nije lose ni ono sa ciklama slovima
Price, odlomci, citati, slobodne forme....
-
Heidi
- Forum [Bot]
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 6 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
nije lose ni ono sa ciklama slovima
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
dacina_curica
- Status: Offline
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Ko nema u glavi ima u nogama, ko nema u nogama ima u banci, ko nema u banci ima nešto u Grockoj, ko nema ni u Grockoj – naći će mu se nešto u mokraći. Niko baš nije da nema nigde i ništa.
U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta: kad birate zanimanje i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pametan celog života.
Volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.
Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.
Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.
Mame, rađajte deci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najlepši, nezamenjivi dar svakom detinjstvu.
U fudbalskom klubu Partizan danas će se uvežbavati spasonosna kombinacija: ovako, pa ovako, pa ovako i – gol. To je najjednostavnije i najefikasnije.
Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.
Za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego stručne spreme.
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.
Neka su nam lekari živi i zdravi! Da nije njih, mnogi od nas ne bi imali pred kim da se skinu, niti bi imao ko da nas pipne.
Juče je jedan roditelj zavapio na roditeljskom sastanku: Dajte mi dobro dete, pa ćete videti kakav sam ja otac!
Zašto se ulične korpe za otpatke ne podignu na visinu koševa za košarku? Bila bi to provokacija kojoj niko od naše košarkaške nacije ne bi odoleo. Koševi bi bili puni, a grad čist.
Ulažite u stomak! To ulaganje daje brze i vidljive rezultate. Ulaganje u glavu je dugoročno i neizvesno.
Ateisti ne moraju biti pošteni. Nema boga koji bi za njih bio nadležan.
Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati.
Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću, a kukavice samo kada odlaze.
U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta: kad birate zanimanje i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pametan celog života.
Volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.
Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.
Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.
Mame, rađajte deci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najlepši, nezamenjivi dar svakom detinjstvu.
U fudbalskom klubu Partizan danas će se uvežbavati spasonosna kombinacija: ovako, pa ovako, pa ovako i – gol. To je najjednostavnije i najefikasnije.
Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.
Za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego stručne spreme.
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.
Neka su nam lekari živi i zdravi! Da nije njih, mnogi od nas ne bi imali pred kim da se skinu, niti bi imao ko da nas pipne.
Juče je jedan roditelj zavapio na roditeljskom sastanku: Dajte mi dobro dete, pa ćete videti kakav sam ja otac!
Zašto se ulične korpe za otpatke ne podignu na visinu koševa za košarku? Bila bi to provokacija kojoj niko od naše košarkaške nacije ne bi odoleo. Koševi bi bili puni, a grad čist.
Ulažite u stomak! To ulaganje daje brze i vidljive rezultate. Ulaganje u glavu je dugoročno i neizvesno.
Ateisti ne moraju biti pošteni. Nema boga koji bi za njih bio nadležan.
Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati.
Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću, a kukavice samo kada odlaze.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 6 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Neka su nam lekari živi i zdravi! Da nije njih, mnogi od nas ne bi imali pred kim da se skinu, niti bi imao ko da nas pipne.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
dacina_curica
- Status: Offline
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Šta je besplatno? Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije.
Budni su oni koji vole. Još spavaju oni koji su voljeni.
Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi postali još gori.Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života.Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.
Nemojte biti sebični. Udelite malo svojih žena i muževa onima koji ih nemaju.
Jutros se Sava opet ulila u Dunav. Dunav u Crno more. Crno more u Sredozemno more. Sredozemno more u Atlanski okean, a vi opet ne znate šta ćete sami sa sobom.
Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo s njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi žive.
Napravite malu domaću promaju, otvorite prozore i vrata, proterajte iz kuće novembarski smog, decembarske praznične mirise, januarsku čamotinju – nebeski sprej donosi nam mladi, sveži vazduh sa snežnih karpatskih njiva.
Juče je neko našao ono što nije tražio. Ono što je on tražio našao je neko drugi.
Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.
Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radiImati prijatelja, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati – nema prijatelja.
Volite se i kad niste zajedno, to je prava ljubav. Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje sa kim je.
Za život je potrebno malo. Za nesrećan život traži se mnogo više.
Vi kažete da život muči vas, a mi mislimo da vi mučite, mrcvarite i ponižavate život.
Ko ume da se raduje – ima čemu da se raduje.
Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.
Mlade vaspitačice u beogradskim obdaništima pričaće deci i ovog jutra bajke. To su setne priče o tome – šta se stalno dešava princezama, a nikad vaspitačicama.
Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba najlepše đačko doba.
Blago babama i dedama koji imaju unuke. Teško nama koji imamo decu.
Lepše je biti nečija baba nego samo baba.
Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.
Dobro je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.
Lakše bismo vaspitavali decu kada bi ona imala samo uši, a ne i oči.
Mladi moraju da žive noću – beže iz dana koji su okupirali njihovi očevi i dedovi.
O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.
Samo siromašni znaju da ima i siromašnijih od njih. Bogati vide samo bogatije od sebe.
