O traumi silovanja:
Sindrom traume silovanja
Sindrom traume silovanja ili Rape Trauma Syndrom je specifični oblik posttraumatskog stres sindroma koji prati seksualni napad, odnosno silovanje, posebno ukoliko dođe do sekundarne viktimizacije.
Sekundarna viktimizacija može dovesti do promjena u razvoju slike o sebi, svojoj seksualnosti i vjerovanju parterima/cama u kritičnim godinama razvoja.
Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su dugi niz godina radile istraživanja na ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Ustanovile su kako žene proživljavaju značajan stupanj emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i kroz duže vremensko razdoblje nakon toga. Čitav niz simptoma i posljedica ovog specifičnog oblika posttraumatskog stresnog sindroma nazvale su Sindrom traume silovanja.
Seksualno nasilje prate izražene psihičke i fizičke posljedice vezane uz traumu i traumatsko iskustvo, ali i ekonomske posljedice s obzirom da brojne žrtve napuštaju svoj posao, školu/fakultet, mijenjaju radna mjesta ili mjesta boravka. Sve to zajedno ima dugoročan utjecaj na osobu, njezinu karijeru, profesionalan razvoj, ljubavni i obiteljski život.
U prošlosti je sindrom traume silovanja smatran psihološkim poremećajem. Danas se ne smatra dijagnozom, nego skupom fizičkih i psihičkih reakcija za koje je vjerojatno da će ih žrtva silovanja doživjeti.
Sindrom traume silovanja se može podijeliti u dvije faze, akutnu fazu i fazu reorganizacije.
Akutna faza
Karakteriziraju je brojne tjelesne i emocionalne reakcije te promjene u ponašanju osobe koja je preživjela seksualno nasilje. Te reakcije ovise o brojnim faktorima (u kakvom je psiho-emocionalnom stanju osoba bila prije napada, je li napadač poznata ili nepoznata osoba, je li uhvaćen, kako je došlo do napada, koliko su teške fizičke ozljede i slično).
U ovoj fazi postoje dva osnovna tipa neposrednog reagiranja na traumatsko iskustvo:
a) ekspresivne reakcije – osoba pokazuje strah, bijes, očaj, tugu i užas kroz vikanje, plakanje, vrištanje, i/ili nekontroliranu drhtavicu.
b) kontrolirane reakcije – osoba skriva svoje osjećaje i djeluje pretjerano prisebno i staloženo, neprimjereno mirno i sabrano, te ne iskazuje osjećaje.
Simptomi akutne faze su sljedeći:
a) Tjelesni simptomi – mučnina i povraćanje, osjećaj gušenja, nesvjestica i/ili vrtoglavica, pritisak i bol u grudima, tahikardija (lupanje srca), nesigurnost na nogama (kao da će svakoga trena pasti), glavobolja, umor, nesanica. Dio simptoma usko je vezan za tjelesni napad, kao što su modrice, oderotine, ogrebotine, ozljede, potres mozga, polomljena rebra i rane specifične za povrijeđena mjesta (genitalije, bedra, grudi, vrat, lice, ruke, noge i sl.). Dio simptoma može se, zatim, javiti i kao posljedica tjelesnog napada, poput ginekoloških smetnji, genitalno-urinarnih infekcija, popratnih nuspojava sredstava protiv začeća, popratnih nuspojava droge za silovanje.
b) Emocionalni simptomi – šok, obamrlost, nevjerica, nekontrolirani plač, strah, sram, osjećaj krivnje, bijes, preplavljenost užasom, osjećaj bespomoćnosti i potpune nemoći.
c) Promjene u ponašanju – nemogućnost smirenja i odmora, potreba za stalnim kretanjem - krajnji nemir, želja za ''iskakanjem iz vlastite kože'', potreba za bijegom, potreba za opsesivnim pranjem, povećana potreba za sredstvima za umirenje i opijatima, cigaretama, alkoholom. Osoba nema apetita i ne može spavati. Mnoge osobe u tom razdoblju nerijetke žele biti same, da ih se ostavi na miru, te ih iritira prisutnost i briga drugih.
Ilustracija (media.indiatimes.in)Ilustracija (quietmike.org)
Faza reorganizacije
Silovanje razara životni tok žene (ili muškarca), te njezin (njegov) dotadašnji način života i rutinu, jer se mijenjaju mnogi aspekti dotadašnjeg života. Promjene u načinu života ne uključuju samo dane i tjedne, već i mnoge mjesece i godine oporavka, a ponekad se posljedice silovanja osjećaju doživotno.
Mnogi čimbenici utiču na oporavak od silovanja. Uključuju osobnu snagu karaktera, psiho-emocionalno stanje u kojem je žrtva silovanja bila do tada, ima li podršku i razumijevanje okoline ili nailazi na nerazumijevanje i osudu, način na koji je tretirana u policiji i u sudskom procesu, u kakvim okolnostima se nalazi, u kojoj životnoj dobi joj se to dogodilo, ima li nekog uza sebe za podršku ili je potpuno prepuštena sama sebi.
