Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Chloe]

Volim te...

[Shadow]

Volim te...

Volim i ja tebe

[Shadow]

Na zidu visi ogledalo, ona ne misli na njega, ali ogledalo misli na nju. Kako verno hvata njenu sliku, ono je kao ponizni rob, koji svoju prednost dokazuje vernošću, rob za koga ona, naravno, nešto predstavlja, ali koji za nju ništa ne znači, koji je dobro uhvatio njen lik, ali je ne sme uhvatiti. Nesrećno ogledalo koje svakako može obuhvatiti njenu sliku, ali ne nju, to nesrećno ogledalo koje ne može zadržati njenu sliku kao tajnu u sebi, skrivajući je od pogleda celog sveta, koje, naprotiv, može samo drugima pokazati tu sliku, kao, na primer, sada meni! Kakva nesreća kada bi čovek bio takav! A ipak, ima dosta ljudi koji su takvi, koji ništa nemaju osim u trenutku kada to pokazuju drugima, koji zahvataju samo površinu stvari a ne i suštinu, koji sve gube u trenutku kada pokazuju drugima, kao što bi to ogledalo izgubilo njenu sliku ako bi mu je jednim uzdahom odala svoje srce. I ukoliko čovek ne bi bio u stanju da čuva sliku lepote, čak ni u trenutku njene prisutnosti, morao bi stalno želeti da bude na rastojanju od lepote, i nikada suviše blizu, da bi video lepotu onog što drži u naručju, a da ne vidi više u trenutku u kome je predmet suviše blizu, u trenutku kada se usne spajaju u poljubac, morao bi da izoštrim unutrašnji pogled… Ah, kako je lepa! Jadno ogledalo. mora da je to muka, ali takođe kakva sreća što ne poznaješ ljubomoru! Njena glava je potpuno ovalna, malo se naginje napred, time čelo postaje više, koje se često i ponosno podiže, ne ocrtavajući njene intelektualne sposobnosti. Njena tamna kosa nežno i fino okružuje čelo. Njeno lice liči na plod, svaki prelaz je pun i zaokružen; njena koža je prozirna i osećam svojim očima kao da je somot. Njene oči - da, još ih nisam video - pokriva jedna zavesa sa svilenim resama, koje idu u zavijutke, opasne po onoga koji želi uhvatiti njen pogled. Nadam se da ću se s njom još sresti, svakako ću je prepoznati, a i ona mene. Moj pogled sa strane ne zaboravlja se tako lako. Kada je onda iznenada sretnem, negde, gde je nisam očekivao, na nju će doći red. Ako me ne prepozna, u svakom slućaju ću već naći prilike da je još jednom pogledam sa strane, i jamčim vam da će se setiti susreta. Samo bez nestrpljenja, bez pohlepe, u svemu treba uživati polagano. Ona je odabrana, ona mi neće izbeći.

S.K. Dnevnik Zavodnika

[Shadow]

Svideo mi se njen stav, iako nadobudan, sama činjenica da poseduje petlju da mi se suprotstavi – inspirisala me da nastavim. Više nisam obraćao pažnju na njenu lepotu, njeno lice, usne, već me nahranio izazov, probudio onu pritajenu uobraženost u meni, koju sam oduvek skrivao. Nesvesno me je naterala da priznam da smo isti. A to me nerviralo. Mnogo. Mislio sam da tako pozitivnu dozu bezobrazluka imam samo ja. Na trenutak me je naterala da se osetim kao kralj, na trenutak sam postao bednik. Jedini problem je što sam se i kao bednik pored nje osećao savršeno.

Slaviša Pavlović

[Shadow]

Želio sam da budem noć koju obasjava nemilosrdno oko, noć posutu zvijezdama i repovima kometa. Da budem istovremeno strahovito tiha, a opet rječita noć.
Da nikada više ne govorim, ne slušam, ne mislim....
H. Miller

[Shadow]

Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana.
A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

[Chloe]

Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana.
A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

[dadojović]

Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana.
A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

Predivan odlomak.

[Shadow]

Pojavila se gotovo niodkuda. Iako je godinama živjela, ne tako daleko od mene, ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali, a ogromna bujica lijepih osjećanja potekla je davno isušenim koritom sreće. Poput udara munje, brže od svakog razuma i od svake svijesti, ljubav je svakodnevno rasla, tako da prosto ni ona, a ni ja nismo uspjevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama, u našim dašama, u našim srcima.
Zavoljeli smo se, a da nismo ni bili svjesni toga. Jedino čega smo oboje bili zaista svjesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli, oboje smo osjećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega. Da, bili smo kao jedna ličnost u dva različita tijela. Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom. I zaista,oboje smo shvatili da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu. Sve je bez toga postalo nekako otkinuto, odsječeno, nesavršeno.