Nije zdrava ona pamet koja mnogo zna, a malo može.
Ko prvi devojci – njegova devojka. Ko poslednji devojci – njegova žena.
Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod, a zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
Niko ne veruje lepim ženama. Suviše su lepe da bi bile verne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima.
Žena mora da je žena non-stop. Jer se nikad ne zna kad muževi mogu postati muskarci.
Ko želi da je stalno u pravu, mora često da menja mišljenje.
Da li je lakše misliti ili pisati? Teško je, verovatno, i jedno i drugo. S tim što misliti ne morate, od mišljenja niko ne živi, a od pisanja mnogi.
Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kada su vas posrali.
Više čujemo jedni druge nego što se razumemo.
Ako vam ne ide škola, udajte se. Ako ne možete da nađete posao, rodite dete. Manji problemi se uspešno rešavaju većim.
Budni su oni koji vole. Još spavaju oni koji su voljeni.
Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi postali još gori.Niko nema više od jednog života. Ali ima mnogo onih koji, pored svoga, troše i nekoliko tuđih života.Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.
Nemojte biti sebični. Udelite malo svojih žena i muževa onima koji ih nemaju.
Jutros se Sava opet ulila u Dunav. Dunav u Crno more. Crno more u Sredozemno more. Sredozemno more u Atlanski okean, a vi opet ne znate šta ćete sami sa sobom.
Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo s njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi žive.
Napravite malu domaću promaju, otvorite prozore i vrata, proterajte iz kuće novembarski smog, decembarske praznične mirise, januarsku čamotinju – nebeski sprej donosi nam mladi, sveži vazduh sa snežnih karpatskih njiva.
Juče je neko našao ono što nije tražio. Ono što je on tražio našao je neko drugi.
Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.
Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radiImati prijatelja, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati – nema prijatelja.
Volite se i kad niste zajedno, to je prava ljubav. Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje sa kim je.
Za život je potrebno malo. Za nesrećan život traži se mnogo više.
Vi kažete da život muči vas, a mi mislimo da vi mučite, mrcvarite i ponižavate život.
Ko ume da se raduje – ima čemu da se raduje.
Dobra je svaka muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.
Mlade vaspitačice u beogradskim obdaništima pričaće deci i ovog jutra bajke. To su setne priče o tome – šta se stalno dešava princezama, a nikad vaspitačicama.
Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba najlepše đačko doba.
Blago babama i dedama koji imaju unuke. Teško nama koji imamo decu.
Lepše je biti nečija baba nego samo baba.
Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.
Dobro je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.
Lakše bismo vaspitavali decu kada bi ona imala samo uši, a ne i oči.
Mladi moraju da žive noću – beže iz dana koji su okupirali njihovi očevi i dedovi.
O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.
Samo siromašni znaju da ima i siromašnijih od njih. Bogati vide samo bogatije od sebe.
Nije zdrava ona pamet koja mnogo zna, a malo može.
Ko prvi devojci – njegova devojka. Ko poslednji devojci – njegova žena.
Ženama je potreban samo mali znak, nagoveštaj, jedan mig, nevidljiv detalj, sitan povod, a zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
Niko ne veruje lepim ženama. Suviše su lepe da bi bile verne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima.
Žena mora da je žena non-stop. Jer se nikad ne zna kad muževi mogu postati muskarci.
Ko želi da je stalno u pravu, mora često da menja mišljenje.
Da li je lakše misliti ili pisati? Teško je, verovatno, i jedno i drugo. S tim što misliti ne morate, od mišljenja niko ne živi, a od pisanja mnogi.
Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kada su vas posrali.
Više čujemo jedni druge nego što se razumemo.
Ako vam ne ide škola, udajte se. Ako ne možete da nađete posao, rodite dete. Manji problemi se uspešno rešavaju većim.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 6 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Šta je besplatno? Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 6 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
lijepi nas Mesa 
Zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, a ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec zato sto su jedni nespretni, drugi lukavi.
Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodjes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne buds odozdo, i zivi kako ti je volja.
Amin
Zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, a ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec zato sto su jedni nespretni, drugi lukavi.
Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodjes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne buds odozdo, i zivi kako ti je volja.
Amin
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
PROBLEM
Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako cemo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njegovom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postojano i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da promijeniti.
Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reagovati.
Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio:"Sta ti je zivot...", ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
"Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?"
Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
"Njen problem!"
Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
"Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... "
Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
"Njihov problem", i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
"Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim."
Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
"Tvoj problem", i ode da istimari konja.
Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzincad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksamom...
Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
"Katile!!! Gdje ce ti dusa?"
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa odgovorio:
"Moj problem."
***
Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme kada se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: "Sta li je ovaj ovim htio reci?", a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
"Tvoj problem".
Daco
Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako cemo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njegovom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postojano i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da promijeniti.
Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reagovati.
Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio:"Sta ti je zivot...", ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
"Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?"
Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
"Njen problem!"
Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
"Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... "
Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
"Njihov problem", i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
"Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim."
Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
"Tvoj problem", i ode da istimari konja.
Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzincad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksamom...
Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
"Katile!!! Gdje ce ti dusa?"
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa odgovorio:
"Moj problem."
***
Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme kada se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: "Sta li je ovaj ovim htio reci?", a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
"Tvoj problem".
Daco
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Kolačići od blata
Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.
Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.
Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...
Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?
- Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.
Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.
- Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.
A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.
Otac sleže ramenima.
- Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...
- Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
- Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?
Štos ili ne, tek? stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.
Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.
Đavo me zna - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.
Miroslav Antic
Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.
Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.
Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...
Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?
- Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.
Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.
- Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.
A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.
Otac sleže ramenima.
- Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...
- Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
- Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?
Štos ili ne, tek? stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.
Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.
Đavo me zna - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.
Miroslav Antic
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
JUTRO LJETNE NOĆI
O, sumrak je. Umiru dani.
Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.
Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje - uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na "doručak"...
Istim putem nazad kući - s izuzetkom svraćanja u Parkušu.
Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani...
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hirošima i Nagasaki zajedno!
Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla "novčana pošiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom "nepoznat", neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!
S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: "Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?"
(U ime našeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek.
Pošto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:
"Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata."
"Ma, daj, Darko, makar milju?"
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.
To "nešto" su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.
U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim...
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani "ziku" (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše!
Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću...
Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim...
Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
"Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?"
"Kako ne sjećam - još imam sliku gdje ja hranim golubove."
"Bože, kako si ti bio lijepo dijete!"
"Još uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:
"Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..."
Prekidam ga:
"A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja
sam ostao sam!"
"Nisi, Daco, sam - imaš mene."
* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina rođenja?
Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:
"E, sine, sine - šta će ti otac reći kad te vidi takvog!"
Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u "špilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...
Dario Dzamonja
O, sumrak je. Umiru dani.
Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.
Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje - uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na "doručak"...
Istim putem nazad kući - s izuzetkom svraćanja u Parkušu.
Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani...
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hirošima i Nagasaki zajedno!
Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla "novčana pošiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom "nepoznat", neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!
S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: "Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?"
(U ime našeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek.
Pošto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:
"Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata."
"Ma, daj, Darko, makar milju?"
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.
To "nešto" su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.
U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim...
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani "ziku" (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše!
Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću...
Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim...
Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
"Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?"
"Kako ne sjećam - još imam sliku gdje ja hranim golubove."
"Bože, kako si ti bio lijepo dijete!"
"Još uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:
"Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..."
Prekidam ga:
"A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja
sam ostao sam!"
"Nisi, Daco, sam - imaš mene."
* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina rođenja?
Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:
"E, sine, sine - šta će ti otac reći kad te vidi takvog!"
Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u "špilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...
Dario Dzamonja
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Moj djed
Moj djed je bio ovakav kako ga i opisujem. I ja sam ovakav kako sebe opisujem. Ova priča će ostati zabilježena u istoriji književnosti kao najslabije plaćena. Objavio sam je 1978. godine u "Glasu omladine" i dobio dvadeset i osam hiljada dinara. Starih, razumije se.
Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto mijenja.
Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno napisano. Po njima: sve je u najboljem redu. "Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama u Sarajevu, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."
Slijede potpisi dvojice ljekara.
Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.
Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.
Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu, klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.
Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću, pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali, kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od mene ne napravi čovjeka.
Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam ostao sam.
II
Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.
Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno vrijeme. Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para, recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao, obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On je ostajao tvrd.
Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule. Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:
"Zijanio sam na kartama!"
On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće pitanje:
"Šta si igrao?"
Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.
"Po koliko poen?", pitao je dalje.
"Tri banke", odgovorih.
"Koliko partija?", pitao je dalje.
"Pet."
On me sumnjičavo gledao:
"Od koliko ste počinjali partiju?"
"Od sto", odgovorih.
On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade mi pare i sasvim mirno reče:
"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."
Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja požurih da podignem gramofon.
Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto. Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.
Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira upita:
"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"
U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:
"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava da ne dođe do toga?"
Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh. Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.
Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču, ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom, školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...
Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.
III
Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže. Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem neise.
Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:
Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.
Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze "Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".
Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.
Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na ulici. Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u njegovom životu. Upitah:
"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?" On mi duboko potresen odgovori:
"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens." Tek sada mi je bio šah.
"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."
Zabrinuto je klimao glavom. "Ne, ne smijem ja više piti."
Jedva savladavajući smijeh, rekoh: "Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.
IV
I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.
Kada sam mamuran i ne mogu da spavam, onda se po svu noc prevrcem u krevetu i "pisem" ili "citam" neke knjige.
Tako je bilo i sa ovom pricom. Sanjao sam da sam je napisao. Kada sam ustao i kad sam htio da je stavim na papir, sjetio sam se samo jedne potpuno besmislene recenice: "Rajnljika stoji u ganjku." Uzalud sam pokusavao da se sjetim ostalog.
