Boze dragi ...
da mi je neko rekao da cu ikad zazaliti zbog rusenja stare kuce do moje, rekla bih mu "ne budali!"
A sada, zahvaljujuci ovoj temi, i dvjema slikama koje "pozajmih" od andjelka, zazalih, jeer ... obuze me neobicna, nesvakidasnja ceznja za toplinom te necije stare kuce, u kojoj je godinama bila nastanjena izbjeglicka porodica iz Srebrenice (dedo, nana, najmladji im sin i njegova supruga u blazenom stanju). Kako je bilo lijepo prilaziti toj kuci, uzeti za rasklimanu steku pa otvoriti stara vrata, ... uci. Kako je udobno i toplo sjediti na posve neudobnom, propalom kauchu. Napolju april, kisno vrijeme, a nekoc savrseno bijeli metalac nahajcan, sad pa sad provrijuca voda na platama ... kako je prijalo piti kafu u toj trosnoj kuci, kad biste samo znali ...
A razgovor ... bez srkleta, upijam svaku rijec ... suosjecam i osjecam da cu morati reagovati, tamo, kod onih sto sjede na tom i tom spratu, u sobi toj i toj, pa im reci "Kako vas nije stid?"
oprostite, ponijelo me, odlutah s teme
pozajmih skoro pa identicne slike tek da bih vam, bar na ovaj nacin, stvorila sliku o kuci koje vise nema
Sa prizemne verande, desno od vrata, uzdizalo se od daske skovano stepeniste, koje je vodilo u gornju verandu, istu kao na slici. Iz verande, ulazna vrata su vodila u odaje, koje su, po svoj prilici, nekoc bile one, tzv. viska odaje, za goste konaklije.
zalim sto ne nacinih nijednu fotku ... imam video snimke, ama ... na VHS-u tek, ko zna gdje.
Insan, htio ne htio, pred jednom takvom kucom zaboravi na sadasnjost; nesvjesno se nadje u nekoj neznanoj proslosti, gdje smo u ulozi nijemog posmatraca. Odmotavamo film koji nam se nametne kao takav i samo takav, zamisljamo zivot nekih osoba koje ne poznavasmo ... osjetimo kako im je bilo lijepo zivjeti. Osjetimo to i vjerujemo u ispravnost licnog osjeta ... i nema druge.
sorry na duzini posta