Z. Jović - "Buđenje života"

[Chloe]

Pojavila se gotovo niodkuda. Iako je godinama živjela, ne tako daleko od mene, ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali, a ogromna bujica lijepih osjećanja potekla je davno isušenim koritom sreće. Poput udara munje, brže od svakog razuma i od svake svijesti, ljubav je svakodnevno rasla, tako da prosto ni ona, a ni ja nismo uspjevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama, u našim dašama, u našim srcima.
Zavoljeli smo se, a da nismo ni bili svjesni toga. Jedino čega smo oboje bili zaista svjesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli, oboje smo osjećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega. Da, bili smo kao jedna ličnost u dva različita tijela. Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom. I zaista,oboje smo shvatili da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu. Sve je bez toga postalo nekako otkinuto, odsječeno, nesavršeno.

Z. Jović - "Buđenje života"

[Merlin246]

20200908_092113.png

[Zanki]

Istina je relativna...
Ekstremna opterecenja mogu promijeniti covjeka. Imamo psihijatrijske vjestake koji pokusavaju povuci
granicnu crtu izmedju bolesnika i kriminalaca i oni toliko dugo savijaju istinu sve dok ju ne prilagode
svome svijetu teoretskih modela. Imamo pravni sustav od kojega u najboljem slucaju mozemo ocekivati
da ce ovaj ili onaj subverzivni element ukloniti s ulica i imamo novinare koji vole da ih se shvaca kao idealiste
jer se izdizu izvjestavajuci kako drugi krse pravila igre a sve za ljubav pravde.

Ali istina?
Istina je ipak da nitko ne zivi od istine i zbog toga istina nikoga ne zanima. Istina koju sami stvorimo
puki je zbroj svega sto ljudima sluza za njihovu vlastitu dobrobit i jos ovisi i o tome na kakvom su polozaju.

[Shadow]

[Mutevelija]

Legenda iz XIX. stoljeća kaže kako su se jednoga dana susrele Istina i Laž. Laž kaže Istini: „Danas je krasan dan!“ Istina pogleda u nebo i oko sebe pa se začudi jer je dan uistinu bio lijep

Njih su dvije toga dana dosta vremena provele zajedno i tako naišle na jedan bunar. Laž reče Istini: “Voda je jako lijepa i ugodna, hajdemo se zajedno okupati!“ Istina dodirne vodu pa se i sama uvjeri da je voda zaista ugodna. Obje skinu svoju odjeću i krenu se kupati. Najednom Laž izađe iz vode, obuče odjeću Istine i pobjegne. I šokirana Istina izjuri iz bunara i potrči naokolo tražeći Laž i svoju ukradenu odjeću.

Gledajući golu Istinu ljudi su iskaljivali svoj bijes i osudu. Ti isti ljudi svojim postupcima natjerali su Istinu da se vrati natrag u bunar kako bi u njemu utopila svoj stid.






"Gola istina izlazi iz bunara", Jean-Léon Gérôme, 1896





Istovremeno dok se Istina skriva, Laž putuje svijetom maskirana u Istinu i tako zadovoljava potrebe društva. Ona mu podilazi i ljudi je vole, dok isti nipošto ne bi željeli susresti golu Istinu.

[Shadow]

Uzalud se deliš na dva pristaništa:
luku moje duše, obalu mog tela,
od tvoje samoće ne treba mi ništa
niti išta želim što bi dati htela.

Nismo što smo bili, na početku kraja
tek smo nesanica potrošenog doba,
zvezda repatica ostala bez sjaja
i nadgrobni kamen ostao bez groba.

U mrtvo popodne, brodom bez jedara,
nemoćni od bola kad usne zaneme,
odlazimo sami preko kalendara
kojim već odavno ne merimo vreme.