Pricu sam napisao vise radi eksperimenta htijuci u istoj prici da dam dva potpuno razlicita nacina pisanja. nekom se vise dopada prvi, nekom drugi dio. Mnogima se ne dopada ni jedan ni drugi. Meni se dopadaju oba.
Dac
Moj djed je bio ovakav kako ga i opisujem. I ja sam ovakav kako sebe opisujem. Ova priča će ostati zabilježena u istoriji književnosti kao najslabije plaćena. Objavio sam je 1978. godine u "Glasu omladine" i dobio dvadeset i osam hiljada dinara. Starih, razumije se.
Danas sam ostao sam. Umro mi je djed. U stvari, umro je prije sedam dana, ali tek danas sam dobio "obavijest" od bolnice da je umro i kako je umro i zašto je umro. Kao da me to interesuje i kao da to nešto mijenja.
Poslali su mi lijepo obavještenje; sve je precizno i tačno napisano. Po njima: sve je u najboljem redu. "Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insufijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama u Sarajevu, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovno radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapije sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE je stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerovatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infarkcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika."
Slijede potpisi dvojice ljekara.
Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.
Kažem, djeda sam sahranio prije pet dana. Po svim propisima. Čak sa tri popa. Da je mogao da vidi tu lakrdiju, vjerovatno bi ga srce po drugi put izdalo pri pomisli da ta tri lešinara za dva minuta uzeše dvjesto hiljada. Njegovih para.
Davno je on prestao vjerovati u boga, sreću, zadovoljstvo, sinove, unuke, prijatelje, ženu, klupu u parku, jutarnju kafu, "Oslobođenje", rakijicu ili malo vino kod "Lovca", "Kinoteku" u kojoj je gledao američke melodrame i grcao u suzama, kao da to što se dešavalo na ekranu nije samo razvodnjena verzija njegovog vlastitog života; koji je bez suze priveo kraju.
Prestao je vjerovati u boga jer to mu je nalagao njegov racionalni preferansaški duh po kojem je ostao i dan-danas legenda u gradu, doduše, među starijim ljudima koji već hlape, sreće nikad nije ni imao u životu kao ni u kartama (jer nije bio i nije htio da bude kockar, što podrazumijeva i pokvarenost, pohlepu, vjerovanje u boga, sreću...). Zadovoljstvo se izgubilo s godinama, sinovi su ga iznevjerili; sva četvorica su se ubila, a jedini unuk je na najboljem putu da to i sam učini. Žena se razboljela i nakon smrti trećeg sina se propila, zapustila kuću, pala u bezgraničnu apatiju u koju je htjela uvući i njega. To joj nikad nije pošlo za rukom jer on o njima nikada nije govorio kao o mrtvima nego kao o ljudima koji su jednom napravili grešku u životu, odigrali pogrešnu kartu, pali na kontri; i oni rijetki prijatelji koji su mu ostali, kao da su se bojali njegove starosti, kao ogledala, izgužvanog mantila, progorjelih najlon košulja, prljavih maramica, i njegove luđačke vjere da ne smije i ne može umrijeti dok od mene ne napravi čovjeka.
Tako smo živjeli: on je imao mene, ja njega. Na kraju me je prevario. On se izvukao. Ja sam ostao sam.
II
Bilo nam je interesantno dok smo živjeli zajedno. Ja sam se trudio da mu ukradem pare, a on se trudio da ih što bolje sakrije. Na kraju, ja bih mu ih obično ukrao, odlazio u kafanu i napijao se do besvijesti, vraćao se kući i njega optuživao da je on kriv što ja pijem, da u meni kola njegova zla krv, da ja ne mogu ništa protiv toga. On me je gledao i mahao glavom.
Tako sam mu davao materijal za razmišljanje i mogućnost da nečim ispuni svoje besmisleno vrijeme. Djed je bio lake ruke što se tiče para samo u nekim slučajevima. Kada bi mi zatrebalo para, recimo, za farmerke ili cipele, otišao bih kod njega i zamolio ga. Tada bi nastajalo beskrajno natezanje. (Njemu nije išlo u glavu kako neko može dati pedeset hiljada za cipele koje će nositi tri mjeseca, kad je on svoje platio pet hiljada a, evo, nosi ih već osmu godinu. Farmerke je smatrao nečim nepristojnim.) Tu je bio uporan, i koliko god sam molio, preklinjao, obećavao, prijetio, dobivao glumljene, a na kraju i prave histerične napade, nije pomagalo. On je ostajao tvrd.
Tek, jedan dan izgubih dobru lovu na kartama. Kako nisam imao da platim odmah, založih gramofon. Sav očajan sam otišao kod djeda, jedinog čovjeka koji bi me mogao izvući iz bule. Preklinjao sam ga da mi da para. On je pitao za šta mi trebaju. Kako mu nisam spominjao ni farmerke, ni cipele, ni košulje, on je bio uporan i insistirao da mu kažem za šta su mi potrebne pare, pa da će mi ih tek onda dati. Već potpuno iznerviran dreknuo sam:
"Zijanio sam na kartama!"
