja uvijek otvorena vrata
I osluškujem glasove na stepeništu.

Ovako ustrašena,
Više ne vjerujem ni poštaru kad zvoni.

Ivana LULIĆ

[dadojović]

ŠMINKA

Majka skida šminku
Ružinom vodicom

U pjegama na njenoj nadlanici
Moje je odrastanje

Majka skida šminku
ružinom vodicom

U maskari koja ostaje na blaznici
Pomiješane suze i svakodnevne brige
Računi, ručak, registracija automobila,
Posao, politika, hrana za mačka
Njena sestre
Njena braća
I nas tri
Nas tri
Nas tri
(nas tri)

Kad sam bila djevojčica
Gledala sam ju dok se šminka
Upijala svaku kretnju
Treptaj na četkici
Razmazivanje ruža
Bila je najljepša žena na svijetu

Pokušala sam ju imitirati
Pa sam trepavice namazala
Bijelim korektorom za papir
Umalo oslijepila

Prestala se šminkati kad se otac razbolio
Kad je umro, već je davno bio istekao rok
Max factorovoj maskari
Deborah tušu za oči
I bourjois ružu za usne

Danas je gledam nakon četiri godine
Skida šminku ružinom vodicom
I u blaznici
U tragovima maskare
Isprepletena sa njenim bazalnim suzama
Smije se nada da će jednoga dana
Ipak biti bolje

Emina KOVAČEVIĆ

[dadojović]

Lorena Kujek (1996), Osijek.

CIKLOTIMIJA

Neke su zablude
presvučene najljepšim ruhom.

Otkako si apokaliptično
narušio dogmu posjedovanja,
nevoljko preživljavam
u konturi izgovorene pogreške.

Inhaliram zaključni poljubac,
iako mi staklo virtuozno siječe prsa.

Pritisnuta domenom hladnokrvnosti,
ne mogu pomaknuti udove.

Zar i ti,
nastanjen među oronulim
zidovima nevjernosti,
upravo gospodariš
ironičnom pozornicom razvrata,
kršiš ispunjenja arhaičnih sjedinjenosti
maštajući o prestižu
svjetskih prostiranja?

Suočena s neprijateljstvom
progresivnih izolacija,
jasno poričem
glavnu kontroverzu,
avangardno razotkrivam
posjekotinu žalosnih poimanja
prepuštajući ovaj (ne)dovršeni stih
vrtoglavom truljenju.

Lorena KUJEK

[dadojović]

* * *

Kada se sretni usuglase
Prošli i sadašnji trenutak istine,
Kada se pronađu i kao jedan
Osmijehom dodirnu novi dan
Za sutra, za one nove
Još neotkrivene dane
Što reći? Što reći?
Utihnuti nutarnje šuškanje,
Nepovjerenja od vajkada
Blago kimnuti spoznaji
Kako sve ima svoje razloge
Kada se usuglase
Trenutci istine.

Željka KAHLIK

[Shadow]

BRZ JE VIJEK


Brz je vijek. Da sam bio vjetar,

gulio bih kore stabala

I fasade periferijskih zgrada.



Da sam bio zlato, skrivali bi me u podrumima,

u meku zemlju i među slomljene igračke,

zaboravili bi me očevi, a njihovi sinovi

trajno bi me pamtili.



Da sam bio pas, ne bi me bilo strah

prognanika, da sam bio mjesečina, ne bih se

bojao smrtne kazne.



Da sam bio zidni sat,

skrivao bih pukotine na zidu.


Brz je vijek. Preživljavamo slabe zemljotrese

gledajući prema nebu, a ne prema zemlji.


Otvaramo prozore da bi ušao vazduh

s mjesta gdje nikada nismo bili.


Ratovi ne postoje, jer svaki dan neko

ranjava naše srce. Brz je vijek.


Brži od riječi.

Da sam bio mrtav, svi bi mi vjerovali

kada šutim.

NIKOLA MADŽIROV