Goran Vračar

[Shadow]

Ima ljudi čije stope, u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi životi. Ako tim tragom pođemo, nećemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osećaju se u tuđim tragovima, naziru u tuđim smerovima, otkrivaju u tuđim stopama.
Oni su bića Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, da kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihovih moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali da ne budu.
Njihovo biće je Voda. Voda je njihov Element. U vodi njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čiji je život u močvari trajanja liči na tragove crvenokožaca kada neće da budu uočeni. Indijanski ratnika se tada vraća, polažući pete u stope starog traga. Odskače na kamen koji otiske ne prima i zauvek nestaje. Oko primećuje varku ako ume da razlikuje dubinu tragova ostavljenih jednim hodom od oni utisnutih u dva navrata.
Oni su bića Vazduha. Vazduh je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Ima ljudi čije tragove sledimo kao umetnička dela. Njihove stope nisu u životu utisnute, one su izvajane kao što se vajaju kipovi. Ne možemo misliti da su mogle biti drukčije, drugog oblika, niti u drugom pravcu voditi. I oblik i smer određen je njihovom idejom.
Oni su bića Metala. Metal je njihov Element. Metal priroda i sudbina.

Borislav Pekić

[Chloe]

U masi ljudi ona je sama. I kada nije sama, onda je usamljena.
Muškarci za koje bi željela da ostanu - sami odu.
Oni koji žele da ostanu - otjera i odbaci.
Svaki ostavlja trag, ali ne dovoljno jak da se zbog njih mijenja.
U suštini, uvijek drži samo svoje.
Haos koji uzrokuje u životima muškaraca potiče od haosa iz njenog života.
Ali, to smao ona zna. Suze ne krije, ali ih niko ne vidi. Prikrivene su osmijehom.

"Žena sa greškom", Anabela B.

[Chloe]

"Često uljuljkujem svoju uzavrelu krv da se smiri: nešto tako primamljivo, tako plaho kao sto je ovo srce nikad nisi vidio!
Ali zar tebi dragi prijatelju treba to reći, tebi koji si toliko puta prenio teret gledajući me kako prelazim iz tuge u raskalašnost,
i iz slatke melanholije u kobnu strast. Mazim to svoje srdašce kao bolesno dijete; sve sto mu je volja dopušteno mu je.

Nemoj o tome dalje da pričaš jer ima ljudi koji bi mi zamijerili…

Samo crne oči da joj vidim i već mi je dobro… Ali ta praznina, ta užasna praznina koju osjećam ovdje u grudima!

-Mislim kad bi jedanput mogao pritisnuti je na ovo srce, sva ta praznina bi se ispunila…”

J.W.Goethe / Patnje mladog Werthera/

[Shadow]

Kad mi je bilo devetnaest godina,iz lifta Malezijske banke izjurio je jedan muskarac i rekao mi nesto najludje sta sam ikad cula.Tvrdio je u sali da me je ugledao kroz teleskop i zaljubio se u mene,ali u ocima mu je bilo isto iznenadjenje kakvo sam i ja osjecala.Pomislila sam da je lud i ako ima skupo odijelo,ali svejedno ipak sam mu dopustila da me casti sladoledom.
…”Dimpl” isprobao je moje ime na jeziku,a onda mi rekao da ljepota zmije nije u tome sto njen otrov moze da ubije covjeka za nekoliko trenutaka,vec sto je bezruka i beznoga usadila strah od svoje vrste duboko u ljudski rod.Tako duboko u nase gene da ne mozemo da mu pridjemo i radjamo se sa strahom od njih.Nagonski.
Za trenutak sam bila prestravljena.Nagonski.
Nesto u meni je ostudenilo.Kao gromuljica sladoleda od jagode.Bog mi je sapnuo upozorenje,ali Luk se nasmijesio,a osmjeh mu je bio divan i potpuno mu je preobrazio lice.Zaboravila sam na upozorenje.Zaboravila sam kako su mu oci bile hladne i neprozirne dok je govorio.Kao zmijske.
…COVJEKU JE U PRIRODI DA CEZNE ZA TAMNOM MJESECEVOM STRANOM.ZNALA SAM DA MI JE TO USUD.SUDJENO JE DA ME DOBIJE.”OSTANES LI”,GOVORILE SU NJEGOVE OCI,”PRELICU TE U SEBE I VISE TE NECE BITI”.A IPAK NISAM POBJEGLA.MOZDA IZ ISTOG ONOG RAZLOGA IZ KOGA SHEVA PJEVA DOK LETI,PROPADA I PONIRE PROGONJENA KANDZAMA GLADNOG KOPCA.MOZDA SAM ODUVJEK ZELJELA DA BUDEM U NECIJOJ TUDJOJ KOZI”…

Rani Manika

[greeneyes]

Za vas svi kažu da ste dobar čovjek?

- Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.

Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?

– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Nedate se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh.

Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, je*em mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”

Tako je govorio Zuko Džumhur.