On se nimalo nije zbunio (kao što sam ja to očekivao) nego mi je odmah postavio slijedeće pitanje:
"Šta si igrao?"
Tu se meni upališe lampice i ja, iako sam izgubio na pokeru, slagah da sam igrao preferans.
"Po koliko poen?", pitao je dalje.
"Tri banke", odgovorih.
"Koliko partija?", pitao je dalje.
"Pet."
On me sumnjičavo gledao:
"Od koliko ste počinjali partiju?"
"Od sto", odgovorih.
On onda zatvori oči i poče nešto računati u sebi, a onda klimnu glavom, izvadi novčanik, dade mi pare i sasvim mirno reče:
"Pa, ja! Kad čovjeka stane karta, može toliko izgubiti."
Još mi je održao govor kako ne trebam igrati kad ne znam, i sve u tom smislu. Na kraju izvadi špil karata iz ladice i još mi pokaza neke finese u igri. Ostade zamišljen miješajući karte, a ja požurih da podignem gramofon.
Kasnije sam taj trik sa kartama koristio kad god bi mi zatrebalo para. Uvijek se dešavalo isto. Nakon kraćeg ispitivanja vadio je novčanik i davao mi onoliko koliko sam mu tražio.
Drugi način da mu iskamčim pare sam takođe slučajno otkrio. Jednom mu zatražih lovu i već se spremih da mu do najsitnijih detalja ispričam izmišljenu partiju kad me on iz čista mira upita:
"Da ti, mali, nisi nešto zabrljavio s curom?"
U prvi mah mi ne bi jasno šta on pod onim "zabrljavio" misli i počeh grozničavo razmišljati šta da mu odgovorim. On tu moju šutnju protumači kao znak potvrde i kajanja, pa blago reče:
"Dobro, de. Svakom to može da se desi. Ali, pazi ubuduće. Zar ne znaš, sine, da ima sredstava da ne dođe do toga?"
Tek tada shvatih da on misli da mu tražim pare za pobačaj i dođe mi da prasnem u smijeh. Dobio sam pare, a i kasnije sam ih uvijek dobivao kad god bih "zabrljao". Klimao je glavom sa nekim veselim prekorijevanjem i laćao se novčanika.
Možda je tada mislio o svojoj gladnoj mladosti, još gladnijim studentskim danima u Beču, ratovima, neprestanom seljakanju, brizi da porodici obezbijedi kruh i krov nad glavom, školu... Možda mu je bilo drago da njegov unuk, kao što to stariji ljudi kažu, "tjera kera"...
Ja jedno znam: da sam uistinu imao onoliko ljubavnih doživljaja koliko sam puta od njega dobio pare za izmišljene abortuse, mogao bih se hvalisati.
III
Dedo, je, po vlastitom priznanju, pio od svoje dvadesete godine. Doduše optuživao je rat kao uzrok, jer, veli, teško bi živu glavu izvukao sa Karpata da nije bilo ruma. Smrznuo bi se, kaže. Ne bih rekao da je bilo baš tako, elem neise.
Pio je punih šezdeset godina, ne računajući vrijeme provedeno po bolnicama, pa se opet za njega ne može reći da je bio pijanac. Ja ga nikada nisam vidio pijanog. Znao je biti, ono što se kaže, "cvrcnut", ali nikada pijan. Imao je svoju mjeru, a ona je bila najviše litra vina i porcija prženih sardela, ili tri deca rakije i deset deka sira. A, evo kako se desilo da je prestao piti:
Jednog dana ga vidjeh kako ide prema kući u onom stanju koje sam opisao kao "cvrcnuto" i požurih prije njega, uđoh kroz prozor u njegovu kuću (stanovao je u prizemlju) i sakrih se na ormar. Htio sam da vidim gdje će danas sakriti novčanik (Zbog mene ga nikada nije krio na istom mjestu.), pa kad zaspi uzeti onoliko koliko je dopuštalo trenutno stanje njegovog novčanika, a onda se opet neopaženo izvući kroz prozor. Savršen zločin.
Mislio sam da će on, s obzirom na svoje stanje, odmah leći da spava. Al' kamen. On prvo uze "Oslobođenje", pročita ga od prve do posljednje strane (Ustvari, od posljednje do prve, jer starci novine listaju odzada, od smrtovnica, kao da se boje da jednog dana ne ugledaju svoju vlastitu sliku i pročitaju svoje ime.), onda isto tako i "Politiku", i na kraju "NIN".
Ja sam se već bio ukočio na ormaru i proklinjao svoju genijalnu ideju. On na kraju odloži novine, skide se, izvadi novčanik iz džepa i strpa ga u njedra, a zatim leže. Ali, nikako da čvrsto zaspi; svaki moj pokret na ormaru bi ga trgnuo iz sna.
Meni više dosadi to neudobno čučanje i ja skočih s ormara, a u drugom skoku se nađoh na ulici. Sutradan ga zatekoh u kafani, u "Lovcu", gdje drugo, kako pije sok. Vjerovatno prvi u njegovom životu. Upitah:
"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?" On mi duboko potresen odgovori:
"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens." Tek sada mi je bio šah.