Faza reorganizacije je dugoročan proces, u kojem preživjela žrtva seksualnog nasilja traumatski događaj pokušava inkorporirati u okvire koji su njoj razumljivi i koje može prihvatiti. Stoga, ovu fazu karakteriziraju sljedeće reakcije:
a) Promjene u stilu života – silovanje intenzivno utiče na svakodnevne životne navike i obrasce ponašanja. Mnoge osobe jedva su sposobne dostignuti tek minimalni nivo funkcioniranja, čak i dugo nakon akutne faze. To je individualno. Neki npr. mogu funkcionirati samo na poslovnom planu, dok drugi od straha uopće ne mogu izlaziti iz kuće. Nerijetko mijenjaju mjesto stanovanja, broj telefona, napuštaju školu, fakultet ili radno mjesto, te imaju veliku želju i potrebu za bijegom, izolacijom od poznanika i skrivanjem/nestankom. Sve to dovodi do smanjenja radijusa kretanja i drastičnog smanjenja nivoa funkcioniranja u svakodnevnom životu. Osoba se zatvara i počinje se osjećati kao da živi u zatvoru. Počinje izbjegavati situacije i mjesta koja ju podsjećaju na traumatični događaj, te se sve više povlači u sebe.
b) Poremećeno spavanje i noćne more – kod preživjelih žrtava silovanja uobičajena je pojava noćnih mora i nesanice, i u akutnoj fazi i u fazi reorganizacije. Javljaju se dva osnovna tipa noćnih mora:
Flashback dreams– u kojem su snovi identični traumatičnom događaju, u kojem se žrtva pokušava osloboditi i pobjeći, ali ne uspijeva. Može vikati, vrištati i plakati u snu, vrtjeti se i bacati po krevetu, a može i ispasti iz kreveta. Budi se naglo, preznojena, preplavljena užasom i strahom.
Mastery dreams – snovi slični traumatičnom događaju, ali u kojem žrtva stiče moć nad silovateljem i uspješno se odbrani, i pobjeđuje ga. Ovdje žena vlada situacijom, ali snovi su još uvijek nasilni i to je ono što uznemirava.
c) Fobije – mnoge osobe kao psihološku obranu razvijaju strahove i fobije specifične za okolnosti silovanja. Ispočetka su to strah od samoće (biti sama, ostati negdje sama, ići negdje sama), strah da u zgradu/kuću ili lift ulazi sama, strah od gužve (agorafobija), strah od odlaska na osamljena i izolirana mjesta, strah da se bude nasamo sa osobom suprotnog spola, strah ako se osobi netko iznenada približi ili prođe pokraj nje. Zatim, mnoge osobe razvijaju strahove od seksualnih odnosa. Silovanje izaziva velike poremećaje u normalnom seksualnom životu, posebice ako je ono prvo seksualno iskustvo koje je osoba doživjela (najčešće ako se radi o silovanju djevojke/mladića ili djevojčice/dječaka). Bez stručne pomoći i rada na tim strahovima, oni se razvijaju u dugogodišnje fobije i napadaje paničnog straha, te u brojne psihosomatske bolesti i poremećaje.
d) Reakcija šutnje o silovanju – je simptom koji su otkrile Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom kod žena preživjelih silovanje, koje se nikome nisu povjerile, koje nisu policiji prijavile slučaj, koje se nisu na nikakav način bavile svojim osjećajima i reakcijama veznim za traumatični događaj. Ovdje se radi o duboko potisnutim tramumama, koje su obilježile žrtve za čitav njihov život. Burgess i Holmstrom su taj simptom ustanovile slušajući mnoge priče žena koje su nekada, davno u mladosti, doživjele silovanje, a nikada prije nisu nikome pričale o tome. Najčešće se radi o ženama koje su seksualno nasilje doživjele ponovo, nakon toliko godina. Svježi incident reaktivira sjećanja i osjećanja prethodnog incidenta. Žene s jednakom žestinom opisuju incident iz prošlosti, i onaj sadašnji.
e) Seksualne disfukcije – osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje često razvijaju gađenje prema seksualnom odnosu te imaju dugotrajni gubitak seksualne želje. Žene često imaju vaginizam, što je slučaj kad se mišići koji okružuju vaginu stisnu tako čvrsto da je penetracija nemoguća. Čak i kasnije, kada se žena oporavi od traumatičnog iskustva i jako želi imati spolni odnos, ona ne može kontrolirati taj refleks.
f) Kompleksne reakcije – se javljaju u osoba sa višestrukim traumama. Npr. ako se radi o tinejdžerki koja je još nezrela za seksualni odnos, a silovanje doživi kao svoj prvi susret sa seksualnošću, i kada se to traumatsko iskustvo udruži zajedno sa postojećim obiteljskim problemima (npr. razvod braka roditelja, otac alkoholičar koji je nasilan, financijski problemi u obitelji i sl.). Ili kada su brojni drugi problemi povezani sa silovanjem, npr. silovanje unutar obiteljskog doma: otac – kćer, stric – nećakinja, ili silovanje unutar braka. U takvim situacijama, osoba se najčešće nema kome obratiti za pomoć, nema niti financijskih sredstava, niti osobu na koju bi se mogla osloniti. Takve osobe najčešće su prepuštene same sebi i njihova patnja ostaje neizrečena, neprorađena i zarobljena duboko u srcu, te ostavlja doživotni trag.
Sindrom traume silovanja je oblik psihološke traume doživljen kod žrtava silovanja, koji sadržava niz poremećaja na području tijela, emocija, kognitivnih karakteristika, ponašanja i interpersonalnih obilježja.
Silovanje nije samo fizički napad, nego povreda osobnih, intimnih i psiholoških granica, zbog toga ostavlja dugoročni trag.
Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.
Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija
kod mene si ostavio utisak nepravedne osobe 
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