"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."
Zabrinuto je klimao glavom. "Ne, ne smijem ja više piti."
Jedva savladavajući smijeh, rekoh: "Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.
IV
I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.
Kada sam mamuran i ne mogu da spavam, onda se po svu noc prevrcem u krevetu i "pisem" ili "citam" neke knjige.
Tako je bilo i sa ovom pricom. Sanjao sam da sam je napisao. Kada sam ustao i kad sam htio da je stavim na papir, sjetio sam se samo jedne potpuno besmislene recenice: "Rajnljika stoji u ganjku." Uzalud sam pokusavao da se sjetim ostalog.
Pricu sam napisao vise radi eksperimenta htijuci u istoj prici da dam dva potpuno razlicita nacina pisanja. nekom se vise dopada prvi, nekom drugi dio. Mnogima se ne dopada ni jedan ni drugi. Meni se dopadaju oba.
Dac
-
Mister No
- The Good, the Bad and the Ugly
- Posts: 33249
- Joined: 28 Sep 2010, 18:17
- Has thanked: 8757 times
- Been thanked: 5516 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
dacina_curica wrote:
Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću, a kukavice samo kada odlaze.
The Dark Side Of The Forum...
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
DA SAM JA NEKO
Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih učinio da očevi ih vole, jer majke su zaslužile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a očevi sigurno imaju svoje razloge što ih više ne vole.
Ja bih Miri vratio njegovu ruku.
Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bombaš i bio poznat po tome što je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kućne radinosti s prekratkim upaljačem, pa mu je eksplodirala u ruci.
Hajde, reći ćete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali očito je da niste nikad upoznali Miru - njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajviše njegov ponos.
Nikad nije završio nikakvu školu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neženja, a osjećao se daleko najsuperiornijim kada je igrao "ćize" u FIS-ovom dvorištu ili ispred nebodera u Jezero ulici.
Uostalom, ćiza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je Posljednji Mohikanac bila najdraža, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad pročitao u životu - nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo.
Bio je u stanju presjeći ćizu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoćom je pravio "džamije" (kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega toga ne bi bilo ništa da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu.
Raja je primijetila da prečesto diže pogled prema Biljaninom prozoru i počela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ćize ispod njenog prozora i tako, kad bi "vrcao", nalazio opravdanje da gleda uvis ne bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu.
Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ćize i nadati se da će je opet ugledati, a zarada mu je bila manje važna, jer se u to doba već bio pročuo kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je nabildanim frajerima uzimao pare na "tuta-muti".
Kad sam se prvi put oženio i dobio pare za adaptaciju stana, na bračno putovanje sam otišao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim ključeve stana.
Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okrečen, parket lakiran, provedene nove električne instalacije, postavljene garniše, sve slavine čvrsto zavrnute, kauči i fotelje presvučeni...
Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu dužan, a on mi je odgovorio: "To je moj bračni poklon."
* * *
Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio piće i u njima nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat - ili su se oni promijenili ili sam to bio ja?
Tako sam stajao za šankom preko puta čovjeka čiji je desni rukav bio uvučen u džep sakoa i on me gledao kao da želi da mi nešto kaže, ali se ustručavao.
Ali, to nije bio onaj pseći pogled poslije koga možeš očekivati: "Prika, može li jedna na tvoj račun. Nešto danas nisam pri parama." U njemu je zrcalila tuga.
Kad sam se vratio iz klozeta, njega više nije bilo za šankom, a preda mnom je stajalo novo piće.
Pitao sam konobara: "Koja je budala ovo zvala?"
Konobar me pogledao s čuđenjem: "Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?"
Bilo me je stid: "Hopa!? Dođe li ovdje često?"
"Pa, nako..."
Iako mi nije bilo naruku, još desetak puta sam svraćao, ali ga više nikad nisam sreo.
Prošlo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na Marindvoru. Ovaj put sam mu prišao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga već dobro bili šuknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajčimo.
Kad je ušao, lice mu je zasijalo: "Bože, koliko ovdje ima lijepog posla", ali se odmah natmurio dodavši: "Za nekoga ko ga može uraditi."
Nije više progovorio ni riječi: samo je pri odlasku promrmljao neko izvinjenje i nestao u haustorskom mraku.
Doviknuo sam za njim: "Hopa, sad znaš da sam opet ovdje, pa naleti."
Nisam čuo odgovor.
* * *
Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloženju nego prošli put.
Stanje sada bio u mnogo boljem stanju nego što sam ga zatekao - ako ništa drugo, nismo morali sjediti na podu.
Pitao me je: "Pišeš li šta?"
"Ne znam ni sam: i pišem i ne pišem."
Imao sam osjećaj da ga u nepostojećoj ruci naprosto hvataju srsi od želje da se prihvati alata. ,
Pitao sam ga: "A, ti? Čitaš li svog Mohikanca?"
"Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen..."
"Pa, šta radiš?"
"Trenirani lijevu ruku."
"Za šta?"
Nasmijao se: "Pa, nije valjda za drkanje - za ćizu."
"I kako ti ide?"
"Možemo provjeriti."
Sišli smo u dvorište i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde puštao.
Dario Džamonja
Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih učinio da očevi ih vole, jer majke su zaslužile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a očevi sigurno imaju svoje razloge što ih više ne vole.
Ja bih Miri vratio njegovu ruku.
Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bombaš i bio poznat po tome što je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kućne radinosti s prekratkim upaljačem, pa mu je eksplodirala u ruci.
Hajde, reći ćete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali očito je da niste nikad upoznali Miru - njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajviše njegov ponos.
Nikad nije završio nikakvu školu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neženja, a osjećao se daleko najsuperiornijim kada je igrao "ćize" u FIS-ovom dvorištu ili ispred nebodera u Jezero ulici.
Uostalom, ćiza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je Posljednji Mohikanac bila najdraža, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad pročitao u životu - nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo.
Bio je u stanju presjeći ćizu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoćom je pravio "džamije" (kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega toga ne bi bilo ništa da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu.
Raja je primijetila da prečesto diže pogled prema Biljaninom prozoru i počela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ćize ispod njenog prozora i tako, kad bi "vrcao", nalazio opravdanje da gleda uvis ne bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu.
Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ćize i nadati se da će je opet ugledati, a zarada mu je bila manje važna, jer se u to doba već bio pročuo kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je nabildanim frajerima uzimao pare na "tuta-muti".
Kad sam se prvi put oženio i dobio pare za adaptaciju stana, na bračno putovanje sam otišao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim ključeve stana.
Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okrečen, parket lakiran, provedene nove električne instalacije, postavljene garniše, sve slavine čvrsto zavrnute, kauči i fotelje presvučeni...
Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu dužan, a on mi je odgovorio: "To je moj bračni poklon."
* * *
Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio piće i u njima nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat - ili su se oni promijenili ili sam to bio ja?
Tako sam stajao za šankom preko puta čovjeka čiji je desni rukav bio uvučen u džep sakoa i on me gledao kao da želi da mi nešto kaže, ali se ustručavao.
Ali, to nije bio onaj pseći pogled poslije koga možeš očekivati: "Prika, može li jedna na tvoj račun. Nešto danas nisam pri parama." U njemu je zrcalila tuga.
Kad sam se vratio iz klozeta, njega više nije bilo za šankom, a preda mnom je stajalo novo piće.
Pitao sam konobara: "Koja je budala ovo zvala?"
Konobar me pogledao s čuđenjem: "Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?"
Bilo me je stid: "Hopa!? Dođe li ovdje često?"
"Pa, nako..."
Iako mi nije bilo naruku, još desetak puta sam svraćao, ali ga više nikad nisam sreo.
Prošlo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na Marindvoru. Ovaj put sam mu prišao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga već dobro bili šuknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajčimo.
Kad je ušao, lice mu je zasijalo: "Bože, koliko ovdje ima lijepog posla", ali se odmah natmurio dodavši: "Za nekoga ko ga može uraditi."
Nije više progovorio ni riječi: samo je pri odlasku promrmljao neko izvinjenje i nestao u haustorskom mraku.
Doviknuo sam za njim: "Hopa, sad znaš da sam opet ovdje, pa naleti."
Nisam čuo odgovor.
* * *
Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloženju nego prošli put.
Stanje sada bio u mnogo boljem stanju nego što sam ga zatekao - ako ništa drugo, nismo morali sjediti na podu.
Pitao me je: "Pišeš li šta?"
"Ne znam ni sam: i pišem i ne pišem."
Imao sam osjećaj da ga u nepostojećoj ruci naprosto hvataju srsi od želje da se prihvati alata. ,
Pitao sam ga: "A, ti? Čitaš li svog Mohikanca?"
"Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen..."
"Pa, šta radiš?"
"Trenirani lijevu ruku."
"Za šta?"
Nasmijao se: "Pa, nije valjda za drkanje - za ćizu."
"I kako ti ide?"
"Možemo provjeriti."
Sišli smo u dvorište i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde puštao.
Dario Džamonja
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Jednog dana siromašni mladić Howard Kelly, idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako bi platio studij, ostao je sa samo 10 centi u torbi… a bio je strašno gladan!
Stoga odluči od sljedeće obitelji zamoliti nešto za jelo.
Vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere da, tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.
Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.
Mladić je polako pio, a zatim je upitao gospođu:
"Koliko dugujem?"
"Ne duguješ mi ništa", odgovori. "Moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi."
"Onda vam od srca zahvaljujem."
Kada je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga.
Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela.
Mjesni liječnici bili su zbunjeni njezinim slučajem i nisu mogli pronaći lijek za njezinu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su glasovitog dr. Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentica, neobično svjetlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentice i prepoznao staru gospođu.
Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi spasio život.
Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu vodila kraju.
Nakon duge borbe pacijentica je pobijedila bolest.
Potpuno je ozdravila!
Kad je pacijentica bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava, dr. Kelly je u administrativnom uredu zamolio da napišu troškovnik i pošalju njemu u ured.
Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu.
Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.
Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji nadilazi njezine mogućnosti.
Konačno se odlučila, ali nešto je privuklo njezinu pozornost.
Na dnu troškovnika pisalo je:
"Plaćeno prije puno godina jednom šalicom mlijeka!"
Stoga odluči od sljedeće obitelji zamoliti nešto za jelo.
Vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere da, tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.
Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.
Mladić je polako pio, a zatim je upitao gospođu:
"Koliko dugujem?"
"Ne duguješ mi ništa", odgovori. "Moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi."
"Onda vam od srca zahvaljujem."
Kada je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga.
Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela.
Mjesni liječnici bili su zbunjeni njezinim slučajem i nisu mogli pronaći lijek za njezinu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su glasovitog dr. Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentica, neobično svjetlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentice i prepoznao staru gospođu.
Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi spasio život.
Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu vodila kraju.
Nakon duge borbe pacijentica je pobijedila bolest.
Potpuno je ozdravila!
Kad je pacijentica bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava, dr. Kelly je u administrativnom uredu zamolio da napišu troškovnik i pošalju njemu u ured.
Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu.
Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.
Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji nadilazi njezine mogućnosti.
Konačno se odlučila, ali nešto je privuklo njezinu pozornost.
Na dnu troškovnika pisalo je:
"Plaćeno prije puno godina jednom šalicom mlijeka!"
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Brankovo ( B.Miljkovic)pismo prijatelju:
"Dragi prijatelju,
Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji više oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: �Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik�.Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.
Želi ti sve najbolje
Branko
P.S.
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
"Dragi prijatelju,
Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji više oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: �Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik�.Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.
Želi ti sve najbolje
Branko
P.S.
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
-
Julia-Klara
- Forum [Bot]
- Posts: 85204
- Joined: 02 Dec 2011, 23:48
- Location: u gajevima
- Has thanked: 14228 times
- Been thanked: 9829 times
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Tempy wrote:Brankovo ( B.Miljkovic)pismo prijatelju:
"Dragi prijatelju,
Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji više oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: �Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik�.Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.
Želi ti sve najbolje
Branko
P.S.
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija 
-
malakikica1
- Sitna buranija
- Posts: 165
- Joined: 30 Aug 2012, 10:44
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Mogu sve da mi uzmu, ali moje sećanje,snove i karakter,niko ne može da
uzme...Moje suze,i moju tajnu, moju tvrdoglavost i moj nemir, držim
zakopano duboko i samo pogled, izraz lica i uzdah,otkrice vam sve...Nema
laži,nema dvoličnosti, ali verujte,ta iskrenost se plaća i ponekad ostanem
povređena,jer ne umem sakriti, ne umem slagati....JER NE NAUČIH BITI NEKO DRUGI ! ...
NN
"Znam da je sve što je bilo prošlost,
i da se nikada neće vratiti,
ali nemojte me molim vas
ubedjivati da ono što je prošlo
nije više živo"
Senaka
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od čokolade.
G. G. Marques (oproštajno pismo
uzme...Moje suze,i moju tajnu, moju tvrdoglavost i moj nemir, držim
zakopano duboko i samo pogled, izraz lica i uzdah,otkrice vam sve...Nema
laži,nema dvoličnosti, ali verujte,ta iskrenost se plaća i ponekad ostanem
povređena,jer ne umem sakriti, ne umem slagati....JER NE NAUČIH BITI NEKO DRUGI ! ...
NN
"Znam da je sve što je bilo prošlost,
i da se nikada neće vratiti,
ali nemojte me molim vas
ubedjivati da ono što je prošlo
nije više živo"
Senaka
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od čokolade.
G. G. Marques (oproštajno pismo
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekvremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:
“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?"
Evo, vidi:
“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”
Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.
"Ne želim to!", protestirao je Bog. "Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno."
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.
“Bože, kako si je napravio taku meku?”
“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”
“A može li misliti?" pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."
Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice..
“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."
“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.
“A zašto to, čemu služi?" upita Anđeo.
I Bog kaže:
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”
Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”
To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.
Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji.
I žena voli bez granica...
Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.
Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.
"ALI....", Bog će zabrinuto:
zena ima i jednu gresku: ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI...
b
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:
“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?"
Evo, vidi:
“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”
Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.
"Ne želim to!", protestirao je Bog. "Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno."
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.
“Bože, kako si je napravio taku meku?”
“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”
“A može li misliti?" pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."
Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice..
“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."
“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.
“A zašto to, čemu služi?" upita Anđeo.
I Bog kaže:
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”
Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”
To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.
Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji.
I žena voli bez granica...
Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.
Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.
"ALI....", Bog će zabrinuto:
zena ima i jednu gresku: ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI...
b
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 3 guests